Gzz-56/2004-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Gzz 56/04-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan, kao predsjednice vijeća, te Jakoba Miletića, Vjere Delić, Gordane Matasić-Špoljarić i mr. sc. Andrije Erakovića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. M. iz C., kojeg zastupaju punomoćnici S. Z. i N. B. odvjetnici iz V., protiv tuženika Hrvatska elektroprivreda d.d. Z., kojeg zastupa punomoćnik M. R. odvjetnik iz Z., radi isplate, rješavajući zahtjev za zaštitu zakonitosti Državnog odvjetništva Republike Hrvatske br. G-DO-109/04 od 04. veljače 2004. godine, protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Vukovaru br. Gž- 1663/03 od 09. prosinca 2003., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Vinkovcima br. P-1093/03 od 18. lipnja 2003., u sjednici održanoj dana 10. studenoga 2004. godine,

p r e s u d i o j e :

Prihvaća se zahtjev za zaštitu zakonitosti i preinačava presuda Županijskog suda u Vukovaru br. Gž-1663/03 od 09. prosinca 2003. i sudi:

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Vinkovcima br. P-1093/03 od 18. lipnja 2003. godine.

II. Tužitelju se ne dosuđuje trošak odgovora na žalbu.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku da plati tužitelju iznos od 5.963,02 kn sa zakonskim zateznim kamatama od dana 15. siječnja 2002. pa do isplate i naknadi troškove postupka u iznosu od 1.281,00 kn.

Presudom suda drugog stupnja prihvaćena je žalba tuženika i preinačena presuda suda prvog stupnja na način da je odbijen zahtjev tužitelja.

Protiv pravomoćne presude suda drugog stupnja Državni odvjetnik Republike Hrvatske podigao je zahtjev za zaštitu zakonitosti (u daljnjem tekstu: zahtjev) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava i predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu drugog stupnja na ponovno odlučivanje ili da se pobijana presuda preinači na način da se odbije žalba tuženika i potvrdi presuda suda prvog stupnja.

Bitnu povredu odredaba parničnog postupka državni odvjetnik nalazi u tome što se sud drugog stupnja poziva na pravomoćnu presudu Općinskog suda u Zagrebu br. Pr-845/01 od 06. svibnja 2002. koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Zagrebu br. Gž-1734/02 od 18. veljače 2003., a kojom presudom je odbijen tužbeni zahtjev za poništenje otkaza kolektivnog ugovora sklopljenog između tuženika i sindikata (Nezavisni sindikat radnika HEP-a, Hrvatski elektro-gospodarstveni sindikat HEP-a i Nezavisni sindikat operativnih radnika HEP-a T.) smatrajući neosnovanim pozivanje na navedenu presudu kao na prethodno pitanje, jer ne postoji ni objektivni ni subjektivni identitet tih presuda i stranaka u ovom postupku.

Pogrešnu primjenu materijalnog prava zahtjev nalazi u tome što je kolektivni ugovor sklopljen 22. prosinca 1999. godine s rokom trajanja do 22. prosinca 2000. godine, a kako u tom razdoblju nije otkazan to se njegove odredbe kao pravno pravilno primjenjuju temeljem odredbe čl. 195. Zakona o radu (NN br. 38/95, 54/95 i 65/95, 17/01, 82/01 i 114/03 – dalje ZR).

Tuženik je podnio odgovor na zahtjev i predlaže da se zahtjev odbije kao neosnovan uz naknadu troška odgovora na zahtjev.

Zahtjev je osnovan.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu božićnice, uskrsnice, regresa i razlike plaće zbog porasta troškova života, a sve temeljem odredaba čl. 57. st. 2., čl. 63. i čl. 64. Kolektivnog ugovora od 22. prosinca 1999., koji je sklopljen između tuženika i naprijed navedena tri sindikata, a na vrijeme od jedne godine.

Nije sporna visina zahtjeva tužitelja, već primjena odredaba Kolektivnog ugovora od 22. prosinca 1999. godine kao pravnih pravila, a po isteku roka na koji je ugovor sklopljen. Sud prvog stupnja smatra da se odredbe Kolektivnog ugovora primjenjuju kao pravna pravila temeljem odredbe čl. 195. ZR-a neovisno od činjenice što je tuženik ugovor otkazao nakon njegovog isteka i to sve do 23. svibnja 2002. godine kao dana sklapanja novog Kolektivnog ugovora, slijedom čega je tuženik kao poslodavac dužan tužitelju isplatiti zatražene iznose.

