Court dismisses cross-border temporary work claim citing EU Directive 2018/957 and German law.
Legislator summary
AI generatedThe court dismissed the plaintiff's claim for unpaid wages from temporary work performed in Germany. The plaintiff argued for favorable Croatian employment conditions, but the court found the dispute involved cross-border elements requiring application of German law and EU Directive 2018/957. Consequently, the court determined the claim was unfounded based on the applicable foreign legal framework.
Legislator headnote
AI generatedDirective (EU) 2018/957; ZOO; ZPP; ZPP; Zakon o sudskim pristojbama: In cross-border temporary work disputes, the court must apply the law of the host country and EU directives to ensure legal certainty, rejecting claims based on the home country's more favorable conditions.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedRelated Decisions
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
PR-957/2024-30
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski radni sud u Zagrebu, po sutkinji Petri Hertelendi Lovrić, u pravnoj stvari tužitelja ČD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Ivana Barišić Šutić, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Pavičić & Partneri d.o.o. u Zagrebu, protiv tuženika MONTING d.o.o., Zagreb, Svetice 21, OIB: 50374895710, kojeg zastupa punomoćnik Igor Radelić, odvjetnik u Odvjetničkom uredu Radelić u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 16. lipnja 2025., u prisutnosti punomoćnice tužitelja Ivane Barišić Šutić, odvjetnice, punomoćnika tuženika Igora Radelića, odvjetnika i Dore Cvijanović, odvjetnice, 16. rujna 2025.,
p r e s u d i o j e
I/ Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:
„Nalaže se tuženiku MONTING d.o.o., Svetice 21, 10000 Zagreb, OIB: 50374895710 platiti tužitelju ČD, [adresa], 42000 VARAŽDIN, OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 30.151,10 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, a koje teku:
– na iznos od 596,85 EUR od 15.07.2019. god., pa do isplate,
– na iznos od 673,01 EUR od 15.08.2019. god., pa do isplate,
– na iznos od 718,31 EUR od 15.09.2019. god., pa do isplate,
– na iznos od 643,24 EUR od 15.10.2019. god., pa do isplate,
– na iznos od 658,32 EUR od 15.11.2019. god., pa do isplate,
– na iznos od 627,13 EUR od 15.12.2019. god., pa do isplate,
– na iznos od 432,92 EUR od 15.01.2020. god., pa do isplate,
– na iznos od 462,49 EUR od 15.02.2020. god., pa do isplate,
– na iznos od 631,27 EUR od 15.03.2020. god., pa do isplate,
– na iznos od 663,36 EUR od 15.04.2020. god., pa do isplate,
– na iznos od 633,98 EUR od 15.05.2020. god., pa do isplate,
– na iznos od 617,94 EUR od 15.06.2020. god., pa do isplate,
– na iznos od 484,20 EUR od 15.07.2020. god., pa do isplate,
– na iznos od 679,41 EUR od 15.08.2020. god., pa do isplate,
– na iznos od 627,81 EUR od 15.09.2020. god., pa do isplate,
– na iznos od 484,20 EUR od 15.10.2020. god., pa do isplate,
– na iznos od 668,44 EUR od 15.11.2020. god., pa do isplate,
– na iznos od 652,25 EUR od 15.12.2020. god., pa do isplate,
– na iznos od 697,32 EUR od 15.01.2021. god., pa do isplate,
– na iznos od 669,69 EUR od 15.02.2021. god., pa do isplate,
– na iznos od 880,18 EUR od 15.03.2021. god., pa do isplate,
– na iznos od 930,11 EUR od 15.04.2021. god., pa do isplate,
– na iznos od 661,53 EUR od 15.05.2021. god., pa do isplate,
– na iznos od 378,35 EUR od 15.06.2021. god., pa do isplate,
– na iznos od 769,83 EUR od 15.07.2021. god., pa do isplate,
– na iznos od 913,47 EUR od 15.08.2021. god., pa do isplate,
– na iznos od 768,23 EUR od 15.09.2021. god., pa do isplate,
– na iznos od 794,91 EUR od 15.10.2021. god., pa do isplate,
– na iznos od 896,82 EUR od 15.11.2021. god., pa do isplate,
– na iznos od 980,73 EUR od 15.12.2021. god., pa do isplate,
– na iznos od 743,15 EUR od 15.01.2022. god., pa do isplate,
– na iznos od 742,92 EUR od 15.02.2022. god., pa do isplate,
– na iznos od 712,60 EUR od 15.03.2022. god., pa do isplate,
– na iznos od 1.027,24 EUR od 15.04.2022. god., pa do isplate,
– na iznos od 680,68 EUR od 15.05.2022. god., pa do isplate,
– na iznos od 990,76 EUR od 15.06.2022. god., pa do isplate,
– na iznos od 956,56 EUR od 15.07.2022. god., pa do isplate,
– na iznos od 937,18 EUR od 15.08.2022. god., pa do isplate,
– na iznos od 958,84 EUR od 15.09.2022. god., pa do isplate,
– na iznos od 631,66 EUR od 15.10.2022. god., pa do isplate,
– na iznos od 1.005,40 EUR od 15.11.2022. god., pa do isplate,
– na iznos od 467,80 EUR od 15.12.2022. god., pa do isplate,
kao i nadoknaditi tužitelju i trošak parničnog postupka, također sa zakonskim zateznim kamatama, a koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, a sve u roku 15 dana.“
II/ Nalaže se tužitelju nadoknaditi tuženiku parnične troškove od 3.750,00 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 16.9.2025. do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana, dok se odbija zahtjev tuženika za naknadom troška u preostalom iznosu preko dosuđenog.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi da su dana 23.1.2017. tužitelj kao radnik i tuženik kao poslodavac sklopili Ugovor o radu na određeno vrijeme br. 12/17 i Ugovor o radu za privremeni rad u inozemstvu br. 24/17, a temeljem kojih ugovora je tužitelj zaposlen na radnom mjestu električar te upućen na rad u Saveznu Republiku Njemačku s danom 23.1.2017. Tužitelj i tuženik su nastavno sklopili ugovor o radu na određeno vrijeme i za privremeni rad u inozemstvo 2019. te konačno i ugovor o radu na neodređeno vrijeme i ugovor o radu za privremeni rad u inozemstvu 2.12.2019., 23.11.2020. i 30.11.2021. Na predmetni radni odnos se primjenjuje, među ostalim, i Kolektivni ugovor za graditeljstvo i Dodatak Kolektivnom ugovoru za graditeljstvo (NN 115/2015, 134/2015, 26/2018, 49/2018, 93/2020, 104/2020, 115/2020 (u daljnjem tekstu: KU/15) i Kolektivni ugovor sklopljen između Sindikata graditeljstva hrvatske - za sindikalnu podružnicu „MONTING“ d.o.o. i MONTING d.o.o. od 4.11.2021. (u daljnjem tekstu KU/21). Čl.
