Rev-1318/1990-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1318/1990-2

P R E S U D A

U IME NARODA!

Vrhovni sud Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Radomire Felicijan-Maoduš kao predsjednika vijeća, te Borisa Guttmanna, Stanka Jesenkovića, Stanislava Plazonića i Stanka Hautza, kao članova vijeća u građansko-pravnoj stvari tužitelja H. A. iz N.N. kojeg zastupa J. B., adv. iz B. M., protiv tuženog H. D. iz N.. N. kojeg zastupa S. S., adv. iz B. M., radi utvrđivanja zajedničke imovine, rješavajući reviziju tuženika protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Osijeku od 9. veljače 1990. godine broj Gž-312/90, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Belom Manastiru od 3. srpnja 1989.godine broj P-866/88, u sjednici održanoj dana 15.studenog 1990.

p r e s u d i o j e :

I Revizija tuženika prihvaća se djelomično, obje nižestepene odluke - presuda Okružnog suda u Osijeku od 9.veljače 1990. br. Gž-312/90. i presuda Općinskog suda u Belom Manastiru od 3. srpnja 1989. br. P-866/88. djelomično preinačuju u onom dijelu u kojem je tuženik obvezan predati u posjed tužitelju pokretnine označene u točki I izreke prvostepene presude u ½ dijela odnosno pokretnine označene u točki II izreke prvostepene presude u 1/3 dijela na način da je tuženik pokretnine navedene pod točkom I i II izreke prvostepene presude dužan predati tužitelju u suposjed razmjerno utvrđenom suvlasničkom dijelu.

II U preostalom dijelu revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Prvostepenom presudom utvrđeno je da zajedničku imovinu stranaka predstavljaju pokretnine navedene u točki I izreke presude tako da svakoj stranci pripada 1/2 dijela te tuženik obvezan predati tužitelju u posjed 1/2 navedenih pokretnina /točka I izreke/; utvrđeno je da je tužitelj suvlasnik u 1/3 dijela pokretnina navedenih u točki II izreke, te tuženik obvezan predati tužitelju posjed pripadajući dio ovih pokretnina /točka II izreke/; tuženik je ujedno obvezan naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 64,70 /647.15O prijašnjih/ dinara.

Dopunskom presudom prvostepenog suda odbijen je tužitelj sa zahtjevom radi utvrđenja da mu pripada pravo suvlasništva iznad 1/3 do 1/2 dijela pokretnina navedenih u točki II izreke prvostepene presude.

Drugostepenom presudom odbijene su žalbe obje stranke kao neosnovane i prvostepena presuda potvrđena u cijelosti.

Protiv navedene pravomoćne drugostepene presude pravovremenu, potpunu i dopuštenu reviziju izjavio je tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da, se obje nižestepene odluke ukinu i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Tužitelj u podnesenom odgovoru na reviziju osporava revizijske navode i predlaže da se revizija odbije kao neosnovana, dok se javni tužilac nadležan za podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti nije izjasnio o izjavljenoj reviziji.

Revizija je djelomično osnovana.

Nije ostvaren istaknuti revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

To stoga jer po nalaženju ovog suda u postupku pred nižim sudovima nije ostvarena bitna povreda iz člana 354. stav 2. točka 7. Zakona o parničnom postupku /ZPP/ na koju revident očigledno sadržajno upućuje tvrdnjom da mu u postupku pred nižim sudovima nije data mogućnost da raspravlja, koji navodi međutim nemaju uporišta prema sadržaju spisa predmeta, dok o pitanju koji će se dokazi izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica odlučuje sud koji vodi postupak /čl. 220. st. 2. ZPP/ pa prigovori revizije istaknuti u tom pravcu i oni u pogledu pravilnosti i potpunosti utvrđenog činjeničnog stanja ne mogu imati uspjeha jer se razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog (činjeničnog stanja ne može iznositi u reviziji /član 385. stav 3. ZPP/.

