Pr-11/2024-18 · Općinski sud u Zadru

Poslovni broj Pr-11/2024-18

Republika Hrvatska

Općinski sud u Zadru

Ulica plemića Borelli 9

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Zadru, po sutkinji tog suda Nevi Lukin, u pravnoj stvari tužitelja BT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Dori Ljevar, odvjetnici u Zagrebu, protiv tužene Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Zadru, Građansko- upravni odjel, radi utvrđenja i naknade štete, nakon održane glavne rasprave zaključene 23. svibnja 2025. u nazočnosti tužitelja i punomoćnice tužitelja te zakonskog zastupnika tužene, 10. srpnja 2025. javno je objavio i

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuje se da je tužena povrijedila dostojanstvo tužitelja kao radnika time što:

- se je dana ..2019. ĐT tužitelju kao jednom od osoba nazočnih na kolegiju obraćao neprimjerenim rječnikom i to „pizdarije i sprdačine; nije govno nego se pas posrao; jebat ću vam svima mater“, te prijetio riječima da će „neki službenici dobiti nova rješenja, a da će neki morati odstupiti, sve iz razloga da na njihovo mjesto dođu mlađe osobe“;

- je dana ..2019. ĐT na tužiteljev poslovni izvještaj sarkastično odgovorio riječima „Ovo ti je baš jako iskoristivo izvješće“ kao i „to me zajebavaš namjerno ili?“ te je odbio objasniti tužitelju u kojem dijelu izvještaja je tužitelj pogriješio;

- je dana 27. rujna 2019. donijela rješenje o rasporedu na radno mjesto tužitelja kojim je tužitelj raspoređen na najniže radno mjesto u službi iako je udovoljavao kriterijima za rukovodeća radna mjesta u službi i to kao posljednje raspoređenog službenika kako ne bi bio raspoređen na odgovarajuće rukovodeće mjesto u službi;

- je UT u razdoblju u kojem je tužitelj koristio godišnji odmor zahtijevao od tužitelja da prekine godišnji odmor bez posebne potrebe službe i uznemiravao ga telefonskim pozivima i e-mailovima ne bi li se tužitelj vratio na radno mjesto da preuzme to rješenje;

- je ZT neosnovano ocijenio rad tužitelja za 2019. godinu i to niskom ocjenom, iako je tužitelju postao neposredno nadređeni tek krajem 2019. godine pa nije mogao niti predložiti vjerodostojnu ocjenu, već je ocjenu donio kako bi se neosnovano degradiralo tužitelja i kako bi ga se prikazalo kao manje sposobnog službenika;

- je dodatnu ocjenu o radu tužitelja za 2019. godinu po žalbi tužitelja zatim donio i ĐT koji je prepisao prethodno doneseni prijedlog za ocjenu kako bi se neosnovano degradiralo tužitelja i kako bi ga se prikazalo kao manje sposobnog službenika;

- je prethodno navedenim postupanjima prisilila tužitelja na podnošenje zahtjeva za sporazumni prestanak državne službe u kojoj je radio 33 godine;

- je dana 12. travnja 2022. donijela nezakonito rješenje o prestanku državne službe i odjavila tužitelja iz radnog odnosa, iako je tužitelj protiv takvog rješenja podnio žalbu;

- je nakon donošenja drugostupanjskog rješenja kojim se poništava rješenje o prestanku državne službe tužitelja, ignorirala zahtjeve tužitelja da ga se vrati na odgovarajuće radno mjesto s obzirom da mu državna služba nije prestala;

- je ĐT je u internoj službenoj komunikaciji neosnovano zahtijevao da se za tužitelja ponovno donese rješenje o prestanku državne službe iako za to nisu postojale zakonske pretpostavke;

- je nakon što je 26. siječnja 2023. ponovno donijela rješenje o rasporedu tužitelja na radno mjesto s danom 12. svibnja 2022. i prijavila tužitelja u radni odnos, dana 17. veljače 2023. ponovno donijela nezakonito rješenje o prestanku državne službe tužitelja;

- je nakon što je Odbor za državnu službu poništio rješenje o prestanku državne službe od 17. veljače 2023. i dalje nije omogućila tužitelju povratak na radno mjesto i obavljanje državne službe niti ostvarivanje prava iz radnog odnosa;

- je maliciozno ignorirala javljanje tužitelja na radno mjesto i odbijala mu odgovoriti kada se može vratiti na radno mjesto ili ga obavijestiti o njegovom radnopravnom statusu, čime je onemogućila tužitelju da obavlja državnu službu i ostvaruje prava iz radnog odnosa.

II. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

„1. Utvrđuje se da je tuženik, Republika Hrvatska, OIB: 52634238587, povrijedio dostojanstvo radnika tužitelja BT, OIB: [osobni identifikacijski broj], na način da je:

- u travnju 2019. godine na seminaru u [adresa] ĐT je pred ostalim kolegama službenicima ponizio tužitelja na način da ga je neosnovano okrivio za problem za koji nije bio odgovoran tužitelj te je izjavio da tužitelj „samo pravi probleme“, i pred svim kolegama je osobno prozvao tužitelja kako ne surađuje dovoljno dobro s vatrogasnom službom te kako je upravo tužitelj kao osoba kriv što vatrogasna služba Zadar ne želi surađivati sa službom civilne zaštite sve kako bi ponizio tužitelja kao osobu i radnika pred ostalim kolegama neosnovano ukazivajući na propuste u radu za koje tužitelj nije bio odgovoran;

- u travnju 2019. godine nakon održane vježbe ĐT je ironično i podrugljivo izjavio pred cijelim kolektivom da je tužitelj „najobučenija osoba u službi“ s obzirom da tužitelj učestalo sudjelovao na edukacijama i seminarima koji služe usavršavanju službenika ne bi li ga prikazao kao nekoga tko se previše educira na teret tuženika i ne bi li ga ponizio pred cijelim kolektivom;

- u lipnju 2019. godine ĐT je tužitelju uskratio izdati spomenicu domovinske zahvalnosti za koju je tužitelj ispunio sve uvjete na način da mu je lažno priopćio da je tužiteljev prijedlog za ishođenje / dobivanje spomenice poslan na razmatranje nadležnom povjerenstvu da bi se naknadno utvrdilo da ĐT to nikada nije učinio pa nitko nije niti odlučivao o prijedlogu tužitelja;

- tuženik je tužitelja nastavio ponižavati i na najnižem radnom mjestu na način da mu je UT rješenje o rasporedu na radno mjesto uručio 31. listopada 2019. godine, odnosno mjesec dana nakon donošenja rješenja;

- isplatila tužitelju neodgovarajuću plaću za mjesec listopad 2019. godine, u iznosu manjem od iznosa koji odgovara poslovima koje je tužitelj u tom razdoblju obavljao budući da tužitelj nije imao saznanja da je degradiran, niti je imao saznanja o novom radnom mjestu niti o manjoj plaći;

- ZT je zatim tužitelju neosnovano uskratio obuku za novo radno mjesto, iako je obuka i priprema za novo radno mjesto bila uobičajena praksa u državnoj službi za sve službenike;

- nakon povratka na posao tužitelj je od strane ostalih službenika bio izložen izrugivanju njegovog zdravstvenog stanja i to riječima „vidite da mu nije ništa, da je zdrav“ te je ZT ironično izjavio da ostalim službenicima raspored smjena ostaje isti „ako BT opet ne ode na bolovanje“ kako bi potaknuo grupu da izolira tužitelja kao neprikladnog službenika;

- dana ..2020. ZT je pisanim putem naložio tužitelju da ga mijenja na radnom mjestu voditelja odjela u vrijeme njegove odsutnosti, i pritom su ZT i UT neosnovano odbili primijeniti čl. 40. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike sve s ciljem da uskrate tužitelju pravo na odgovarajuću plaću;

- UT je na tužitelja vršio pritisak da se cijepi cjepivom virusa Covid-19 pod prijetnjom da neće moći dolaziti na posao i kontinuirano je vršio pritisak „da mora brinuti o dobrobiti i zdravlju ostalih službenika, a ne isključivo svojim uvjerenjima“ vrijeđajući ga da unosi strah od zaraze u kolektiv kao da bi tužitelj imao neku zaraznu bolest. Nakon tužiteljevog odbijanja da se cijepi UT ga je isključio iz radnog kolektiva na način da se tužitelja kolektivno izbjegavalo na radnom mjestu, i da se tužitelja nije pozi-valo na zajednička druženja, te ga se ostavljalo samog na radnom mjestu po nalogu ZT i UT.

III. Nalaže se tuženoj po osnovi naknade neimovinske štete isplatiti tužitelju iznos od 13.300,00 Eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 10. srpnja 2025. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

r i j e š i o j e

I. Tužba se odbacuje kao nedopuštena u dijelu koji glasi:

„1. Utvrđuje se da je tuženik, Republika Hrvatska, OIB: 52634238587, povrijedio dostojanstvo radnika tužitelja BT, OIB: [osobni identifikacijski broj], na način da je:

- tuženik je narušio tužiteljevo zdravlje, i tužitelj je zbog posljedice stresa i anksioznosti uzrokovanog ponižavajućim postupanjem tuženika završio na liječenju svojeg zdravstvenog stanja te je veći dio 2020. godine bio na bolovanju zbog kontinuiranog zlostavljanja kolektiva i nadređenih službenika.“

II. Nalaže se tuženoj po osnovi naknade troškova ovog parničnog postupka isplatiti tužitelju iznos od 3.906,25 Eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na taj iznos od 10. srpnja 2025. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana, dok se u više zatraženom iznosu u visini od 2.343,75 Eura zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška odbija kao neosnovan.

III. Odbija se zahtjev tužene za naknadu parničnih troškova u iznosu od 2.500,00 Eura sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj BT iz [adresa] (dalje: tužitelj) 09. veljače 2024. ovom sudu podnosi tužbu radi utvrđenja i naknade štete protiv tužene Republike Hrvatske (dalje: tužena) u kojoj uvodno navodi da je tužitelj 03. studenog 2023. Općinskom državnom odvjetništvu u Zadru podnio zahtjev za mirno rješenje spora, na koji da Općinsko državno odvjetništvu u roku od 3 mjeseca nije odgovorilo, slijedom čega tužitelj podnosi ovu tužbu s istim zahtjevom koji je uputio Općinskom državnom odvjetništvu. Tvrdi da je tužena kontinuirano vršila mobing nad tužiteljem i nezakonitim postupanjem prisilila tužitelja na istupanje iz državne službe nakon više od 33 godine rada u državnoj službi.

Tužitelj da je od 1989. godine državni službenik te da je tijekom obavljanja državne službe kontinuirano napredovao, stručno se usavršavao i uredno izvršavao svoje poslove za koje je bio visoko ocjenjivan, uz brojne pohvale. Tužitelj da je zbog svoje dugogodišnje službe u području civilne zaštite, svojih kompetencija, znanja i iskustva te kontinuiranog usavršavanja i napredovanja težio radnom mjestu ravnatelja Ravnateljstva civilne zaštite, što je uvijek iskazivao te je njegova namjera za kandidaturu bila svima poznata. Tužitelj da je do 2019. godine bio pročelnik Područnog ureda za zaštitu i spašavanje Zadar te je obavljao rukovodeće poslove u službi.

S danom 01. siječnja 2019. Ministarstvo unutarnjih poslova da je preuzelo poslove Državne uprave za zaštitu i spašavanje Republike Hrvatske pa tako i poslove i službenike državnog tijela u kojem je službu obavljao tužitelj. Tužena da je od dana preuzimanja poslova i službenika bivšeg Područnog ureda za zaštitu i spašavanje Zadar, prema tužitelju postupala ponižavajuće i omalovažavajuće te da je tužitelj bio žrtva sustavnog uznemiravanja na radnom mjestu i to verbalnom agresijom od strane nadređenih mu službenika, prvenstveno tadašnjeg pomoćnika ministra RT s kojim da je u lipnju 2021. godine konkurirao za radno mjesto ravnatelja Ravnateljstva civilne zaštite te nadređenih službenika UT i ZT koji da su radi vlastitog interesa i napredovanja u službi vršili mobing nad tužiteljem.

Tijekom 2019. godine da su se održavali kolegiji koji su služili upoznavanju i prilagodbi službenika na nove uvjete rada i radnog mjesta. Na drugom održanom kolegiju 08. veljače 2019. tadašnji pomoćnik ministra, a danas ravnatelj Ravnateljstva civilne zaštite ĐT da se prema svim pročelnicima ponašao neprofesionalno, nekorektno i omalovažavajuće, korištenjem neprimjerenog rješnika, psovki: „to su pizdarije i sprdačine; nije govno nego se pas posrao; jebat ću vam svima mater“, vrijeđajući i prijeteći polaznicima te da je izrijekom izjavio da će prilikom reorganizacije poslova „neki od njih dobiti nova rješenja, a da će neki morati odstupiti, sve iz razloga da na njihovo mjesto dođu mlađe osobe“, što da je kasnije, u listopadu 2019. godine rezultiralo tužiteljevim raspoređivanjem na najniže radno mjesto s visokom stručnom spremom u službi.

Prema tužitelju da se ĐT posebno diskriminirajuće i ponižavajuće ponašao zbog činjenice da mu je tužitelj u lipnju 2021. godine bio direktni konkurent za radno mjesto ravnatelja Ravnateljstva civilne zaštite. Svaku komunikaciju ili postavljena pitanja tužitelja da je ĐT ignorirao ili odgovarao na ironičan način, sve dane prijedloge tužitelja o rješavanju postojećih problema da je odbacivao na ponižavajući način. Na kolegiju pred svim službenicima da je isticao da sve što tužitelj predlaže uopće nije bitno i na taj način da je pred ostalim kolegama nastojao poniziti tužitelja.

Neprimjereno ponašanje poslodavca da se nastavilo i prilikom obavljanja redovitih poslova tužitelja. S obzirom da je tužitelj do donošenja Uredbe o unutarnjem ustrojstvu i Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o unutarnjem redu tuženika i dalje obavljao poslove pročelnika, tužitelj da je RT kao nadređenom službeniku bio obvezan redovito slati izvještaje o poslovima iz njegova djelokruga. Sve svoje obveze i radne zadatke da je obavljao pravovremeno i prema uputama i naputcima nadređenog službenika. Prilikom razmjene informacija, ĐT da se odnosio prema tužitelju ponižavajuće i neprimjerenim rječnikom.

Tako da je u jednom navratu ĐT na tužiteljev poslovni izvještaj sarkastično odgovorio riječima: „Ovo ti je baš jako iskoristivo izvješće“ kao i „to me zajebavaš namjerno ili?“. Tada ga je tužitelj telefonskim putem zamolio za objašnjenje u kojem dijelu njegov izvještaj nije pravilno sastavljen, što da je ĐT samo ignorirao i neosnovano počeo prigovarati tužitelju kako se ostali službenici žale da tužitelj nije dostupan na službenom mobitelu i da je tužitelj izrijekom zabranio da ga se kontaktira izvan njegova radnog vremena, što da nije bilo slučaj jer da je tužitelj u svako vrijeme bio dostupan i odgovarao je na svaki poziv.

Nadređeni službenik daje neosnovano ukazivao na propuste u radu tužitelja, iako je tužitelj svoje zadatke izvršavao na način koji je bio u skladu s pravilima službe koju je tužitelj godinama obavljao. Nadalje, nakon što je tužitelj izvijestio pomoćnika ministra RT o postojećem problemu koji Služba civilne zaštite ima s vatrogasnom službom jer Županijski vatrogasni operativni centar „ŽVOC“ odbija dostavljati izvješća nužna za rad Službe civilne zaštite, ĐT da je verbalno napao tužitelja da je on kriv za taj problem, odnosno da je tužitelj kao osoba kriv što „ŽVOC“ odbija surađivati sa Službom civilne zaštite i da im „samo pravi probleme“ i da im se ne sviđa kao osoba.

U travnju na seminaru u [adresa] ĐT da je pred ostalim kolegama osobno prozvao tužitelja kako ne surađuje dovoljno dobro s vatrogasnom službom te kako je upravo tužitelj kriv što vatrogasna služba Zadar ne želi surađivati sa službom civilne zaštite te kako im baš tužitelj pravi probleme, ponovno kako bi ponizio tužitelja pred ostalim kolegama ukazujući na propuste u radu za koje tužitelj nije bio odgovoran. U travnju 2019. godine nakon održanog seminara na Učilištu civilne zaštite i vatrogastva, tužitelj da je predložio RT da sudjeluje na vježbi zaštite i spašavanja na temu potresa koju je organizirala Zadarska županija u suradnji sa Službom civilne zaštite kojoj je u to vrijeme na čelu bio tužitelj.

Tužitelj da je radi vlastitog usavršavanja sudjelovao na raznim seminarima i edukacijama iz područja službe, što je ĐT znao, te je na tužiteljev profesionalan i dobronamjeran prijedlog pred ostalim kolegama ironično izjavio kako će tužitelj biti „najobučenija osoba u službi“ sve kako bi stvorio i među ostalim kolegama službenicima negativan osjećaj prema tužitelju. ĐT naposljetku da nije niti prisustvovao organiziranoj vježbi, iako je bila praksa da se na tako značajne vježbe pozivaju čelnici civilne zaštite koji su redovito prihvaćali pozive i sve zbog očite netrpeljivosti prema tužitelju osobno.

Tužitelj da je nakon vježbe na temu potresa također trebao sudjelovati na edukativnom seminaru o potresu koji se održavao u Italiji, ali unatoč činjenici da su troškovi putovanja i njegova sudjelovanja bili pokriveni iz projekta u sklopu Zadarske županije, tužitelju da je uskraćeno odobrenje za sudjelovanje na kolegiju iz razloga što nije dokazao benefite, odnosno koristi takvog studijskog putovanja. Tužitelj ističe da je svakom službeniku i samoj službi uvijek korisno i u interesu da se službenici usavršavaju i stječu nova znanja iz područja službe kojima mogu pospješiti rad službe kada za to postoje mogućnosti.

Odobrenje za studijsko putovanje je tužitelju uskraćeno s ciljem da se tužitelja mobingira i onemogući njegovo daljnje napredovanje u službi. S obzirom da se u to vrijeme vršila reorganizacija poslodavca tuženika i raspoređivanje službenika na nova radna mjesta, pomoćnik ministra ĐT da je koristio svaku priliku da tužitelja prikaže kao nedovoljno kvalificiranu osobu za rukovodeće poslove, ukazivanjem na nepostojeće propuste i osobnim prozivanjem pred ostalim kolegama, a sve s ciljem da se tužitelja degradira na najniže radno mjesto u službi, što da je rezultiralo tužiteljevim prisilnim istupanjem iz službe nakon sustavnog mobingiranja koje su počeli vršiti i ostali službenici nad tužiteljem, sve zbog stava i pritiska nadređenog službenika RT prema tužitelju.

Pritom tužitelj ističe da je do 2019. godine za vrijeme dok je obavljao rukovodeće poslove u službi, kao i prije toga, za svoj rad bio visoko ocjenjivan, uz brojne pohvale za suradnju na svim razinama sustava civilne zaštite u kojem radi više od 30 godina. Tužena da je tijekom cijelog razdoblja od 2019. do 2022. godine svojim postupanjem prema tužitelju povrjeđivala njegovo dostojanstvo te da je takvim postupanjem i sustavnim mobingom tužena prisilila tužitelja da istupi iz službe u kojoj je radio 33 godine. Tužena da je s ciljem da spriječi napredovanje tužitelja odgađala raspoređivanje tužitelja na radno mjesto i u konačnici ga rasporedila s najvišeg radnog mjesta na najniže radno mjesto u službi.

Tužitelju da je 31. listopada 2019. uručeno rješenje o rasporedu na radno mjesto kojim je s danom 01. listopada 2019. raspoređen na najniže radno mjesto u službi, i to radno mjesto stručni savjetnik za operativno-komunikacijske poslove Službe civilne zaštite Zadar, Županijski centar 112, Područni ured civilne zaštite Split, Ravnateljstva civilne zaštite, što da je najniže radno mjesto u službi s visokom stručnom spremom i radno mjesto koje se obavlja u turnusima. U svezi toga tužitelj navodi da je notorno da se na službenička radna mjesta, čiji se rad obavlja u turnusima, uključujući i noćni rad, raspoređuju službenici početnici koji nakon dugogodišnjeg rada u službi kroz napredovanje postepeno dolaze na radna mjesta, čiji se rad obavlja u redovitim osmosatnim smjenama.

Tako da je i tužitelj prije degradiranja na najniže radno mjesto u službi s visokom stručnom smjenom, imao redovito i uobičajeno radno vrijeme i raspored rada. Raspoređivanjem tužitelja na radno mjesto čiji se rad obavlja u turnusima, tuženik da je dodatno povrijedio njegovo dostojanstvo na način da je tužitelj morao obavljati rad prema rasporedu koji imaju službenici početnici. U slučaju kada dolazi do ukidanja odnosno reorganizacije državnog tijela, državni službenici da se raspoređuju na slobodna nova radna mjesta u službi ili stavljaju na raspolaganje Vladi Republike Hrvatske.

Pritom da ne postoji obveza da se službenici rasporede na jednaka radna mjesta koja su dotad obavljali ako takva radna mjesta nisu slobodna. Prilikom raspoređivanja službenika na radna mjesta kod tužene da su bila slobodna rukovodeća radna mjesta – voditelj službe civilne zaštite Zadar te voditelj odjela civilne zaštite Zadar, no, na ta da su radna mjesta raspoređeni službenici koji su tužitelju u bivšoj službi na prethodnom radnom mjestu bili podređeni službenici, a koji su imali manje radnog iskustva ili uopće nisu imali radnog iskustva na rukovodećim poslovima, i njima da je tužitelj do tada bio šef.

Iako je tužena s obzirom na iskustvo tužitelja na rukovodećim mjestima u službi, godine radnog staža i njegovo znanje, tužitelja mogla pravovremeno rasporediti na rukovodeće radno mjesto, tužena da je tužitelja rasporedila na radno mjesto posljednjeg, tek kada je popunila ostala slobodna rukovodeća radna mjesta, sve kako bi tužitelja degradirala na najniže radno mjesto. Pritom tužitelj ističe kako se raspoređivanje na radna mjesta uistinu i vršilo na način da su stariji državni službenici, prvenstveno tužitelj, raspoređivani nakon mlađih državnih službenika koji su raspoređeni na rukovodeća radna mjesta kako je i izjavio pomoćnik ministra ĐT na kolegiju od 08. veljače 2019.

Tako da je 07. lipnja 2019. na radno mjesto voditelja službe civilne zaštite Zadar kao ekvivalenta radnom mjestu pročelnika koje je obavljao tužitelj, raspoređen državni službenik UT, službenik kojemu je do tada tužitelj bio nadređeni. Na radno mjesto stručnog savjetnika, mjesto na koje je kasnije raspoređen tužitelj, s danom 01. lipnja 2019. da je bio raspoređen drugi službenik – ZT, kojem da je tužitelj također bio nadređeni službenik, međutim, državnom službeniku ZT da je dano novo rješenje o rasporedu na radno mjesto - voditelja odjela civilne zaštite i time da je ZT postao neposredno nadređeni službenik tužitelju, iako je tužitelj s obzirom na radno iskustvo, godine radnog staža i stručnu spremu u svemu bio kvalificiraniji za to radno mjesto.

Tužena da je raspoređivanje tužitelja na radno mjesto stručnog savjetnika, kao najniže radno mjesto u službi, obrazložila pozivajući se na činjenicu da u slučaju preustroja državnog tijela ne postoji obveza da se do tada rukovodeći službenici ponovno rasporede na rukovodeća mjesta, posebno ako se smanjuje broj takvih mjesta, a da tužitelj udovoljava kriterijima za radno mjesto na koje je raspoređen. Tužena da je sustavno mobingirala tužitelja i u konačnici ga rasporedila na najniži rang službenika i dotad podređene službenike učinila tužiteljevim šefovima, sve u cilju prisile tužitelja da istupi iz službe što je u konačnici i uspjela postići.

Tužitelj da je udovoljavao kriterijima za radno mjesto na koje je raspoređen, ali i kriterijima za viša radna mjesta, no, na njih da su raspoređeni službenici koji su tužitelju do tada bili podređeni, odnosno službenici u odnosu na koje je tužitelj imao više godina radnog staža, bolje kompetencije i više iskustva na rukovodećim poslovima i to na način da su na ta radna mjesta raspoređeni prije nego što je tužitelj raspoređen na svoje radno mjesto. Tužena da je prilikom rasporeda službenika na slobodna radna mjesta morala uzeti u obzir sve okolnosti i dovoljno jasno obrazložiti zašto je tužitelj raspoređen na niže radno mjesto od radnog mjesta koje je dotad obavljao, umjesto na više radno mjesto koje je također bilo slobodno, a na koje je raspoređen drugi državni službenik i to s manje godina radnog staža i radnog iskustva na rukovodećim poslovima.

