Gž-796/2014-3 · Županijski sud u Puli - Pola

REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli - Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Posl. br. Gž-796/14-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to: Bruna Frankovića, kao predsjednika vijeća, Roberta Fabrisa, kao člana vijeća i suca izvjestitelja, te Virne Sarvan, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja 1.M. M., OIB: …, 2. G. M., OIB: …, 3. K. M.,OIB: …, 4. M. M., OIB: …i 5. K. M., OIB: …, svi iz P., zastupani po punomoćniku mr. R. F., odvjetniku u P., protiv tuženika 1. R. L., OIB: …, iz P., 2. L. L., OIB: …i 3. S. L., OIB: …, oboje iz P., zastupani po punomoćniku D. K., odvjetniku u U., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Poreču-Parenzo, posl.br. P-12/13 od 23. siječnja 2014. godine, na sjednici vijeća održanoj dana 19. prosinca 2016. godine

p r e s u d i o j e

I.Odbijaju se žalbe tuženika kao neosnovane te se u cijelosti potvrđuje presuda Općinskog suda u Poreču-Parenzo, posl.br. P-12/13 od 23. siječnja 2014. godine.

II.Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška na ime sastava odgovora na žalbu kao neosnovan.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom prihvaćen je tužbeni zahtjev tužitelja te je naloženo tuženicima da solidarno isplate tužiteljima na ime neimovinske štete iznos od ukupno 1.100.000,00 kn i to: tužiteljici M. M. iznos u visini 220.000,00 kn, tužiteljici G. M. iznos u visini 220.000,00 kn, tužitelju K. M. iznos u visini 220.000,00 kn, tužitelju M. M. iznos u visini 220.000,00 kn, tužiteljici K. M. iznos u visini 220.000,00 kn, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5% poena, koje kamate teku od 20. srpnja 2009. godine do isplate, u roku 15 dana.

Nadalje prvostupanjskom presudom naloženo je tuženicima da isplate tužiteljici G. M. na ime imovinske štete iznos u visini 25.943,20 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5% poena, koje kamate na pojedine iznose teku na iznos 5.270,50 kn od dana 24. studenog 2008. godine, i dalje sve pobliže navedeno u izreci pobijane presude, sve do isplate, u roku 15 dana, dok je u preostalom dijelu zahtjev tužiteljice za naknadu imovinske štete odbijen kao neosnovan.

Također, prvostupanjskom presudom naloženo je tuženicima da solidarno tužitelju K. M. na ime rente za razdoblje od dana 01. prosinca 2008. godine do dana 20. rujna 2010. godine isplatiti iznos u visini 39.333,33 kn, u roku 15 dana, tužitelju M. M. na ime rente za razdoblje od dana 01. prosinca 2008. godine do dana 19. rujna 2012. godine isplatiti iznos u visini 91.266,67 kn, u roku 15 dana, tužiteljici K. M. na ime rente za razdoblje od dana 01. prosinca 2008. godine do dana 08. ožujka 2012. godine isplatiti iznos u visini 78.533,33 kn, u roku 15 dana, te nadalje na ime uzdržavanja mjesečni iznos u visini 2.000,00 kn počevši od 01. listopada 2012. godine nadalje sve dok za to budu postojali zakonski razlozi, time da dospjele obroke do dana pravomoćnosti ove presude plate odjednom u roku 15 dana, a buduće dospjevajuće najkasnije do 10-tog u mjesecu za tekući mjesec, a u slučaju kašnjenja s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, dok je u preostalom dijelu se zahtjev tužitelja za isplatu rente odbijen kao neosnovan.

Ujedno je odlučeno da su tuženici dužni tužiteljima naknaditi parnični trošak u iznosu 142.212,50 kn, u roku 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška odbijen kao neosnovan.

Protiv navedene presude žalbu pravovremeno podnosi 1.tuženik zbog nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja te iz razloga što su vidovi štete dosuđeni u previsokom iznosu. U žalbi ističe da je nesporno da je presudom Općinskog suda u Puli-Pola pod posl.br. Km-28/11 od 30. ožujka 2012. 1. tuženik osuđen za kazneno djelo nehajnog prouzrokovanja smrti iz čl. 95. Kaznenog zakona, ali to ne znači da u konkretnom slučaju zbog infarkta kojeg je pretrpio oštećenik nema mjesta podijeljenoj odgovornosti zbog smrti oštećenika, dok prvostupanjski sud ni jednim provedenim dokazom nije utvrdio značaj zdravstvenog stanja oštećenika prije štetnog događaja. Pri tom ističe da pojedinačni iznosi dosuđene nematerijalne štete su apsolutno previsoki i nemaju uporišta u orijentacijskim kriterijima Vrhovnog suda Republike Hrvatske za određivanje rente i nema dokaza o realnim primanjima koje je pok. oštećenik ostvarivao, pa je neprihvatljivo da ista bude određena u iznosima koja ukazuju da su primanja pok. oštećenika bila veća od iznosa koji je objektivno isti mogao ostvarivati. Žalbeni je prijedlog da se ukine pobijana presuda i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