56. KU/15 u vezi s čl.
2. Dodatka je propisano kako radnik ima pravo na naknadu troškova prijevoza na posao i s posla u visini stvarnih troškova prijevoza javnim prometom prema cijeni mjesečne odnosno pojedinačne karte. Unatoč navedenom, trošak prijevoza nije obračunat, pa samim time niti isplaćen tužitelju u razdoblju od lipnja 2019. do studenog 2022. Naime, u predmetnom razdoblju je udaljenost od mjesta boravišta tužitelja do mjesta rada bila 13 km u jednom smjeru, dok je cijena mjesečnog prijevoza vlakom (u prosjeku) iznosila 85,00 EUR. Nadalje, KU/15, čl.
43. je propisano kako se prekovremenim radom smatra rad duži od punog radnog vremena, a može se narediti u slučajevima utvrđenim zakonom te se za isti cijena rada radnika uvećava za 30%, dok je odredbom iz čl.
94. Zakona o radu propisano kako radnik za prekovremeni rad ima pravo na povećanu plaću. Nastavno čl. 39., st.
3. KU/21 je ugovoreno kako se osnovna plaća radnika za prekovremeni rad povećava za 50%. Tužitelj je za vrijeme obavljanja privremenog rada u inozemstvu svaki dan radio (u prosjeku) sat vremena duže, kao i određene subote po nalogu tuženika. Tužitelju za navedene prekovremene sate nikad nije isplaćena satnica uvećana za 30%, odnosno 50% u skladu s kolektivnim ugovorima, već je cijena sata obračunata i isplaćena u visini osnovne cijene sata. Slijedom navedenog, tužitelju je na ime prekovremenog rada manje obračunat i isplaćen iznos od 19.007,47 EUR. Dodatkom KU/15, čl. 15., st.
2. je propisano kako je poslodavac dužan radniku upućenom na rad u inozemstvo osigurati smještaj, odnosno isplatiti naknadu za smještaj. Tuženik je tužitelju u razdoblju od 2019. pa do 2021. isplaćivao naknadu za stanovanje, no istu je neosnovano umanjivao za razdoblja kada je tužitelj bio na bolovanju, za vrijeme praznika i za vrijeme korištenja godišnjeg odmora, iako je notorno kako je temeljem ugovora o najmu stana, tužitelj bio dužan plaćati punu cijenu najma bez obzira na navedena razdoblja privremene nesposobnosti za rad, odnosno razdoblja kada nije (opravdano) radio. Nastavno, od 2021. pa do studenog 2022. tuženik je u cijelosti prestao obračunavati te isplaćivati naknadu za smještaj, bez obrazloženja. Zaključno, tužitelj po osnovi neisplaćene naknade za smještaj potražuje iznos od 6.074,67 EUR. Čl.
56. KU/15 je propisano kako se za svaku navršenu godinu radnog staža kod poslodavca, osnovna plaća radnika povećava za 0,5%. Navodi da tuženik nije postupao u skladu s navedenim, odnosno nije obračunavao i isplaćivao dodatak za radni staž, zbog čega posljedično nije uvećana osnovna satnica. Slijedom navedenog, tužitelj po navedenoj osnovi potražuje iznos od 1.498,96 EUR. Nastavno, tužitelj predlaže da sud donese presudu kojom se nalaže tuženiku isplatiti tužitelju ukupan iznos od ukupo 30.151,10 eura sa pripadajućim zateznim kamatama, uz naknadu parničnog troška.
2. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava tužbu i tužbeni zahtjev. Tuženik ne spori da je tužitelj temeljem Ugovora o radu na određeno vrijeme i Ugovora o radu za privremeni rad u inozemstvu bio kod tuženika zaposlen na radnom mjestu električar te da se u periodu od lipnja 2019. do studenog 2022. (utuženi period) nalazio na radu u inozemstvo. Međutim, tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da mu nisu nadoknađeni troškovi prijevoza s posla i na posao, da mu nije isplaćena naknada za prekovremeni rad, kao i navode o tome da mu za vrijeme boravka nisu bili osigurani troškovi smještaja, odnosno naknada za smještaj, kao i da mu, sukladno odredbi čl.
56. Kolektivnog ugovora o graditeljstvu, nije uvećavana plaća za 0,5% za svaku godinu radnog staža. Tuženik je kao poslodavac radnicima koji su upućeni na privremeni rad u inozemstvo, pa tako i tužitelju, organizirao prijevoz s posla i na posao za vrijeme boravka i rada u inozemstvu. Radnici su, naime, za vrijeme privremenog rada u Njemačkoj imali na raspolaganju motorno vozilo (kombi) koje je bilo namijenjeno i korišteno za prijevoz radnika s posla i na posao. S obzirom na to da je tužitelj od strane tuženika imao organiziran prijevoz s posla i na posao, to je jasno da istome nije mogao nastati trošak prijevoza.