Tužena da ima zakonsku obvezu otkloniti svaku sumnju u samovoljno i arbitrarno odlučivanje u postupku raspoređivanja na radna mjesta, što da u ovom slučaju nije ispunila, a kako da je to utvrdilo drugostupanjsko tijelo Odbor za državnu službu kada je poništio rješenje tuženika o rasporedu na radno mjesto tužitelja. Nakon što je tužitelj raspoređen na najniže radno mjesto u službi da je nastavljeno ponižavajuće postupanje tužene prema tužitelju i cjelokupni kolektiv da je nastavio s mobingiranjem tužitelja. Tužitelj da je u razdoblju mjeseca listopada 2019. godine koristio godišnji odmor, ali ga je državni službenik UT stalnim telefonskim pozivima i slanjem mailova tražio da prekine godišnji odmor koji mu je bio unaprijed odobren i određen te da se odmah vrati na posao bez osnovanog razloga za to.

Budući da je tužitelj imao unaprijed prijavljen i isplaniran godišnji odmor, tužitelj da nije imao obvezu prekinuti ga, ali da je zbog pritiska novonadređenog prekinuo godišnji odmor. UT da mu je 31. listopada 2019. uručio rješenje o rasporedu na radno mjesto i pritom mu ponovno napomenuo da mora prekinuti godišnji odmor. Tužitelj ovdje posebno ističe kako je navedeno rješenje doneseno u rujnu 2019. godine te da je tužitelju moglo biti uručeno prije njegova odlaska na godišnji odmor, no cijeli proces da je bio usmjeren na mobingiranje tužitelja pa da je svaka prilika bila korištena da ga se ponizi i zlostavlja.

Tužena da je tužitelja odlučila o rješenju obavijestiti baš za vrijeme dok je bio na godišnjem odmoru i to punih mjesec dana nakon donošenja rješenja, sve kako bi se tužitelja prisililo da prekine godišnji odmor. Svi ostali službenici da su bili pravovremeno obaviješteni o svojem rasporedu na novo radno mjesto, bilo usmenim bilo pisanim putem dok se tužitelja prije donošenja rješenja o radnom mjestu nije niti konzultiralo o promjeni radnog mjesta i razlozima takvog degradiranja. Osim što je tužena tužitelja nepravovremeno i neprikladno obavijestila o novom radnom mjestu, tužena da je tužitelju isplatila i neodgovarajuću plaću za mjesec listopad 2019. godine.

Takvim postupanjem da je tužena dodatno povrijedila dostojanstvo tužitelja na način da mu je za razdoblje dok se i dalje vodio kao rukovodeći službenik isplatila plaću propisanu za najniže radno mjesto stručnog savjetnika – radno mjesto koje tužitelj taj mjesec nije niti obavljao s obzirom da tada nije niti znao da je raspoređen na to radno mjesto. Tužitelj da je nakon rasporeda na radno mjesto stručnog savjetnika zatražio i zamolio voditelja odjela ZT da prođe obuku za novo radno mjesto budući da nije imao prethodnog iskustva na takvim poslovima, ali da je voditelj odjela ZT takvu molbu tužitelja bez ikakvog obrazloženja ignorirao.

Za vrijeme dok je tužitelj bio rukovodeći službenik on da je uvijek slao državne službenike koji su došli na novo radno mjesto na potrebne obuke i seminare kako bi se prilagodili novom radnom mjestu i stekli potrebne vještine i znanja dok je tužitelju to bilo uskraćeno. Obuka i priprema za novo radno mjesto da je bila praksa u državnoj službi, ali da se tužitelju niti to nije omogućilo. Na taj način da je tužitelj doveden u nepovoljniji položaj od drugih službenika koji su za radno mjesto stručnog savjetnika prethodno prošli obuke i seminare.

Ponižavajuće postupanje tužene prema tužitelju da se nastavilo i kroz ocjenjivanje tužitelja za 2019. godinu na način da je tužitelja za 2019. godinu prvotno ocijenio državni službenik ZT koji je tužitelju postao neposredno nadređen tek u listopadu 2019. godine pa nije imao osnove ocijeniti tužitelja za njegov rad u 2019. godini. Državni službenik ZT da je neosnovano ocijenio tužitelja niskom ocjenom koju nije niti mogao ispravno odrediti jer mu nije bio nadređen u tom razdoblju i nije mogao niti pratiti rad tužitelja. Nakon što se tužitelj žalio na neosnovanu ocjenu, tužitelja je dodatno ocijenio pomoćnik ministra ĐT, koji da je samo prepisao prethodno doneseni prijedlog za ocjenu, sve s ciljem da se nastavi degradiranje tužitelja.

Isto da se ponovilo i prilikom ocjenjivanja za 2021. godinu kada je tužitelj ponovno neosnovano ocjenjen niskom ocjenom za svoj rad te su postupci u predmetu ocjenjivanja tužitelja za razdoblje 2019. i 2021. godine u ponovnom rješavanju s obzirom da je nepravilnosti u ocjenjivanju utvrdilo i drugostupanjsko tijelo koje je poništilo prvostupanjska rješenja. Svrha ocjenjivanja državnih službenika da je među ostalim pokazatelj učinkovitosti i kvalitete u njihovom radu te služi kao kriterij za nagrađivanje i napredovanje u državnoj službi.

Tužitelj tvrdi da je nelogično da bi tužitelj nakon kontinuiranog visokog ocjenjivanja i to za rukovodeće poslove odjednom bio neučinkovit i nedovoljno kvalificiran za poslove najnižeg radnog mjesta u službi kako je prikazano u izvješću. Tužitelj dalje ističe kako ga je državni službenik UT učestalo pozivao u svoj ured i na taj način onemogućavao pravovremeno i djelotvorno obavljanje njegova posla i to kako bi mu neosnovano nabrajao nepostojeće greške u radu, što da je kasnije koristio kao temelj za nisko ocjenjivanje tužitelja.

Također ističe kako je voditelj odjela ZT u rujnu 2020. godine pisanim putem obavijestio tužitelja da će ga u vrijeme korištenja godišnjeg odmora na radnom mjestu voditelja odjela mijenjati sam tužitelj. Činjenica je da voditelja odjela ne može mijenjati nekompetentni službenik pa da je razvidno da je tužitelj bio najkompetentnija osoba u službi i da su mu niske ocjene davane kako bi ga se sustavno nastavilo mobingirati, smanjivati plaću i u konačnici otjerati iz službe kako ne bi mogao biti kandidat za mjesto Ravnatelja. Prilikom mijenjanja ZT na mjestu voditelja tužitelj da je zatražio službenu dokumentaciju jer se radilo o radnom mjestu više složenosti poslova od radnog mjesta tužitelja.

Tužitelj da je zamolio nadređene službenike ZT, UT i AT da primjene čl.

40. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike prema kojem za vrijeme obavljanja poslova više složenosti službenik ostvaruje pravo na plaću koja odgovara tom radnom mjestu, što su državni službenici odbili. Navodi da je praksa državne službe bila da se u slučaju obavljanja poslova više složenosti uvijek izda pisani nalog sukladno čl. 40 Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike, kako bi službenik ostvario odgovarajuću plaću za vrijeme obavljanja takvih poslova. Unatoč tome, nadređeni službenici da su odbili primijeniti takvu odredbu kako tužitelj ne bi dobio odgovarajuću plaću.

Posebno ističe da mu je tuženik uskratio i spomenicu domovinske zahvalnosti za koju je ispunjavao uvjete, na način da mu je prvo nadređeni državni službenik AT odbio potpisati prijedlog za dobivanje spomenice iz razloga što nije upoznat s time, nakon čega je tužitelj osobno podnio prijedlog. Nakon toga da je tuženik lažno priopćio tužitelju kako je njegov prijedlog upućen nadležnom povjerenstvu na razmatranje, a tužitelj nikada nije dobio odgovor na svoj prijedlog. Ističe da je tužena stalnim traženjem pogrešaka u radu tužitelja, neosnovanim optuživanjem za neizvršavanjem zadataka te uskraćivanjem radnih zadataka i naposljetku niskim ocjenjivanjem tužitelja za rad u službi onemogućila napredovanje tužitelja u državnoj službi, s ciljem da tužitelj istupi iz službe.

Ponižavajuće i omalovažavajuće postupanje tužene da je naposljetku utjecalo na zdravstveno stanje tužitelja koji da je veći dio 2020. godine bio na bolovanju. Postupanje tužene da je kod tužitelja uzrokovalo izrazitu tjeskobu, uznemirenost, anksioznost i stres pa je tužitelj potražio liječničku pomoć kako bi se posvetio brizi za vlastito zdravlje. Nakon povratka s bolovanja da je nastavljeno ponižavajuće postupanje prema tužitelju na način da je tužitelj bio izložen izrugivanju od strane državnih službenika uz komentare „vidite da mu nije ništa i da je zdrav“, te se tužitelju prigovaralo kako im smjene ovise o njemu jer da se moraju prilagođavati njegovom bolovanju.

Tako da je nadređeni službenik ZT pred ostalim kolegama ironično izjavio da će ostalim službenicima raspored smjena ostati isti „ako BT opet ne ode na bolovanje“ te je tužitelj ZT usmeno upozorio da se nečije zdravstveno stanje i bolovanje ne smije komentirati, posebno ne na takav način. Cijeli kolektiv da je nastavio s mobingiranjem tužitelja i nakon njegovog povratka s bolovanja da su ga izolirali iz kolektiva. Službenici da su ismijavali zdravstveno stanje tužitelja i tijekom 2021. godine tužitelj da je bio izložen nagovaranju i prisili od strane nadređenih službenika da se podvrgne cijepljenju protiv virusa COVID-19, unatoč tome što je u tom razdoblju cijepljenje bilo dobrovoljno, odnosno da su se službenici mogli cijepiti isključivo po vlastitoj volji.

Tako da je službenik UT zahtijevao od tužitelja da se cijepi ako želi dolaziti na radno mjesto, iako tužitelj nije bio dužan cijepiti se te je imao potvrdu o statusu „vjerojatno preboljeli“ da se ne mora cijepiti niti testirati, i da sukladno tome može dolaziti na posao. Nakon što se tužitelj odbio cijepiti da je doveden u nepovoljniji položaj od drugih službenika koji su se cijepili na način da mu se prijetilo zabranom dolaska na posao. Psihičkom prisilom da ga se nastojalo podvrgnuti cijepljenju i kontinuirano da mu je nadređeni govorio „da mora brinuti o dobrobiti i zdravlju ostalih službenika, a ne isključivo svojim uvjerenjima“.

Tome da je uslijedila i njegova izolacija iz radnog kolektiva na način da su ostali državni službenici izbjegavali tužitelja na radnom mjestu. Nadređeni da ga je izolirao pod izlikom lažne opasnosti za druge službenike zbog tužiteljeve odluke o vlastitom zdravlju i odbijanju cijepljenja korona cjepivom. Tužitelj nadalje ističe kako je voditelj njegovog odjela, državni službenik ZT u više navrata ostavljao tužitelja samog na radnom mjestu na način da mu je nalagao obavljanje određenih zadataka dok je s ostalim službenicima, posebno službenikom koji radi u dežurnoj smjeni s tužiteljem, usred radnog vremena odlazio na kave i po sat vremena u kojem razdoblju je tužitelj sam morao obavljati sve poslove, i namjerno isključivao tužitelja iz zajedničkih druženja.

Tužitelju da se prigovaralo kada bi odlazio na pauzu tijekom radnog vremena. Nadređeni službenik ZT da ga je optuživao da neovlašteno i bez njegove dozvole odlazi na pauzu, iako je uobičajena praska bila da se pauze dogovaraju samostalno između službenika istog radnog mjesta i bez obveze da se traži dozvola nadređenog službenika. Osim toga, nadređeni službenik da je rijetko bio prisutan na radnom mjestu. Tužitelj da je naposljetku bio prisiljen istupiti iz državne službe, što da je i bio cilj tuženika kako bi na radna mjesta doveo mlađe službenike i kako bi tužitelju onemogućio da postane ravnatelj Ravnateljstva.

Tužitelj da je nakon dvije godine sustavnog mobingiranja došao do granica svojih mogućnosti i njegovo fizičko i psihičko zdravlje da je postalo narušeno. Zbog neizdrživog postupanja tužene da je u ožujku 2022. godine podnio prijedlog za sporazumni prestanak državne službe jer više nije želio biti izložen takvim uvjetima rada i radnoj atmosferi te pogoršanju svojeg zdravstvenog stanja. Tužena da je bez prethodnog potpisivanja prijedloga za sporazumni prestanak državne službe donijela nezakonito rješenje o prestanku državne službe, na koje se tužitelj pravovremeno žalio te je Odbor za državnu službu poništio rješenje tuženika o prestanku državne službe tužitelja.

Unatoč tome što je tužitelj izjavio žalbu na rješenje o prestanku državne službe, tužena da je tužitelju prekinula radni odnos i odjavila ga je. Tužitelj ističe kako je prijedlog za sporazumni prestanak državne službe podnio u stanju anksioznosti koje je uzrokovalo postupanje tuženika koji ga je kao dugogodišnjeg službenika podcjenjivao i kontinuirano degradirao, u prilog čemu da govori i činjenica da je tužena bez poštivanja zakonskih odredbi o načinu prestanka državne službe, za tužitelja donijela nezakonito rješenje, a sve kako tužitelj više ne bi bio državni službenik.

Ponižavajuće postupanje tužene prema tužitelju da se nastavilo i nakon prisilnog odlaska iz državne službe na način da tuženik kontinuirano zlorabi procesna ovlaštenja i financijski iscrpljuje tužitelja kontinuiranim donošenjem nezakonitih rješenja koje opetovano ukida drugostupanjsko tijelo. Tužitelj ističe da se ponižavajuće postupanje nastavilo i nakon nezakonitog prestanka državne službe. Tužitelj da od 2019. godine vodi više postupaka protiv tuženikovih neosnovanih rješenja te da su postupci u predmetu rasporeda na radno mjesto i utvrđivanja plaće i u predmetu ocjenjivanja za 2019. i 2021. godinu i dalje aktivni.

Tužena da izbjegava završiti postupke na zakonit način tako što ih pokušava obustaviti jer je tužitelja udaljio iz službe. Tužena da kontinuirano postupa na način kojim tužitelju nanosi štetu te kontinuirano povrjeđuje dostojanstvo tužitelja kao radnika kontinuiranim donošenjem istovrsnih rješenja koje svaki put ukida drugostupanjsko tijelo. Iako je u rujnu 2022. godine drugostupanjsko tijelo povodom žalbe tužitelja na rješenje o prestanku državne službe iz travnja 2022. godine, poništilo rješenje tužene čime da je utvrđeno da tužitelju državna služba nije prestala, tužena da i dalje odbija vratiti tužitelja na rad.

Tužitelj da je uslijed takvog postupanja tužene uputio zahtjev tuženoj da ga se vrati na rad, no tužena da je i takav zahtjev maliciozno ignorirala. Odgovorna osoba tužene ravnatelj Ravnateljstva civilne zaštite ĐT da je zatim u prosincu 2022. godine zahtijevao od nadležnih osoba tužene da se za tužitelja ponovno donesene rješenje o prestanku državne službe, iako da za to nisu postojale osnove niti zakonske pretpostavke. Iz takvog postupanja RT da je razvidno da je tužena imala za cilj udaljiti tužitelja iz službe. Tužena da je od svibnja 2022. godine onemogućavala tužitelju obavljati državnu službu.

Tužitelj da je nakon gotovo godinu dana vraćen na radno mjesto, ali da mu tužena nije omogućila povratak na radno mjesto, već da mu je ponovno nezakonito otkazao državnu službu i nastavila s mobingiranjem tužitelja. Tužitelj ističe kako je tuženik 26. siječnja 2023. donio rješenje o rasporedu tužitelja na radno mjesto s obzirom da je utvrđeno kako je tužitelju prethodno nezakonito prestala državna služba odnosno da mu državna služba nije prestala. Rješenjem je utvrđeno da se tužitelj s danom 12. svibnja 2022. ponovno raspoređuje na radno mjesto koje je obavljao do 11. svibnja 2022.

Međutim, tužitelj nije dobio niti priliku vratiti se na radno mjesto jer mu je tužena ponovno nezakonito otkazala državnu službu rješenjem od 17. veljače 2023. navodeći da bi tužitelj zbog nejavljanja poslodavcu neopravdano izostao s posla pet dana uzastopce. Takvi navodi tužene da su neistiniti i neutemeljeni s obzirom da se tužitelj u dva navrata – dopisima od 10. i 20. veljače 2023. javio poslodavcu u vezi s povratkom na radno mjesto, što da je tuženik u potpunosti maliciozno ignorirao. Tužena da je maliciozno odbila odgovoriti tužitelju na njegovo javljanje na radno mjesto, sve kako bi mogla za tužitelja ponovno donijeti rješenje o prestanku državne službe na nezakoniti način jednako kao što je takvo rješenje donijela u travnju 2022.

Navedeno da je razvidno iz činjenice da je poslodavac prvo 17. veljače 2023. donio rješenje o prestanku državne službe, a tek onda 21. veljače 2023. odgovorio na dopise podnositelja u vezi s povratkom na radno mjesto i to na način da je u potpunosti ignorirao upite tužitelja o njegovu vraćanju na rad i samo ga obavijestio kako će zaprimiti rješenje o prestanku državne službe po sili zakona. Zbog nezakonitog postupanja poslodavca prilikom donošenja rješenja od 12. travnja 2022. kojim je tužitelju prvi puta nezakonito prestala državna služba i nerazumno dugotrajnog vođenja postupka u predmetu prestanka državne službe od strane poslodavca, tužitelj da gotovo godinu dana nije obavljao državnu službu, nije se vodio kao državni službenik kod poslodavca ili fondova niti je primao plaću pa tužitelj ističe da je nelogično i neživotno da bi se on bez bilo kakvog sastanka ili razgovora s poslodavcem trebao samo pojaviti na radnom mjestu kada ga faktično nije niti imao u proteklih godinu dana.

Osim toga, poslodavac da je i rješenje o plaći tužitelja nakon ponovnog raspoređivanja na radno mjesto donio tek 27. veljače 2023. odnosno nakon što je tužitelju ponovno otkazao državnu službu. Iz navedenog da je očito da je namjera poslodavca bila ponovno otkazati državnu službu tužitelju, a ne vratiti ga na radno mjesto. Iz svega navedenog da je razvidno da je tuženik i godinu dana nakon prvog nezakonitog otkazivanja državne službe nastavio s mobingiranjem tužitelja, tako što mu je ponovno nezakonito otkazao državnu službu.

Tužitelj da je i protiv nezakonitog rješenja o prestanku državne službe pravovremeno podnio žalbu te da je Odbor za državnu službu ponovno utvrdilo nezakonitim postupanje poslodavca prilikom otkazivanja državne službe tužitelju i poništio prvostupanjsko rješenje, čime da su poništene i sve pravne posljedice koje je ono proizvelo. I samo drugostupanjsko tijelo da je utvrdilo da su navodi tužitelja osnovani i da tuženik nije odredio datum početka rada tužitelja, što je bio dužan učiniti koje dalje i citira. Tužitelj da je nakon zaprimanja rješenja Odbora za državnu službu od 18. travnja 2023. ponovno u više navrata, osobno i putem punomoćnice, kontaktirao poslodavca u vezi s povratkom na radno mjesto i svojim radnopravnim statusom, ali tužena da odbija odgovoriti na zahtjeve tužitelja i omogućiti mu povratak na radno mjesto.

Tužitelj da je 17. svibnja 2023. poslodavcu podnio zahtjev za isplatu naknade plaće i povratak na radno mjesto, u kojem je izrijekom zatražio da se bez odgode odredi i pisanim putem obavijesti tužitelja o točnom datumu povratka na radno mjesto, koji da je zahtjev tužena uredno zaprimila 19. svibnja 2023., ali da na njega nije odgovorila. Osim toga, tužitelj da je i putem e-maila i telefonskim putem u dva navrata 18. i 22. svibnja 2023. kontaktirao poslodavca kako bi saznao kada se može vratiti na radno mjesto odnosno kada će poslodavac donijeti rješenje o vraćanju na rad koja je dužan donijeti, a prilikom telefonskog razgovora tužena je obavijestila tužitelja kako je zaprimila tužiteljev zahtjev od 17. svibnja 2023. i kako će o svemu biti pravovremeno obaviješten, međutim, unatoč tome, tužitelj da do dana podnošenja ove tužbe nije obaviješten niti kontaktiran od strane poslodavca, niti mu je omogućen povratak na radno mjesto.

Iako je tužitelj raspoređen na radno mjesto s danom 12. svibnja 2022. i iako je za tužitelja doneseno rješenje o plaći za razdoblje od 12. svibnja 2022. tužena da do dana podnošenja ove tužbe tužitelju nije isplatila naknadu plaće za razdoblje u kojem tužitelj nije radio zbog nezakonitog postupanja tužene niti je tužitelju omogućila povratak na radno mjesto, zbog kojeg da postupanja tužitelj i dalje trpi štetu. Tuženik je u siječnju 2023. godine istovremeno s donošenjem rješenja o rasporedu na radno mjesto ponovno prijavio tužitelja kao osobu u radnom odnosu kod Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, ali mu nije omogućio vraćanje na rad.

Iako se tužitelj vodi kao osoba u radnom odnosu, tužitelj da zbog postupanja tuženika ne može ostvarivati prava iz radnog odnosa, tužitelj da i dalje nema radno mjesto i ne obavlja državnu službu. Tužitelj da ne prima plaću niti mu je tužena isplatila naknadu plaće za razdoblje u kojem nije radio zbog krivnje poslodavca, a tužitelj da nije u mogućnosti primati niti mirovinu jer se vodi kao osoba u radnom odnosu. Tužitelj ističe kako je tužena gore navedenim postupanjem povrijedila njegovo dostojanstvo budući da su za tužitelja navedeni postupci i ponašanja ostavili dalekosežne posljedice za život i zdravlje tužitelja koje je naposljetku rezultiralo time da je tužena onemogućila tužitelju obavljanje državne službe.

Obavljanje državne službe da državnim službenicima predstavlja cjeloživotno zanimanje za koje se kontinuirano usavršavaju i osposobljavaju radi vlastitog napredovanja, osobnog i profesionalnog uspjeha. Državnim službenicima da služba može prestati samo u slučajevima određenim zakonom pa im je sigurnost zaposlenja gotovo zajamčena. Tužitelj da je hrvatski branitelj dragovoljac Domovinskog rata koji je u državnoj službi proveo 33 godine te je 2015. godine stekao akademski naziv sveučilišni specijalist javne uprave te ističe da je nelogično i nestvarno da bi službenik koji ima sigurno zaposlenje, visoku plaću, obrazovanost i veliki uspjeh u radu dobrovoljno istupio iz službe odnosno bez ikakvog pritiska i uznemiravanja od strane poslodavca.

Tužiteljev prijedlog za istup iz službe da je posljedica kontinuiranog zlostavljanja na radnom mjestu od strane nadređenih i podređenih službenika. Tužitelj ističe kako je u više navrata pozvao tuženi na sporazumno rješavanje situacije i postizanje dogovora u vezi povratka tužitelja na radno mjesto i isplate naknade plaće, no tužena da odbija odgovoriti na zahtjeve tužitelja, čime da tužitelju nanosi nepopravljivu štetu. Tužitelj da zbog ovakvog postupanja tužene trpi štetu u vidu izgubljene zarade i nemogućnosti ostvarivanja prava iz radnog odnosa te da ne zna svoj radnopravni status i položaj.

Tužitelj da ne prima plaću niti naknadu plaće zbog krivnje poslodavca dok nije u mogućnosti primati niti mirovinu s obzirom da se formalno nalazi u radnom odnosu pa da tako ne ostvaruje nikakve primitke za vlastito uzdržavanje i uzdržavanje svoje obitelji. Tužbenim zahtjevom tužitelj kao prvo, traži utvrđenje da je u izreci ove presude pobliže specificiranim radnjama tužena povrijedila dostojanstvo tužitelja te kao drugo, traži naknadu neimovinske štete zbog povrede dostojanstva u iznosu od 13.300,00 Eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate.

Postavlja i zahtjev za naknadu parničnih troškova sa zateznom kamatom tekućom od donošenja odluke do isplate.