Žalbu podnose pravovremeno i 2. i 3. tuženici, putem svojeg punomoćnika, iz svih žalbenih razloga. U žalbi, u bitnome, ističu da je iz socijalne anamneze sadržane u spisu pod posl.br. Km-28/11 nedvojbeno utvrđeno da 1.tuženik potječe iz cjelovite obitelji, skladnih obiteljskih odnosa, a roditelji (dakle 2. tuženik i 3. tuženik) da iskazuju pozitivne stavove u području školovanja, da je 1. tuženik postizao osrednji uspjeh, da je slobodno vrijeme provodio smisleno i organizirano, te da se temeljem svih prikupljenih informacija može zaključiti da se 1.tuženika ne može svrstati u skupinu mladih rizičnog ponašanja. Nadalje, isto tako se navodi da je 1.tuženik maloljetnik, koji do sada (do štetnog događaja) nije bio u evidenciji Centra za socijalnu skrb i da nikada zbog njegovog lošeg ponašanja nije zaprimljena obavijest od strane škole. Taj dio socijalne anamneze koji jasno i nedvojbeno ukazuje na zaključak da 2. i 3. tuženik kao roditelji 1. tuženika nisu mogli uočiti da mu trebaju posvetiti posebnu brigu, prvostupanjski sud, očito iz razloga što mu taj dio socijalne anamneze ne odgovara u naprijed zauzetom stavu, nije prihvatio stav 2. i 3. tuženika da je šteta nastala bez njihove krivnje, svjesno izostavlja to iz obrazloženja presude i na taj način obezvrijeđuje kvalitetu izvedenog dokaza, dok iz dopisa PP Poreč proizlazi da prije nastanka štetnog događaja, 1. tuženik nije evidentiran niti kao počinitelj najbezlazenijeg prekršaja. Žalitelji ističu da 1. tuženik ni po čemu nije ukazivao na to da mu roditelji trebaju posvetiti posebnu brigu, da se primjereno ponašao u školi, postizao prosječni uspjeh, redovno je i uspjehom pogađao srednju industrijsko-obrtničku školu, da nije bilo nikakvih primjedbi na njegovo ponašanje, da 1. tuženik prije tog štetnog događaja nije počinio ni najbanalniji prekršaj a kamoli nešto teže, a da su roditelji imali skladne obiteljske odnose i iskazivali su pozitivne odgojne stavove.

Žalbeni je prijedlog da se usvoji njihova žalba i pobijana presuda ukine te predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje, a podredno da se preinači na način da se u odnosu na 2. i 3.tuženike odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan.

Tužitelji su dostavili odgovor na žalbu u kojem se protive svim žalbenim navodima tuženika, te smatraju da je sud prvog stupnja donio zakonitu odluku, pri čemu nije počinio niti jednu povredu odredaba parničnog postupka. Ističu da socijalna anamneza nije dovoljna za oslobađanje roditelja 1. tuženika od odgovornosti, a sve u smislu odredbe čl. 1056.st.4. ZOO- a, te predlažu da se odbije žalba tuženika u cijelosti kao neosnovana.

Žalba tuženika nije osnovana.

Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske i imovinske štete, koju zahtijevaju od tuženika da im isplate, po osnovu solidarne odgovornosti, ( tuženik i njegovi roditelji) povodom štetnog događaja - smrti pok. V. M. od dana 11. studenog 2008. godine, za koju je smrt odgovoran prvotuženik.

Prvostupanjski sud pobijanom presudom dosudio je tužiteljima na ime neimovinske štete – smrt bliske osobe ukupan iznos od 1.100.000,00 kuna (svakom tužitelju po 220.000,00 kuna), ukupan iznos od 25.943,20 kuna na ime imovinske štete, te novčanu rentu tužitelju K. M. iznos od 39.333,33 kune, tužitelju M. M. iznos od 91.266,67 kuna, te tužiteljici K. M. iznos od 78.533,33 kuna, te daljnji iznos od 2.000,00 kuna mjesečno počev od 01.listopada 2012.godine sve dok za to budu postojali zakonski razlozi.

Takva odluka prvostupanjskog suda pravilna je i zakonita.