Ukoliko je tužitelj kao alternativu za organizirani prijevoz tuženika koristio javni prijevoz, utoliko je eventualne troškove koji su mu na opisani način nastali bio dužan snositi sam, budući da je svojevoljno odbio iskoristiti pravo koje mu je tuženik kao poslodavac osigurao. Tuženik u cijelosti osporava da je tužitelj za vrijeme privremenog rada u inozemstvu odradio broj prekovremenih sati isplatu kojih tužbom potražuje. Tuženik ističe da potvrde koje prileže tužbi i koje tužitelj koristi kao dokaz za broj prekovremenih sati predstavljaju zapravo potvrde u kojima je prikazan broj sati odsustva radnika od njegovog prebivališta, u koju su uključeni sati koje je radnik proveo na poslu te vrijeme koje se odnosi na putovanje radnika s posla i na posao, zbog čega je broj sati odsustva radnika nekada prikazan i u vremenskom periodu dužem od 8 sati.
Predmetnu potvrdu poslodavac izdaje radniku u porezne svrhe, budući da odsustvo radnika od mjesta prebivališta u njemačkom poreznom sustavu predstavlja poreznu olakšicu, a ne osnov za isplatu naknade za prekovremene sate, kako to tužitelj u tužbi želi pogrešno prikazati. Također evidencija radnog vremena koju je izradio sam tužitelj zasigurno ne predstavlja dokaz o broju odrađenih prekovremenih sati, budući da je u proizvoljnoj vlastitoj evidenciji broja prekovremenih sati tužitelj mogao naznačiti bilo što. Valja ukazati i na to da je tužitelj za cijelo vrijeme kako rada u inozemstvu, tako i u Republici Hrvatskoj imao svaki mjesec uvid u svoju platnu listu, a koju niti jednom tijekom trajanja radnog odnosa nije osporavao, niti je ukazivao na bilo kakve propuste vezane uz prekovremeni rad.
Osim toga, tuženik ne spori da bi se nekada dogodilo da radnici, zbog potrebe organizacije rada, trebaju rad obavljati dulje od redovnog rada, međutim takav rad, odnosno prekovremeni sati bi im bili uredno i redovito isplaćivani i to kroz premije koje su prikazane u obračunima plaća koje tužitelj dostavlja uz tužbu. U odnosu na naknadu troškova stanovanja tuženik ističe kako je navedenu obvezu prema tužitelju ispunio iz razloga što je radnicima, među kojima je bio u tužitelj, osigurao smještaj u kojem je radnik boravio do veljače 2017., a koji je smještaj radnik samoinicijativno napustio u veljači 2017. te se preselio u privatni smještaj na adresi [adresa].
U odnosu na povećanje plaće po svakoj godini radnog staža tuženik ističe kako nije sporno ni to da je odredbom čl.
56. Kolektivnog ugovora o gospodarstvu propisano kako se osnovna plaća radnika povećava za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža, međutim, tuženik u cijelosti osporava navode o tome kako radniku navedeno povećanje nije obračunato. Da je tome tako jasno proizlazi iz činjenice da iz platnih lista koje tužitelj dostavlja uz tužbu jasno proizlazi kako se iznos satnice za obavljeni rad svake godine povećavao za iznose koje približno odgovaraju ranije spomenutom postotku. Sukladno iznijetom, tuženik predlaže naslovnom sudu odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te obvezati tužitelja da tuženiku naknadi troškove ovog parničnog postupka uvećane za zatezne kamate od presuđenja do isplate, sve u roku od 15 dana.
3. Tijekom postupka tuženik prvenstveno ističe prigovor zastare utuženih potraživanja tužitelja prema čl. 195. Građanskog zakonika (Bürgerliches Gesetzbuch BGB) a sukladno mjerodavnom materijalnom pravu zemlje rada u vezi ugovora o radu te drugih prava i obveza upućenih radnika na rad u inozemstvo. Sukladno čl. 195. Građanskog zakonika, radnik svoja prava iz radnog odnosa može potraživati u općem zastarnom roku od 3 godine. Tuženik nadalje navodi da je u pogledu troškova smještaja osigurao tužitelju nekretninu za stanovanje dok je radio za tuženika u Njemačkoj, no da je tužitelj dobrovoljno napustio smještaj, te stoga nije došlo do povrede obveze poslodavca, ovdje tuženika, dok u odnosu na ostala potraživanja, tuženik navodi da se na izaslane radnike primjenjuje njemački Zakon o upućivanju radnika (Arbeitnehmer-Entsendegesetz – AEntG) usklađen s Direktivom EU 2018/957 (ranije 96/71/EZ) o izaslanim radnicima, kojim nije predviđeno pravo na naknadu prekovremenog rada u opsegu koji tužitelj potražuje, te ne postoji obveza prijevoza niti naknada za minuli rad na način kako tužitelj zahtijeva.
4. Tužitelj osporava navode tuženika te ističe kako je predmet ovog spora potraživanje manje isplaćene plaće na ime materijalnih prava radnika a na koja se prava primjenjuju propisi Republike Hrvatske s obzirom da je odnos između stranaka ovog postupka uređen ugovorom o radu i istim je ugovorena primjena hrvatskog prava u skladu sa Zakonom o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja i Uredbom Rim 1, dok pak eventualni propisi koji se primjenjuju na upućenog radnika navedeno ne isključuju, a sve sukladno čl. 8. st. 1. Zakona o radu, a svakako da se primjenjuje povoljnije pravo za radnika.