2. U odgovoru na tužbu dostavljenom sudu tužena se protivi tužbi i postavljenom tužbenom zahtjevu te osporava navode tužitelja kao neosnovane u cijelosti. Osporava osnov kao i visinu tužbenog zahtjeva. Tužitelj da nije podnio nikakve dokaze kojim bi dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva. Tužitelj da osim svog mišljenja kako je trebao biti raspoređen na rukovodeće radno mjesto tj. voditelja Službe civilne zaštite Zadar, ne prilaže nikakve druge dokaze kojim potkrjepljuje osnovanost svojih navoda. Presudom Visokog upravnog suda broj:

Usž 62/2022-2 od 20. travnja 2022. da je utvrđeno da je čelnik prvostupanjskog tijela ovlašten službenika rasporediti i na radno mjesto s nižim koeficijentom složenosti poslova za obračun plaće, jer je u ime poslodavca kod unutarnje organizacije rasporeda ovlašten na temelju diskrecijske ocjene, a imajući u vidu potrebe službe, na pojedina radna mjesta rasporedit službenike s traženim uvjetima i odgovarajućim sposobnostima. Nadalje, presudom Visokog upravnog suda Us-8234/11-4 od 18. prosinca 2014. da je utvrđeno da nakon ukidanja jednog državnog tijela i njegova pripajanja drugom, rasporedom službenika na radno mjesto niže složenosti za koje ispunjava uvjete, nije povrijeđen zakon.

Stoga, okolnost da je tužitelj prije reorganizacije službe, bio raspoređen na rukovodeće radno mjesto, da nije od utjecaja na raspored na novo radno mjesto nakon organizacijskog preustroja, niti je riječ o stečenom pravu službenika kojim bi poslodavac bio vezan kod donošenja novog rješenja o rasporedu. Mišljenje tužitelja da je kod raspoređivanja nezakonito raspoređen na radno mjesto nižeg ranga od prethodnog, u konkretnom slučaju, da nije potkrijepljen dodatnim dokazima za donošenje drugačijeg rješenja o rasporedu. Slijedom navedenog, u predmetnom slučaju da nije bilo zapreke da se tužitelja rasporedi na opisano radno mjesto, a za koje ima potrebne stručne kvalifikacije i koji raspored je u skladu s potrebama službe na slobodnom radnom mjestu za koje tužitelj ispunjava uvjete.

Dakle, rješenje o rasporedu u konkretnom slučaju da je zakonito bez obzira na mišljenje tužitelja da je trebao biti raspoređen na rukovodeće radno mjesto, jer su kriteriji bitni za raspored na drugo radno mjesto, na koje je predložen tužitelj, obrazloženi u prvostupanjskom rješenju. Iz naprijed navedenog da proizlazi da je Ministarstvo unutarnjih poslova postupilo sukladno uvjetima i odredbama propisa, vodeći se pritom stvarnim potrebama službe i raspoređivanju službenika na radno mjesto za koje posjeduje stručno znanje. Zaključkom Vlade Republike Hrvatske na sjednici održanoj 02. kolovoza 2018. o smanjenu broja agencija, zavoda, fondova, instituta, zaklada, trgovačkih društava i drugih pravnih osoba s javnim ovlastima, Ministarstvo unutarnjih poslova s danom 1. siječnja 2019. preuzelo je državne službenike i namještenike Državne uprave za zaštitu i spašavanje (dalje:

DUZS). Člankom 124. Zakona o državnim službenicima ("Narodne Novine", br. 92/05, 140/05, 142/06, 77/07, 107/07, 27/08, 34/11, 49/11, 150/11, 34/12, 49/12, 37/13, 38/13, 01/15, 138/15, 61/17, čl.47 70/19) da je određeno da, kad se ukine državno tijelo, službenike ukinutog tijela preuzima ono državno tijelo koje preuzima i obavljanja poslova, što je u ovom slučaju Ministarstvo unutarnjih poslova. Reorganizacijom da su ukinute ustrojstvene jedinice bivšeg DUZS-a te je smanjen i broj zaposlenika. U ovom da je slučaju Područni ured zaštite i spašavanja Zadar pripojen Područnom uredu civilne zaštite Split te je radno mjesto pročelnika Područnog ureda zaštite i spašavanja Zadar prestalo postojati.

Kako je tužitelj do ukidanja obnašao dužnost pročelnika Područnog ureda Zadar, tako da je reorganizacijom raspoređen na drugo radno mjesto za koje ispunjava uvjete prema potrebama službe i stručnom znanju. Čl. 127. stavkom 3. Zakona o državnim službenicima da je određeno da ako se u skladu s uredom o unutarnjem ustrojstvu državnog tijela, ukidaju pojedine ustrojstvene jedinice tog tijela, pojedina radna mjesta u državnom tijelu ili se smanjuje potreban broj izvršitelja na pojedinim radnim mjestima, službenici koji su do tada bili raspoređeni na ta radna mjesta, odnosno u ustrojstvene jedinice koje se ukidaju, raspoređuju se na druga radna mjesta za koja ispunjavaju uvjete.

U Zakonu o državnim službenicima da nije navedena obveza raspoređivanja državnog službenika na isto radno mjesto nakon ukidanja državnog tijela. Uvažavajući sve činjenice i okolnosti koje se odnose na ukidanje DUZS-a te konkretno obrazovanje i iskustvo u odnosu na potrebe službe, tužitelj da je raspoređen na radno mjesto stručnog savjetnika za operativno-komunikacijske poslove u Županijski centar 112, Službu civilne zaštite Zadar, Područni ured civilne zaštite Split. Iz navedenog da proizlazi da je Ministarstvo unutarnjih poslova postupilo sukladno uvjetima i odredbama propisa, vodeći se pritom stvarnim potrebama službe i raspoređivanju službenika na radna mjesta za koje posjeduje stručno znanje.

Iz cjelokupne dokumentacije uz tužbu da proizlazi neosnovanost tužbenog zahtjeva te tužena predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan u cijelosti.

3. U dokaznom je postupku sud pročitao i pregledao zahtjev za mirno rješenje spora s potvrdama o dostavi (list spisa 29-31), rješenje Državne uprave za zaštitu i spašavanje klasa: UP/I-080-04/15-02/50, urbroj: 543-01-08-02-15-1 od 07. prosinca 2015. (list spisa 32), rješenje Državne uprave za zaštitu i spašavanje klasa: UP/I-080-04/16-02/25, urbroj: 543- 01-08-02-16-1 od 06. lipnja 2016. (list spisa 33), zapisnik sa sastanka održanog 08. veljače 2019. (list spisa 34-37), e-mail komunikacija (list spisa 38-40), rješenje Državne uprave za zaštitu i spašavanje klasa:

UP/I-080-04/16-01/1264, urbroj: 543-01-08-02-16-2 od 11. siječnja 2017. (list spisa 41), rješenje Državne uprave za zaštitu i spašavanje klasa: UP/I- 080-04/18-01/595, urbroj: 543-01-08-02-18-2 od 15. veljače 2018. (list spisa 42), rješenje Državne uprave za zaštitu i spašavanje klasa: UP/I-080-04/18-01/1237, urbroj: 543-01-08- 02-18-2 od 13. prosinca 2018. (list spisa 43-44), pohvalnica (list spisa 45), rješenje Ministarstva unutarnjih poslova, Uprave za ljudske potencijale klasa: UP/I-112-02/19-02/1, urbroj: 511-01-157-19-117 od 27. rujna 2019. (list spisa 46), rješenje Ministarstva unutarnjih poslova klasa:

UP/I-112-02/19-05/258, urbroj: 511-01-157-19-51 od 07. lipnja 2019. (list spisa 47), rješenje Ministarstva unutarnjih poslova, Uprave za ljudske potencijale broj: 511- 01-157-22/821-2019 od 27. svibnja 2019. (list spisa 48-49), rješenje Ministarstva unutarnjih poslova, Uprave za ljudske potencijale klasa: UP/I-080-07/21-01/94, urbroj: 511-01-157-22- 5 od 16. ožujka 2022. (list spisa 50-53), rješenje Odbora za državnu službu klasa: UP/II- 112-07/22-01/190, urbroj: 566-01/12-21-4 od 29. srpnja 2022. (list spisa 54-59), zaključak Odbora za državnu službu klasa:

UP/II-112-07/22-01/190, urbroj: 566-01/12-22-3 od 29. srpnja 2022. (list spisa 60-61), izvješće o učinkovitosti rada, poštivanja službene dužnosti i osobnom ponašanju od 05. lipnja 2020. (list spisa 62-72), rješenje Ministarstva unutarnjih poslova, Uprave za ljudske potencijale klasa: UP/I-080-07/20-01/21, urbroj: 511-01-157-20- 1 od 05. listopada 2020. (list spisa 73-74), rješenje Odbora za državnu službu klasa: UP/II- 112-07/22-01/11, urbroj: 566-01/14-22-2 od 14. veljače 2022. (list spisa 75-80), rješenje Ministarstva unutarnjih poslova, Uprave za ljudske potencijale klasa:

UP/I-119-08/22-01/6, urbroj: 511-01-157-22-192 od 15. veljače 2022. (list spisa 81), rješenje Odbora za državnu službu klasa: UP/II-112-07/22-01/488, urbroj: 566-01/12-22-2 od 01. rujna 2022. (list spisa 82-86), e-mail komunikaciju (list spisa 87-92), prijedlog za upućivanje poticaja za dodjelu odlikovanja (list spisa 93-95), dopis Ministarstva unutarnjih poslova, Ravnateljstva civilne zaštite, Područnog ureda civilne zaštite Split, Službe civilne zaštite Zadar, Županijski centar 112 od 15. siječnja 2021. (list spisa 96-97), medicinsku dokumentaciju na ime BT (list spisa 98-101,142-144), rješenje Ministarstva unutarnjih poslova, Uprave za ljudske potencijale klasa:

UP/I-112-149-22-1, urbroj: 511-01-149-22-1 od 12. travnja 2022. (list spisa 102), rješenje Odbora za državnu službu klasa: UP/II-112-07/22-01/569, urbroj:

566-01/1-22-4 od 16. rujna 2022. (list spisa 103-104), dopis Ministarstva unutarnjih poslova, Uprave za ljudske potencije klasa: UP/II-112-03/22-01/1, urbroj: 511-01-149-23-9 od 17. siječnja 2023. (list spisa 105-106), rješenje Ministarstva unutarnjih poslova klasa: UP/I-112- 02/22-08-9, urbroj: 511-01-157-23-5 od 26. siječnja 2023. (list spisa 107-108), rješenje Ministarstva unutarnjih poslova, Uprave za ljudske potencijale klasa: UP/I-112-02/22-08/9, urbroj: 511-01-157-23-7 od 17. veljače 2023. (list spisa 109-110), dopis Dore Ljevar od 10. veljače 2023. (list spisa 111-112), dopis Dore Ljevar od 20. veljače 2023. (list spisa 113), dopis Ministarstva unutarnjih poslova, Uprave za ljudske potencijale klasa: UP/I-112-02/22- 08/9, urbroj: 511-01-157-23-9 od 21. veljače 2023. (list spisa 114), rješenje Ministarstva unutarnjih poslova, Uprave za ljudske potencijale klasa: UP/I-120-02/23-01/1784, urbroj:

511-01-157-23-1 od 27. veljače 2023. (list spisa 115-116), rješenje Ministarstva unutarnjih poslova, Uprave za ljudske potencijale klasa: UP/I-120-02/23-01/1784, urbroj: 511-01-157- 23-2 od 01. ožujka 2023. (list spisa 117-118), rješenje Odbora za državnu službu klasa:

UP/II-112-07/23-01/185, urbroj: 566-01/1-23-3 od 18. travnja 2023. (list spisa 119-121), zahtjev za isplatu plaće od 17. svibnja 2023. (list spisa 122-124), e-mail (list spisa 125), podatke u matičnoj evidenciji Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje za BT (list spisa 126-130), potvrdu Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područni ured Zadar od 02. listopada 2023. (list spisa 131-134), presudu Upravnog suda u Splitu poslovni broj Us I-3174/2023-11 od 07. svibnja 2024. (list spisa 156-160), zapisnik Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pom-335/2024-3 (list spisa 192-195), zapisnik Općinskog suda u Sesvetama, Stalna služba Dugo Selo poslovni broj Pom- 183/2024-2 (list spisa 196-198) i presudu Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Usž-3149/2024-4 od 27. ožujka 2025. (list spisa 199-202) te je saslušao svjedoke MT (list spisa 173-174), RT (list spisa 174-176), UT (list spisa 178-181) i ZT (list spisa 181-183) i tužitelja BT (list spisa 185-190). Izvedeni su time u postupku svi po strankama predloženi dokazi, budući je na ročištu glavne rasprave 20. siječnja 2025. tužitelj odustao od prijedloga za saslušanje preostalih svjedoka FT, IT, ŠT i KT, pri čemu sud posebno napominje kao prvo, ovo u odnosu na isprave koje su predane u spis nakon zaključenja prethodnog postupka (isprave sa 156-160 i 199-202), da je sud iste uzeo u obzir i pročitao kao dokaz u postupku budući se radi o ispravama koje su nastale (što je razvidno iz datuma nastanka istih) nakon zaključenja prethodnog postupka u ovoj pravnoj stvari, poradi čega ih nedvojbeno tužitelj bez svoje krivnje nije mogao predložiti kao dokaz u postupku najkasnije do zaključenja prethodnog postupka; te kao drugo, to da je u tužbi tužitelj na okolnosti iz tužbe predložio saslušanje svjedoka VT i BTŠ, ali kako je na ročištu glavne rasprave 20. siječnja 2025. umjesto saslušanja predložio pročitati njihove iskaze koji prileže ovosudnom spisu poslovni broj Pr-12/2024 s čime se je tužena izričito suglasila, to je sud umjesto usmenog saslušanja ovih dvoje svjedoka pročitao njihove iskaze sadržane u zapisnicima o zamolbenom saslušanju svjedoka koji su priloženi ovom spisu (list spisa 192-198).

4. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

4.1. Tužitelj tužbenim zahtjevom traži da sud utvrdi da je tužena u tužbenom zahtjevu te izreci presude specificiranim ponašanjima (radnjama) koja da predstavljaju uznemiravanje na radu i mobing, povrijedila dostojanstvo tužitelja te da tuženoj naloži da tužitelju naknadi neimovinsku štetu zbog povrede dostojanstva u iznosu od 13.300,00 Eura sa zateznom kamatom pa je tako predmet ovog spora povreda dostojanstva radnika uznemiravanjem na radu tj. mobingom te naknada neimovinske štete zbog povrede dostojanstva radnika.

4.2. Odredba čl. 7. st. 1. Zakona o radu („Narodne novine“ br. 93/14, 127/17, 98/19, dalje: ZoR) propisuje da je poslodavac obvezan u radnom odnosu radniku dati posao te mu za obavljeni rad isplatiti plaću, a radnik je obvezan prema uputama koje poslodavac daje u skladu s naravi i vrstom rada, osobno obavljati preuzeti posao.

4.3. Odredba čl. 7. st. 5. ZoR propisuje da je poslodavac dužan zaštitit dostojanstvo radnika za vrijeme obavljanja posla od postupanja nadređenih, suradnika i osoba s kojima radnik dolazi u doticaj u obavljanju svojih poslova, ako je takvo postupanje neželjeno i u suprotnosti s ovim Zakonom i posebnim zakonima u svezi čega odredba čl. 134. ZoR propisuje da se postupak i mjere zaštite dostojanstva radnika od uznemiravanja i spolnog uznemiravanja uređuju posebnim zakonom, kolektivnim ugovorom, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca ili pravilnikom o radu.

4.4. Sukladno čl. 111. st. 1. ZoR ako radnik pretrpi štetu na radu ili u vezi s radom, poslodavac je dužan radniku naknaditi štetu po općim propisima obveznog prava pri čemu st. 2. tog članka propisuje da se pravo na naknadu štete iz stavka 1. tog članka odnosi i na štetu koju je poslodavac uzrokovao radniku povredom njegovih prava iz radnog odnosa.

4.5. Odredba čl. 19. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje: ZOO) propisuje da svaka fizička i pravna osoba ima pravo na zaštitu svojih prava osobnosti pod pretpostavkama utvrđenim zakonom pri čemu se sukladno st. 2. tog članka pod pravima osobnosti u smislu tog Zakona razumijevaju pravo na život, tjelesno i duševno zdravlje, ugled, čast, dostojanstvo, ime, privatnost osobnog i obiteljskog života, slobodu i drugo.

4.6. Odredba čl. 1045. st. 1. ZOO propisuje da tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje pri čemu je sukladno odredbi čl. 1046. ZOO šteta umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta).

4.7. Sukladno čl. 1100. st. 1. ZOO u slučaju povrede prava osobnosti sud će, ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade imovinske štete, a i kad nje nema, a sukladno odredbi st. 2. tog članka će sud pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojem služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom.

4.8. Sud ovdje smatra potrebnim istaknuti da iako u činjeničnom supstratu tužbe tužitelj na pojedinim mjestima govori o stavljanju tužitelja u nepovoljniji položaj tj. o diskriminaciji, da predmetna tužba nije tužba iz čl. 17. Zakona o suzbijanju diskriminacije („Narodne novine“ br. 85/08, 112/12) budući tužitelj niti u činjeničnom supstratu tužbe niti u samom sadržaju tužbenog zahtjeva ne navodi (ne tvrdi) da je on stavljen u nepovoljniji položaj po nekoj od osnova iz čl. 1. st. 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije, a niti tužitelj tužbenim zahtjevom traži utvrđenje diskriminacije odnosno zabranu ili otklanjanje diskriminacije.

5. Iz rješenja Državne uprave za zaštitu i spašavanje klasa: UP/I-080-04/15-02/50, urbroj: 543-01-08-02-15-1 od 07. prosinca 2015. (list spisa 32) proizlazi da je BT rođen ..1962. ovdje tužitelj u vremenu od 01. siječnja 2016. do 30. lipnja 2016. sa radnog mjesta voditelja županijskog centra 112 u Područnom uredu za zaštitu i spašavanje Zadar, Županijski centar 112 bio privremeno premješten na radno mjesto pročelnika u Područnom uredu za zaštitu i spašavanje Zadar dok iz rješenja Državne uprave za zaštitu i spašavanje klasa: UP/I-080-04/16-02/25, urbroj: 543-01-08-02-16-1 od 06. lipnja 2016. (list spisa 33) proizlazi da je BT ovdje tužitelj s danom 01. srpnja 2016. trajno premješten na radno mjesto pročelnika u ustrojstvenoj jedinici Područni ured za zaštitu i spašavanje Zadar uz obrazloženje da je označeno radno mjesto odlaskom službenika CT u mirovinu ostalo nepopunjeno te da zbog organizacije posla i urednog funkcioniranja Područnog ureda za zaštitu i spašavanje Zadar postoji potreba popunjavanja istog, a BT ovdje tužitelj ispunjava sve stručne uvjete za to radno mjesto.

5.1. Iz rješenja Državne uprave za zaštitu i spašavanje klasa: UP/I-080-04/16-01/1264, urbroj: 543-01-08-02-16-2 od 11. siječnja 2017. (list spisa 41), rješenja Državne uprave za zaštitu i spašavanje klasa: UP/I-080-04/18-01/595, urbroj: 543-01-08-02-18-2 od 15. veljače 2018. (list spisa 42) i rješenja Državne uprave za zaštitu i spašavanje klasa: UP/I-080-04/18- 01/1237, urbroj: 543-01-08-02-18-2 od 13. prosinca 2018. (list spisa 43-44) proizlazi da je BT ovdje tužitelj za 2016., 2017. i 2018. godinu ocjenjen ocjenom "primjeran".

5.2. Nadalje, iz rješenja Ministarstva unutarnjih poslova, Uprave za ljudske potencijale klasa: UP/I-112-02/19-02/1, urbroj: 511-01-157-19-117 od 27. rujna 2019. (list spisa 46) proizlazi da je BT ovdje tužitelj raspoređen s danom 01. listopada 2019. u Ravnateljstvo civilne zaštite, Područni ured civilne zaštite Split, Služba civilne zaštite Zadar, Županijski centar 112 na radno mjesto stručni savjetnik za operativno-komunikacijske poslove, pri čemu žalba protiv tog rješenja ne odgađa izvršenje.

5.3. Iz navedenog kao nedvojbeno proizlazi da je tužitelj u periodu od 01. srpnja 2016. pa do 01. siječnja 2019. s kojim je danom stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o ustrojstvu i djelokrugu ministarstva i drugih središnjih tijela državne uprave („Narodne novine“ br. 116/18) ukinuta Državna uprava za zaštitu i spašavanje te je poslove zaštite i spašavanja tog tijela preuzelo Ministarstvo unutarnjih poslova, obnašao dužnost pročelnika Područnog ureda zaštite i spašavanja Zadar, koje je mjesto ukinuto reorganizacijom te je tužitelj s 01. listopada 2019. raspoređen na radno mjesto stručni savjetnik za operativno-komunikacijske poslove u Ravnateljstvo civilne zaštite, Područni ured civilne zaštite Split, Služba civilne zaštite Zadar, Županijski centar 112.

5.4. Istaknimo u svezi navedenog da iz rješenja Ministarstva unutarnjih poslova klasa:

UP/I-112-02/19-05/258, urbroj: 511-01-157-19-51 od 07. lipnja 2019. (list spisa 47) proizlazi da je UT rođen ..1970. s danom 07. lipnja 2019. raspoređen u Ravnateljstvo civilne zaštite, Područni ured civilne zaštite Split, Služba civilne zaštite Zadar, Županijski centar 112 na radno mjesto voditelj službe civilne zaštite, za koje je radno mjesto uvjet završen preddiplomski i diplomski sveučilišni studij ili integrirani preddiplomski i diplomski sveučilišni studij ili specijalistički diplomski stručni studij, najmanje četiri godine radnog iskustva na odgovarajućim poslovima i završen program usavršavanja za obavljanje poslova rukovodećih državnih službenika.

5.5. Iz rješenja Ministarstva unutarnjih poslova, Uprave za ljudske potencijale klasa: UP/I- 080-07/21-01/94, urbroj: 511-01-157-22-5 od 16. ožujka 2022. (list spisa 50-53) proizlazi da je rješenjem Odbora za državnu službu klasa: UP/II-112-07/21-01/662, urbroj: 566-01/12- 21-4 od 04. listopada 2021. poništeno rješenje kojim je tužitelj u ponovnom postupku s danom 01. listopada 2019. raspoređen na radno mjesto stručni savjetnik za operativno- komunikacijske poslove u Županijskom centru 112, službu Civilne zaštite Zadar, Područni ured civilne zaštite Split, Ravnateljstvo civilne zaštite kao i pripadajuće rješenje o plaći; da prema stajalištu Odbora za državnu službu u ukinutom rješenju nisu obrazložene konkretne okolnosti i odlučne činjenice zbog kojih je imenovani raspoređen na spomenuto radno mjesto te da nisu navedeni konkretni razlozi kojima se prvostupanjsko tijelo rukovodilo pri predmetnom rasporedu kao i zašto je konkretno radno mjesto za tužitelja odgovarajuće, imajući u vidu njegovo dosadašnje radno iskustvo, poslove koje je obavljalo, stručno znanje, sposobnosti i vještine; da je pravno shvaćanje Odbora za državnu službu da u ukinutom rješenju nije pojašnjeno na koji način je prvostupanjsko tijelo cijenilo dotadašnji dugogodišnji rad i stručno znanje tužitelja pri navedenom rasporedu, imajući u vidu da je isti u Državnoj upravi za zaštitu i spašavanje bio raspoređen na rukovodećem radnom mjestu, a da je sada na gotovo najnižem radnom mjestu u kategoriji radnih mjesta I. vrste te obzirom na činjenicu da postoje druga odgovarajuća više rangirana radna mjesta za koja on jednako tako ispunjava uvjete; pa (u ponovnom postupku) Ministarstvo unutarnjih poslova, Uprava za ljudske potencijale označenim rješenjem BT, sveučilišnog specijalista javne uprave, (ponovno) raspoređuje s danom 01. listopada 2019. u Ravnateljstvo civilne zaštite, Područni ured civilne zaštite Split, Službu civilne zaštite Zadar, Županijski centar 112 na radno mjesto stručni savjetnik za operativno-komunikacijske poslove. Dakle, na isto ono radno mjesto na koje je prethodno tužitelj bio raspoređen poništenim rješenjem Ministarstva unutarnjih poslova, Uprave za ljudske potencijale klasa: UP/I-112-02/19-02/1, urbroj: 511- 01-157-19-117 od 27. rujna 2019. (list spisa 46).