Sud drugog stupnja smatra da se odredbe otkazanog Kolektivnog ugovora ne mogu primjenjivati kao pravna pravila, jer je odredbom čl. 195. ZR-a propisana produžena primjena odredaba Kolektivnog ugovora kao pravnih pravila samo u slučaju isteka roka na koji je ugovor sklopljen, a ne i u slučaju otkaza Kolektivnog ugovora.

Pobijana presuda nema nedostataka radi kojih se ne bi mogla ispitati, a niti postoji proturječje između razloga koji su izneseni u obrazloženju presude i stanja spisa, pa zahtjev neosnovano ističe da je u postupku počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91, 91/92, 112/99 – dalje: ZPP).

Kolektivni ugovor sklopljen je dana 22. prosinca 1999. godine na određeno vrijeme od godinu dana, a smatra se sklopljenim danom potpisivanja ovlaštenih predstavnika stranaka prema odredbi čl. 134. Kolektivnog ugovora.

Tu odredbu Ugovora treba tumačiti tako, kako to ističe državni odvjetnik da je Kolektivni ugovor istekao dana 22. prosinca 2000. godine.

Kako je otkaz Kolektivnog ugovora od 22. prosinca 1999. uslijedio nakon njegovog isteka i to dana 27. prosinca 2000. godine, to taj otkaz nije od značaja za odluku u ovom sporu pa tako ni pravomoćna presuda Općinskog suda u Zagrebu br. Pr-845/01 od 06. svibnja 2000. godine kojom je odlučeno o tom otkazu.

Naime, nakon isteka roka na koji je sklopljen Kolektivni ugovor, taj Ugovor se više ne može otkazati, jer je prestao istekom roka na koji je sklopljen.

Prema odredbi čl. 195. ZR-a ako Kolektivnim ugovorom nije drukčije određeno, nakon isteka roka na koji je sklopljen kolektivni ugovor u njemu sadržana pravna pravila kojim se uređuje sklapanje, sadržaj i prestanak radnog odnosa i dalje se primjenjuju do sklapanja novog Kolektivnog ugovora kao dio prethodno sklopljenih ugovora o radu.

Odredbom pak čl. 139. st. 2. navedenog Kolektivnog ugovora je propisano da će se sve odredbe tog Ugovora primjenjivati nakon proteka vremena na koji je sklopljen sve do sklapanja novog Kolektivnog ugovora.

Dakle, ovdje treba primijeniti odredbe Kolektivnog ugovora od 22. prosinca 1999. koje su se i dalje trebale primjenjivati kao pravna pravila do sklapanja novog Kolektivnog ugovora a po kojim odredbama tužitelj ima pravo na isplatu utuženih iznosa čija visina nije sporna (čl. 57. st. 2., čl. 63. i čl. 64. navedenog Kolektivnog ugovora).

Stoga je sud drugog stupnja zbog pogrešnog pravnog pristupa da je odlučna činjenica za pravo tužitelja na navedenu isplatu po navedenom Kolektivnom ugovoru ta što je ugovor otkazan dana 27. prosinca 2000. godine, a o čemu je odlučeno pravomoćnom sudskom presudom, pogrešno primijenio materijalno pravo kad je odbio zahtjev tužitelja, jer kako je rečeno otkaz navedenog Kolektivnog ugovora nakon isteka vremena na koji je bio sklopljen nije od utjecaja na pravo tužitelja da ostvaruje utuženu naknadu a pozivom na odredbu čl. 195. ZR-a odnosno ovdje odredbu čl. 139. st. 2. Kolektivnog ugovora od 22. prosinca 1999. po kojoj se sve odredbe tog Ugovora primjenjuju i nakon njegovog isteka i to sve do sklapanja novog Kolektivnog ugovora.

Iz iznesenih razloga trebalo je prihvatiti zahtjev i preinačiti presudu suda drugog stupnja kao u izreci ove presude, a temeljem odredaba čl. 395. st. 1. i čl. 408. st. 2. ZPP-a. Troškovi odgovora na žalbu tužitelju jer nisu bili potrebni za vođenje parnice (čl. 155. st. 1. ZPP-a).

U Zagrebu, 10. studenoga 2004. godine

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v. r.