5. U tijeku postupka sud je proveo dokaz uvidom u svu dokumentaciju koju su stranke dostavile u spis, te je proveo dokaz saslušanjem svjedoka SD i tužitelja. Tuženik je tijekom postupka odustao od saslušanja svjedoka ŽD, ND te UD, dok je sud odustao o provođenja dokaza saslušanjem svjedoka ZD i BD. Na ročištu održanom 16. lipnja 2025. sud je odbio daljnje dokazne prijedloge tužitelja, ocijenivši da je činjenični supstrat dostatno raspravljen, pri čemu je na sudu da samostalno odluči o sadržaju prava, koje se u konkretnom slučaju primjenjuje pa slijedom tog i o osnovanosti tužbenog zahtjeva.
6. Ocjenom provedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan.
7. Predmet spora je zahtjev tužitelja kao bivšeg radnika tuženika od tuženika kao bivšeg poslodavca za isplatom naknade troškova prijevoza na posao i s posla, isplate prekovremenog rada, naknade za smještaj i dodatka za staž, za razdoblje od lipnja 2019. do studenog 2022. za vrijeme privremenog rada u Njemačkoj kao izaslanog radnika temeljeći isto na odredbama Ugovora o radu, Zakona o radu, Kolektivnog ugovora za graditeljstvo i Dodatka kolektivnog ugovora za graditeljstvo za upućivanje radnika u inozemstvo.
8. Između stranaka nije sporno da je tužitelj u utuženom razdoblju radio kao izaslani radnik kod tuženika u njegovoj podružnici u Saveznoj Republici Njemačkoj te da su stranke u predmetnim ugovorima o radu za privremeni rad u inozemstvu ugovorile primjenu hrvatskog prava, dok je među strankama sporno koja pravna pravila se primjenjuju u konkretnom predmetu radi ocjene osnovanosti tužbe i tužbenog zahtjeva, pa shodno tome i osnovanost zahtjeva tužitelja.
9. Sporna je primjena mjerodavnog prava, osnova i visina tužbenog zahtjeva.
10. Budući da su stranke ugovorile primjenu hrvatskog prava ovaj sud nije utvrđivao pravno relevantne činjenice kojima se u sporu s prekograničnim elementnom utvrđuje mjerodavno pravo, već je sukladno načelu “Iura novit curia” utvrdio sadržaj materijanog prava te njegovu pravilnu primjenu kao i primjenu pravne stečevine (acquis communautaire) Europske unije.
11. Polazeći od odredbi Kolektivnog ugovora za graditeljstvo („Narodne novine“ broj 115/15, Odluka 134/15, 26/18, Odluka 49/18, 93/20, Odluka 115/20, 104/20, Odluka 112/20 dalje; KUG), kao izvora prava, ovaj sud ističe načelo teritorijalnosti kao jedno od temeljnih načela pravnog sustava Republike Hrvatske, koje je propisano u članku 1. KUG-a, koji navodi da se odredbe ovog kolektivnog ugovora primjenjuju na teritoriju Republike Hrvatske, dok se na inozemnim gradilištima primjenjuje Dodatak Kolektivnog ugovora za graditeljstvo (dalje: Dodatak KUG), i to u mjeri u kojoj nije u suprotnosti s propisima zemlje rada.
12. Također, čl. 97. KUG-a propisuje da Dodatak Kolektivnom ugovoru za graditeljstvo, kojim se uređuju prava i obveze te uvjeti rada radnika koje poslodavac upućuje na rad na inozemna gradilišta, sastavni je dio ovog Kolektivnog ugovora.
13. Nadalje, članak 1. Dodatka KUG-a utvrđuje da se njime uređuju prava, obveze i uvjeti rada radnika koje poslodavac upućuje na inozemna gradilišta, dok je čl. 2. st. 3. propisano da, kada se radnik upućuje na rad u inozemstvo u zemlje u kojima je na upućene radnike obvezna primjena propisa zemlje rada ili njezinih obvezatnih kolektivnih ugovora, na ugovore o radu i druga prava i obveze primjenjivati će se obvezatni propisi zemlje rada, dok se u slučaju suprotnosti propisa zemlje rada u odnosu na propise u Republike Hrvatske, a po istoj osnovi, radniku priznaje pravo na zakonski propisani minimum u zemlji rada.
14. Prema ocjeni suda, navedena odredba čl. 2. st. 3. Dodatka KUG-a predstavlja kolizijsku normu, te ima karakter prisilnog propisa (ius cogens), čija primjena ne ovisi o volji stranaka, već obvezuje nadležna tijela.
15. Nadalje, odredba čl. 15. Dodatka KUG-a, navodi da u slučaju znatne razlike između plaća u Republici Hrvatskoj i viših plaća u zemlji rada, ugovorne strane su suglasne sa smanjenjem obima materijalnih prava radnika upućenih na rad u inozemstvo, no ipak, poslodavac u pravilu osigurava »Dodatak za upućivanje« u vidu smještaja ili naknade za smještaj, pri čemu se iznos naknade određuje ovisno o visini stvarnog troška.
16. Sud stoga zaključuje da odredbe Dodatka KUG-a u konkretnom predmetu imaju prednost u odnosu na Kolektivni ugovor za graditeljstvo te da njihova primjena osigurava usklađenost s obveznim propisima zemlje rada, ali i zaštitu minimuma materijalnih prava radnika u inozemstvu.
17. Ovakav stav suda, potvrđuje odredba čl. 2. Dodatka KUG-a, koja razlikuje situaciju iz stavka 2. koji u bitnome navodi, da kada se radnika upućuje na rad u inozemstvo u zemlje u kojima je dopušteno uvjete rada urediti neovisno od propisa zemlje rada, na ugovor o radu primjenjivat će se propisi RH i odredbe ovog Ugovora, od situacije iz stavka 3. koji u bitnom navodi, da kad se radnik upućuje na rad u inozemstvo, u zemlje u kojima je na upućene radnike obvezna primjena propisa zemlje rada primjenjivati će se obvezatni propisi zemlje rada.