5.6. Nastavno na navedeno, iz rješenja Odbora za državnu službu klasa: UP/II-112-07/22- 01/190, urbroj: 566-01/12-21-4 od 29. srpnja 2022. (list spisa 54-59) proizlazi da je Odbor za državnu službu 29. srpnja 2022. poništio i rješenje Ministarstva unutarnjih poslova, Uprave za ljudske potencijale klasa: UP/I-080-07/21-01/94, urbroj: 511-01-157-22-5 od 16. ožujka 2022. (kojim je tužitelj ponovno raspoređen na radno mjesto stručni savjetnik za operativno-komunikacijske poslove) i predmet vratio prvostupanjskom tijelu na ponovno rješavanje uz obrazloženje da je prilikom rasporeda državnih službenika na radna mjesta potrebno obrazložiti potrebu službe u odnosu na konkretnog službenika pri čemu obrazloženje potreba službe ne može niti smije biti općenito već točno konkretizirano te mora jasno upućivati na nužnost rasporeda upravo tog službenika, a tijelo prvog stupnja je propustilo u postupku rasporeda tužitelja iznijeti konkretne razloge kojima se rukovodilo pri donošenju svoje odluke; te uz napomenu da iako prema odredbama Zakona o državnim službenicima čelnik javnopravnog tijela može prema slobodnoj ocjeni uvažavajući potrebe službe rasporediti državne službenike na radna mjesta sukladno propisanim uvjetima, da svaka odluka o rasporedu mora biti činjenično utemeljena odnosno sadržavati razloge za raspored kako bi se otklonila sumnja da je prilikom rasporeda na radno mjesto bilo elemenata arbitrarnog ili samovoljnog odlučivanja, što osobito vrijedi u slučajevima kada se radi o rasporedu službenika na radno mjesto niže složenosti poslova.

5.7. Iz navedenog proizlazi da je Odbor za državnu službu kao drugostupanjsko tijelo i drugi put poništilo rješenje kojim je Ministarstvo unutarnjih poslova, Uprava za ljudske potencijale s danom 01. listopada 2019. tužitelja rasporedilo u Ravnateljstvo civilne zaštite, Područni ured civilne zaštite Split, Službu civilne zaštite Zadar, Županijski centar 112 na radno mjesto stručni savjetnik za operativno-komunikacijske poslove, nakon čega Ministarstvo unutarnjih poslova rješenjem klasa: UP/I-112-02/22-08-9, urbroj: 511-01-157- 23-5 od 26. siječnja 2023. (list spisa 107-108) ponovno, znači sada po treći put, raspoređuje tužitelja u Ravnateljstvo civilne zaštite, Područni ured civilne zaštite Split, Službu civilne zaštite Zadar, Županijski centar 112 na radno mjesto stručni savjetnik za operativno- komunikacijske poslove, a sud pregledom označenog rješenja kao nedvojbeno utvrđuje da Ministarstvo unutarnjih poslova ponovno, znači niti treći put, ne obrazlaže konkretne okolnosti i odlučne činjenice zbog kojih je tužitelja rasporedilo na ovo radno mjesto, ne navodi konkretne razloge kojima se rukovodilo pri tom rasporedu odnosno zašto je ovo radno mjesto odgovarajuće za tužitelja imajući u vidu njegovo dosadašnje radno iskustvo, poslove koje je obavljao, stručno znanje, sposobnosti i vještine te ne pojašnjava na koji je način cijenilo tužiteljev dotadašnji dugogodišnji rad i stručno znanje imajući u vidu da je isti ranije u Državnoj upravi za zaštitu i spašavanje bio raspoređen na rukovodeće radno mjesto.

5.8. U svom iskazu tužitelj (list spisa 185-190) navodi sudu da je on ovu tužbu podnio zbog mobinga, da smatra da je neopravdano prilikom preustroja sa mjesta pročelnika Područnog ureda za zaštitu i spašavanje Zadar on dobio rješenje o rasporedu na mjestu stručnog savjetnika za operativno-komunikacijske poslove u Centru 112, da je to za njega diskriminirajuće jer je mjesto na koje je on raspoređen najniže mjesto i podrazumijeva rad u turnusima, a on da ima 30 godina staža u državnoj upravi, da je prošao sve stepenice od najniže do najviše i da se nikad kroz to vrijeme do ovog slučaja pri preustroju nije radilo ovo što su napravili njemu, to da je sa rukovodećeg mjesta pročelnika degradiran na radno mjesto najnižeg ranga, dodajući da bi razumio to da u novom ustroju nije voditelj cijele službe već možda stepenicu niže primjerice voditelj odjela, a da nikako nije razumljivo to da je sa najvišeg mjesta stavljen na najniže mjesto.

Dalje tužitelj sudu iskazuje i to da je ZT dobio rješenje za novo radno mjesto u svibnju 2019. i to radno mjesto stručnog suradnika, da je UT dobio rješenje za voditelja službe mjesec dana iza toga, on da još tada nije dobio nikakvo rješenje jer se čekalo da se otvori još neko radno mjesto, a potom kada se otvorilo radno mjesto voditelja Centra 112 da je ZT dobio novo rješenje za radno mjesto voditelja službe, a tužitelja da se stavilo na radno mjesto stručnog savjetnika, dodajući da je do tog trena on ZT i UT bio neposredno nadređeni, oni da su 10at i 20ak godina mlađi od njega i sa nižom spremom od njega, a nakon ovih rješenja da je UT postao nadređen i njemu i ZT kao voditelj službe, dodajući da nije uobičajeno da osobe koje imaju manju spremu i kvalifikacije od njega budu stavljene na mjesta kojima su mu nadređene.

Citirani je iskaz tužitelja sud cijenio istinitim budući je potvrđen kako sadržajem gore navedenih materijalnih dokaza (isprava), a u većem dijelu i iskazima u postupku saslušanih svjedoka ZT i UT. Pri tome sud ističe da iako tužitelj u iskazu navodi da je ovaj raspored na novo radno mjesto za njega diskriminirajući, da dalje na poseban upit suda koja bi bila osnova po kojoj smatra da ga je poslodavac diskriminirao tužitelj iskazuje da smatra da je imao sve uvjete biti raspoređen na više radno mjesto od onog na koje su ga rasporedili, a usprkos tome da je bez razloga i obrazloženja raspoređen na najniže mjesto, iz čega kao nedvojbeno proizlazi da u ovom slučaju nema osnove po kojoj je Zakonom o suzbijanju diskriminacije zabranjena diskriminacija već da tužitelj koristi pojam „diskriminacije“ ne u njegovom značenju u smislu Zakona o suzbijanju diskriminacije.

Osim toga, i uvodno tužitelj sudu iskazuje da je ovu tužbu podnio zbog mobinga, dakle, ne zbog zaštite od diskriminacije.

5.9. Ocjenom činjenice da je tužitelj do dana kada ga tužena posljedično ukidanju Državne uprave za zaštitu i spašavanje raspoređuje na radno mjesto stručni savjetnik za operativno- komunikacijske poslove u Ravnateljstvo civilne zaštite, Područni ured civilne zaštite Split, Služba civilne zaštite Zadar, Županijski centar 112, koje je gotovo najniže radno mjesto u kategoriji radnih mjesta I. vrste (kako to utvrđuje Odbor za državnu službu) preko tri godine obnašao dužnost pročelnika Područnog ureda zaštite i spašavanja Zadar, dakle, obavljao je poslove rukovodećeg radnog mjesta; u svezi sa činjenicom da je tužena tužitelja na radno mjesto stručni savjetnik za operativno-komunikacijske poslove koje je gotovo najniže radno mjesto u kategoriji radnih mjesta I. vrste rasporedila iako su postojala druga odgovarajuća više rangirana radna mjesta za koja tužitelj jednako tako ispunjava uvjete među kojima i rukovodeća radna mjesta; sve navedeno cijeneći u svezi s činjenicom da je jedno od radnih mjesta za koje tužitelj ispunjava stručne uvjete i na koje je stoga mogao biti raspoređen radno mjesto voditelja službe civilne zaštite (za koje je radno mjesto uvjet završen preddiplomski i diplomski sveučilišni studij ili integrirani preddiplomski i diplomski sveučilišni studij ili specijalistički diplomski stručni studij, najmanje četiri godine radnog iskustva na odgovarajućim poslovima i završen program usavršavanja za obavljanje poslova rukovodećih državnih službenika, a tužitelj je sveučilišni specijalist javne uprave koji je sukladno podacima iz potvrde Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područni ured Zadar od 02. listopada 2023. (list spisa 131-134) u Državnoj upravi za zaštitu i spašavanje bio zaposlen od 01. siječnja 2005. te je prethodne preko tri godine obavljao poslove rukovodećeg državnog službenika), međutim, na to je radno mjesto raspoređen onaj državni službenik koji ranije u Državnoj upravi za zaštitu i spašavanje nesporno nije obavljao poslove rukovodećeg radnog mjesta, a koji ima manje radnog iskustva od tužitelja na poslovima zaštite i spašavanja te kojem je u Državnoj upravi za zaštitu i spašavanje tužitelj kao pročelnik bio nadređeni službenik; pa dalje sve navedeno cijeneći i u svjetlu činjenice da je tužitelj za sve godine (2016., 2017. i 2018.) kada je obavljao poslove radnog mjesta pročelnika Područnog ureda za zaštitu i spašavanje Zadar ocjenjen ocjenom primjeran, što je sukladno čl.

84. tada važećeg Zakona o državnim službenicima („Narodne novine“ br. 92/05, 107/07, 27/08, 49/11, 150/11, 34/12, 49/12, 37/13, 38/13, 01/15, 138/15, 61/17) bila gotovo najviša ocjena kojom se mogao ocijeniti rad državnog službenika (školski rečeno četvorka) i koju je ocjenu mogao dobiti samo onaj državni službenik koji pokazuje visoku razinu stručnosti i kompetencija, čiji rad i poštivanje službene dužnosti osiguravaju prvorazredno obavljanje službe, koji pored ispunjavanja uvjeta za ocjenu iz stavka 1. tog članka daje korisne prijedloge za unapređenje službe ili pokazuje iznimnu motivaciju za rad te postiže rezultate u radu bolje od predviđenih za radno mjesto na koje je raspoređen kao i u svjetlu činjenice da je tužitelj za razvoj i unaprjeđenje sustava 112 dobio pohvalnicu (list spisa 45) načelnika Državnog informacijskog i komunikacijskog sustava zaštite i spašavanja; zatim sve navedeno cijeneći u svezi s činjenicom da je nakon što je rješenje kojim je Ministarstvo unutarnjih poslova tužitelja prvi put rasporedilo na radno mjesto stručni savjetnik za operativno-komunikacijske poslove poništeno od strane Odbora za državnu službu i to iz razloga što Ministarstvo nije obrazložilo konkretne okolnosti i odlučne činjenice zbog kojih je tužitelja rasporedilo na ovo radno mjesto te jer nije navelo konkretne razloge kojima se rukovodilo pri tom rasporedu kao i jer nije navelo zašto je ovo radno mjesto odgovarajuće za tužitelja imajući u vidu njegovo dosadašnje radno iskustvo, poslove koje je obavljao, stručno znanje, sposobnosti i vještine te jer nije pojasnilo na koji je način cijenilo tužiteljev dotadašnji dugogodišnji rad i stručno znanje imajući u vidu da je isti ranije bio raspoređen na rukovodeće radno mjesto, Ministarstvo unutarnjih poslova ponovno donijelo rješenje o rasporedu kojim tužitelja ponovno raspoređuje na radno mjesto stručni savjetnik za operativno-komunikacijske poslove u kojem ponovno ne obrazlaže konkretne okolnosti i odlučne činjenice zbog kojih je tužitelja rasporedilo na ovo radno mjesto, ne navodi konkretne razloge kojima se rukovodilo pri tom rasporedu odnosno zašto je ovo radno mjesto odgovarajuće za tužitelja imajući u vidu njegovo dosadašnje radno iskustvo, poslove koje je obavljao, stručno znanje, sposobnosti i vještine te ne pojašnjava na koji je način cijenilo tužiteljev dotadašnji dugogodišnji rad i stručno znanje imajući u vidu da je isti ranije bio raspoređen na rukovodeće radno mjesto, poradi čega Odbor za državnu službu 29. srpnja 2022. ponovno poništava rješenje o rasporedu tužitelja, nakon čega pa niti do pokretanja ovog spora Ministarstvo unutarnjih poslova ne raspoređuje tužitelja na odgovarajuće radno mjesto uz obrazloženje koje će otkloniti svaku sumnju u arbitrarnost i nezakonitost tako donesene odluke o rasporedu tužitelja na novo radno mjesto; ovaj sud kao nedvojbeno utvrđuje da donošenje rješenja od 27. rujna 2019. kojim tužena tužitelja raspoređuje na gotovo najniže radno mjesto u kategoriji radnih mjesta I. vrste iako postoje druga odgovarajuća više rangirana pa i rukovodeća radna mjesta za koja tužitelj jednako tako ispunjava uvjete i to kao posljednje raspoređenog službenika kako ne bi bio raspoređen na rukovodeće radno mjesto kao već popunjeno radno mjesto bez da pri tome obrazlaže konkretne okolnosti i odlučne činjenice zbog kojih je tužitelja rasporedila na ovo radno mjesto, bez da navodi konkretne razloge kojima se rukovodila pri tom rasporedu odnosno zašto je ovo radno mjesto odgovarajuće za tužitelja imajući u vidu njegovo dosadašnje radno iskustvo, poslove koje je obavljao, stručno znanje, sposobnosti i vještine te bez da pojašnjava na koji je način cijenila tužiteljev dotadašnji dugogodišnji rad i stručno znanje imajući u vidu da je isti ranije bio raspoređen na rukovodeće radno mjesto, te nakon što je rješenje od 27. rujna 2019. poništeno donošenje rješenja od 16. ožujka 2022. kojim ponovno tužitelja raspoređuje na gotovo najniže radno mjesto u kategoriji radnih mjesta I. vrste iako postoje druga odgovarajuća više rangirana pa i rukovodeća radna mjesta za koja tužitelj jednako tako ispunjava uvjete i to kao posljednje raspoređenog službenika kako ne bi bio raspoređen na rukovodeće radno mjesto kao već popunjeno radno mjesto bez da pri tome obrazlaže konkretne okolnosti i odlučne činjenice zbog kojih je tužitelja rasporedila na ovo radno mjesto, bez da navodi konkretne razloge kojima se rukovodila pri tom rasporedu odnosno zašto je ovo radno mjesto odgovarajuće za tužitelja imajući u vidu njegovo dosadašnje radno iskustvo, poslove koje je obavljao, stručno znanje, sposobnosti i vještine te bez da pojašnjava na koji je način cijenila tužiteljev dotadašnji dugogodišnji rad i stručno znanje imajući u vidu da je isti ranije bio raspoređen na rukovodeće radno mjesto, te nakon što je rješenje od 16. ožujka 2022. poništeno donošenje rješenja od 26. siječnja 2023. kojim tužena po treći put tužitelja raspoređuje na gotovo najniže radno mjesto u kategoriji radnih mjesta I. vrste iako postoje druga odgovarajuća više rangirana pa i rukovodeća radna mjesta za koja tužitelj jednako tako ispunjava uvjete i to kao posljednje raspoređenog službenika kako ne bi bio raspoređen na rukovodeće radno mjesto kao već popunjeno radno mjesto bez da pri tome obrazlaže konkretne okolnosti i odlučne činjenice zbog kojih je tužitelja rasporedila na ovo radno mjesto, bez da navodi konkretne razloge kojima se rukovodila pri tom rasporedu odnosno zašto je ovo radno mjesto odgovarajuće za tužitelja imajući u vidu njegovo dosadašnje radno iskustvo, poslove koje je obavljao, stručno znanje, sposobnosti i vještine te bez da pojašnjava na koji je način cijenila tužiteljev dotadašnji dugogodišnji rad i stručno znanje imajući u vidu da je isti ranije bio raspoređen na rukovodeće radno mjesto, dakle, opetovano donošenje upravnih rješenja koja nisu činjenično obrazloženja na način kojim se otklanja svaka sumnja da je prilikom rasporeda na radno mjesto bilo elemenata arbitrarnog ili samovoljnog odlučivanja, a što nedvojbeno predstavlja protupravne radnje budući tužitelj kao državni službenik o čijem se pravu ovdje odlučivao u upravnom postupku ima pravo na adekvatno obrazloženu odluku te prema ocjeni ovog suda nedvojbeno predstavlja i radnje uznemiravanja tužitelja kao radnika budući je isti opetovanim nezakonitim odlukama poslodavca sa rukovodećeg radnog mjesta raspoređen na gotovo najniže radno mjesto I. vrste bez adekvatnog činjeničnog obrazloženja zbog čega je opetovano morao ulagati pravni lijek protiv opetovanih protupravnih radnji poslodavca (donošenja nezakonitih rješenja) te godinama živjeti u neizvjesnosti o radnom mjestu na koje će biti raspoređen zakonitom odlukom, a koje su radnje uznemiravanja nedvojbeno povrijedile dostojanstvo tužitelja što sud kao nedvojbeno utvrđuje već i temeljem životne i logične činjenice da raspoređivanje državnog službenika koji je radio na rukovodećem radnom mjestu na radno mjesto niže složenosti na kojem on sada postaje hijerarhijski podređen službenicima kojima je ranije bio nadređen, sve što prati i plaća za radno mjesto niže složenosti te različita organizacija radnog vremena o čemu sudu sasvim logično, životno i uvjerljivo iskazuje sam tužitelj (list spisa 185-190), pri čemu se radi o službeniku koji u državnoj službi (u tom trenutku) radi preko 25 godina, predstavlja povredu dostojanstva tužitelja.

Sud pri tome napominje da je točno da je sukladno odredbi čl. 127. Zakona o državnim službenicima („Narodne novine“ br. 92/05, 107/07, 27/08, 49/11, 150/11, 34/12, 37/13, 38/13, 01/15, 138/15, 61/17), zakona važećeg u vrijeme nastanka potrebe za raspoređivanje tužitelja na novo radno mjesto 01. siječnja 2019., čelnik javnopravnog tijela mogao prema slobodnoj ocjeni uvažavajući potrebe službe, rasporediti državne službenika na radna mjesta sukladno propisanim uvjetima, što znači i rasporediti državnog službenika na mjesto manje složenosti, međutim, i raspoređivanje sukladno navedenom članku može biti protupravno i predstavljati uznemiravanje te povredu dostojanstva, onda kada se službenika raspoređuje na mjesto niže složenosti bez da se pri tome takva odluka o rasporedu obrazlaže na način kojim se otklanja svaka sumnja da je prilikom rasporeda bilo elemenata arbitrarnog ili samovoljnog odlučivanja, a kakvu zakonito i pravilno obrazloženu odluku tužena nije donijela pri raspoređivanju tužitelja (kako to utvrđuje i Odbor za državnu službu u rješenju klasa:

UP/II-112-07/22-01/190, urbroj: 566-01/12-21-4 od 29. srpnja 2022. (list spisa 54-59)).

6. Tužitelj u svezi rješenja o rasporedu na novo radno mjesto u tužbi dalje tvrdi da je on u listopadu 2019. godine koristio godišnji odmor, a da ga je službenik UT stalnim telefonskim pozivima i slanjem mailova tražio da prekine godišnji odmor koji mu je bio unaprijed određen i da se odmah vrati na posao bez osnova za to, što da je tužitelj zbog pritiska novo nadređenog i učinio. UT da je 31. listopada 2019. tužitelju uručio rješenje o rasporedu na radno mjesto i ponovno napomenuo da mora prekinuti godišnji odmor, a to rješenje da je tužitelju moglo biti uručeno i prije odlaska na godišnji odmor budući je doneseno punih mjesec dana prije uručenja, ali da je tužena odlučila to uručiti tužitelju baš za vrijeme godišnjeg odmora kako bi ga prisilila da prekine godišnji odmor.

6.1. Saslušan na ove okolnosti, tužitelj (list spisa 185-190) iskazuje da je on svoje rješenje o rasporedu dobio 31. listopada 2019., da mu ga je uručio Voditelj službe UT, prije čega da je telefonski obavješten jer je bio na planiranom godišnjem odmoru od 09. do 31. listopada, pa da su ga zvali polovicom listopada da bi trebao doći na sastanak u službu i između ostalog preuzeti rješenje, na koji da je poziv on rekao da će doći kada to bude u prilici obzirom na godišnji, dalje iskazujući da kad je on bio pročelnik nikoga nije zvao tko je na godišnjem, osim iznimno, ako je primjerice potres, a njega da je UT zvao za vrijeme ovog godišnjeg 2 puta i poslao e-mail na njegov službeni e-mail, pri čemu tužitelj pojašnjava da dok je na godišnjem on nema obvezu javljanja poslodavcu, da nije bilo razloga da ga se poziva i ometa, da se on loše osjećao zbog tih poziva jer je od početka zbog svega toga bio pod stresom, a onda ga se još i uznemirava tijekom godišnjeg odmora.

Iskazao je i to da su ga zvali zbog nečeg hitnog, da bi se on odazvao i sa godišnjeg, ali ovo da nije bilo hitno, osim toga, ovo da je bilo vrijeme nekog vakuma, on da nije imao obveza jer još nije imao rješenje (o rasporedu) pa ni razloga biti pozvan, a niti je imao dužnost javiti se na poziv. Kako u svezi ovih činjenica tužitelj ne prilaže materijalne dokaze, sud je na ove okolnosti saslušao svjedoke UT i ZT. UT (list spisa 178-181) je sudu iskazao da je on do 07. lipnja 2019. bio zaposlen na mjestu voditelja Odjela preventive i planiranja, a od 07. lipnja 2019. na mjestu voditelja Službe civilne zaštite Zadar, da je on prvi dobio rješenje o rasporedu na novo radno mjesto od kolega koji su prešli pod civilnu zaštitu Zadar, a za ostale kolege da su ta rješenja stigla u listopadu te godine pa kada su oni 15. listopada preuzeli ta rješenja koja su došla u Divulje kraj Splita on da je nazvao tužitelja kako bi ga obavijestio o tome da mu je došlo rješenje o raspoređivanju na novo radno mjesto, dodajući da je tužitelj u tom periodu koristio godišnji odmor budući je prethodno zatražio korištenje godišnjeg odmora od 09. do 31. listopada, a kako se u tom telefonskom razgovoru tužitelj nije izjasnio hoće li doći preuzeti novo rješenje, on da je 18. listopada tužitelju uputio e-mail u kojem ga je zamolio da privremeno, na jedan dan, prekine godišnji odmor, kako bi obavili primopredaju rješenja i pozvao ga da dođe za te potrebe na posao 22. listopada.

Tužitelj da nije došao radi primopredaje 22. listopada već da je otvorio bolovanje na kojem je bio ostatak listopada i dio studenog, za vrijeme kojeg je bolovanja došao kod njega radi preuzimanja rješenja. ZT (list spisa 181-183) je iskazao da su oni, djelatnici koji su bili na sastanku u Divuljama u Splitu 15. listopada 2019., preuzeli rješenja o raspoređivanju zaposlenika u Zadru među kojima i rješenje kojima je tužitelj raspoređen na novo radno mjesto koje da su onda dalje uručili djelatnicima ovisno o njihovoj nazočnosti za rad, dalje navodeći da je tužitelj telefonskim putem obavješten da je došlo rješenje o raspoređivanju i da ga dođe preuzeti, da mu se čini da je tužitelj za vrijeme tog poziva bio na godišnjem odmoru, ali da su ga svejedno informirali kako bi znao za raspoređivanje, da se upozna s rješenjem i da je pozvan da se vrati s godišnjeg za potrebe primopredaje.

Iz citiranih iskaza tužitelja kao i iskaza svjedoka UT i ZT tako proizlazi kao prvo, da je tužitelj prethodno 15. listopada 2019. zatražio i da mu je odobreno korištenje godišnjeg odmora u periodu od 09. do 31. listopada 2019.; kao drugo, da su drugi službenici među kojima i rukovodeći službenik UT znali da je tužitelju odobreno korištenje godišnjeg odmora u periodu od 09. do 31. listopada 2019.; kao treće, da je neovisno o činjenici što se nalazi na godišnjem odmoru, nakon što su UT i ZT ..2019. preuzeli rješenja o rasporedu službenika na nova radna mjesta, tužitelj od strane (prema novom rasporedu) nadređenih službenika prvo telefonskim putem, a potom i putem e-maila pozvan prekinuti godišnji odmor i doći na rad radi preuzimanja rješenja o rasporedu na novo radno mjesto.

Kada su u svezi s navedenim sud cijeni to da ovim rješenjem o rasporedu (radi primopredaje tj. uručenja kojeg je tužitelj prvo usmeno pa potom ponovno i pisano pozvan prekinuti godišnji odmor i doći na rad) tužitelj nije raspoređen na rukovodeće radno mjesto (pa da donošenjem tog rješenja za tužitelja nastaju neodgodive obveze koje obuhvaća opseg poslova rukovodećih radnih mjesta radi kojih bi bila nužna njegova neodgodiva nazočnost na radu), a cijeneći navedeno dalje i u svjetlu činjenice da tužena u ovom postupku ne dokazuje postojanje nekih izvanrednih okolnosti koje bi opravdavale pozivanje tužitelja od strane nadređenog službenika tj. poslodavca na prekid godišnjeg odmora i vraćanje na rad, ovaj sud utvrđuje da pozivanje tužitelja, kako usmeno tako i pismeno, da prekine unaprijed odobreni godišnji odmor i vrati se na rad radi preuzimanja rješenja o rasporedu, predstavlja povredu jednog od osnovnih prava radnika iz radnog odnosa, prava na godišnji odmor, te u okolnostima ovog slučaja nedvojbeno predstavlja radnju uznemiravanja tužitelja.