Tuženici se u žalbi izrijekom pozivaju na žalbeni razlog apsolutno bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pri tom ukazuje na postojanje one iz odredbe članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a.

Ovaj sud zaključuje da nije ostvaren navedeni žalbeni razlog, jer prvostupanjska presuda sadrži valjane i jasne razloge o odlučnim činjenicama za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva.

Pobijana presuda ima valjano obrazloženje iz koga je jasno koje je činjenice i na temelju kojih dokaza utvrdio prvostupanjski sud, na kojim odlučnim činjenicama je temeljio svoju ocjenu o osnovanosti tužbenog zahtjeva, a svoje stečeno uvjerenje sud je opravdao valjanim razlozima, iz kojih se može provjeriti da takvo uvjerenje ima valjanu osnovu.

U ovoj pravnoj stvari nije sporno da je prvotuženik temeljem presuda Općinskog suda u Puli-Pola posl.br. Km-28/11 (L 84-93) od dana 30. travnja i 2012. godine i presude posl.br. Kžm-4/12 (L 60-62) od dana 26. listopada 2012. godine oglašen krivim za smrt V. M., te da je time prouzročio smrt drugoga iz nehaja, pa da je time počinio kazneno djelo protiv života i tijela – prouzročenjem smrti iz nehaja iz čl. 95. Kaznenog zakona.

Sporno je, obzirom na žalbene navode žalitelja, odgovornost prvotuženika za nastali štetni događaj, odnosno njegova eventualna suodgovornost, visina dosuđene naknade štete, te da li roditelji odgovaraju za štetu koju je počinio njihov maloljetni sin tog kritičnog dana, odnosno da li su ispunjene zakonske pretpostavke za njihovu odgovornost. Odlučujući o tim spornim pitanjima, prvostupanjski sud u pobijanoj presudi zaključuje da odgovornost prvotuženika za nastali štetni događaj proizlazi iz presuda Općinskog suda u Puli-Pola posl.br. Km-28/11 od dana 30. travnja i 2012. godine i presude posl.br. Kžm-4/12 od dana 26. listopada 2012. godine a kojim je oglašen krivim za smrt V. M., niti postoji podijeljena odgovornost, jer je već u kaznenom postupku, te u navedenim presudama, utvrđeno da ne postoji uzročnoposljedična veza između zadobivenog infarkta i utapanja, jer je infarkt nastao 24-72 sata prije smrti, koja je nastupila uslijed utapanja.

U odnosu na odgovornost II i III tuženika za štetni događaj prvostupanjski sud proveo je dokaz uvidom u socijalnu anamnezu za mldb. R. L., nalaz i mišljenja defektologa- socijalnog pedagoga za mldb. R. L., prijedloga za primjenu kazneno pravne sankcije, te iz iskaza svjedoka J. T., iz kojih proizlazi da tuženik R. L. kao maloljetnik nije bio u evidenciji Centra za socijalnu skrb radi delinkventnog ponašanja, niti da je radi lošeg ponašanja bilo obavijesti od strane škole, da R. L. potječe iz cjelovite obitelji, skladnih obiteljskih odnosa, a roditelji da iskazuju pozitivne stavove, u području školovanja da postiže osrednji uspjeh, da nema značajnih poteškoća, slobodno vrijeme da provodi smisleno i organizirano te da iskazuje uglavnom pozitivne stavove, navike i interese.

Slijedom čega zaključuje da provedeni dokazi samo po sebi nisu dovoljni za utvrđenje da roditelji tuženika R. L. nisu odgovorni za štetnu radnju posebno ako se imaju u vidu utvrđenja iz presude posl. br. Km-28/11 koja se odnose na zaključke vještaka psihologa i psihijatra da je u vrijeme štetnog događaja tuženik R. L. bio u adolescentom razdoblju te da je kod njega bilo prisutno kašnjenje u emocionalnom razvoju tijekom adolescencije uz naglašene pasivno – ovisne crte ličnosti a da osobe s ovisničko pasivnim karakteristikama, koje ujedno prati niža razina samopoštovanja, pokazuju problem u vidu tendencije prema rizičnom ponašanju i jednako tako prema ovisnosti o grupnom prihvaćanju, dok je mišljenje Centra za socijalnu skrb nedovoljno da bi sud utvrdio da je šteta nastala bez krivnje roditelja tuženika R. L., posebno imajući u vidu da su gornje isprave u kaznenom postupku poslužile prvenstveno u svrhu izricanja adekvatne kaznenopravne sankcije okrivljeniku, a da roditelji tuženika nisu dokazali, da je šteta nastala bez njihove krivnje a bili su dužni da bi se oslobodili odgovornosti za štetnu radnju u smislu odredbi čl. 1056. st. 4. ZOO-a.