18. U konkretnom predmetu za sud je nesporno da se radi o situaciji iz čl. 2. st. 3. Dodatka KUG-a, budući da zemlja rada, ovdje SR Njemačka, propisuje obvezatnu primjenu Zakona o upućivanju radnika (Arbeitnehmer-Entsendegesetz – dalje AEntG) na sve radnike koje inozemni poslodavac upućuje na rad na njezino područje.
19. Naime, u konkretnom predmetu je utvrđeno, a među strankama je nesporno, da se rad obavljao na području SR Njemačke, u kojoj zemlji je propisana obvezna primjena AEntG-a.
20. Također, Kolektivni ugovor sindikalne podružnice tuženika iz 2021. godine (KU/21), u čl. 1. st. 1. propisuje da je ovaj ugovor važeći na području županija u RH, gdje poslodavac obavlja djelatnost, dok u stavku 2. navodi da se ovaj kolektivni ugovor primjenjuje na inozemnim gradilištima, kada to nije u suprotnosti s propisima i kolektivnim ugovorima zemlje rada, dok u članku 110. propisuje da se prava, obveze i uvjeti rada upućenih radnika uređuju Pravilnikom o izaslanim radnicima, koji mora biti usklađen s Dodatkom Kolektivnog ugovora.
21. Sud je utvrđujući sadržaj stranog prava, nesporno utvrdio da je njemački zakon AEntG implementirao Direktivu (EU) 2018/957 Europskog parlamenta i Vijeća od 28. lipnja 2018. godine, kojom se mijenja Direktiva 96/71/EZ o upućivanju radnika u okviru pružanja usluga.
22. Prema ocjeni suda, u hrvatskom pravu, strano pravo smatra se pravom, a ne činjenicom, te je dužnost suda utvrditi njegov sadržaj. Navedeno propisuje članak 8. stavak 1. Zakona o međunarodnom privatnom pravu („Narodne novine“ br. 101/17, 67/23; dalje: ZMPP), kojim je propisano da sud ili drugo tijelo Republike Hrvatske utvrđuje sadržaj prava strane države po službenoj dužnosti. Nadalje, stavak 2. istog članka propisuje da se pravo strane države primjenjuje na način kako se tumači u toj državi.
23. Sud je cijenio vjerodostojnim ovjerene prijevode po sudskom tumaču relevantnih propisa njemačkog prava te sudsku praksu njemačkih sudova LAG 3 Sa 113/14, te BAG 5 AZR 362/16, koju je sukladno čl. 8. st. 4. ZMPP-a dostavio tuženik, sve u skladu s načelom efikasnosti i hitnosti u rješavanju radnih sporova.
24. Sud nalazi da čl. 2. stavak 1. AEntgG-a propisuje, da se radnici poslodavca iz inozemstva poslani na rad u Njemačku podvrgavaju svim pravno obvezujućim odredbama njemačkih propisa o plaći, naknadi plaće za prekovremeni rad, godišnjem odmoru, radnom vremenu i odmorima, rasporedu radne snage, zaštiti zdravlja i sigurnosti, smještaju, zaštiti trudnica, porodilja, djece i mladih, ravnopravnosti spolova, zaštiti od diskriminacije te naknadama za putovanje, smještaj i prehranu.
25. Nadalje, čl. 13.b. AEntG-a, navodi da u situaciji kada strani poslodavac upućuje radnika na teritorij Savezne Republike Njemačke na razdoblje duže od 12 mjeseci na rad, primjenjuju se dodatni uvjeti rada propisani zakonima, administrativnim aktima i općim kolektivnim ugovorima koji važe na području SR Njemačke, osim odredbi koje se odnose na formalne uvjete radnog odnosa i sustav mirovinskog osiguranja.
26. S obzirom da AEntG samo taksativno navodi radne uvjete, na koje se primjenjuju pravno obvezujuće odredbe njemačkog prava, sud utvrđuje da je isti lex generalis u odnosu na konkretne zakonske odredbe, koje određuju sadržaj tih materijalnih prava i materijalno pravne institute koji iz takvih prava proizlaze, poput instituta zastare.
27. Sud utvrđuje da u situaciji, kada se rad obavlja na njemačkom teritorijalnom području u odnosu na izaslanog radnika, relevantni propisi su Zakon o minimalnoj plaći (MiLoG), Zakon o radnom vremenu (ArbZG), Zakon o minimalnom godišnjem odmoru (BUrlG), Zakon o zaštiti na radu (ArbSchG), Zakon o nastavku isplate plaće tijekom bolesti (EFZG), Zakon o općoj jednakosti (AGG), njemački Građanski zakonik (BGB) i dr. kao lex specialis.
28. Tužitelj je u bitnom iskazao kako je u početku stanovao u organiziranom smještaju od strane poslodavca u stanu s još jednim radnikom, te da je nakon dva mjeseca poslodavac otkazao navedeni stan te da mu je poslodavc rekao da privatno preuzme najam, a poslodavac mu je isplaćivao dio naknade cijene tog najma, ali ne i cijeli iznos i tako sve do kraja 2020., no da je on odselio u privatni smještaj. U vezi prijevoza naveo je da je postojao kombi tuženika sa 7 sjedećih mjesta, dok je na radilištu bilo od 50 do 100 radnika te da mu tuženik nije nadoknađivao troškove prijevoza. Nadalje je izjavio da je dobivao platne liste i žalio se šefu na sate navedene u platnoj listi, ali je morao ostati zbog egzistencije.