Suprotno tome, sama radnja uručenja rješenja o rasporedu tužitelju 31. listopada 2019. odnosno mjesec dana nakon što je to rješenje doneseno ne predstavlja protupravnu radnju tužene niti uznemiravanje tužitelja, obzirom da su i drugim službenicima (kojima rješenja o rasporedu nisu bila uručena prethodno) rješenja o rasporedu uručena tek tijekom listopada 2019. godine, obzirom da su UT i ZT rješenje o rasporedu tužitelja preuzeli tek 15. listopada 2019. u Splitu poradi čega nije ni bilo mogućnosti da mu isto uruče prethodno 15. listopada 2019. te obzirom na činjenicu da je razlog uručenja rješenja o rasporedu tužitelju tek mjesec dana nakon donošenja istog upravo taj što je tužitelj od 09. listopada 2019. na dalje koristio godišnji odmor pa nije bio nazočan na radu gdje bi mu se to rješenje moglo uručiti.

7. Sama radnja isplate plaće tužitelju za listopad 2019. godine, a koja je plaća nesporno obračunata za radno mjesto stručni savjetnik za operativno-komunikacijske poslove, prema ocjeni suda ne predstavlja radnju uznemiravanja pa stoga niti radnju povrede dostojanstva tužitelja, ovo jer je isplata plaće zakonski vezana za koeficijent radnog mjesta na koje je radnik raspoređen neovisno o pitanju da li je rješenje o rasporedu službenika na to radno mjesto postalo pravomoćno, budući sukladno čl. 127. st. 6. Zakona o državnim službenicima („Narodne novine“ br. 92/05, 107/07, 27/08, 49/11, 150/11, 34/12, 37/13, 38/13, 01/15, 138/15, 61/17), važećeg u vrijeme raspoređivanja tužitelja na označeno radno mjesto 27. rujna 2019., žalba protiv rješenja o rasporedu ne odgađa njegovo izvršenje, poradi čega radnja obračuna plaće tužitelja za listopad 2019. godine prema koeficijentu za radno mjesto stručni savjetnik za operativno-komunikacijske poslove nema karakter protupravnosti koje je nužno obilježje radnje da bi se ista mogla okarakterizirati kao štetna radnja.

8. Međutim, obraćanje nadređenog službenika tužitelju riječima „Ovo ti je baš jako iskoristivo izvješće“ kao i „to me zajebavaš namjerno ili?“, pri čemu osim citiranih riječi to obraćanje ne sadrži nikakvo pojašnjenje zbog čega izvještaj nije iskoristiv niti što je u njemu pogrešno, nedvojbeno predstavlja neprimjereno i stoga nedopušteno ponašanje na radu, a time prema ocjeni suda i radnju uznemiravanja na radu, ovo neovisno o činjenici da li je izvješće tužitelja dostavljeno nadređenom službeniku bilo iskoristivo ili nije odnosno da li je to izvješće sastavljeno sukladno uputama poslodavca i pravilima struke, budući se prema stajalištu ovog suda nadređeni službenik niti u slučaju kada hijerarhijski mu podređeni službenik svoj posao ne obavi u skladu s uputama i pravilima struke, ne smije obratiti tom službeniku na sarkastičan način, što nedvojbeno predstavlja obraćanje riječima „ovo ti je baš jako iskoristivo izvješće“, a osobito ne korištenjem prostih riječi sadržanih u upitu „To me zajebavaš namjerno ili?“. Irelevantno je pri tome da li je komunikacija sarkastičnim tonom i komunikacija korištenjem pogrdnih riječi uobičajeni stil razgovora te osobe, jer dok svaka osoba u svom privatnom životu može birati stil svog razgovora, u poslovnoj komunikaciji, osobito onda kada se radi o obraćanju nadređenog službenika podređenom službeniku, nije dopušten nikakav drugačiji stil (način) razgovora osim profesionalnog, kolegijalnog te pristojnog u smislu pravila profesionalne komunikacije. Kako sud iz e-mail komunikacije (list spisa (list spisa 38-40) utvrđuje da je na e-mail kojim tužitelj RT, tada pomoćniku ministra u Ministarstvu unutarnjih poslova, dostavlja izvješće ĐT odgovorio riječima „ovo ti je baš jako iskoristivo izvješće“ bez ikakvih pratećih pojašnjenja i uputa, a nakon što je tužitelj istom nakon toga ponovno dostavio izvješće odgovorio tužitelju riječima „To me zajebavaš namjerno ili?“ bez objašnjenja u kojem je dijelu sastavljanja izvješća tužitelj pogriješio, dakle, da se ĐT kao nadređeni službenik tužitelju obratio na sarkastičan način te prostim riječima, sve što je prema ocjeni suda neprimjereni i stoga nedozvoljeni način poslovne komunikacije koji nedvojbeno predstavlja uznemiravanje na radu.

9. Tužitelj u tužbi tvrdi i to da je 08. veljače 2019. kao rukovoditelj tima bio ponižen pred ostalim kolegama od strane RT koji da se tužitelju na kolegiju obraćao neprimjerenim rječnikom i to riječima „to što govoriš su pizdarije i sprdačine; nije govno nego se pas posrao; jebat ću vam svima mater“, vrijeđajući ga i prijeteći riječima da će „neki službenici dobiti nova rješenja, a da će neki morati odstupiti, sve iz razloga da na njihovo mjesto dođu mlađe osobe“ misleći pritom na tužitelja čije je prijedloge grubo odbacivao i ignorirao ga pred ostalim kolegama.

9.1. Iz zapisnika sa sastanka održanog 08. veljače 2019. (list spisa 34-37) proizlazi da je na sastanku pod temom Aktualnost u vezi s preustrojem i novom zakonskom regulativom koji je održan 08. veljače 2019. u Zagrebu uvodno izlaganje imao pomoćnik ministra dr. sc. ĐT, da je sastanku nazočilo 33 sudionika među kojima i ovdje tužitelj te da je jedini dio zapisnika vezan uz ovdje tužitelja onaj pod točkom 6. Rasprava i pitanja u kojem je navedeno "I BT iz zadarskog područnog ureda požalio se na prostor za koji je rekao da je najlošiji od svih koji koriste područni uredi u Hrvatskoj.

Pomoćnik ministra ĐT složio se da o tim pitanjima treba voditi računa, iako trenutno nisu prioritet. Najavio je kako će imati u vidu njihovo rješavanje." Upitan da li se je 08. veljače 2019. pred ostalim kolegama tužitelju obraćao riječima „to što govoriš su pizdarije i sprdačine; nije govno nego se pas posrao; jebat ću vam svima mater“, svjedok ĐT (list spisa 174-176) je iskazao da je on organizirao i vodio taj sastanak, da navedene riječi nisu stil njegovog razgovora niti stil komunikacije s podređenima, da je on na rukovodećoj poziciji 40 godina i da ga nitko nikada nije prozvao niti tužio da bi ga on vrijeđao ili omalovažavao, tako da bi on rekao da se ni tom prilikom nije obratio takvim riječima, a niti se sjeća da je na tom sastanku razgovarao izravno s tužiteljem.

Dalje upitan da li se je 08. veljače 2019. obraćao riječima „neki službenici dobiti nova rješenja, a da će neki morati odstupiti, sve iz razloga da na njihovo mjesto dođu mlađe osobe“ svjedok ĐT je iskazao (list spisa 174-176) da je moguće, obzirom je to bilo razdoblje preustroja i reorganizacije državne uprave, gasilo se i ministarstvima pripajalo ukupno 50 agencija pa da je Ministarstvu unutarnjih poslova pripojeno 5 agencija, da je jasno da u takvom spajanju neće sve osobe koje su ranije bile na rukovodećim mjestima zadržati svoja rukovodeća mjesta nego će preći na nerukovodeća mjesta jer se oko 30% rukovodećih mjesta u tom spajanju ugasilo.

Cijeneći takav iskaz samostalno, sud primjećuje da svjedok ĐT, upitan konkretno da li se je on tužitelju obraćao riječima „to što govoriš su pizdarije i sprdačine; nije govno nego se pas posrao; jebat ću vam svima mater“, izrijekom ne negira da je to učinio već navodi da to nije njegov stil komunikacije pa da ne bi rekao da se ovom prilikom obratio takvim riječima, kakvim odgovorom svjedok izbjegava jasno i nedvosmisleno odgovoriti na postavljeno pitanje, pri čemu je sudu za ocjenu da li je ovaj iskaz vjerodostojan posebno indikativno to što svjedok kojem je postavljeno toliko konkretno pitanje da je na isto čak moguće odgovoriti i samo sa „da“ ili „ne“, svoj odgovor započinje rečenicom kojom ne daje odgovor na pitanje te nastavlja navodima koji također nisu izričit i jasan odgovor na pitanje, što sudu ukazuje da svjedok, upozoren da je davanje lažnog iskaza kazneno djelo, ne želi dati izričiti odgovor na ovo pitanje.

Cijeneći dalje takav iskaz svjedoka RT u svezi sa sadržajem e-mail komunikacije (list spisa 38-40) iz koje proizlazi da se ĐT tužitelju obraća na sarkastičan način kao i korištenjem psovki (kako to sud utvrđuje u točci 8. obrazloženja), to se iskaz svjedoka RT da riječima riječi „to što govoriš su pizdarije i sprdačine; nije govno nego se pas posrao; jebat ću vam svima mater“ nije njegov stil komunikacije u cijelosti ukazuje kao neistinit. Nadalje, cijeneći takav iskaz svjedoka RT, koji životno i logično o ovom pitanju ima interesa lažno iskazivati budući se radi o njegovim osobnim radnjama za koje se tvrdi da predstavljaju uznemiravanje na radu, iskaz svjedoka MT (list spisa 173-174), koji prema ocjeni suda iskazuje sasvim životno i uvjerljivo te za kojeg sud ne nalazi razloga zbog kojeg bi kao osoba koja nije osobno zainteresirana za ishod ovog spora lažno iskazivao pred sudom ostvarujući time obilježja kaznenog djela za koje je zapriječena kazna zatvora poradi čega njegov iskaz o ovoj činjenici sud i prihvaća kao isitnit, a koji iskazuje da je bio nazočan sastanku održanom 08. veljače 2019. i da može reći o načinu komunikacije RT prema svima nazočnima budući se ĐT na tom sastanku prema svima nazočnima ponašao isto, da je ĐT rekao da će doći do preustroja državne uprave, da će njihova služba postati dio ravnateljstva Ministarstva unutarnjih poslova i da će u sklopu toga doći do reorganizacije, da će se neka tijela isključiti, a neka uključiti i da će u sklopu toga doći do kadrovskih promjena, dodajući da je način komunikacije RT na tom sastanku bio isti kao i na svim drugim sastancima na kojima su bili, on da se uvijek prema njima odnosio neprimjereno, kao da su đaci te da bi oni kad bi došli na sastanak uvijek gledali sjesti što dalje on njega, dodajući da se ĐT uvijek ponašao bahato, nadmeno i neprimjereno za poslovnu suradnju, upitan da li je čuo da se ĐT na tom sastanku pred ostalim kolegama tužitelju obraćao riječima „to što govoriš su pizdarije i sprdačine; nije govno nego se pas posrao; jebat ću vam svima mater“, odgovarajući da da, samo da se ne može sjetiti da li je to bilo na sastanku u siječnju ili veljači 2019., ali da se uvijek znao obraćati takvim neprimjerenim riječima, na jednom od ta dva sastanka rekavši i da će neki službenici dobiti nova rješenja, a da će neki morati odstupiti, sve iz razloga da na njihovo mjesto dođu mlađe osobe; sud nije prihvatio kao istinit iskaz svjedoka RT da navedene riječi nisu njegov stil komunikacije već je temeljem citiranog dijela iskaza svjedoka MT (list spisa 173-174), a koji iskazuje u bitnom identično kao i tužitelj (list spisa 185-190) koji sudu sasvim uvjerljivo iskazuje (list spisa 185-190) kada navodi da je 2019. godine, kako ustroj još nije bio proveden, on kao pročelnik sudjelovao na dva kolegija koji su održani u siječnju i veljači na kojima je bio omalovažen jer je ravnatelj ĐT sazvao kolegij na kojem im se obraćao riječima „pizdarije i sprdačine“, pojašnjavajući da on nije te riječi uputio nekom od njih konkretno nego svima njima nazočnima, da je govorio i „nije govno nego se pas posrao“, da su pročelnici davali teme o kojima su htjeli razgovarati i svi oni da su normalno razgovarali, a ĐT da im je na kraju rekao da će im svima jebati mater, pri čemu tužitelj dodaje da se tako jednostavno ne radi i ne razgovara, da on nije imao hrabrosti izaći iz sobe, ali sve da je bilo zrelo za izlazak, takav Trutov način razgovora da je neprimjeren državnoj službi i za tužitelja da je bio iznimno ponižavajući, da ga možda netko drugi od nazočnih nije tako doživio, ali on jest; sud kao nedvojbeno utvrdio da se je ..2019.

ĐT tužitelju kao jednom od osoba nazočnih na kolegiju obraćao neprimjerenim rječnikom i to riječima „pizdarije i sprdačine; nije govno nego se pas posrao; jebat ću vam svima mater“, te prijeteći riječima da će „neki službenici dobiti nova rješenja, a da će neki morati odstupiti, sve iz razloga da na njihovo mjesto dođu mlađe osobe“, uporaba kakvih riječi (psovki) nedvojbeno predstavlja neprimjereni i nedopušteni način u profesionalnoj i poslovnoj komunikaciji, osobito kada se radi o obraćanju nadređenog službenika hijerarhijski podređenim službenicima dok navod da će tijekom reorganizacije neke osobe morati odstupiti kako bi na njihova mjesta došle osobe mlađe životne dobi, za što svjedok ĐT ne negira da je naveo, osim što ima karakter prijetnje predstavlja i nedopušteno ponašanje na radu budući se time nagovještava diskriminatorno postupanje po osnovi dobi, a kakvo je postupanje zabranjeno Zakonom o suzbijanju diskriminacije.

Prema ocjeni ovog suda komunikacija navedenim riječima i na navedeni način nedvojbeno predstavlja povredu dostojanstva svake one osobe koja je bila nazočna sastanku održanom 08. veljače 2019., ovo neovisno o činjenici što ĐT navedene riječi nije uputio konkretnoj osobi već ih je izrekao pred kolektivnom, dakle, uputio svima nazočnima, budući radnje uznemiravanja mogu biti počinjene i radnjama koje su poduzete prema većem broju osoba, ne samo onda kada su poduzete prema isključivo jednoj osobi. Nije sud pri tome utvrdio da je pod navodom „neki službenici dobiti nova rješenja, a da će neki morati odstupiti, sve iz razloga da na njihovo mjesto dođu mlađe osobe“ ĐT ..2019. mislio isključivo na tužitelja, budući iz iskaza samog tužitelja proizlazi to kako se ĐT navedenim riječima obraćao svima, na što posebno svjedoči i činjenica da je u postupku reorganizacije provedene 2019. godine više osoba sa rukovodećih mjesta raspoređeno na nerukovodeća mjesta.

Svjedoci ZT i UT nisu bili nazočni sastanku održanom 08. veljače 2019. kako to sud utvrđuje iz zapisnika sa sastanka održanog 08. veljače 2019. (list spisa 34-37), pa isti o ovim činjenicama niti ne mogu imati neposrednih saznanja.

10. Sagledavano i cijenjeno u svezi sa gore nedvojbeno utvrđenim činjenicama, ovaj sud dalje utvrđuje i to da je način na koji je tužitelj ocijenjen za 2019. godinu, bio usmjeren na prikazivanje tužitelja kao nesposobnog službenika odnosno na degradiranje istog na radu, u poslovnoj okolini. Naime, sukladno čl.

85. st.

2. Zakona o državnim službenicima („Narodne novine“ br. 92/05, 107/07, 27/08, 49/11, 150/11, 34/12, 37/13, 38/13, 01/15, 138/15, 61/17, 70/19, 98/19), kao zakona važećeg u vrijeme ocjenjivanja rada tužitelja u 2019. godini, prijedlog ocjene daje neposredno nadređeni državni službenik. U svezi ocjenjivanja rada tužitelja u 2019. godini, iz iskaza tužitelja (list spisa 185-190) kao i iskaza svjedoka ZT (list spisa 181-183) proizlazi da je prvotno za rad tužitelja za 2019. godinu prijedlog ocijene dao ZT predloživši ocjenu „uspješan“, međutim, sud obzirom na prethodno nedvojbeno utvrđenu činjenicu da je tužitelj na radno mjesto stručni savjetnik za operativno-komunikacijske poslove raspoređen tek s 01. listopada 2019. (rješenjem koje je kasnije poništeno), a što sukladno čl. 124.

Zakona o državnim službenicima („Narodne novine“ br. 92/05, 107/07, 27/08, 49/11, 150/11, 34/12, 37/13, 38/13, 01/15, 138/15, 61/17) znači da je tužitelj veći dio 2019. godine obavljao posao koji je obavljao u ukinutom državnom tijelu te iz čega proizlazi činjenica da je ZT tužitelju postao nadređeni tek s 01. listopada 2019. o čemu sudu iskazuje i sam ZT (list spisa 181-183) navodeći da je on tužitelju bio nadređeni samo tri mjeseca u 2019. godini, utvrđuje da ZT nije bio neposredno nadređeni državni službenik tužitelja kroz cijelu 2019. godinu pa da je u smislu čl.

85. st.

2. Zakona o državnim službenicima („Narodne novine“ br. 92/05, 107/07, 27/08, 49/11, 150/11, 34/12, 37/13, 38/13, 01/15, 138/15, 61/17, 70/19, 98/19) bio ovlašten dati prijedlog ocjene tužitelja za 2019. godinu. Sud prihvaća da u pojedinim situacijama, kao primjerice u predmetnoj situaciji kada tijekom godine dođe do novog rasporeda službenika, postoje nedoumice u svezi tumačenja pojedinih odredbi koje primjenjuju javnopravna tijela te da kao posljedica tog pogrešnog tumačenja može doći do nenamjernih pogrešaka u radu. Međutim, cijeneći sve okolnosti ovog slučaja odnosno cjelokupno prethodno utvrđeno postupanje tužene prema tužitelju na radu, a posebno u svezi ocjenjivanja tužitelja od strane ZT cijeneći činjenicu da je naknadno za tužitelja službenik koji mu je bio nadređeni kroz cijelu 2019. godinu (ĐT) upravo prema ranijem prijedlogu ZT kao osobe koja nije bila ovlaštena davati prijedlog ocjene tužitelja, tužitelju dao prijedlog ocjene „uspješan“ o čemu sudu iskazuje sam svjedok ĐT (list spisa 174-176) koji navodi da je on vjerojatno ocjenjivao rad tužitelja jer je drugoocjenivać djelatnika civilne zaštite što znači da jedna osoba da ocjenu koju on potvrdi ili ne, a ocjena da se u biti uvijek potvrđuje osim ako postoje neke indicije da nije ispravna te što proizlazi iz izvješća o učinkovitosti rada, poštivanja službene dužnosti i osobnom ponašanju od 05. lipnja 2020. (list spisa 62-72) poradi čega je rješenjem Ministarstva unutarnjih poslova, Uprave za ljudske potencijale klasa:

UP/I-080-07/20-01/21, urbroj: 511-01-157-20-1 od 05. listopada 2020. (list spisa 73- 74) tužitelj za 2019. godinu i ocijenjen ocjenom „uspješan“; ocjena je ovog suda da su navedene radnje (neosnovano ocjenjivanje tužitelja za 2019. godinu od strane ZT i to niskom ocjenom iako je on tužitelju postao neposredno nadređeni tek u listopadu 2019. godine pa nije niti mogao dati vjerodostojnu ocjenu te potom samo prepisivanje prethodnog prijedloga ocjene tužitelja od strane RT) bile usmjerene na prikazivanje tužitelja kao manje sposobnog službenika i njegovo degradiranje, a što sud utvrđuje temeljem činjenice da je tužitelj za sve godine (2016., 2017. i 2018.) koje je radio na radnom mjestu pročelnika Područnog ureda za zaštitu i spašavanje (poslove kojeg je radnog mjesta sukladno zakonu nastavio obavljati i dio 2019. godine) ocijenjen ocjenom „primjeran“, dakle, gotovo najvišom ocjenom kojom se mogao ocijeniti rad državnog službenika i to jer je pokazao visoku razinu stručnosti i kompetencija, jer je svojim radom i ponašanjem osigurao prvorazredno obavljanje službe, jer ima očekivani stupanj inovativnosti i kreativnosti te jer pokazuje izniman interes za rad, poštuje pravila ponašanja i etička načela prema građanima, nadređenima i suradnicima te pokazuje izniman interes za naobrazbu pa sudu nije niti životno niti logično da u 2019. godini, veći dio koje je godine nastavio obavljati upravo posao za koji je prethodnih godina ocijenjen ocjenom „primjeran“, tužitelj i dalje svoj posao ne bi obavljao onom kvalitetom i na onaj način koji zaslužuje ocjenu „primjeran“, a u prilog čemu govori i činjenica da je rješenjem Odbora za državnu službu klasa:

UP/II-112-07/22-01/11, urbroj: 566-01/14-22-2 od 14. veljače 2022. (list spisa 75-80) poništeno rješenje Ministarstva unutarnjih poslova, Uprave za ljudske potencijale klasa:

UP/I-080-07/20-01/21, urbroj: 511-01-157-20-1 od 05. listopada 2020. (list spisa 73-74) kojim je tužitelj za 2019. godinu ocijenjen ocjenom „uspješan“ uz navod da nije sporno pravo poslodavca da kod davanja prijedloga predloži ocjenu za koju drži da vrijednosno odgovara razini djelotvornosti koju je službenik pokazao, ali da to ne oslobađa poslodavca obveze obrazlaganja ocjene, posebno onda kada je službenik za kojeg se u prijedlogu ocjene navodi da je njegova djelotvornost u obavljanju poslova manja od očekivanog iznio konkretnu primjedbu.

Sud ovdje smatra potrebnim istaknuti da je u smislu odredbi Zakona o državnim službenicima, koji uređuje pitanje ocjenjivanja rada državnih službenika, ocjena „uspješan“ ocjena kojom se ocjenjuje onog službenika koji pokazuje potrebnu razinu stručnosti i kompetencija, čiji rad i poštivanje službene dužnosti osiguravaju pouzdano obavljanje službe, koji svoje službene zadatke obavlja pravodobno i u skladu s pravilima struke, a pogreške u radu i postupanju su zanemarive, a iz čega proizlazi da se radi o standardnoj ocjeni za službenika koji svoj posao obavlja uredno i kvalitetno, u standardnom opsegu.

Laički rečeno, ocjenom uspješan se ocjenjuje službenik koji svoj posao radi onako kako bi taj posao, sukladno propisima i pravilima struke, trebalo raditi. U tom smislu, ocjena „uspješan“ nije oznaka nesposobnosti ili manje uspješnosti u radu. Međutim, ocjenjivanje onog službenika koji je prethodno godinama za svoj rad ocjenjivan višom ocjenom, ocjenom „uspješan“ bez da za ocjenjivanje (koje u biti predstavlja smanjivanje ocjene) postoji činjenično utemeljeno obrazloženje, nedvojbeno predstavlja označavanje tog službenika manje sposobnim i manje uspješnim u radu u godini ocjenjivanja i stoga ista predstavlja uznemiravanje na radu i povredu dostojanstva tužitelja, čiji je rad, za koji tužena ne dokazuje da se smanjio kvalitetom, opsegom ili uspješnošću u odnosu na ranije godine, sada bezrazložno ocjenjen nižom ocjenom nego ranijih godina.

U tom smislu tužitelj sudu iskazuje (list spisa 185-190) da nije problem u toj ocjeni već u tome što je on dobro obavljao svoje poslove 2019. godine pa je ova trojka (nedvojbeno je da školski rečeno ocjena „uspješan“ predstavlja trojku) bila nastavak ponižavanja i uznemiravanja, dodajući da je dugo godina, naročito od 2005. i kao voditelj odjela pa kasnije pročelnik, uvijek imao ocjenu primjeran, što je četvorka i tu ocjenu da mu je od 01. siječnja 2016. davao ravnatelj.