Prvostupanjski je sud neimovinsku štetu zbog smrti bliske osobe dosudio temeljem odredbe čl. 1101.st.1 ZOO-a i rukovodeći se orijentacijskim kriterijima Vrhovnog suda RH, dok je imovinsku štetu na ime pogrebnih troškova dosudio temeljem dostavljenih računa na ime pogrebnih troškova i uobičajenih pogrebnih troškova, koji se odnose na nošenje crnine, karmina i dr.

Odlučujući pak o zahtjevima tužitelja djece pok. V. M. za isplatu novčane rente, prvostupanjski sud je utvrdio da su tužitelji u zahtijevanom razdoblju bili redovni studenti na sveučilištu, da je svaki od tužitelja imao mjesečne troškove od 2.000,00 kuna, koji se troškovi odnose na troškove stanovanja, prehrane, odijevanja, kupovanja knjiga za studij, putovanje na fakultete, a ti su troškovi potkrijepljeni i pismenim ugovorom o najmu stana u Rijeci (3.000,00 kuna mjesečno uvećano za režije), troškova plaćanja režija, a da je upravo pok. V. M. snosio sve troškove njihovog studiranja, i to svojom ostvarenom zaradom kao vlasnik obrta koji se bavio održavanjem kuhinjske opreme, pa je u tom dijelu djelomično prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim u dijelu visine novčane rente u iznosu od 2.000,00 kuna mjesečno za svakog tužitelja.

Suprotno žalbenim navodima prvotuženika, i po ocijeni ovog suda, kao suda drugog stupnja, pravilno je i potpuno sud prvog stupnja utvrdio sve činjenice relevantne za pravilno presuđenje ove pravne stvari, te je na tako pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je tužiteljima na ime neimovinske štete, koju trpe iz ovog štetnog događaja dosudio navedenu pravičnu novčanu naknadu u navedenim novčanim iznosima.

Naime odgovornost prvotuženika proizlazi iz presuda Općinskog suda u Puli-Pola posl.br. Km-28/11 od dana 30. travnja i 2012. godine i presude posl.br. Kžm-4/12 od dana 26. listopada 2012. godine a kojim je oglašen krivim za smrt V. M., te osuđen kaznu maloljetničkog zatvora u trajanju od 9 mjeseci, jer je pok. V. M. koji je stajao na rubu mola, držeći u ruci štap za pecanje odgurnuo objema rukama u more, a koji je pao u more i preminuo od posljedica utapanja.

Neosnovan je i prigovor podijeljene odgovornosti, jer je pravilno zaključio prvostupanjski sud da ne postoji uzročno posljedična veza između zdravstvenog stanja pok.

V. M. i njegove smrti, a što je utvrđeno tijekom kaznenog postupka, već je posljedica njegove smrti utapanje u moru.

Isto tako prije štetnog događaja nije ni bilo došlo do bilo kakvog fizičkog ni verbalnog sukoba, između pok. V. M. i ovdje prvotuženika, da bi se radilo o kakvoj eventualnoj suodgovornosti za štetni događaj.

Pravilno je prvostupanjski sud dosudio iznose na ime troškova pogreba, jer su tužitelji za taj vid štete dostavili adekvatne dokaze- izdate račune od strane pogrebnog poduzeća, za troškove pogreba, lijesa, vijenaca, račun za izradu nadgrobnog spomenika, dok je prvostupanjski sud pravilno prihvatio visinu troškova na ime karmina i crnine za pokojnika, a koji su u skladu sa mjesnim običajima i uobičajeni, a u skladu sa mogućnostima prosječnih građana 1.000,00 za crninu i 5.000,00 kuna za karmine, pa je žalba žalitelja i u ovom dijelu neosnovana.

Suprotno žalbenim navodima prvotuženika, i po ocjeni ovog suda pravilno je prvostupanjski dosudio novčanu rentu tužiteljima od po 2.000,00 kuna mjesečno za vrijeme njihovog redovnog studija na sveučilištu.

Naime, iz Ugovora o najmu proizlazi da su plaćali najam stana u iznosu od 400,00 eura, cca 3000,00 kuna, te dodatno režije struju, grijanje, odvoz smeća, kom naknadu, iz čega proizlazi da samo po tom osnovu imali su trošak stanovanja u Rijeci od 4.000,00 kuna, pa ostatak iznos od cca 700,00 kuna jest minimum u odnosu na trošak prehrane studenata u drugom gradu, odijevanja, kupovanja knjiga, trošak prijevoza za odlazak kući, posjet majci i dr.