29. Svjedok SD u bitnom u svom iskazu navodi kako je on bio smješten u organiziranom smještaju od strane tuženika, te da mu je poznato da je tužitelj bio u privatnom smještaju. Navodi kako je tuženik imao organiziran prijevoz kombijem ali samo za voditelje, a ne i za radnike. Nadalje navodi kako je na oglasnoj ploči bila izvješena obavijest o radnom vremenu od 07 do 17 sati, s naznačenim pauzama od dva puta po 15 minuta, te jednom od 30 minuta, dok je subotom radno vrijeme bilo od 07 do 12 sati, te da nema saznanja jesu li poslovođe vodili evidenciju radnog vremena, kao niti saznanja je li tužitelj radio izvan redovnog radnog vremena niti koliko.
30. Sud je uvidom u predmetne Ugovore o radu za privremeni rad u inozemstvu za tužitelja utvrdio je da se u čl. 1. st. 2. Ugovora propisuje, da se ovim ugovorom utvrđuju posebna međusobna prava i obveze za vrijeme rada radnika u inozemstvu, dok je člankom 4. Ugovora propisano da radnik upućen na rad u inozemstvo ostvaruje pravo na troškove puta u odlasku i povratku.
31. Prema ocjeni suda, Dodatak KUG-a ne propisuje obavezu tuženiku da osigura prijevoz niti nadoknadi trošak prijevoza tužitelju, što je u skladu i sa čl. 2. st. 1. t. 8. AEntG-a, u svezi sa stavkom 3. istog članka, pa tuženikova obveza naknade troška prijevoza proizlazi kako je ugovorena u čl. 4. predmetnih Ugovora o radu za privremeni rad u inozemstvu, dakle samo za slučaj prvog dolaska i konačnog odlaska iz zemlje rada, a ne na način i u opsegu kako tužitelj tužbom potražuje.
32. Nadalje, s obzirom na navode svjedoka SD da je isti stanovao u smještaju kojeg je organizirao tuženik, te da je tužitelj odselio u privatan smještaj, a zbog kontradiktornosti navoda tužitelja i tuženika, kada tužitelj iskazuje na ročištu da mu je tuženik otkazao smještaj, sud poklanja vjeru navodima tuženika da je isti za svoje radnike, pa tako i za tužitelja osigurao smještaj na adresi [adresa], koji je udaljen 1,9 km od mjesta rada, koji se nalazi na adresi [adresa], Č, [adresa], te da je tužitelj samovoljno odselio u privatni smještaj u Weiden in der Oberpfaltz, koji je udaljen 13 km od gradilišta.
33. Sud utvrđuje da Zakon o radnom vremenu Savezne Republike Njemačke (ArbZG) ne propisuje zakonsku obvezu isplate uvećane osnovice niti dodataka za prekovremeni rad, dok AEntG u čl. 2. st. 1. navodi, da se na plaće i naknade za prekovremeni rad primjenjuje njemačko pravo, kada se rad obavlja na teritoriju SR Njemačke. Nadalje, ugovorima o radu za privremeni rad u inozemstvu, koje su sklopile stranke ovog postupka, nije predviđena obveza poslodavca, ovdje tuženika na isplatu uvećane satnice za prekovremeni rad. Slijedom navedenog, stav je ovog suda da se prekovremeni rad tužitelja kao izaslanog radnika za rad koji je obavljao u SR Njemačkoj obračunava po istoj osnovnoj satnici kao i redovan rad, što je usklađeno i sa sudskom praksom njemačkih radnih sudova.
34. Sud je cijenio pravni okvir utvrđen člankom 3. stavkom 1. Direktive (EU) 2018/957, prema kojem države članice, neovisno o pravu mjerodavnom za radni odnos, radnicima upućenima na njihovo državno područje osiguravaju jednak postupak glede temeljnih uvjeta rada, pa pod točkom (c) istog članka navodi primitke od rada uključujući i prekovremeni rad, dok u nastavku Direktiva izričito određuje da se sadržaj pojma „primitci od rada“ utvrđuje nacionalnim pravom i/ili praksom države članice u koju je radnik upućen, u ovom konkretnom predmetu pravom i/ili praksom SR Njemačke.
35. Sud nadalje, razmatrajući navode tužitelja u pogledu zaštite prava temeljenih na povoljnijim uvjetima rada, s jedne strane, te zahtjeve tuženika za zaštitom slobode pružanja usluga i sprječavanjem narušavanja tržišne konkurencije, s druge strane, utvrđuje da tuženik de iure nije pravno obvezan isplaćivati dodatnih 30 % ili 50 % naknade za prekovremeni rad tužitelju, koji djeluje kao izaslanik radnika u Saveznoj Republici Njemačkoj, dok nametanje takve obveze de facto dovelo bi tuženika u nekonkurentan položaj zbog dodatnog troška, uz gotovo dvostruko višu satnicu u Njemačkoj, čime bi se nerazmjerno ograničila njegova sloboda pružanja usluga.
36. Sud Europske unije u predmetu Laval (C-341/05) izričito je sprječio takve posljedice, naglašavajući da bi takvo postupanje bilo u suprotnosti s načelima slobode pružanja usluga zajamčenim člankom 56. UFEU, kojim se zabranjuje nametanje dodatnih financijskih tereta poslodavcima iz drugih država članica ukoliko nisu nužni za zaštitu radnika te stvaraju nerazmjernu prepreku tržišnom natjecanju.
37. Povoljniji uvjeti rada za upućene radnike primjenjivi su isključivo kada proizlaze iz pravnih izvora bez teritorijalnog ograničenja, poput ugovornih odredbi između radnika i poslodavca, ili kada čine minimalne uvjete zemlje rada. Budući da predmetni dodatak za prekovremeni rad ne spada pod obvezatne minimalne uvjete rada u Njemačkoj, niti je u konkretnom predmetu ugovorno predviđen, tuženik nije obvezan njegovom primjenom.