11. Nadalje, iz rješenja Ministarstva unutarnjih poslova, Uprave za ljudske potencijale klasa: UP/I-112-149-22-1, urbroj: 511-01-149-22-1 od 12. travnja 2022. (list spisa 102) proizlazi da je tužitelj podneskom od 31. ožujka 2022. zatražio prestanak državne službe na temelju pisanog sporazuma s danom 11. svibnja 2022. jer želi započeti koristiti pravo na mirovinu pa kako je nadležni rukovoditelj suglasan s prestankom državne službe tužitelja s danom 11. svibnja 2022. te kako će tužitelj s tim danom imati preko 60 godina života i 35 godina i 11 mjeseci mirovinskog staža, to je donesena odluka da tužitelju prestaje državna služba u Ministarstvu unutarnjih poslova na temelju pisanog sporazuma s danom 11. svibnja 2022. Međutim, iz rješenja Odbora za državnu službu klasa: UP/II-112-07/22-01/569, urbroj: 566-01/1-22-4 od 16. rujna 2022. (list spisa 103-104) proizlazi da je rješenje o prestanku državne službe tužitelja u Ministarstvu unutarnjih poslova na temelju pisanog sporazuma s danom 11. svibnja 2022. poništeno, ovo povodom pravodobne žalbe tužitelja, iz razloga nepostojanja sporazuma o prestanku državne službe koji bi bio sklopljen između čelnika tijela i službenika na zahtjev službenika, u smislu čl. 132. u svezi čl. 135. Zakona o državnim službenicima („Narodne novine“ br. 92/05, 107/07, 27/08, 49/11, 150/11, 34/12, 37/13, 38/13, 01/15, 138/15, 61/17, 70/19, 98/19).

11.1. Iz dopisa Ministarstva unutarnjih poslova, Uprave za ljudske potencije klasa: UP/II- 112-03/22-01/1, urbroj: 511-01-149-23-9 od 17. siječnja 2023. (list spisa 105-106) proizlazi da je Ravnateljstvo civilne zaštite (čiji je ravnatelj ĐT) dopisom od 27. prosinca 2022. predložilo da se tužitelju u ponovnom postupku donese rješenje o prestanku državne službe u Ministarstvu unutarnjih poslova, ali da to nije moguće jer tužitelj nije prihvatio sporazum o prestanku državne službe koji je u ponovnom postupku Ministarstvo izradilo sukladno čl. 135. Zakona o državnim službenicima („Narodne novine“ br. 92/05, 107/07, 27/08, 49/11, 150/11, 34/12, 37/13, 38/13, 01/15, 138/15, 61/17, 70/19, 98/19) već da je potrebno tužitelja rasporediti na odgovarajuće radno mjesto u jednu od ustrojstvenih jedinica Ravnateljstva civilne zaštite, poradi čega se ravnatelja RT poziva dostaviti Ministarstvu prijedlog za raspored tužitelja na radno mjesto za koje ispunjava sve uvjete. Nastavno na navedeno, iz rješenja Ministarstva unutarnjih poslova klasa: UP/I-112-02/22-08-9, urbroj: 511-01-157- 23-5 od 26. siječnja 2023. (list spisa 107-108) proizlazi da je tužena tužitelja rasporedila u Ravnateljstvo civilne zaštite, Područni ured civilne zaštite Split, Službu civilne zaštite Zadar, Županijski centar 112 na radno mjesto stručni savjetnik za operativno-komunikacijske poslove, i ovaj put, kako to sud prethodno u obrazloženju kao nedvojbeno utvrđuje, bez obrazloženja konkretnih okolnosti i odlučnih činjenica zbog kojih je tužitelja rasporedila na ovo radno mjesto, bez navođenja konkretnih razloga kojima se rukovodila pri tom rasporedu odnosno zašto je ovo radno mjesto odgovarajuće za tužitelja imajući u vidu njegovo dosadašnje radno iskustvo, poslove koje je obavljao, stručno znanje, sposobnosti i vještine te bez pojašnjenja na koji je način cijenila tužiteljev dotadašnji dugogodišnji rad i stručno znanje imajući u vidu da je isti ranije u Državnoj upravi za zaštitu i spašavanje bio raspoređen na rukovodeće radno mjesto.

11.2. Potom, 22 dana nakon donošenja rješenja Ministarstva unutarnjih poslova klasa:

UP/I-112-02/22-08-9, urbroj: 511-01-157-23-5 od 26. siječnja 2023. (list spisa 107-108), bez da je prethodno pozvao tužitelja doći na rad uz oznaku mjesta rada i datuma početka rada odnosno obavijestio tužitelja kada da započne s radom temeljem označenog rješenja (u kojoj smjeni, u kojem radnom vremenu, u kojim prostorima i slično), Ministarstvo unutarnjih poslova donosi rješenje klasa: UP/I-112-02/22-08/9, urbroj: 511-01-157-23-7 od 17. veljače 2023. (list spisa 109-110) kojim utvrđuje da tužitelju prestaje državna služba po sili zakona s danom 09. veljače 2023. uz obrazloženje da je tužitelju rješenje o rasporedu uručeno 08. veljače 2023., ali da se on nije pojavio na poslu niti javio nadređenima do dana 16. veljače 2023., pa kako iz navedenog proizlazi da je neopravdano izostao s rada pet dana uzastopce, to da je istom temeljem čl. 137. st. 1. al. 5. Zakona o državnim službenicima („Narodne novine“ br. 92/05, 107/07, 27/08, 49/11, 150/11, 34/12, 37/13, 38/13, 01/15, 138/15, 61/17, 70/19, 98/19, 141/22) prestala državna služba.

11.3. Ocjenom tako nedvojbeno utvrđene činjenice da nakon što 26. siječnja 2023. donosi rješenje o rasporedu tužitelja koje mu dostavlja dana 08. veljače 2023., tužena ne poziva tužitelja na rad odnosno ne obavještava tužitelja kojeg točno datuma, u kojem radnom vremenu odnosno u kojoj smjeni i na kojem mjestu rada se on treba javiti na rad, ovo usprkos činjenici da tužitelj po punomoćnici Dori Ljevar dopisom od 10. veljače 2023. (list spisa 111- 112) poziva tuženu na dogovor o povratku na radno mjesto (kao i isplati plaće) te ponovno dopisom od 20. veljače 2023. (list spisa 113) traži da mu se omogući vraćanje na radno mjesto po rješenju od 26. siječnja 2023. odnosno postupanje po dopisu tužitelja od 10. veljače 2023., a na koji dopis tužitelja tužena odgovara tek dopisom klasa:

UP/I-112-02/22- 08/9, urbroj: 511-01-157-23-9 od 21. veljače 2023. (list spisa 114) i to na način da istog obavještava da je u međuvremenu donijela rješenje o prestanku državne službe tužitelja po sili zakona zbog neopravdanog izostanka tužitelja s rada pet radnih dana, tužena 17. veljače 2023. donosi rješenje kojim utvrđuje da tužitelju prestaje državna služba po sili zakona zbog neopravdanog izostanka s rada pet radnih dana, koje je rješenje poništeno rješenjem Odbora za državnu službu klasa: UP/II-112-07/23-01/185, urbroj: 566-01/1-23-3 od 18. travnja 2023. (list spisa 119-121) kojim je utvrđeno da je prethodno donošenju poništenog rješenja tužitelj bio devet mjeseci izvan službe zbog utvrđenog prestanka državne službe, da Ministarstvo nakon što je poništeno utvrđenje prestanka službe nije donijelo rješenje u ponovnom postupku niti je predmet okončalo obustavom već je donijelo rješenje o rasporedu tužitelja s devet mjeseci unazad, a pri tome nije donijelo rješenje o vraćanju na rad tužitelja iako je tužitelj putem punomoćnice u dva navrata zatražio da se utvrdi dan kad se može vratiti na posao; u svezi sa činjenicom da se tužitelj i ranije, još 17. studenog 2022., a kako to utvrđuje Upravni sud u Splitu u presudi poslovni broj Us I-3174/2023-11 od 07. svibnja 2024. (list spisa 156-160), obratio tuženoj da mu u roku od 8 dana dostavi nacrt prijedloga vraćanja tužitelja na odgovarajuće radno mjesto; te nadalje u svezi sa činjenicom da je nakon što je rješenjem Odbora za državnu službu od 18. travnja 2023. poništeno rješenje od 17. veljače 2023. kojim tužena utvrđuje prestanak državne službe tužitelja, tužitelj u više navrata tuženu pozvao da ga vrati na rad, a što proizlazi iz zahtjeva za isplatu plaće od 17. svibnja 2023. (list spisa 122-124) kojim tužitelj pisanim dopisom traži obavijest o točnom datumu povratka na radno mjesto te iz e-mail od 18. svibnja 2023. (list spisa 125) kojim tužitelj i elektroničkom poštom ponovno traži da ga se na vrijeme obavijesti o njegovom statusu i rješavanju traženja njegove punomoćnice, međutim, da tužena niti do dana zaključenja raspravljanja u ovom sporu nije tužitelja obavijestila kojeg točno datuma, u kojem radnom vremenu odnosno u kojoj smjeni i na kojem mjestu rada se treba javiti na rad odnosno nije tužitelja pozvala da se vrati na rad (tužena u ovom postupku niti tvrdi niti dokazuje da je nakon 18. travnja 2023. postupila na navedeni način) pa makar naznakom u izreci rješenja o rasporedu donesenog 26. siječnja 2023. s kojim se datumom tužitelj vraća na rad; ovaj sud kao nedvojbeno utvrđuje da je donošenjem rješenja od 12. travnja 2022. o prestanku državne službe temeljem pisanog sporazuma iako čelnik tijela i tužitelj nikada nisu sklopili pisani sporazum, nakon čega ravnatelj ĐT predlaže da se ponovno donese rješenje o prestanku državne službe tužitelju iako za to nema uvjeta (sklopljenog sporazuma), pa potom postupanje tužene koja više od 4 mjeseca nakon što je 16. rujna 2022. poništeno takvo rješenje o prestanku državne službe ne poziva tužitelja da se vrati na rad već 17. veljače 2023. donosi nezakonito rješenje o prestanku državne službe tužitelja po sili zakona zbog neopravdanog izostanka s rada pet radnih dana, oglušujući se kroz cijelo to vrijeme na pozive tužitelja (osobno i putem punomoćnice) u svezi (među ostalim) vraćanja tužitelja na rad, te daljnje nepozivanje tužitelja da se vrati na rad i nakon što je Odbor za državnu službu 18. travnja 2023. poništio rješenje o prestanku državne službe tužitelja po sili zakona te ignoriranje pisanih zahtjeva tužitelja da ga se obavijesti kada se može vratiti na rad - nespojivo s pravnim sustavom utemeljenim na vladavini prava, kojem je inherentna pravna sigurnost i izvjesnost radi ostvarenja kojih je pravnih načela osobito tužena (kao država utemeljena na vladavini prava) u svojstvu poslodavca bila dužna jasno i nedvosmisleno odrediti i obavijestiti tužitelja kao svog radnika s kojim se danom ima vratiti na rad (tako i Upravni sud u Splitu u presudi poslovni broj Us I-3174/2023-11 od 07. svibnja 2024.) i stoga protupravno postupanje, koje posebno cijenjeno u svezi sa radnjama tužene u svezi opetovanog donošenja nezakonitih rješenja o rasporedu tužitelja (kako to sud utvrđuje prethodno u obrazloženju), predstavlja nastavak uznemiravanja tužitelja na radu i povredu njegova dostojanstva, budući je nedvojbeno da ignoriranje poziva tužitelja da ga se obavijesti kada treba početi s radom i umjesto pozivanja na rad donošenje nezakonite odluke o prestanku državne službe zbog neopravdanog izostanka s rada, pri čemu na navedeni način postupa sama Republika Hrvatska koja bi uvijek i bez iznimke morala postupati zakonito, kako je postupanje tužene pri tome popraćeno i nespornom neisplatom plaće tužitelju po osnovi radnog odnosa u periodu od prvog utvrđenja prestanka državne službe 11. svibnja 2022., predstavlja povredu dostojanstva tužitelja.

11.4. Istaknimo ovdje da iz iskaza svjedoka koji su zamolbenim putem saslušavani na ove okolnosti, VT (list spisa 192-195) i ĐTŠ (list spisa 196-198), ne proizlazi suprotno gornjim utvrđenjima suda. Naime, svjedok VT je iskazao da on osobno ne poznaje tužitelja već da kao djelatnik odjela za statusna pitanja pri Ministarstvu unutarnjih poslova, uz pojašnjenje da njegov odjel nije nadležan za odlučivanje o rasporedu djelatnika na radna mjesta odnosno povratku na rad, ima saznanja o radu tužitelja iz očevidnika, pojašnjavajući da se radi o klasičnim kadrovskim podacima, da je njegova uprava bila u pisanoj komunikaciji s tužiteljem, a da je tužitelj i usmeno telefonskim putem zvao i tražio njegove nadređene u svezi odlučivanja o njegovom vraćanju na rad, na poseban upit da li je tužitelj bilo pisanim bilo usmenim putem tražio da ga tužena vrati na rad odgovarajući da o tome nema direktnih saznanja, no zna da je Ministarstvo svoj stav o tom zahtjevu iznijelo u tužbi i žalbi na rješenje u upravnom sporu i da je predmet vraćanja tužitelja na rad na Visokom upravnom sudu.

Što se pak tiče onog dijela iskaza gdje svjedok VT iskazuje da je uobičajeno u Ministarstvu unutarnjih poslova da kada se dobije rješenje o rasporedu nakon preustroja ili ponovnog rješenja nakon poništenja da se osoba sama javi na rad, sud ističe da je iz dopisa od 10. veljače 2023. (list spisa 111-112) i dopisa od 20. veljače 2023. (list spisa 113) jasno razvidno da se je tužitelj tuženoj javio u svezi rada, time što je tuženu pozvao na dogovor o povratku na radno mjesto (kao i isplati plaće). Osim toga, a kako to ističe i Upravni sud u Splitu u presudi poslovni broj Us I-3174/2023-11 od 07. svibnja 2024. (list spisa 156-160), valja razlikovati raspored na radno mjesto nakon reorganizacije ustroja od prestanka državne službe.

Konačno, a kako to sudu iskazuje i sam svjedok VT, odlučivanje o povratku na rad nije u nadležnosti njegova odjela, pa je logično da ovaj svjedok o navedenom pitanju nema neposrednih saznanja. Svjedokinja ĐTŠ (list spisa 196-198) je pak sudu iskazala da ona osobno nikada nije bila u komunikaciji s tužiteljem u svezi vraćanja na rad te da ne zna sadržaj te komunikacije, dodajući da kada je tužitelj bio kod nje osobno oni nisu razgovarali o vraćanju tužitelja na posao, dalje navodeći da što se tiče pisane komunikacije zna samo za dopise koji postoje u spisu, ali da ona s tužiteljem pisano u vezi toga nije komunicirala, dodajući da se ne sjeća sadržaja dopisa, ali da je tužitelj dopise upućivao po odvjetnici.

12. Obzirom na sve prethodno utvrđene radnje koje je tužena kao poslodavac u periodu od 2019. godine na dalje poduzela prema tužitelju, a koje radnje je sud ocijenio radnjama uznemiravanja tužitelja na radu kojima je povrijeđeno dostojanstvo tužitelja, cijeneći pri tome kao prvo, upornost tužene u poduzimanju istih protupravnih radnji prema tužitelju (opetovano donošenje rješenja o rasporedu tužitelja na radno mjesto koje nije obrazloženo, opetovano ocjenjivanje tužitelja ocjenom „uspješan“ koja ocjena nije obrazložena, opetovano donošenje rješenja o prestanku državne službe tužitelja iako za isto nisu ispunjeni zakonski uvjeti); kao drugo, nepostupanje tužene kao poslodavca po uputama drugostupanjskog tijela danih prilikom poništavanja odluka tužene donesenih u svezi tužitelja poradi čega odluke tužene kao poslodavca ponovno bivaju poništene pri čemu se prema ocjeni ovog suda opetovano donošenje rješenja protivno uputama drugostupanjskog tijela može okarakterizirati samo kao (zlo)namjerno; kao treće, izraženu namjeru tužene da dođe do prestanka državne službe tužitelja koja je razvidna iz činjenice da iako tužitelj jasno daje do znanja da ne želi prestanak državne službe opetovano predlaže donošenje rješenja o prestanku državne službe sporazumom; kao četvrto, osobito izraženu nevoljkost tužene za vraćanje tužitelja na rad koja je razvidna iz činjenice da tužena osim što nije samoinicijativno obavijestila tužitelja o datumu vraćanja na rad i ignorira zahtjeve i pozive tužitelja da ga se vrati na rad; kao peto, činjenicu da od kada je prvi put 12. travnja 2022. nezakonito utvrdila prestanak državne službe tužitelja tužena tužitelju ne isplaćuje plaću iako je tužitelj (uslijed poništenja označenog rješenja) i dalje u radnom odnosu s tuženom, o čemu sudu sasvim uvjerljivo iskazuje tužitelj (list spisa 185-190) navodeći da je zadnja njegova plaća bila prije odlaska u mirovinu za 12 dana svibnja 2022. od kada je primao mirovinu do veljače 2023. kada ga je HZMO odjavio sa mirovinskog osiguranja i od njega tražio da vrati primljenu mirovinu zbog čega su na sudu jer on nema nikakvih primanja da bi vratio te novce, što nedvojbeno značajno utječe na kvalitetu života tužitelja budući je općepoznata činjenica iz svakodnevnog života da je plaća osnovni prihod kojim osoba zadovoljava egzistencijalne potrebe; te kao šesto, činjenicu da tužena utvrđene radnje uznemiravanja prema tužitelju poduzima kroz period od nekoliko godina; ocjena je ovog suda da utvrđene radnje uznemiravanja tužitelja na radu u svojoj ukupnosti predstavljaju mobing, budući se radi o specifičnim ponašanjima na radnom mjestu, kojim jedna osoba ili skupina njih, sustavno psihički zlostavlja i ponižava drugu osobu, s ciljem ugrožavanja njezina ugleda, časti, ljudskog dostojanstva i integriteta, sve do eliminacije s radnog mjesta (tako i Županijski sud u Splitu u presudi poslovni broj ), a što je razvidno i iz činjenice da je uslijed gore po sudu utvrđenih radnji tužene tužitelj 2022. godine i podnio zahtjev za sporazumni prestanak državne službe, kako to tužitelj sasvim životno, logično i uvjerljivo iskazuje sudu (list spisa 185-190) navodeći da je on odluku da bi po navršetku 60 godina otišao u mirovinu donio zbog svega što je do tada doživio, ovih zlostavljanja i uznemiravanja i nepravde, zbog čega je izgubio motiv za rad, pojašnjavajući da se on žalio na rješenje o njegovom novom rasporedu i plaći nekoliko puta te da je Odbor odlučio u njegovu korist i sve to da ga je također iscrpljivalo i bacalo u depresiju pa da je on presjekao, da mu nije bilo lako, ali je odlučio, međutim, kad je podnio zahtjev za mirovinu da je vidio da je izostao sporazum radi čega da se žalio na rješenje o mirovini i da mu je žalba prihvaćena, nakon čega ga je poslodavac vratio u radni odnos, ali tako da on trenutno ne radi nigdje jer je u rješenju kojim ga se vraća u radni odnos izostalo da mu netko kaže da dođe raditi tu i tu tada i tada, zbog čega je on pismeno poslao upit gdje da se javi i kada da dođe raditi na što mu nitko nije odgovorio.

Dakle, tužitelj je prema utvrđenju ovog suda prethodno u obrazloženju utvrđenim postupanjima tužene bio psihički prisiljen na podnošenje zahtjeva za sporazumni prestanak državne službe u kojoj je radio 33 godine, a što je prema ocjeni ovog suda i bio cilj poduzimanja gore utvrđenih radnji tužene, u svezi čega sud ističe kao bitan i dio iskaza tužitelja (list spisa 185-190 da se on i danas osjeća vrlo loše, da bi se svatko na njegovom mjestu osjećao loše, da radi u struci od 1989. godine, da se dodatno školovao što je bila njegova osobna nakana i želja, a studij da mu je platio poslodavac radi čega se pita zašto su ga sada degradirali, da zadnjih godina živi tako što radi razno razne poslove dok se njegov status ne riješi, da živi od obitelji, da misli da je to što mu tužena ne daje plaću dodatan pritisak na njega da odustane od svega ovog.

13. Tužitelj dalje u tužbi navodi i to da je u travnju 2019. godine na seminaru u [adresa] ĐT pred ostalim kolegama službenicima ponizio tužitelja na način da ga je neosnovano okrivio za problem za koji nije bio odgovoran tužitelj te je izjavio da tužitelj „samo pravi probleme“ i pred svim kolegama osobno prozvao tužitelja kako ne surađuje dovoljno dobro s vatrogasnom službom te kako je upravo tužitelj kao osoba kriv što vatrogasna služba Zadar ne želi surađivati sa službom civilne zaštite, sve kako bi ponizio tužitelja kao osobu i radnika pred ostalim kolegama neosnovano ukazujući na propuste u radu za koje tužitelj nije bio odgovoran.

Iznoseći iskaz pred sudom tužitelj (list spisa 185- 190) međutim sudu u svezi seminara u [adresa] iskazuje da je na seminaru u [adresa] u travnju 2019. njih ravnatelj ĐT obišao sa svojim pomoćnicima, valjda da bi im još malo dosolio pamet i pri jednoj pauzi za kavu, u jednom trenutku kada se je on zatekao iza njegovih leđa ĐT da je rekao da će morati razgovarati sa svim vatrogascima i potom rekao „je li tako BT“, dodajući da on nije s njime išao u diskusiju, ali ovo da je ĐT rekao jer je tužitelj prethodno tome održao sastanak među ostalim i s vatrogascima da bi nakon nekog vremena stigla obavijest vatrogasaca da oni njima neće dostavljati izvješća o svojim radnjama u svezi požara, da oni imaju svoj središnji ured i da će slati samo tom uredu jer njima nisu dužni poslati, ali kako on zna da su oni to dužni njima poslati, on da je njihov e- mail proslijedio ravnatelju kako bi ta viša instanca to riješila, pa ovo njegovo obraćanje njemu „je li tako BT“ da je u biti bilo to da on njemu kaže da što on to njemu šalje kada je to on trebao riješiti, zbog čega da se on osjetio omalovaženo i uvrijeđeno, smatrao se je metom, čak misli da je ĐT došao u [adresa] upravo kako bi njemu odbrusio u brk.

Iz citiranog iskaza tužitelja, prema ocjeni ovog suda, ne proizlazi tužbeni navod da je u travnju 2019. godine na seminaru u [adresa] ĐT pred ostalim kolegama službenicima izjavio da tužitelj „samo pravi probleme“ i pred svim kolegama osobno prozvao tužitelja kako ne surađuje dovoljno dobro s vatrogasnom službom te kako je upravo tužitelj kao osoba kriv što vatrogasna služba Zadar ne želi surađivati sa službom civilne zaštite. Ono što proizlazi iz takvog iskaza tužitelja je to da je ĐT rekao da će morati razgovarati s vatrogascima i potom tužitelju rekao „je li tako BT“, međutim, o kojoj se temi dalje nije diskutiralo jer tužitelj, kako to iskazuje, nije s RT išao u diskusiju.

Kako prema ocjeni ovog suda navod „je li tako BT“, u okolnostima kada tužitelj RT kao ravnatelju prosljeđuje e-mail vatrogasaca upravo kako bi, a kako to sam iskazuje sudu, problem s dostavom izvješća o radnjama vatrogasaca podigao na viši instancu da to ta viša instanca riješi, znači samo potvrdu RT da će on morati razgovarati s vatrogascima zbog problema na koji mu je ukazao upravo tužitelj, to prema ocjeni suda ovaj navod nema ono značenje koje mu nelogično pripisuje sam tužitelj, to da je takvim navodom ĐT prozvao tužitelja da ne surađuje s vatrogasnom službom ili rekao da bi tužitelj bio kriv kao osoba za što vatrogasna služba ne želi surađivati sa službom civilne zaštite niti da bi tim navodom ukazao na propuste tužitelja u radu, ovo posebno i obzirom na činjenicu da samo obraćanje tužitelju riječima „je li tako BT“, bez ikakvog navoda o radnjama tužitelja, kolege pred kojima je to rečeno objektivno ne upućuje u činjenicu da je tužitelj prethodno RT proslijedio e-mail vatrogasaca kako bi problem riješila viša instanca niti tim kolegama ukazuje na kakve propuste tužitelja u radu, a niti da ĐT tom prigovorom ukazuje da problem s vatrogascima postoji zbog tužitelja.

