I Kž-183/2015-7 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 183/15-7

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Damira Kosa kao predsjednika vijeća te dr. sc. Marina Mrčele i Miroslava Šovanja kao članova vijeća te više sudske savjetnice Martine Ljevačić kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog S. K., zbog kaznenog djela iz članka 230. stavka 2. Kaznenog zakona, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Varaždinu od 23. siječnja 2015. broj K-35/14., u sjednici vijeća održanoj 21. travnja 2015.,

p r e s u d i o j e:

I. Prihvaća se djelomično žalba optuženog S. K., preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni te se optuženik za kazneno djelo iz članka 230. stavka 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/1. i 144/12., dalje - KZ/11.) za koje je proglašen krivim, na temelju te zakonske odredbe osuđuje na kaznu zatvora u trajanju 4 (četiri) godine, u koju mu se kaznu, na temelju članka 54. KZ/11., uračunava vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 2. rujna 2014. pa nadalje.

II. U ostalom dijelu žalba optuženog S. K. a žalba državnog odvjetnika u cijelosti odbijaju se kao neosnovane te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijskog suda u Varaždinu optuženi S. K. proglašen je krivim za počinjenje kaznenog djela protiv imovine, razbojništva iz članka 230. stavka 2. KZ/11. i osuđen na kaznu zatvoru u trajanju 4 (četiri) godine i 6 (šest) mjeseci, u koju mu je kaznu, na temelju članka 54. KZ/11., uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 2. rujna 2014. pa nadalje.

Na temelju članka 158. stavka 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“,

eni tekst, 91/12., 143/12., 56/13., 145/13. i broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišć 152/14., dalje: ZKP/08.) naloženo je optuženiku da oštećenom trgovačkom društvu V. d.o.o.,

I Kž 183/15-7

iz V., ... na ime imovinskopravnog zahtjeva isplati iznos od 1.750,00 kuna u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude.

Na temelju članka 77. KZ/11. u vezi s člancima 4. i 5. Zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem („Narodne novine“, broj 145/10., dalje: ZOPOIK) utvrđeno je da 5.000,00 kuna predstavlja imovinsku korist koju je optuženik ostvario kaznenim djelom iz članka 230. stavak 2. KZ/11. te da je navedeni iznos imovina Republike Hrvatske te je optuženiku naloženo da Republici Hrvatskoj isplati navedeni iznos u korist državnog proračuna Republike Hrvatske u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude pod prijetnjom ovrhe.

Na temelju članka 148. stavka 1. ZKP/08. optuženiku je naloženo podmirenje troškova kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točke 1. do 6. ZKP/08. i to: 620,00 kuna za troškove dolaska svjedoka te paušalni iznos od 400,00 kuna.

Protiv te je presude žalbu podnio državni odvjetnik zbog odluke o kazni, s prijedlogom „da Vrhovni sud Republike Hrvatske preinači pobijanu presudu Županijskog suda u Varaždinu broj K-35/14 od 23. siječnja 2015., te okrivljeniku S. K. izrekne višu istovrsnu kaznu“.

Protiv presude se žali i odvjetnik D. Š. koji privremeno zamjenjuje odvjetnicu M. L. koja brani optuženog S. K., „iz svih žalbenih razloga iz članka 467. Zakona o kaznenom postupku“, predloživši „ukinuti presudu Županijskog suda u Varaždinu, posl.br:K-35/14 od 23.01.2015.g. ili preinačiti presudu Općinskog suda u Varaždinu, posl.br.:K-35/14 od 23.01.2015.g. i optuženika osloboditi od optužbe“.

Optuženik je i osobno podnio žalbu iz čijeg sadržaja proizlazi da se žali zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da bude oslobođen od optužbe. S obzirom na podudarnost žalbenih navoda, sa žalbama branitelja i optuženika postupljeno je kao s jednom žalbom.

Odgovor na žalbu državnog odvjetnika podnio je odvjetnik D. Š. koji privremeno zamjenjuje odvjetnicu M. L. koja brani optuženog S. K. te je predložio da žalba državnog odvjetnika bude odbijena.

Žalba optuženika je djelomično osnovana, a žalba državnog odvjetnika nije osnovana.

Optuženik u najvećem dijelu žalbe prigovara činjeničnim utvrđenjima prvostupanjskog suda, odnosno ocjeni vjerodostojnosti ispitanih osoba. Smatra da je trebalo prihvatiti svjedoke alibija, osobito R. T. i R. H., a da se na iskazu svjedokinja B. R. i M. N. ne može utemeljiti osuda. No, prvostupanjski sud je detaljno razmotrio, logično raščlanio i pravilno ocijenio sve provedene dokaze, uključujući iskaze navedenih svjedoka. Obrazloženje prvostupanjskog suda u cijelosti prihvaća i ovaj sud te upućuje žalitelja na razloge prvostupanjske presude, radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja. Ipak, treba navesti i ovo. Iskazi svjedoka alibija su neodređeni i nikako ne potvrđuju okolnost da u vrijeme počinjenja kaznenog djela optuženik nije mogao biti na mjestu počinjenja kaznenog djela jer da je bio u Z. Ovo osobito ako se imaju na umu iskazi svjedokinja koje su očevici kaznenog

