I Kž-237/1997-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-237/1997-2

U I M E R E P U B L I K E H R V ATSKE

PRESUDA

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda mr. Branka Zmajevića, kao predsjednika vijeća, te Neve Šibl i Zlate Lipnjak- Bosanac, kao članova vijeća i tajnice u vijeću - sudske savjetnice Snježane Mrkoci, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. A. N. zbog kaznenog djela iz čl. 79. st. 1. KZH, odlučujući o žalbi ošt. kao tužiteljice S. R., podnesene protiv presude Županijskog suda u Rijeci od 5. ožujka 1997. godine br. K-2/97, u sjednici održanoj 8. studenoga 2000. godine,

p r e s u d i o j e:

Odbija se žalba oštećene kao tužiteljice S. R. kao neosnovana i potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Uvodno citiranom presudom Županijskog suda u Rijeci, na temelju čl. 340. ZKP, oslobođen je optužbe opt. A. N. da bi počinio kazneno djelo iz čl. 79. st. 1. KZH.

Temeljem čl. 91. st. 1. ZKP/93 troškovi krivičnog postupka iz čl. 87. st. 2. toč. 1. do 5. ZKP/93, te nužni izdaci okrivljenika i nužni izdaci i nagrada branitelja, pali su na teret proračunskih sredstava suda.

Protiv te presude žali se ošt. kao tužiteljica po svom punomoćniku, s prijedlogom da se ista preinači na način da se opt. A. N. oglasi krivim zbog kaznenog djela iz čl. 79. st. 1. KZH i osudi po zakonu.

Žalba nije osnovana.

U svojoj žalbi žalitelj ističe žalbene razloge bitne povrede odredaba ZKP-a, pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, te povredu krivičnog zakona, međutim iz sadržaja žalbe razvidno je da se radi samo o žalbenom razlogu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

Naime, navodima žalbe pobijaju se zaključci suda prvog stupnja u pogledu obrane optuženika u odnosu na iskaz oštećenice, jer sud u cijelosti poklanja vjeru obrani optuženika koji se branio da je do spolnog odnosa došlo s pristankom oštećenice, dok ista izričito navodi da je na spolni odnos prisiljena.

Činjenica da kod oštećenice nisu utvrđene nikakove tjelesne ozljede, po ocjeni žalitelja nije od odlučnog značaja za zaključivanje da li je do primjene sile i došlo, jer je već zbog same fizičke konstitucije oštećenice koja ima 45 kg i okrivljenika koji ima najmanje 85 kg, razvidno da isti nije morao primjenjivati posebnu silu kako bi kod oštećenice skršio otpor, već je bilo dovoljno pritiskivanje njegovog tijela i ruku oštećenice pa da ju se onemogući u pružanju svakog otpora.

Stoga žalitelj smatra da onaj otpor koji je oštećenica jedino mogla pružiti, a to su molbe da ju ne dira kao i prijetnja da će sve reći njegovoj ženi i svome suprugu, oštećenica je kritične zgode i manifestirala.

Isto tako u prilog tezi da optuženik ne govori istinu, žalitelj ističe i podatak da je medicinskim vještačenjem utvrđeno da kod oštećenice nisu nađeni tragovi sperme koji potječu od tog spolnog odnosa, pa je to u potpunoj suprotnosti s navodima optuženika da je nakon spolnog odnosa ejakulirao u vaginu oštećnice.

Nadalje, žalitelj također ističe da je sud trebao pokloniti vjeru iskazu oštećenice prvenstveno iz razloga jer ista nije imala nikakovog motiva da tereti optuženika za ovo kazneno djelo, tim više jer se radi o njezinom dugogodišnjem susjedu i znancu, pa čak i daljnjem rođaku, pa bi se na taj način samo izvrgla velikim neugodnostima i sramoti.

Suprotno tvrdnjama i stajalištima podnesene žalbe, ovaj Vrhovni sud utvrdio je da je sud prvog stupnja, na temelju pravilno izvedenog dokaznog postupka, analizom i savjesnom ocjenom svih provedenih dokaza, kako svakog pojedinačno, tako i u korelaciji s drugim provedenim dokazima, utvrdio i obrazložio sve relevantne činjenice koje su bile od odlučnog značaja za donošenje odluke o krivnji optuženika za inkriminirano kazneno djelo, te rezultirale presudom kojom se optuženik oslobađa od optužbe.

Naime, kada se analizira obrana optuženika i iskaz oštećenice, vidljivo je da oboje suglasno iskazuju da je do spolnog odnosa između njih došlo, mada nikakovih drugih dokaza o tome nema, prvenstveno ne materijalnih tragova u vidu sperne u vagini oštećenice ili na njezinoj odjeći ili u automobilu. Isto tako ne postoje nikakove povrede ili tragovi primjene sile na tijelu oštećenice, što govori u prilog obrani optuženika da je oštećena dobrovoljno pristala na snošaj, dok iskaz oštećenice u pravcu da nije mogla pružiti fizički otpor jer ju je optuženik onemogućio stiskanjem za ruke i pritiskom svoga tijela, po ocjeni ovoga suda nije životno, jer je teško pretpostaviti da barem na rukama oštećenice, a s obzirom na fizičku konstituciju optuženika o kojoj govori žalitelj, nisu ostali nikakovi tragovi tog stiskanja.

Također iskazom oštećenice dovedena je u pitanje i psihička prisila koja bi se eventualno manifestirala činjenicom da je optuženik kod sebe imao pištolj, jer oštećenica i sama navodi da joj optuženik nije prijetio tim pištoljem, već ga je dapače, na njezinu sugestiju prije inkriminiranog događaja spremio pod sjedalo u automobilu.

Analizirajući iskaze ostalih svjedoka, koji nemaju neposrednog saznanja o inkriminiranom događaju, osim onoga što im je pričala sama oštećenica, sud prvog stupnja pravilno izražava sumnju u njihovu vjerodostojnost jer se radi uglavnom o njihovom subjektivnom odnosu prema podacima koje su dobili od okrivljenika odnosno oštećenice u svezi s predmetnim događajem.

Kraj ovakovog utvrđenja relevantnih činjenica, pravilno je sud prvog stupnja zaključio da u konkretnom slučaju optuženik svojim radnjama nije ostvario elemente kaznenog djela silovanja iz čl. 79. st. 1. KZH, odnosno unatoč neospornoj činjenici da je do spolnog odnosa između oštećenice i optuženika došlo, nema dokaza da bi isti bio iznuđen nasilno ili bez pristanka oštećenice.

Stoga, ovaj Vrhovni sud smatra, da je sud prvog stupnja na temelju pravilno i potpuno provedenog dokaznog postupka, te temeljem iscrpne analize svih provedenih dokaza kako ponaosob tako i u međusobnoj svezi, opravdano i na zakonu utemeljeno izrekao presudu kojom se optuženik oslobađa od optuže.

Slijedom izloženog, a kako se navodima podnesene žalbe prednja utvrđenja ne dovode s uspjehom u sumnju, trebalo je na temelju čl. 387. ZKP/97 odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 8. studenoga 2000. godine,

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Snježana Mrkoci, v.r.

mr. Branko Zmajević, v.r.