I Kž-422/1990-5 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-422/1990-5

P R E S U D A

U IME NARODA!

Vrhovni sud Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Sučević Vladimira kao predsjednika vijeća, te Petranović Milana, Kocijančić Erike, Drakulić Milene i mr. Frančula Rudolfa kao članova vijeća i stručnog suradnika Tomerlin Almer Rajke kao zapisničara u krivičnom predmetu protiv opt. S. M. zbog krivičnog djela iz čl. 168. st. 2. KZH u vezi s čl. 163. st. 1. KZH, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Okružnog suda u Sisku od 26. ožujka 1990, K-38/89, u sjednici održanoj 19. prosinca 1990, u prisutnosti zamjenika javnog tužioca Hrvatske mr. Tatarac Slobodana,

p r e s u d i o je:

Uvažava se djelomično žalba opt. S. M., preinačuje se pobijana prvostepena presuda u odluci o kazni, te se optuženik za krivično djelo iz čl. 168. st. 2. KZH u vezi sa čl. 163. st. 1. KZH zbog kojeg je tom presudom oglašen krivim na temelju čl. 168. st. 2. KZH osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od tri godine, u koju se na temelju čl. 50. st. 1. KZ SFRJ uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 4. travnja 1988. do 15. travnja 1988.

U ostalom dijelu žalba opt. S. M. odbija se kao neosnovana, te se u ostalom pobijanom a nepreinačenom dijelu potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom suda prvog stupnja opt. S. M. oglašen je krivim zbog krivičnog djela iz čl. 168. st. 2. KZH u vezi sa čl. 163. st. 1. KZH i na temelju čl. 168. st. 2. KZH osuđen na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine. Na temelju čl. 68. KZ SFRJ optuženiku je izrečena mjera sigurnosti zabrane upravljanja motornim vozilom "B" kategorije za vrijeme od tri godine.

Protiv te presude podnio je žalbu optuženik zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, povrede krivičnog zakona i odluke o kazni u stvari žali se zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede krivičnog zakona te

I Kž 422/1990-5

odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda prije svega ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno suđenje ili da se preinači i njega oslobodi optužbe.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Sjednica vijeća ovog Vrhovnog suda, kao drugostepenog suda, održana je u prisutnosti zamjenika javnog tužioca Hrvatske mr. T. S., a temeljem čl. 371. st. 4. KZH u odsutnosti optuženika i njegova branitelja K. Z., odvjetnika iz S., jer su oni o sjednici vijeća uredno obaviješteni a nisu pristupili.

Žalba je djelomično osnovana.

Optuženik u žalbi ističe da nije utvrđeno u kojem pravcu su se kretali oštećenici i kakva je bila mogućnost da ih on uoči na kolniku. Može se samo pretpostaviti da je ošt. F. I. stajao kraj zaustavljenog autobusa ili pak ispred njega. Postoji, nadalje, mogućnost da ošt. F. nije bio uočljiv za optuženika dok on nije stupio na kolnik, a to je moglo biti neposredno pred sami nalet, tako da je nalet bio neizbježiv i pri manjoj brzini, ističe se u žalbi optuženika.

Isto tako u žalbi se navodi da nije utvrđeno na koji se način kretao i ošt. G. M.. Utvrđeno je samo to da je on stajao okrenut prema nailazećem vozilu, a ništa nije učinio da se makne ispred nailazećeg osobnog vozila.

Suprotno istaknutim žalbenim navodima prvostepeni sud je na temelju nalaza i mišljenja prometnog vještaka ing. H. Ž., zatim nalaza i mišljenja liječnika vještaka dr. K. S., zapisnika o uviđaju, skice lica mjesta i fotografskog elaborata, potpuno i pravilno utvrdio da je optuženik upravljao osobnim automobilom pri koncentraciji od 1,39‰ apsolutnog alkohola u krvi, brzinom većom od 60 km/sat iako se kretao kroz naseljeno mjesto i sa upaljenim srednjim svjetlima na osobnom vozilu, zbog čega, dakle, alkoholiziranosti i prevelike brzine za domet srednjim svjetala nije bio u mogućnosti pravovremeno primijetiti prelazak oštećenika preko ceste, pa je stoga osobnim vozilom naletio na oštećenike u visini prednjeg dijela zaustavljenog autobusa, a ne nakon prolaska osobnog vozila kraj zaustavljenog autobusa, kako to navodi u svojoj obrani optuženik.