I Kž 183/15-7

djela. Svjedokinja M. N., u koju je optuženik uperio nož tražeći novac iz kase, vrlo jasno i određeno iskazuje tijekom postupka, nedvojbeno je prepoznala optuženika kao počinitelja, a to je potvrdila i na svakom idućem ispitivanju, uključujući i ono na raspravi. Svjedokinja B. R. gotovo pa istovjetno. Doduše, ona je navela da nije potpuno sigurna jer je optuženika gledala bočno, odnosno u profilu. Objasnila je da je zato tražila da se osobe na prepoznavanju okrenu bočno, nakon čega je prepoznala optuženika kao počinitelja i objasnila na temelju čega ga je prepoznala (znakovit nos, usne i tamna put). Osim toga, prvostupanjski sud pravilno prihvaća i iskaz svjedoka M. I. kojeg je optuženik tražio da ide s njim u počinjenje kaznenog djela, ali je svjedok to odbio.

Stoga nema nikakve dvojbe da je optuženik počinitelj, a na to jasno ukazuju zapisnici o prepoznavanju, iskazi dvije svjedokinje očevitkinje i potkrjepljujući iskaz svjedoka M. I. Kada se k tome ima na umu i priznanje optuženika kojeg je dao na prvom ispitivanju, tada žalbeni navodi da nisu nađeni materijalni tragovi, odnosno otuđene novčanice te da je priznanje optuženika iznuđeno na policiji ne dovode u sumnju pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja.

Za ovaj sud je također neuvjerljiv žalbeni navodi kojim optuženik ponavlja svoju obranu da je njegovo priznanje iznudila policija jer snimka prvog ispitivanja optuženika kod državnog odvjetnika na kojoj optuženik priznaje počinjenje djela iznoseći znakovite detalje jasno ukazuje da je kasnije povlačenje tog priznanja neuvjerljivo i očito usmjereno na izbjegavanje kaznenopravne odgovornosti

Optuženik u žalbi smatra da je trebalo provesti njegovo psihijatrijsko vještačenje jer je svjedok M. I. naveo da je optuženik „motao riječi“ kratko vrijeme prije počinjenja kaznenog djela, zbog konzumacije alkohola i „napušenosti“. Unatoč takvom iskazu, na raspravi nije stavljen dokazni prijedlog u pravcu utvrđivanja (ne)ubrojivosti optuženika pa njegova ubrojivost nije osporena. Niti prvostupanjski sud nije našao da bi njegova ubrojivost bila sporna, a to je i valjano obrazložio optuženikovim poduzimanjem složenih radnji koje uključuju i izviđanje mjesta počinjenja djela, radi uvjeravanja da u prodavaonici nema drugih osoba, odnosno kupaca koji bi ga mogli omesti u počinjenju kaznenog djela. Zato žalbeni navod ne dovodi u pitanje utvrđenja prvostupanjskog suda o postojanju objektivnih i subjektivnih sastavnica kaznenog djela za koje je optuženik proglašen krivim, uključujući i sve sastavnice krivnje (izravna namjera, ubrojivost i svijest o protupravnosti).

Međutim, u pravu je optuženik kada tvrdi da je kazna prestrogo odmjerena, a nije u pravu državni odvjetnik kada tvrdi da je kazna preblaga. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio i gotovo pa u cijelosti pravilno vrednovao okolnosti koje su bile temelj za izricanje kazne zatvora optuženiku. Te razloge prihvaća i ovaj sud, ali treba dodati i slijedeće.

Novčani iznos koji je optuženik protupravno oduzeo nije toliko visok da bi opravdavao po prvostupanjskom sudu odmjerenu visinu kazne. Unatoč činjenici ranije višekratne osuđivanosti i počinjenju kaznenog djela kratko nakon izlaska iz zatvora, a imajući na umu mladost optuženika i okolnost da je pretežiti iznos štete nadoknađen osiguranjem, ovaj sud je preinačio prvostupanjsku presudu u odluci o kazni i optuženika osudio na kaznu zatvora u trajanju četiri godine. Ta kazna sadrži dostatnu količinu društvene osude za zlo koje je optuženik počinjenjem kaznenih djela nanio društvu u cjelini. Istovremeno, ta kazna može jačati povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava, utjecati na

I Kž 183/15-7

počinitelje i sve druge da ne čine kaznena djela kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i o pravednosti kažnjavanja te omogućiti ponovno uključivanje optuženika u društvo.

Optuženik u žalbi tvrdi i da nije jasno na temelju čega je određen točan iznos imovinskopravnog zahtjeva, „a potom i na koji način iznos od 5.000,00 kuna predstavlja vlasništvo Republike Hrvatske“. No, odluka o imovinskopravnom zahtjevu koji je razlika između novčanog iznosa postavljenog u zahtjevu i iznosa koje je osiguravajuće društvo namirilo oštećeniku (5.000,00 kuna), zajedno s oduzimanjem imovinske koristi upravo u tom iznosu koji optuženik ne smije zadržati, jasna je pravilna.

Slijedom navedenog i jer ispitivanjem pobijane presude nisu nađene povrede zakona na koje ovaj sud, sukladno čl. 476. st. 1. t. 1. i 2. ZKP/08. pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 482. i članka 486. stavak 1. ZKP/08., odlučeno je kao u izreci,

Zagreb, 21. travnja 2015.

Zapisničarka:

Predsjednik vijeća:

Martina Ljevačić, v.r.

Damir Kos, v.r.