Sam ĐT (list spisa 174- 176) upitan kao svjedok da li je on na seminaru u Tuheljskim toplicama 2019. godine pred ostalim kolegama ponizio tužitelja na način da ga je neosnovano okrivio za problem za koji tužitelj nije bio odgovoran te izjavio da tužitelj „samo pravi probleme“ i prozvao ga da dovoljno ne surađuje sa vatrogasnom službom i da je tužitelj kao osoba kriv što vatrogasna služba Zadar ne želi surađivati sa službom civilne zaštite iskazuje da se on ne sjeća da li se je na tom seminaru on uopće na bilo koji način obratio tužitelju te da ne zna niti da li je tema na tom seminaru bila problematika suradnje s vatrogasnom službom, a niti je tema tog seminara vodila razgovoru o toj suradnji.

Obzirom na navedeno, sud u ovom postupku ne nalazi nedvojbeno dokazanim tužbeni navod da je u travnju 2019. godine na seminaru u [adresa] ĐT pred ostalim kolegama službenicima ponizio tužitelja na način da ga je neosnovano okrivio za problem za koji nije bio odgovoran tužitelj te izjavio da tužitelj „samo pravi probleme“ i osobno prozvao tužitelja kako ne surađuje dovoljno dobro s vatrogasnom službom te kako je upravo tužitelj kao osoba kriv što vatrogasna služba Zadar ne želi surađivati sa službom civilne zaštite sve kako bi ponizio tužitelja kao osobu i radnika pred ostalim kolegama neosnovano ukazujući na propuste u radu za koje tužitelj nije bio odgovoran.

Pri tome se naglašava da temeljem predloženih i izvedenih dokaza sud nije našao nedvojbeno dokazanim da je ĐT na navedeni način postupio upravo u travnju 2019. godine na seminaru u [adresa], a koje se specifično utvrđenje traži tužbenim zahtjevom, što ne znači da ĐT na navedeni način nije postupio drugom prilikom, međutim, neka druga prilika nije predmet tužbenog zahtjeva. Naime, svjedok MT (list spisa 173-174) sudu iskazuje da je ĐT u [adresa] rekao tužitelju da on mora bolje surađivati s vatrogascima i da je osobno prozvao tužitelja kao problem u svezi ove suradnje s vatrogascima, međutim, kako sam tužitelj sudu iskazuje jedino to mu se ĐT u [adresa] obratio riječima „je li tako BT“, ne iskazujući da bi mu ĐT izrijekom rekao da je on osobno problem u svezi suradnje s vatrogascima, posebno pri tome cijeneći činjenicu da je svjedok MT iskazao i to da su oni uvijek inače imali problema s vatrogascima i da ih je puno vremena gospodin ĐT tjerao da nadziru rad vatrogasaca pa da se sjeća da je tužitelj iskazivao probleme u svezi odnosa sa ŽVOC-om i imao razgovore s ĐT u svezi tih problema kao i razgovore s osobama iz vatrogastva, kakav iskaz sud upućuje na zaključak da se o temi vezanoj za vatrogasce razgovaralo i drugim prilikama pa je moguće da kada svjedok MT iskazuje da bi ĐT tužitelju rekao da mora bolje surađivati s vatrogascima i da je on problem u svezi ove suradnje, on u biti misli na koju drugu prigodu, a ne travanj 2019. u [adresa]; sve poradi čega sud isključivo temeljem iskaza svjedoka MT nije mogao kao nedvojbeno utvrditi da je na navedeni način ĐT prema tužitelju postupio upravo kako se to precizira u tužbenom zahtjevu, u travnju 2019. godine na seminaru u [adresa].

14. Tužitelj u tužbi tvrdi i to da je u travnju 2019. godine nakon održane vježbe ĐT ironično i podrugljivo pred cijelim kolektivom izjavio da je tužitelj „najobučenija osoba u službi“ s obzirom da je tužitelj učestalo sudjelovao na edukacijama i seminarima koji služe usavršavanju službenika ne bi li ga prikazao kao nekoga tko se previše educira na teret tuženika i ne bi li ga ponizio pred cijelim kolektivom. Upitan da li je u travnju 2019. godine nakon održane vježbe ironično i podrugljivo izjavio pred kolektivnom da je tužitelj „najobučenija osoba u službi“ svjedok ĐT (list spisa 174-176) odgovara da se ne sjeća da se je takvim riječima obratio tužitelju pred kolektivnom. Ostali svjedoci čije je saslušanje tužitelj predložio u postupku o ovoj činjenici nisu iznijeli nikakva saznanja, a ni sam tužitelj u svom iskazu (list spisa 185-190) nije naveo da bi ĐT u travnju 2019. godine ironično i podrugljivo pred cijelim kolektivnom izjavio da je tužitelj „najobučenija osoba u službi“ ne bi li ga prikazao kao nekoga tko se previše educira na teret tuženika i ne bi li ga ponizio pred cijelim kolektivom. Tužitelj je naime pri iznošenju svog iskaza naveo da je kao pročelnik sudjelovao na dva kolegija koja su održana u siječnju i veljači 2019. godine i da je na tim kolegijima bio omalovažen, dalje iskazujući i o seminaru u [adresa] održanom u travnju 2019. godine, međutim, iskazujući samo to da mu se na tom seminaru ĐT obratio riječima „je li tako BT“, a ne iskazujući da bi tom prigodom s ciljem da ga ponizi pred kolektivom ĐT ironično i podrugljivo izjavio da je tužitelj „najobučenija osoba u službi“. Stoga tužitelj u ovom postupku nije kao nedvojbeno dokazao da je u travnju 2019. godine nakon održane vježbe ĐT ironično i podrugljivo pred cijelim kolektivom izjavio da je tužitelj „najobučenija osoba u službi“ ne bi li ga prikazao kao nekoga tko se previše educira na teret tuženika i ne bi li ga ponizio pred cijelim kolektivom.

15. Upitan u svezi bolovanja u periodu od rasporeda na novo radno mjesto 2019. godine, tužitelj sudu iskazuje (list spisa 185-190) da je bio na planiranom godišnjem od 09. do 31. listopada 2019., a kako se u međuvremenu ozlijedio na maslinama da je otvorio bolovanje pa da je tako bio na bolovanju dio 2019. godine i to bolovanje da je preneseno u 2020. godinu te dobar dio 2020. godine čini mu se preko 6 mjeseci, dok je radio čitavu 2021. godinu te 2022. godinu do 12. svibnja 2022. kada je otišao u mirovinu, dodajući da ne može sada potvrditi da i u 2021. godini nije bio na bolovanju te da je moguće da je bio ako se nije osjećao dobro za rad. Takav je iskaz tužitelja u bitnom potvrđen sadržajem dopisa Ministarstva unutarnjih poslova, Ravnateljstva civilne zaštite, Područnog ureda civilne zaštite Split, Službe civilne zaštite Zadar, Županijski centar 112 od 15. siječnja 2021. (list spisa 96-97) i rješenja Ministarstva unutarnjih poslova, Uprave za ljudske potencijale klasa:

UP/I-119-08/22-01/6, urbroj: 511-01-157-22-192 od 15. veljače 2022. (list spisa 81) iz kojih proizlazi da je tužitelj ocijenjen za 2021. godinu što znači da je 2021. godine bio na radu dulje od 6 mjeseci u godini dok nije ocjenjen za 2020. godinu i to upravo jer nije bio na radu 233 od 253 radna dana u godini. Tužitelj sudu iskazuje (list spisa 185-190) da se je nakon bolovanja koje je otvorio 2019. zbog ozljede u maslinama i koje je prenio u 2020. godinu, vratio na rad u siječnju ili veljači 2020. te da mu je posao bio sam po sebi stresan, da mu je bilo stresno već samo to što je na tom radnom mjestu, što mora raditi u turnusima, a stres da mu je bio i način na koji su se kolege ponašale prema njemu jer je bilo sitnih provokacija, primjerice, kad se vratio s bolovanja da su komentirali da dobro izgleda i da mu nije ništa, a ZT da je primjerice rekao da su napravili raspored, ali da to ovisi hoće li on ići na bolovanje.

Iako pri tome tužitelj upitan da li je u slučaju njegova odlaska ili odlaska kojeg drugog radnika na bolovanje potrebno promijeniti raspored, odgovara da je te dodaje da je ovo ZT rekao sarkastično, s ciljem da njega upozori da pripazi hoće li ići na bolovanje, na što da je on reagirao i da su mu se ispričali; sud ne nalazi nedvojbeno dokazanim tužbeni navod da je tužitelj nakon povratka na posao s bolovanja od ostalih službenika bio izložen izrugivanju njegovog zdravstvenog stanja i to riječima „vidite da mu nije ništa, da je zdrav“ niti da je ZT ironično izjavio da ostalim službenicima smjena ostaje ista „ako BT opet ne ode na bolovanje“ kako bi potaknuo grupu da izolira tužitelja kao neprikladnog službenika.

Naime, dok tužitelj samo paušalno i neodređeno iskazuje da su drugi kad se vratio s bolovanja komentirali da dobro izgleda i da mu nije ništa, bez da pri tome specificira tko su te druge osobe, ovo kako bi sud mogao konkretno ispitati osnovanost ovakvog navoda tužitelja, u prilog ovoj činjenici ne svjedoči iskaz niti jednog drugog u postupku saslušanog svjedoka. Kada pri tome sud u svezi navedenog cijeni iskaz svjedoka ZT (list spisa 181-183) koji iskazuje da nije istina da je tužitelj od njega ili ostalih službenika bio izložen izrugivanju zbog zdravstvenog stanja i to da bi on ironično govorio u svezi rasporeda smjena vezano za njegovo bolovanje već upravo suprotno, da on smatra da je bio iznimno korektan jer je osobno odlazio kući kod tužitelja radi doznaka za bolovanje, a kada bi trebalo predati neko rješenje i za to da je osobno dolazio kod tužitelja pa tako i u svezi razduženja stvari koje tužitelj nije uspio razdužiti za potrebe prestanka službe, koji dio iskaza svjedoka ZT sud cijeni sasvim uvjerljivim te životnim i logičnim obzirom na činjenicu da je tužitelj prethodno dugi niz godina svjedoku neposredno nadređeni službenik te su oni surađivali; a cijeneći dalje i to da je izjava da raspored koji je napravljen ovisi o tome hoće li tužitelj, koji je neposredno prije toga bio na bolovanju dulje vrijeme (iz 2019. je bolovanje prenio u 2020. godinu), ići na bolovanje objektivna izjava kojom se ne zadire u pravo na privatnost radnika (vezano za zdravstveno stanje i činjenicu nesposobnosti za rad zbog bolesti) već se radnike obavještava o objektivno mogućem razlogu za promjenu izrađenog rasporeda rada te da iz niti jednog dokaza, osim iz tužiteljeve subjektivne ocjene, ne proizlazi da bi ZT takvu izjavu dao u sarkastičnom tonu; sud u ovom postupku ne nalazi nedvojbeno dokazanim tužbeni navod da je tužitelj nakon povratka na posao s bolovanja od ostalih službenika bio izložen izrugivanju njegovog zdravstvenog stanja i to riječima „vidite da mu nije ništa, da je zdrav“ niti navod da je ZT ironično izjavio da ostalim službenicima smjena ostaje ista „ako BT opet ne ode na bolovanje“ kako bi potaknuo grupu da izolira tužitelja kao neprikladnog službenika.

16. Što se tiče tužbenih navoda da je u lipnju 2019. godine ĐT tužitelju uskratio izdati spomenicu domovinske zahvalnosti za koju je tužitelj ispunio sve uvjete na način da mu je lažno priopćio da je tužiteljev prijedlog za ishođenje/dobivanje spomenice poslan na razmatranje nadležnom povjerenstvu, da bi se naknadno utvrdilo da ĐT to nikada nije učinio pa nitko nije niti odlučivao o prijedlogu tužitelja, sud takve navode nije našao nedvojbeno dokazanima. Naime, u postupku nije sporno da ĐT, ovo obzirom na radno mjesto na kojem je bio zaposlen u lipnju 2019. godine, nije osoba koja izdaje spomenicu domovinske zahvalnosti pa da bi sud uopće mogao utvrditi da je ĐT taj koji je u lipnju 2019. godine tužitelju uskratio izdati spomenicu domovinske zahvalnosti.

Nadalje, iz materijalnih dokaza koji prileže spisu konkretno prijedloga za upućivanje poticaja za dodjelu odlikovanja (list spisa 93-95) proizlazi to da je prijedlog za dodjelu spomenice domovinske zahvalnosti tužitelju ispunjen, međutim, ne proizlazi razlog zbog kojeg spomenica domovinske zahvalnosti tužitelju nije izdana. Upitan da li je u lipnju 2019. godine uskratio tužitelju izdati spomenicu domovinske zahvalnosti, svjedok ĐT (list spisa 174-176) iskazuje da on ne zna za nikakve probleme u svezi spomenice, da svatko tko ima pravo na spomenicu ju je i dobio te da ne zna zašto ju netko pa ni tužitelj ne bi dobio.

Cijeneći u svezi s navedenim iskaz samog tužitelja (list spisa 185-190) koji iskazuje da se spomenica domovinske zahvalnosti daje službenicima koji su neprekidno obnašali svoju službu od 1991. do 1995. pa kako njemu nije bila izdana on da je u svibnju 2019. zatražio izdavanje te spomenice, pojašnjavajući da je to obrazac koji se skine s web-a i koji supotpiše nekoliko osoba, a kako njegov nadređeni pročelnik Područnog ureda Split nije znao što i kako da mu je rekao da to pošalje u Ravnateljstvo i da oni to dalje predaju na povjerenstvo u Ministarstvu unutarnjih poslova koje odobrava te spomenice te da zadnje što on ima od tajnice bivšeg kabineta Ravnatelja je informacija da je ĐT potpisao taj obrazac/zahtjev i da je to išlo na povjerenstvo unutar Ministarstva unutarnjih poslova, a kako se potom nije događalo ništa on da je provjerio u povjerenstvu koje mu je reklo da oni njegov zahtjev nisu dobili, dodajući da on ne zna što se događa, moguće da je greška, ali svakako da se osjeća zanemareno i izrugano i zbog toga; iz kakvog iskaza tužitelja također ne proizlazi kao nedvojbeno da je ĐT taj koji je nadležan i ovlašten za izdavanje spomenice (budući tužitelj iskazuje da spomenicu odobrava povjerenstvo Ministarstva unutarnjih poslova), ne proizlazi kao nedvojbeno da mu je ĐT lažno priopćio da je tužiteljev prijedlog poslan na razmatranje (budući tužitelj navodi da je od tajnice kabineta dobio informaciju da je ĐT potpisao taj zahtjev i da je to išlo na povjerenstvo, dakle, da tužitelj nije u izdavanju spomenice bio u izravnoj komunikaciji s RT) te ne proizlazi kao nedvojbeno da spomenica nije izdana s namjerom uznemiravanja tužitelja (budući i sam tužitelj iskazuje sudu da je moguće da se radi o grešci, a svjedok ĐT iskazuje da on ne bi imao nikakve ograde da tužitelj dobije spomenicu, da njegov kabinet ne odlučuje hoće li se proslijediti prijedlog tužitelja na odlučivanje već da kad kabinet zaprimi taj prijedlog da to automatizmom (znači bez donošenja posebne odluke) to ide na povjerenstvo te da Ravnateljstvo civilne zaštite nema odluku o tome niti utječe na odluku o tome pa da ako taj prijedlog nije proslijeđen da je to samo administrativna greška što će on provjeriti i pobrinuti da se ispravi).

17. Što se tiče tužbenog navoda da je ZT tužitelju neosnovano uskratio obuku za novo radno mjesto, iako da je obuka i priprema za novo radno mjesto bila uobičajena praksa u državnoj službi za sve službenike, sud nije našao nedvojbeno dokazanim da je ZT tužitelju neosnovano uskratio obuku za novo radno mjesto, pri čemu sud napominje da je neosnovanost radnje uskrate obuke nužan preduvjet da bi se uopće moglo raditi o radnji uznemiravanja tužitelja na radu. Naime, svjedok ZT (list spisa 181-183) upitan da li je tužitelj od njega zatražio obuku za rad na novom radnom mjestu na koje je raspoređen u listopadu 2019. godine, odgovara da to tužitelj on njega nije zatražio niti da on ima saznanja da bi to tužitelj tražio od kojeg drugog nadređenog djelatnika.

Upitan dalje da li je to radno mjesto početničko radno mjesto, svjedok ZT iskazuje da to nije početničko radno mjesto, da je primjerice on na to radno mjesto raspoređen tek nakon 5 godina rada i da se u pravilu na to radno mjesto raspoređuju osobe koje za vrijeme rada steknu visoku stručnu spremu, a na tom radnom mjestu da djelatnici znaju raditi godinama, u svezi obuke kod tuženika pojašnjavajući da svi novi djelatnici koji dođu kod njih da im oni osiguraju obuku, dodajući da je tužitelj tražio takvu obuku da bi mu ju oni i odobrili, ovo usprkos činjenici što je tijekom svog prethodnog rasporeda tužitelj znao uskočiti na poslove ovog radnog mjesta operativca radi čega su mu zasigurno poslovi tog mjesta bili poznati.

Drugi u postupku saslušani svjedoci o ovoj činjenici nisu imali saznanja pri čemu sud napominje da je svjedok UT (list spisa 178-181) izričito upitan da li mu je poznato da je tužitelj tražio obuku za radno mjesto na koje je raspoređen odgovorio da tužitelj to nije tražio niti od njega osobno niti od Voditelja županijskog centra (nesporno govori o B) posebno jer je već 10 godina radio ove poslove prije ovog rasporeda, dodajući da je u jednom trenutku paralelno tužitelj bio i voditelj županijskog centra i pročelnik, a kao voditelj županijskog centra da sigurno zna poslove ovog radnog mjesta pa pretpostavlja da radi toga nije tražio obuku, dodajući i to da je tužitelj kao pročelnik vršio nadzor nad službenicima koju su radili ove poslove jer im je bio nadređen.

Cijeneći citirane dijelove iskaza svjedoka ZT i UT koji o ovoj činjenici iskazuju u bitnom identično, a kojim dijelovima iskaza tužitelj nije prigovorio kao neistinitima; u svezi sa činjenicom da iz niti jednog materijalnog dokaza u spisu ne proizlazi da je tužitelj od ZT službeno zatražio obuku za novo radno mjesto niti da je ZT takav zahtjev tužitelja neosnovano uskratio; sve navedeno cijeneći i u svjetlu činjenice da je tužitelj kao pročelnik godinama bio nadređena osoba koja je kontrolirala i ocjenjivala rad službenika koji su obavljali poslove ovog radnog mjesta radi čega mu je način obavljanja poslova ovog radnog mjesta nedvojbeno bio poznat; vodeći naravno računa i o nedvojbenoj činjenici da tužitelj ispunjava sve stručne uvjete za obavljanje poslova ovog radnog mjesta, dakle, da ima stručna znanja za obavljanje poslova ovog radnog mjesta; pa u svezi sa svime navedenim cijeneći i iskaz samog tužitelja (list spisa 185-190) koji sudu iskazuje da je on dok je bio pročelnik, kad god bi netko novi dolazio na neko radno mjesto, pokušavao držati te ljude malo sa strane s nekim mentorom da bi se ušaltao u posao, radi čega da je on ZT usmeno rekao da bi bilo dobro da prođe neku obuku za ovo mjesto na što je ZT rekao ok, trenutno nema potrebe jer da on (tužitelj) sve to zna raditi, a iz kakvog iskaza proizlazi kao prvo, da tužitelj nije službeno i obrazloženo konkretnim razlozima potrebe službe zatražio obučavanje za rad na radnom mjestu na koje je raspoređen već je usmeno rekao ZT „da bi bilo dobro“ da prođe neku obuku te kao drugo, da mu je ZT rekao da trenutno za time nema potrebe jer tužitelj sve to zna raditi, u svezi čega valja istaknuti i onaj dio iskaza tužitelja da je on po povratku s bolovanja 2020. godine počeo raditi na tom radnom mjestu i da je radio taj posao zahvaljujući svojim sposobnostima, jer se zna snaći i jer ga je mogao raditi, što sud upućuje na zaključak da uistinu nije bilo potrebe za stručnim obučavanjem tužitelja za rad na ovom radnom mjestu; sud nije našao nedvojbeno dokazanim da je ZT tužitelju neosnovano uskratio obuku za novo radno mjesto i da bi tužitelj takvom uskratom bio uznemiravana na radu.

18. Tužitelj u tužbi tvrdi i to da mu je dostojanstvo povrijeđeno time što mu je ..2020. ZT pisanim putem naložio da ga mijenja na radnom mjestu voditelja odjela u vrijeme njegove odsutnosti, a potom da su ZT i UT neosnovano odbili primijeniti čl. 40. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike s ciljem da tužitelju uskrate pravo na odgovarajuću plaću. U svezi navedenog tužitelj sudu iskazuje (list spisa 185-190) da je radno mjesto ZT mjesto voditelja odjela, a u opisu tužiteljevog radnog mjesta stručnog savjetnika da je pisalo da on mijenja voditelja odjela. Navedeno sudu iskazuje i svjedok ZT (list spisa 181-183) kada u svezi rujna 2020. godine kada ga je tužitelj mijenjao na njegovom radnom mjestu iskazuje da se tu ne radi o nikakvom nalogu ili naredbi koju bi on njemu trebao dati već da je on jednostavno dao tužitelju radni zadatak da ga zamijeni na njegovom radnom mjestu voditelja Županijskog centra za njegove odsutnosti, pojašnjavajući da se tu ne radi o nalogu i naredbi upravo iz razloga što je svakom operativcu, pa tako i radnom mjestu tužitelja, u opisu radnog mjesta to da u slučaju odsutnosti mijenja voditelja Županijskog centra. Iz citiranih iskaza tako kao nedvojbeno proizlazi da je zamjena službenika na radnom mjestu voditelja Županijskog centra za vrijeme njegove odsutnosti u opisu poslova radnog mjesta.

18.1. Odredba čl.

40. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“ br. 112/17, 12/18, 2/19, 119/19, 66/20), koji je bio u primjeni u rujnu 2020. godine, je propisivala da ako službenik i namještenik po nalogu obavlja poslove više složenosti od poslova na koje je raspoređen, u trajanju do 30 dana, plaća mu se isplaćuje sukladno plaći radnog mjesta poslove kojeg je obavljao po nalogu, da za obavljanje poslova iz stavka 1. tog članka, čelnik tijela donosi rješenje o plaći te da državni službenik i namještenik ne smije obavljati poslove iz stavka 1. i 2. ovoga članka bez izdanog pisanog naloga s tim da mu se plaća više složenosti isplaćuje samo za one radne sate koje je stvarno na njima proveo bez obzira na trajanje naloga. Citirani je čl.

40. Kolektivnog ugovora potrebno tumačiti sukladno Tumačenju broj 2/40 Zajedničke komisije za tumačenje odredbi Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike sukladno kojem je pravo službenika na uvećanu plaću u smislu čl.

40. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike potrebno tumačiti u smislu Zakona o državnim službenicima prema čl.

29. kojeg se Zakona od državnog službenika može zatražiti da u iznimnim ili hitnim slučajevima, a najduže 30 dana neprekidno, obavlja poslove koji nisu u opisu poslove radnog mjesta na koje je raspoređen te prema čl.

30. kojeg je Zakona državni službenik dužan po nalogu nadređenog u interesu službe zamijeniti privremeno odsutnog službenika pri čemu o tome da li će određeni službenik obavljati poslove više složenosti odlučuje nadređeni državni službenik pisanim nalogom, a što znači da o tome da li će određeni službenik obavljati poslove više složenosti odlučuje nadređeni državni službenik pisanim nalogom, vodeći računa o ranije citiranim odredbama Zakona o državnim službenicima kojima se propisuje obavljanje poslova koji nisu u opisu poslova radnog mjesta na koje je raspoređen, kao i obveza zamjene privremeno odsutnog državnog službenika po pisanom nalogu. Tumačeći tako čl.

40. Kolektivnog ugovora sukladno Tumačenju broj 2/40 Zajedničkog povjerenstva ovaj sud utvrđuje da državni službenik temeljem čl.

40. Kolektivnog ugovora pravo na isplatu plaće za radno mjesto više složenosti poslove kojeg je obavljao po nalogu ostvaruje u onom slučaju kada obavljanje tih poslova (zamjena radnika na radnom mjestu više složenosti) nije u opisu poslova radnog mjesta tog službenika, a kako je sud temeljem iskaza tužitelja i svjedoka ZT kao nedvojbeno utvrdio da je zamjena službenika na radnom mjestu voditelja županijskog centra tijekom njegove privremene odsutnosti s rada u opisu poslova radnog mjesta tužitelja, to tužitelj u rujnu 2020. godine nije ostvario pravo na plaću sukladno čl.

40. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike, a iz čega pak slijedi utvrđenje suda da ZT i UT u rujnu 2020. nisu neosnovano odbili primijeniti čl.

40. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike. Nadalje, tumačenjem čl.

40. Kolektivnog ugovora sukladno Tumačenju broj 2/40 Zajedničke komisije za tumačenje odredbi Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike proizlazi i to da je obračun plaće po čl.

40. Kolektivnog ugovora moguć isključivo u slučaju kada je službenik pisanim nalogom privremeno upućen na obavljanje poslova više složenosti i kada je o tome doneseno i posebno rješenje o plaći. U tom smislu cijeneći iskaz svjedoka ZT da kako se ovdje radi jednostavno o tome da se od tužitelja tražilo obavljanje poslova njegovog radnog mjesta, da tu nema govora o primjeni čl.

40. Kolektivnog ugovora, da je on tužitelju ovom prilikom pojasnio što treba obaviti dok njega nema, a tužitelj da mu je govorio da je on ranije radio te poslove pa da mu ne treba posebno pojašnjavati jer da on zna što treba raditi na njegovom radnom mjestu; u svezi sa sadržajem e-mail komunikacije (list spisa 87-92) iz koje prema ocjeni ovog suda ne proizlazi da bi tužitelju za obavljanje poslova radnog mjesta voditelja županijskog centra za vrijeme privremene odsutnosti ZT u rujnu 2020. godine bio izdan pisani nalog za obavljanje poslova više složenosti već da je ZT tužitelju naveo koje konkretne poslove treba obaviti u njegovoj odsutnosti s rada; a vodeći pri tome računa o pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci broj Revr 1508/2011-3 od 21. listopada 2015. koje glasi:

„…službenik koji je samo na temelju usmenog naloga nadređenog službenika privremeno obavljao poslove drugog radnog mjesta, bez pisanog rješenja o privremenom premještaju i bez rješenja o plaći za to drugo radno mjesto, nema pravo na isplatu plaće za to drugo radno mjesto, dok ne ishodi navedena rješenja.“ (tako Vrhovni sud Republike Hrvatske i u odlukama Revd 3621/2023-2 od 25. siječnja 2024., Revr 333/11-2 od 11. listopada 2016., Revr 785/11-2 od 27. rujna 2016., Revr 272/11-2 od 21. listopada 2015., Revr 1345/10-2 od 28. listopada 2010., Rev-804/10 od 16. lipnja 2010. i Rev-89/09 od 4. lipnja 2009.); sud utvrđuje i to da ZT i UT nisu neosnovano odbili primijeniti čl.

40. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike s ciljem da tužitelju za vrijeme u kojem je obavljao poslove radnog mjesta voditelja županijskog centra jer je ZT bio privremeno odsutan s rada, uskrate odgovarajuću plaću, i iz tog razloga što tužitelj nedvojbeno nije ishodio rješenje o privremenom premještaju niti rješenje o plaći (koje donosi čelnik tijela) za radno mjesto voditelja županijskog centra, a bez tih rješenja tužitelj nema pravo na isplatu plaće za radno mjesto više složenosti temeljem čl.

40. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike.

19. Upitan o radu za vrijeme Covida, tužitelj sudu iskazuje (list spisa 185-190) da je on od strane (UT) UT pozvan na sastanak jer je UT dobio uputu u svezi dolaska na posao ako je radnik cijepljen ili ima potvrdu da je negativan pa mu je sugerirao da se cijepi radi drugih djelatnika, a na što je on (tužitelj) rekao da je njegovo pravo da se on cijepi ili ne, da mu nitko ne može niti pomisliti to reći, a uostalom on da je bio vjerojatno preboljela osoba pa da nije niti imao obvezu cijepljena. Iz takvog iskaza tužitelja ne proizlazi da bi na njega nadređeni službenik UT vršio pritisak da se cijepi cjepivom virusa Covid- 19 pod prijetnjom da neće moći dolaziti na posao niti proizlazi da je UT na tužitelja kontinuirano vršio pritisak „da mora brinuti o dobrobiti i zdravlju ostalih službenika, a ne isključivo svojim uvjerenjima“, a kako se to navodi u tužbi.

Štoviše, od strane suda upitan da li je za vrijeme Covida on bio jedini u radnom kolektivnu koji nije cijepljen, tužitelj sudu iskazuje da ne zna jer da druge kolege nije pitao da li su se cijepili, dalje navodeći da ne zna da li su UT i ZT izlazili izvan uputa koje je stožer izdao u svezi Covida te da je po njemu jedini njihov izlazak iz tih uputa taj što su njega tražili da se cijepi, pri čemu pojašnjava da pod „tražili“ podrazumijeva da su mu kao prijateljski sugerirali da se cijepi, dodajući da je više puta djelatnicima nuđeno da se cijepe, da ne bi došlo do zaraze, sve da to razumije, ali ovo konkretno da je bio sastanak da se to njemu sugerira na što je on rekao da to neće slušati, a i iz kakvog detaljnijeg iskaza tužitelja proizlazi da su UT i ZT njemu prijateljski sugerirali da se cijepi, što je on odbio, te da je svim djelatnicima nuđeno da se cijepe da ne bi došlo do zaraze, a što proizlazi i iz iskaza svjedoka TT (list spisa 178-181) koji je sudu iskazao da je obzirom na odluke Stožera civilne zaštite on kao nadležni vertikalno dobio uputu što da u svezi pandemije prenese zaposlenicima pa da je sukladno takvoj uputi on zaposlenike, a time i tužitelja, obavijestio da se zaposlenici mogu cijepiti, ne da moraju i svi da su znali da je to opcija, a ne obveza te da nije točno da je on vršio pritisak na tužitelja da se cijepi, dapače, tužitelj da nije bio jedini zaposlenik koji nije bio cijepljen, primjerice i ZT da se duže vremena nije cijepio, te da nije točno da je on vrijeđao tužitelja govoreći da unosi strah od zaraze u kolektiv ili da ga je isključio iz radnog kolektiva i zajedničkih druženja, napominjući da ne zna o kojim bi se to zajedničkim druženjima uopće radilo budući su upute za vrijeme pandemije bile takve da su kontakti svedeni na minimum, da nema sastanaka odnosno ukoliko ih ima da budu kratki ili putem skypa te da nema druženja, koji je dio iskaza ovog svjedoka u potpunosti uvjerljiv te logičan obzirom na općepoznatu činjenicu iz svakodnevnog života u kojoj su javno prenošene upute Stožera civilne zaštite o smanjenju kontakata na minimum.

Dakle, niti iz iskaza tužitelja niti iz iskaza svjedoka UT kao ni iskaza preostalih u postupku saslušanih svjedoka, ne proizlazi da bi UT na tužitelja kontinuirano vršio pritisak da se cijepi niti da bi UT tužitelja vrijeđao da unosi strah od zaraze u kolektiv kao da ima neku zaraznu bolest, o kakvom pak ponašanju UT tužitelj u svom iskazu ne navodi ni riječi. Ono o čemu tužitelj pak iskazuje je to da je to bilo vrijeme kada su se svi kolege bojali jedno drugog i klonili se jedni drugih, da se kava nije pila kao do tada (prije korone) već da je od korone svatko gledao s kime će piti kavu, na upit suda da li je pravo svake osobe odlučiti s kime će piti kavu i hoće li piti kavu s nekim tko nije cijepljen odgovarajući da je to naravno njihovo pravo, a uslijed kakvog se životnog i logičnog iskaza tužitelja sudu u cijelosti ukazuje kao neživotan i nelogičan te u potpunosti neosnovan tužbeni navod da je UT taj koji je tužitelja isključio iz kolektiva zbog njegovog odbijanja da se cijepi na način da se tužitelja kolektivno izbjegavalo na radnom mjestu.

Naime, životno je i logično, a kako to sudu iskazuje i sam tužitelj, da je svaki radnik slobodan odlučiti s kim će piti kavu na poslu, a s kim ne. Također, prema stajalištu ovog suda je u cijelosti osobna odluka svakog radnika odlučiti hoće li se cijepiti ili neće protiv određene zarazne bolesti, ali je podjednako tako u cijelosti osobna odluka svakog radnika hoće li održavati osobne kontakte tijekom radnog vremena s onim radnikom koji nije cijepljen od visoko zarazne bolesti jedna od posljedica koje je i smrt, tijekom perioda pandemije te bolesti.

Iz svega navedenog tako, a obzirom na sudu predložene dokaze, ne proizlazi da je UT tužitelja isključio iz kolektiva zbog njegovog odbijanja da se cijepi na način da se tužitelja kolektivno izbjegavalo na radnom mjestu i da ga se nije pozivalo na zajednička druženja te da ga se ostavljalo samog, već se kao logičan i životan sudu nameće zaključak da je smanjenje osobnih kontakata s tužiteljem tijekom radnog vremena od strane drugih radnika posljedica isključivo osobne odluke svakog pojedinog od tih radnika, utemeljene na brizi za svoje zdravlje, obzirom da se tužitelj nije cijepio protiv Covida-19.

Zaključno ovdje valja istaknuti i to da tužitelj sudu iskazuje da se je on po povratku s bolovanja družio s kolegama s kojima bi bio u smjeni, da su skupa marendali i otišli ponekad popiti kavu, ovisno tko je s kim u smjeni, a kakav je iskaz u kontradiktornosti s onim dijelom njegova iskaza da je on izoliran zbog toga što nije cijepljen, poradi čega sud ne prihvaća navod tužitelja o izoliranosti. Također, ovaj iskaz tužitelja dalje svjedoči i u prilog neosnovanosti tužbenog navoda da je UT tužitelja isključio iz kolektiva zbog njegovog odbijanja da se cijepi na način da se tužitelja kolektivno izbjegavalo na radnom mjestu i da ga se nije pozivalo na zajednička druženja te da ga se ostavljalo samog budući sam tužitelj sudu iskazuje da se je družio s kolegama u smjeni, da su zajedno marendali i ponekad pili kavu.

20. Slijedom svega obrazloženog je sud tužbeni zahtjev na utvrđenje djelomično prihvatio i utvrdio kao u točci I. izreke, a djelomično točkom II. izreke odbio kao neosnovan.

20.1. Obzirom na utvrđenje da je tužena kao poslodavac prethodno u obrazloženju utvrđenim i u točci I. izreke presude specificiranim radnjama uznemiravala tužitelja na radu odnosno nad tužiteljem vršila mobing i time povrijedila dostojanstvo tužitelja, sve kako je to sud prethodno detaljno i obrazložio, ovaj sud temeljem čl. 1100. ZOO u svezi čl. 1045. ZOO te u svezi čl. 111. ZoR utvrđuje da tužitelj kao radnik zbog toga što mu je tužena kao poslodavac povrijedila pravo osobnosti ima pravo na pravičnu naknadu (tako i Županijski sud u Splitu u rješenju poslovni broj Gž R-536/2023-3 od 12. listopada 2023. te Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev-729/17 u kojim odlukama su izražena shvaćanja da ako se mobing pojavljuje u obliku koji se ne može podvesti pod uznemiravanje odnosno diskriminaciju sukladno Zakonu o suzbijanju diskriminacije, radnik ima pravo na naknadu štete od poslodavca sukladno općim propisima obveznog prava, a može se raditi o imovinskoj i neimovinskoj šteti) i to upravo u zatraženoj visini od 13.300,00 Eura.

Naime, dostojanstvo čovjeka ključni je čimbenik koncepta prava i dužnosti čovjeka te svako ljudsko biće ima dostojanstvo već samom činjenicom što pripada ljudskom rodu. Dostojanstvo je nepovredivo jer proizlazi iz ljudske jednakosti, ono pripada svakome i to svakome jednako, a ugled i čast vanjske su manifestacije ljudskog dostojanstva kao zbir etičkih vrijednosti koje pojedinac ima kao član određene društvene zajednice. Subjektivno se ugled i čast, kao Ustavom Republike Hrvatske zaštićena dobra, iskazuju kroz uvažavanje okoline i osjećaj osobne vrijednosti.

Nedvojbeno je pri tome da kao i u osobnom i obiteljskom životu, pojedinac uživa zaštitu dostojanstva i na radnom mjestu u okviru radnog odnosa pri čemu zaštita dostojanstva pojedinca kao radnika nije ograničena samo na uznemiravanje i spolno uznemiravanje kao oblike diskriminacije već obuhvaća i zaštitu od drugih oblika zlostavljanja (tako i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U-III-6791/2014). Radnje kao što su u točci I. izreke ove presude od strane tužene poduzete radnje prema tužitelju nedvojbeno su prema ocjeni suda radnje koje vrijeđaju dostojanstvo tužitelja bez obzira na okolnosti u kojima do njih dolazi i takve su radnje u cijelosti neprihvatljive (tako i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U-III-3519/2018).

Cijeneći ustrajnost tužene u poduzimanju tih radnji, zatim činjenicu da se radi o opetovanim radnjama koje se prema tužitelju poduzimaju dugi niz godina kroz koji cijeli period se on pokušava zaštitit pravnim sredstvima, ali u jednom trenutku gubi psihičku snagu i podnosi zahtjev za umirovljenje, cijeneći pri tome da je kod tužitelja zbog mobinga kojem je bio izložen došlo do narušenja psihičkog zdravlja, kako to proizlazi iz medicinske dokumentaciju na ime BT (list spisa 98-101,142-144) iz koje proizlazi da j tužitelju postavljena dijagnoza F43.1 Postreumatski stresni poremećaj i F32.1 Srednje teška depresivna epizoda te o čemu sudu iskazuje sam tužitelj (list spisa 185- 190) navodeći koji stres mu je uzrokovalo ponašanje tužene, kako se omalovaženim osjećao, a vodeći posebno računa o tome da se radi o radnjama koje poduzima Republika Hrvatska koja bi kao poslodavac uvijek i bez iznimke trebala postupati zakonito i poštivati sva zakonom zajamčena prava svojih radnika kao i poštivati dostojanstvo svakog od svojih radnika poradi čega, ovo obzirom na činjenicu da se broj zaposlenika Republike Hrvatske broji u desecima tisuća, pravična novčana naknada u ovom slučaju mora ostvariti i posebnu društvenu svrhu – pokazati da se mobing koji vrši bilo koji poslodavac pa i Republika Hrvatska ne smije i neće tolerirati te da radnik ima pravo i može uspješno ostvariti zaštitu od mobinga, sud je kao nedvojbeno utvrdio da je upravo 13.300,00 Eura sukladno čl. 1100. st.

1. ZOO primjerena novčana naknada za povredu prava osobnosti tužitelja. Istaknimo pri tome da činjenica da u ovom postupku tužitelj nije predlagao medicinsko vještačenje kao dokaz da je mobing tužene kod njega ostavio medicinski mjerljive psihičke ili fizičke posljedice ne utječe na pitanje da li tužitelj ima pravo na pravnu zaštitu dostojanstva koju tužitelju jamči i sam Ustav Republike Hrvatske (tako i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U-III-3519/2018 od 07. listopada 2020.).

20.2. Odluka o pravu na te visini i tijeku zakonske zatezne kamate je određena sukladno čl. 29. st. 1. i st. 2. ZOO te čl. 1103. ZOO, vodeći pri tome računa da je tužitelj tužbenim zahtjevom isplatu zakonske zatezne kamate tražio tek od dana donošenja ove odluke.

21. Zaključno, a vezano za dio tužbenog zahtjeva na utvrđenje o kojem nije odlučeno točkom I. i II. izreke presude, onaj kojim tužitelj traži da sud utvrdi da je tužena povrijedila njegovo dostojanstvo na način da je „tuženik narušio tužiteljevo zdravlje, i tužitelj je zbog posljedice stresa i anksioznosti uzrokovanog ponižavajućim postupanjem tuženika završio na liječenju svojeg zdravstvenog stanja te je veći dio 2020. godine bio na bolovanju zbog kontinuiranog zlostavljanja kolektiva i nadređenih službenika“, sud je u tom dijelu tužbu odbacio kao nedopuštenu. Naime, taj dio tužbenog zahtjeva glasi na utvrđenje činjenica (posljedica uznemiravanja tužitelja na radu), a sukladno čl. 187. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 122/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP) tužitelj može u tužbi tražiti da sud samo utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave. Dok preostali dio tužbenog zahtjeva na utvrđenje (onaj koji je sud ovom presudom ili prihvatio ili odbio) sadrži opis radnji (načina) na koji je tužena povrijedila dostojanstvo tužitelja odnosno koje radnje predstavljaju mobing tužitelja, što je kod tužbe u povodu mobinga dopušteni sadržaj tužbenog zahtjeva, citirani dio tužbenog zahtjeva nije opis radnji (načina) na koji je tužena povrijedila dostojanstvo tužitelja već činjenični opis posljedica takvih radnji, a poradi čega je sud, vodeći računa o odredbi čl. 187. ZPP, tužbu u tom dijelu odbacio.

22. Odluku o zahtjevima stranaka za naknadu parničnog troška sud je utemeljio na odredbi čl. 154. st.

5. ZPP kojom je propisano da sud može odlučiti da jedna stranka nadoknadi sve troškove koje je protivna stranka imala ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svojeg zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi, budući je sud ocijenio da činjenica da sud nije našao nedvojbeno dokazanim da sve radnje (postupci) za koje se to tvrdilo tužbom predstavljaju uznemiravanje tužitelja i da su doveli do povrede dostojanstva tužitelja, u okolnostima ovog konkretnog slučaja i načina na koji je proveden dokazni postupak predstavlja neuspjeh tužitelja samo u razmjerno neznatnom dijelu njegova zahtjeva, radi kojeg dijela pri tome nisu nastali nikakvi posebni troškovi.

Naime, sud pravila o parničnim troškovima primjenjuje u skladu s načelima na kojima se ta pravila zasnivaju, načelu racionalnog, svrsishodnog i pravednog raspoređivanja troškova, a što znači da sud u svakoj parnici ocjenjuje da li se odmjeravanjem troškova postupka prema mjerodavnom pravu narušava ravnoteža interesa stranaka odnosno bi li donijeta odluka o troškovima bila prekomjeran i nerazmjeran teret za stranku (tako i Županijski sud u Zagrebu u odluci poslovni broj Gž-1916/2023-2 od 04. lipnja 2024.). Cijeneći činjenicu da je tužitelj predmetni spor pokrenuo kao radnik (državni službenik) protiv Republike Hrvatske kao svog poslodavca, ovo nakon što je zaštitu svojih prava (koja traži predmetnom tužbom) od tužene prethodno pokušao ostvariti izvan suda (podnošenjem zahtjeva za mirno rješenje spora) kojem zahtjevu tužena nije udovoljila pa tužitelju nije preostalo ništa drugo nego pokrenuti sudski spor kako bi ostvario zaštitu prava iz radnog odnosa; nadalje cijeneći činjenicu da je tužena u ovom postupku u cijelosti osporavala kako pravnu osnovu tako i visinu tužbenog zahtjeva što je rezultiralo time da sud mora u postupku izvesti sve predložene dokaze već i radi utvrđenja osnovanosti onog dijela tužbenog zahtjeva koji je sud konačno ocijenio osnovanim; te konačno cijeneći i činjenicu da je jedan od postupaka tužene koje je predmet spora i koji je sud ocijenio kao radnju uznemiravanja kojom je povrijeđeno dostojanstvo tužitelja nevraćanje tužitelja na rad posljedično čemu tužena tužitelju niti ne isplaćuje plaću i poradi čega tužitelj obzirom na činjenicu da isti ne ostvaruje niti primanja po osnovi mirovine budući se vodi kao osoba u radnom odnosu, ne ostvaruje novčana primanja koja su nužna za plaćanje odvjetničkih troškova; ocjena je ovog suda da je jedina pravilna dosuda troškova ona koja se temelji na čl. 154. st.

5. ZPP budući bi dosuda djelomičnih troškova postupka tužitelju, u postupku u kojem je tužitelj uspio dokazati da je poslodavac nad njime vršio mobing, nedvojbeno narušila ravnotežu time što bi tužitelju kao radniku kojem je ovaj sudski postupak bio jedini način za ostvarenje zaštite dostojanstva nametnula nerazmjeran teret i time nedvojbeno predstavljala povredu prava na pristup sudu kao sadržaju prava na pravično suđenje. Visina parničnih troškova je pri tome odmjerena odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 138/2023, dalje:

Tarifa) i vrijednosti predmeta spora koji je određen visinom tužbenog zahtjeva za naknadu štete (13.300,00 Eura), a vodeći računa da sukladno čl. 155. ZPP tužitelj ima pravo na naknadu samo onih troškova koji su bili nužni za vođenje parničnog postupka tužitelju je sud priznao pravo na naknadu troškova nastalih po osnovi zastupanja po punomoćnici iz reda odvjetnika i to troška sastava zahtjeva za mirno rješenje spora koji je podnio tužbenoj prethodno ovog tužbi (1 x 250 bodova x 2,00 Eura sukladno Tbr.

7. toč.

8. Tarife), troška tužbe podnesene sudu 09. veljače 2024. (1 x 250 bodova x 2,00 Eura sukladno Tbr.

7. toč.

1. Tarife), troška zastupanja na pripremnom ročištu održanom 30. travnja 2024. (1 x 250 bodova x 2,00 Eura sukladno Tbr.

9. toč.

1. Tarife), troška sastava podneska od 08. svibnja 2024. kojim u spis dostavlja novi dokaz koji predlaže izvesti u postupku (1 x 25% od 250 bodova x 2,00 Eura sukladno Tbr.

8. toč.

4. Tarife) i trošak zastupanja na ročištima glavne rasprave održanim 28. listopada 2024., 20. siječnja 2025. i 23. svibnja 2025. na kojima se je provodio dokazni postupak (3 x 250 bodova x 2,00 Eura sukladno Tbr.

9. toč.

1. Tarife), a što sveukupno uz zatraženi i temeljem Tbr.

46. Tarife pripadajući PDV od 25% iznosi 3.906,25 Eura. Nije priznat kao osnovan zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava podneska od 01. ožujka 2024. budući iz spisa, kako fizičkog tako i e-Spisa, ne proizlazi da bi tužitelj sudu dostavio podnesak od 26. ožujka 2024. Nadalje, nije kao osnovan priznat niti zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava podneska od 01. svibnja 2024. uz koji tužitelj dostavlja medicinsku dokumentaciju sudu, a budući tužitelj ovu dostavu 01. svibnja 2024. vrši isključivo zbog toga što tu medicinsku dokumentaciju nije već prethodno dostavio uz tužbu ili na pripremnom ročištu, što mu je sukladno ZPP bila obveza, pa kako je dakle do dostave podneska od 01. svibnja 2024. došlo zbog krivnje samog tužitelja (koji tu dokumentaciju nije priložio već uz tužbu ili na pripremnom ročištu) to sukladno čl. 156.

ZPP trošak sastava tog podneska ne može pasti na teret tužene, neovisno o uspjehu stranaka u sporu. Nadalje, sud nije kao osnovan priznato niti zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava podnesaka od 26. lipnja 2024. budući u istom tužitelj predlaže odgoditi zakazano ročište zbog slučaja na strani punomoćnika tužitelja (od ranije zakazanih ročišta u drugim predmetima u terminu za koji je sud odredio ročište u ovoj pravnoj stvari), a koji trošak, obzirom je isti nastao slučajem na strani punomoćnika tužitelja, sukladno čl. 156.

ZPP ne može pasti na teret tužene, neovisno o uspjehu stranaka u sporu. Konačno, nije priznat niti zahtjev tužitelja za naknadu troška po osnovi sudskih pristojbi za tužbu i presudu budući iz stanja spisa ne proizlazi da je tužitelju takav trošak nastao, a niti je sud tužitelju naložio plaćanje sudske pristojbe za tužbu ili ovu presudu. Sukladno čl. 151. st.

3. ZPP tužitelju je priznato pravo na isplatu zatražene zakonske zatezne kamate tekuće na dosuđeni mu iznos troškova ovog parničnog postupka od dana donošenja ove odluke kojom se odlučuje o parničnim troškovima do isplate.

U Zadru, 10. srpnja 2025. godine

S u d a c

Neva Lukin

Uputa o pravnom lijeku:

1. Stranci koja je pristupila na ročište za objavu, rok za žalbu teče od dana tog ročišta. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja u dovoljnom broju primjeraka za sud i stranke ovom sudu za sud drugog stupnja.

2. Stranci koja nije pristupila na ročište za objavu presude, a o njemu je uredno obaviještena, rok za žalbu teče od dana tog ročišta. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja u dovoljnom broju primjeraka za sud i stranke ovom sudu za sud drugog stupnja.

3. Stranci koja nije pristupila na ročište za objavu presude, a o njemu nije uredno obaviještena, rok za žalbu teče od dana dostave pisanog otpravka presude. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja u dovoljnom broju primjeraka za sud i stranke ovom sudu za sud drugog stupnja.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćnici,

2. Tuženiku po ODO GUO Zadar.