Naime, nalazom i mišljenjem liječnika vještaka dr. K. S. proizlazi da je nalet vozila na ošt. G. M. uslijedio strogo u prednju stranu potkoljenica i tijela sa obje njegove noge priljubljene na podlogu, dakle nalet je uslijedio dok je oštećenik stajao, a nalet na ošt. F. I. bio je u trenutku iskoraka prema lijevoj bočnoj strani vozila optuženika.

Prema nalazu i mišljenju prometnog vještaka H. Ž., proizlazi da je do naleta vozila optuženika na oštećenike uslijedio na desnoj polovini kolnika, bliže središnjoj osi kolnika što znači da su oštećenici boravili na kolniku, te kako na mjestu prometne nezgode nisu nađeni tragovi kočenja vozila optuženika, a iz obrane optuženika proizlazi da oštećenike uopće nije uočio, a imao je vremena i mogućnosti, jer mu zaustavljeni autobus nije ograničavao mogućnost uočavanja, to je potpuno izvjesno da se u konkretnom slučaju

I Kž 422/1990-5

radi o potpunoj odsutnosti uočavanja, a samim tim i reagiranja optuženika kočenjem, već je svojim vozilom pri brzini od oko 70 km/sat upravljao pod srednjim svjetlima, a da je upravljao brzinom ne većom od 60 km/sat mogao je pri srednjim svjetlima i dobro osvijetljenom desnom kolničkom traku uočiti oštećenike i kočenjem izbjeći nalet na njih.

Dakle, da je optuženik upravljao svojim vozilom brzinom ne većom od 60 km/sat pod srednjim svjetlima imao je i vremena i mogućnosti da kočenjem svog vozila izbjegne nalet na oštećenike, ali on tako nije postupio, već je svojim vozilom upravljao neadekvatnom brzinom za domet srednjim svjetala tj. brzinom od oko 70 km/sat, pa kad je tako postupio onda se s potpunom izvjesnošću može zaključiti da je to posljedica njegove alkoholiziranosti kad su mu vozačke sposobnosti bile umanjene.

Prema tome, između njegove alkoholiziranosti i prometnog udesa postoji uzročna veza.

Nije stoga osnovana žalba optuženika zbog povrede krivičnog zakona i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio sve odlučne činjenice za presuđen je u ovoj krivičnoj stvari, a djelatnost optuženika ispravno je podveo pod zakonski opis krivičnog djela iz čl. 168. st. 2. KZH u vezi s čl. 163. st. 1. KZH.

Međutim, osnovana je žalba optuženika zbog odluke o kazni.

Istina, da je prvostepeni sud pravilno utvrdio olakotne okolnosti da je optuženik mlada osoba i da do sada nije osuđivan, ali tim okolnostima nije dao dovoljan značaj, posebice okolnosti da optuženik u vrijeme izvršenja krivičnog djela nije imao navršenih 22 godine života, pa ta značajna olakotna okolnost uz okolnost da on do sada nije osuđivan, po ocjeni ovog Vrhovnog suda, kao drugostepenog suda, opravdava da se optuženiku izrekne nešto blaža kazna od one izrečene po prvostepenom sudu tj. kazna zatvora u trajanju od tri godine, kao adekvatna i dovoljna da se njome ostvare ciljevi generalne i specijalne prevencije.

Razmotrivši prvostepenu presudu na temelju čl. 379. ZKP u pogledu odluke o mjeri sigurnosti iz čl. 68. KZ SFRJ ovaj Vrhovni sud, kao drugostepeni sud, našao je da je prvostepeni sud s obzirom na okolnosti pod kojima je ovo djelo učinjeno, osnovano optuženiku izrekao mjeru sigurnosti zabrane upravljanja motornim vozilom "B" kategorije za vrijeme od tri godine.

Iz svih navedenih razloga trebalo je na temelju čl. 387. st. 1. i čl. 384. ZKP presuditi kao u izreci ove drugostepene odluke.

U Zagrebu, 19. prosinca 1990.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Tomerlin Almer Rajka, v.r.

Sučević Vladimir, v.r.