Nije se ostvario ni istaknuti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava u onom dijelu u kojem je utvrđeno da je tužitelj suvlasnik pokretnih stvari navedenih pod točkom I i II izreke prvostepene presude u navedenom suvlasničkom dijelu od 1/2 odnosno 1/3 dijela.

Naime, predmet spora predstavlja zahtjev tužitelja radi utvrđenja da pokretnine označene u točki I i II izreke prvostepene presude predstavljaju suvlasništvo tužitelja i tuženika na jednake dijelove, pa su niži sudovi udovoljili takvom zahtjevu u pogledu stvari iz točke I izreke prvostepene presude; a djelomično u pogledu stvari iz točke II izreke prvostepene presude tako da su utvrdili da tužitelju pripada u pogledu tih stvari pravo suvlasništva u 1/3 dijela, a u preostalom dijelu odbiti tužbeni zahtjev. Nižestepeni sudovi zaključili su da strankama pripada pravo suvlasništva na spornim (pokretninama jer su utvrdili da su sve navedene stvari stečene udruženim sredstvima i radom stranaka koje su kao bliski srodnici /braća/ živjele i privređivale u ekonomskoj zajednici pa je osnov stjecanja prava suvlasništva u pretpostavljenom sporazumu stranaka u pogledu stjecanja suvlasništva na čije postojanje upućuju sve okolnosti konkretnog slučaja za koji u ovakvoj zajednici srodnika nije nužno da bude izričit /član 33. Zakona o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima ZOVO/.

Pri tome niži sudovi su pravilno utvrdili da su stranke stekle pravo suvlasništva u pogledu onih pokretnina navedenih u točki I izreke prvostepene presude na jednake dijelove odnosno svaki u 1/2 dijela jer nije utvrđeno da bi stranke prilikom stjecanja tih stvari odredile veličinu svojih suvlasničkih dijelova niti da je to odredjeno na drugi način pa u takvom slučaju jer suvlasnički dijelovi nisu odredjeni pretpostavlja se da su jednaki /član 13. st. 2. ZOVO/, tako da /nije od odlučnog značenja utvrđenje nižih sudova da je kod stjecanja spomenutih stvari doprinos parničnih stranaka uzimajući u obzir njihov rad i sredstva bio podjednak.

U pogledu onih stvari koje su stečene nakon što je u zajednicu stranaka pristupila i supruga revidenta niži sudovi su utvrdili da tužitelju pripada pravo suvlasništva u 1/3 dijela uzimajući u obzir i sudjelovanje supruge revidenta u stjecanju tih stvari /u biti su niži sudovi utvrdili da suvlasništvo u pogledu tih stvari u 2/3 dijela pripada zajednički revidentu i njegovoj supruzi/pa ovaj sud ne nalazi imajući u vidu utvrđenja sudova da bi u tom dijelu niži sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo na štetu revidenta.

Pogrešno su niži sudovi međutim prihvatili zahtjev u pogledu obveze revidenta da preda tužitelju u posjed stvari u pogledu kojih je utvrđeno pravo suvlasništva tužitelja, jer se radi o nepodijeljenim stvarima na kojima više osoba prema utvrđenju nižih sudova /stranke i supruga revidenta/ ima pravo suvlasništva pa se revidenta koji isključivo posjeduje sve nepodijeljene suvlasničke stvari može obvezati po shvaćanju ovog suda da tužitelju kao jednome od više suvlasnika omogući odnosno preda u suposjed (ne u posjed ) navedene stvari razmjerno utvrđenom suvlasničkom dijelu (član 14. st. 1. ZOVO). Stoga je u navedenom dijelu valjalo djelomično prihvatiti reviziju i preinačiti nižestepene odluke kao u izreci /član 395. stav 1. ZPP/ dok je u preostalom dijelu valjalo reviziju odbiti kao neosnovanu jer nisu ostvareni istaknuti revizijski razlozi, a ne postoje ni oni razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti /član 393. ZPP/.

U Zagrebu, 15.studenog 1990.

Predsjednik vijeća:

Radomira Felicijan-Maoduš, v.r.