38. Sud zaključuje da se sukladno načelu mutatis mutandis, ista pravila primjenjuju se i na sve zahtjeve tužitelja dok je izaslan radnik, a koji se prema važećem pravu Republike Hrvatske smatraju primicima od rada, uključujući plaću, sve vrste dodataka na plaću, naknade za rad u otežanim uvjetima, nagrade, bonuse, naknade za prijevoz i druga materijalna prava koja pripadaju tužitelju dok rad obavlja na teritoriju RH. Dodatno čl. 15. Dodatka KUG-a jasno navodi suglasno smanjenje dodataka za upućivanje, ograničavajući obvezu tuženika na osiguravanje smještaja ili naknade za smještaj, dok tužitelj obavlja rad na inzemnom gradilištu.
39. Ovaj sud sukladno čl. 221. st. 4. ZPP-a, smatra notornom činjenicom, koja ne zahtijeva posebno dokazivanje, da su prosječne plaće usporedivih zanimanja u Saveznoj Republici Njemačkoj znatno više od prosječnih plaća u Republici Hrvatskoj, a isto proizlazi i iz službenih statističkih podataka koje kontinuirano prate i objavljuju nadležna nacionalna tijela Republike Hrvatske, uključujući statističke i financijske institucije te poreznu administraciju, kao i odgovarajuće statističke i financijske institucije Europske unije, te su u široj javnosti opće poznate i nesporne.
40. No ipak, sud je uvidom u dostavljenu dokumentaciju utvrdio da je primjerice u predmetnom Ugovoru o radu za privremeni rad u inozemstvu od 15.02.2019. za tužitelja ugovorena osnovna plaća od 11,30 eura bruto po satu, dok je u Ugovoru o radu na određeno vrijeme za rad tužitelja u RH od 15.02.2019 ugovorena osnovna plaća od 25,75 kuna bruto po satu, nadalje Ugovorom o radu za privremeni rad u inozemstvu od 23.11.2020. ugovorena osnovna plaća od 11,30 eura bruto po satu, dok je u Ugovoru o radu na neodređeno vrijeme za rad tužitelja u RH od 30.11.2021. ugovorena osnovna plaća od 31,75 kuna bruto po satu.
41. Ovaj sud smatra da satnica predstavlja ključni element ekonomskog aspekta radnog odnosa te objektivno ukazuje na povoljnije ili nepovoljnije uvjete zaposlenja. U konkretnom slučaju, neosporno je da uvjeti rada tužitelja ne odstupaju od standarda propisanih za izaslane radnike u SR Njemačkoj niti se mogu smatrati manje povoljnijim uvjetima u odnosu na one koje bi tužitelj ostvario na radu u RH.
42. Sud je, cijenivši Direktivu (EU) 2018/957 kao izvor prava, utvrdio da je u čl. 3. st. 1. pod točkom c, propisano da radniku pripadaju svi primici od rada određeni obveznim propisima zemlje rada. Sud utvrđuje da dodaci za staž („minuli rad“) predstavljaju sastavni dio plaće, odnosno primitak od rada, te da ne čine samostalno materijalno pravo, poput regresa ili božićnice, niti imaju zaseban porezni tretman. Sud, nadalje utvrđuje da je njemački zakonodavac ovu obvezu iz Direktive implementirao kroz zakon AEntG, kojim je propisano u čl. 2. st. 1. da se svi primici, uključujući dodatke za radni staž, određuju i isplaćuju u skladu s njemačkim pravom. Međutim, sud je utvrdio da njemački propisi radnog prava ArbZG ne propisuju obvezu isplate dodatka za radni staž, već takvo pravo može proizaći jedino iz kolektivnih ugovora s primjenom u SR Njemačkoj, internih pravilnika ili individualnih ugovora. Uvidom u predmetne ugovore o privremenom radu u inozemstvu za tužitelja, sud je utvrdio da stranke ovog postupka nisu ugovorile dodatak na staž kao pravo koje pripada tužitelju dok je izaslan na rad u inozemstvo.
43. Sud je nakon izvršenog uvida u Odluku o radnom vremenu, koju je dostavio tužitelj, utvrdio kako ista ne predstavlja odluku o radnom vremenu tužitelja, već se ista odnosi na radno vrijeme tuženika na radilištu Siemens, dok je odluka od 21.01.2020. godine ocijenjena irelevantnom za ovaj postupak.
44. Nadalje i u porezno pravnom tretmanu položaj tužitelja veže se za pravo zemlje rada, pa tako Zakon o potvrđivanju Ugovora između Republike Hrvatske i Savezne Republike Njemačke o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja porezima na dohodak i imovinu, u članku 15. stavku 1., u svezi sa stavkom 2., propisuje među ostalim, da se plaće i slična primanja koja rezident jedne države ugovornice ostvaruje od nesamostalnog rada u drugoj državi ugovornici oporezuju u državi u kojoj se rad obavlja, pod uvjetom da primatelj boravi na teritoriju te države duže od 183 dana, odnosno ako se primanja radnika pripisuju stalnoj poslovnoj jedinici poslodavca koja se nalazi u toj državi.
45. Polazeći od navedenog, sud zaključuje da se neoporezive naknade, kako ih propisuje Kolektivni ugovor (KUG), odnose isključivo na rad obavljen na području Republike Hrvatske, i to kao oblik kompenzacije poreznim obveznicima u toj državi. Budući da tužitelj, od prvog dana utuženja radi kao izaslani radnik putem podružnice tuženika u SR Njemačkoj, te da je nesporno boravio više od 183 dana u zemlji rada, podliježe poreznim obvezama u SR Njemačke te ostvaruje prava iz radnopravnog i poreznog sustava te države, dok se KUG RH primjenjuje isključivo na teritoriju RH (čl.1.st.1.) te na porezne obveznike rada u RH, pa jasno proizlazi da tužitelj ne može kumulativno ostvarivati prava iz oba sustava.