Također, pravilan je zaključak suda da je upravo pok. V. M. snosio trošak studiranja tužitelja, uzimajući u obzir da je svojim primanjima kao privatnik – serviser kućanskih aparata ostvarivao veća primanja od supruge, kojoj je mjesečna plaća iznosila cca 5.300,00 kuna, te je pored svog uobičajenog posla imao ugovorenu poslovnu suradnju sa hoteljerskom tvrtkom R. holding d.o.o. P. za održavanje uređaja i opreme u hotelima, apartmanskim naseljima i autokampovima te hoteljerske tvrtke.

Žalitelji ( II i III tuženici – roditelji ) ističu da je sud neosnovano zaključio da postoji njihova odgovornost u smislu čl. 1056. st.4. ZOO-a, jer da njihov sin ni po čim nije ukazivao da mu roditelji trebaju posvetiti posebnu brigu, jer do tada da nije počinio nikakav prekršaj, niti su pozivani od strane škole zbog nedoličnog ponašanja njihovog sina, pa da nisu mogli predvidjeti da mu trebaju posvetiti povećanu pažnju, a da iz socijalne anamnze proizlazi da se radi o skladnoj obitelji.

Suprotno žalbenim navodima žalitelja, ovakav zaključak suda prvog stupnja o postojanju odgovornosti II i III tuženika, tj. roditelja za nastalu štetu koju je drugom prouzročilo njihovo maloljetno dijete u cijelosti prihvaća i ovaj sud, jer i po ocjeni ovog suda tuženici nisu dokazali da je šteta nastala bez njihove krivnje.

Naime roditelji u smislu odredbe čl. 1056.st.4. ZOO-a, odgovaraju po načelu presumirane krivnje i na njima je teret dokaza da je šteta nastala bez njihove krivnje.

Međutim, ponašanje prvotuženika, njihovog maloljetnog sina kritične zgode, koji je ničim izazvan, gurnuo pok. V. M. u more, uslijed čega je umro uslijed utapanja, da prvotuženik nije priskočio u pomoć utopljeniku,te kraj činjenice da su oštećenici tek nakon 4 mjeseca i 19 dana po obavijesti policije saznali za nasilnu smrt svog oca i muža V. M., dovodi do zaključka o neprimjerenom ponašanju prvotuženika, kojem roditelji nisu usadili u svom odgoju odgovornost za svoje postupanje, pa tako i činjenicu da se prvotuženik nije prijavio policiji nakon što je saznao da je došlo do smrtnog slučaja, kritičnog dana u kojem je on sudjelovao svojim postupkom.

Obveza je roditelja odgojiti svoju djecu u osobe s moralnim i društveno prihvatljivim ponašanjima, odgovornim za svoje ponašanje, dok je ponašanje prvotuženika upravo bilo suprotno, nedolično osobi prosječnog ponašanja.

Stoga, i po ocjeni ovog suda došlo je do propuštanja u odgoju maloljetnika u nastojanju i mjeri koji su potrebni da se dijete pouči i odgoji pravilnom ponašanju u društvu i među ljudima uopće, a što upućuje da se tuženici nisu u dovoljnoj mjeri starali o svom sinu, onoliko u mjeri da ne bi došao prvotuženik u situaciju tako se ponašati, radi čega postoji i njihova odgovornost u smislu čl. 1056.st.4. ZOO-a, odnosno solidarna odgovornost za nastalu štetu u smislu čl. 1057 navedenog zakona, radi čega je žalba žalitelja (II i III tuženika) u cijelosti neosnovana.

Pravilna je odluka o troškovima parničnog postupka, kako glede osnova u smislu odredbe čl. 154 st.1 ZPP-a, tako glede i visine u smislu čl. 155. ZPP-a., a za što je dao ovom sudu u svemu pravilne i na zakonu osnovane razloge.

Stoga, kako je prvostupanjski sud u svemu pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje relevantno za pravilno presuđenje ove pravne stvari, kako je na tako utvrđeno činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo, a pri tome nije počinio ni one bitne povrede odredbi parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, kao ni one na koje su u žalbi ukazivali žalitelji, valjalo je žalbu žalitelja odbiti kao neosnovanu te sukladno odredbi čl. 368. ZPP-a presuditi kao u izreci ove presude.

Zahtijevani trošak na ime sastava odgovora na žalbu, nije bio potreban za meritorno rješenje ovog spora u smislu čl. 155. ZPP-a, to je isti odbijen kao neosnovan.

U Puli – Pola 19. prosinca 2016. godine

Predsjednik vijeća

Bruno Franković,v.r.