46. Tijekom postupka tuženik je istaknuo prigovor zastare tužiteljevih potraživanja. S obzirom da Zakon o radu upućenih radnika Njemačke (Arbeitnehmer- Entsendegesetz – AEntG) propisuje obveznu primjenu materijalnog prava države u kojoj se rad obavlja, s ciljem zaštite prava upućenih radnika u pogledu plaće, prekovremenog rada, uvjeta smještaja, troškova prijevoza, kao i zaštite zdravlja, sigurnosti i otežanih uvjeta rada, materijalno pravni institut zastare za ostvarivanje navedenih prava se određuje prema pravu zemlje rada, pri čemu se u njemačkom pravu primjenjuje građanski zakonik Bürgerliches Gesetzbuch (dalje: BGB).
47. Iako se konkretan postupak vodi pred sudom Republike Hrvatske, sud je dužan primijeniti materijalno pravo SR Njemačke u onom dijelu, u kojem ga upućuju kolizijske norme hrvatskog prava, pri čemu se materijalna prava i uvjeti zaposlenja upućenih radnika propisuju obvezatnim odredbama AEntG te odredbama specijalnih zakona zemlje rada, a njihov materijalno pravni institut zastare prema relevantnim odredbama njemačkog građanskog zakonika, konkretno člancima 195.i 199. BGB-a.
48. U konkretnom predmetu, sukladno čl.195. BGB-a, koji propisuje opći zastarni rok od 3 godine, a u svezi s člankom 199. BGB-a, sud utvrđuje da su tužiteljeva potraživanja koja se odnose na 2019. i 2020. godinu, zastarjela zaključno s 31.12.2023. godine.
49. Sud utvrđuje da tuženik opravdano navodi kako su uvjeti rada i zapošljavanja za tužitelja znatno povoljniji u Saveznoj Republici Njemačkoj u usporedbi s uvjetima koje bi usporediv radnik ostvario u Republici Hrvatskoj. U tim okolnostima, iako je sukladno cilju Direktive, nužno u zemlji rada osigurati minimalnu zaštitu kroz taksativno određena prava iz radnog odnosa, radi sprječavanja socijalnog dumpinga, sud smatra da bi primjena dodatnih prava iz KUG-a, bez pristanka tuženika, predstavljala prekomjerno ograničenje slobode pružanja usluga tuženika na unutarnjem tržištu Europske unije. Posebice to vrijedi u situaciji, kada su minimalna prava u zemlji rada u stvarnosti povoljnija od uvjeta zaposlenja u zemlji upućenja, što je konkretno slučaj među strankama.
50. Sud utvrđuje da Direktiva (EU) 2018/957 naglašava načelo pravednih i transparentnih pravila radi osiguranja pravne sigurnosti i povjerenja u jedinstveno tržište Europske unije, pri čemu je svako proizvoljno kombiniranje normi iz različitih pravnih poredaka radi stjecanja povoljnijeg položaja, na štetu tržišnog natjecanja ili prava radnika, u suprotnosti s njezinom svrhom i temeljnim načelima sekundarnog prava Unije te dovodi do pravne nesigurnosti i narušavanja ravnoteže između slobode pružanja usluga i zaštite radnika.
51. Slijedom svega utvrđenog, a polazeći od nesporne činjenice da se tužbeni zahtjev odnosi na razdoblje tijekom kojega je tužitelj bio izaslan na privremeni rad u Saveznu Republiku Njemačku, sud utvrđuje da je predmetni spor obilježen prekograničnim elementom, čime je nužno bilo primijeniti odgovarajuće odredbe stranog prava u vezi s ugovornim odnosom među strankama. Uvidom u predmetne ugovore o privremenom radu na inozemnim gradilištima tužitelja, te uzimajući u obzir relevantne propise nacionalnog prava, utvrđenjem sadržaja relevantnog stranog prava, te primjenjujući izvore prava Europske unije, sud zaključuje da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti neosnovan te je odlučeno kao u izreci ove odluke pod točkom I.
52. Ostali navodi stranaka nisu bili od utjecaja na donošenje odluke pa nisu posebno ocjenjivani.
53. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbama članka 154. stavka 1. i članka 155. stavka 1. ZPP, te su troškovi dosuđeni tuženiku koji je u cijelosti uspio u postupku sukladno Tbr. 52. st. 1. u vezi s Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023) prema vrijednosti predmeta spora.
54. Tuženiku su priznati troškovi za:
sastav odgovora na tužbu od 500,00 eura (Tbr.8/1),
sastav podneska od 2.12.2024. od 500,00 eura (Tbr.8/1),
pristupa na ročište 4.12.2024. od 500,00 eura (Tbr.9/1),
pristupa na ročište 22.1.2025. od 500,00 eura (Tbr.9/1),
sastav podneska od 30.1.2025. od 500,00 eura (Tbr.8/1),
pristupa na ročište 16.6.2025. od 500,00 eura (Tbr.9/1),
što ukupno iznosi 3.000,00 eura, a uvećano za PDV od 25% (Tbr.46) trošak tuženika sveukupno iznosi 3.750,00 eura.
55. Tuženik je odbijen sa zahtjevom za naknadom troška za sastav ostalih podnesaka jer u istima ponavlja navode iz odgovora na tužbu i priznatih podnesaka.
56. Odluka o zateznim kamatama na trošak parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 151. st. 3. ZPP po stopi propisanoj odredbom čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 155/23, u daljem tekstu ZOO).
57. Na temelju odredbe čl. 11. st. 1. toč. 3. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" br. 118/18) tužitelj je oslobođen obveze plaćanja sudskih pristojbi u ovoj pravnoj stvari.
U Zagrebu 16. rujna 2025.
Sutkinja:
Petra Hertelendi Lovrić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi e-komunikacijom ili pisano u četiri istovjetna primjerka putem ovog suda za nadležni županijski sud.
DNA:
1. tužitelju po punomoćnici
2. tuženiku po punomoćniku