Supreme Court allows appeal, ruling employment ended on business closure date, not four months later.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia accepted the appellant's appeal against a final judgment that had extended the employment relationship by four months. The lower courts incorrectly applied labor law by waiting four months after the salon's closure before deeming the employment relationship ended. The court held that the employment relationship terminated immediately upon the closure of the business, as mandated by the relevant labor law provisions.
Legislator headnote
AI generatedčl. 34. st. 1. toč. 1. Zakona o samostalnom obavljanju privrednih djelatnosti osobnim radom; čl. 26. istog zakona; čl. 77. st. 1. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa: The employment relationship terminates immediately upon the closure of the business, not after a four-month statutory period.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-3434/1999-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vjere Delić kao predsjednice vijeća, te Jakoba Miletića, Gordane Matasić-Špoljarić, Marijana Ramušćaka i Andrije Erakovića kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice J. S. iz V., koju zastupa punomoćnica N. B.-V., odvjetnica iz R., protiv tuženika salona Z., vlasništvo S. M. iz R., koju zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog ureda Š. i V. iz R., radi utvrđenja i isplate, rješavajući reviziju tuženika protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Rijeci od 29. travnja 1998. godine broj Gž-449/96, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci od 22. svibnja 1995. godine broj P-4209/92, u sjednici održanoj 27. ožujka 2002. godine,
p r e s u d i o j e:
Prihvaća se revizija tuženika, preinačuju se presuda Županijskog suda u Rijeci od 29. travnja 1998. godine broj Gž-449/96 i presuda Općinskog suda u Rijeci od 22. svibnja 1995. godine broj P-4209/92 i sudi:
Tužbeni zahtjev se odbija.
Tužiteljica je dužna naknaditi tuženiku troškove cijelog postupka u iznosu od 1.620,00 kn, u roku od 15 dana.
Obrazloženje
Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da je za radom tužiteljice trajno prestala potreba zbog tehnoloških, organizacijskih i ekonomskih razloga s danom 14. rujna 1992. godine i da je tužiteljici radni odnos prestao 14. siječnja 1993. godine, te je tuženica obvezana platiti tužiteljici razliku plaće i plaću s kamatom, kako je pobliže označeno st. III. izreke, uz naknadu parničnog troška u iznosu od 3.750,00 kn, kao i dospjele doprinose za razdoblje od 15. rujna 1992. godine do 15. siječnja 1993. godine. Ostali dio tužbenog zahtjeva je odbijen. Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda.
Protiv pravomoćne drugostupanjske presude tuženik je izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
U odgovoru na reviziju tužiteljica je osporila revizijske navode i predložila da se revizija odbije kao neosnovana.
O izjavljenoj reviziji se nije izjasnio nadležni državni odvjetnik.
Revizija je osnovana.
U provedenom postupku nije učinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine”, broj 53/91, 91/92 i 112/99 – dalje ZPP), na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju čl. 386. ZPP.
Ne postoji ni bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP, jer nema proturječnosti između izreke presude i obrazloženja, niti pobijana presuda ima drugih nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.
Nasuprot tome, osnovan je prigovor revidenta da je pri donošenju pobijane presude pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje da je trajno prestala potreba za njenim radom, te da joj je radni odnos zbog toga prestao 14. siječnja 1993. godine, zahtjev za isplatu plaće od 14. rujna 1992. godine do 14. siječnja 1993. godine, te isplatu doprinosa za isto razdoblje.
Prvostupanjski sud je utvrdio, a ta utvrđenja je kao pravilna prihvatio i sud drugog stupnja:
- da tuženik obavlja frizersku djelatnost,
- da je tužiteljica s tuženikom sklopila ugovor o zapošljavanju na neodređeno vrijeme dana 1. kolovoza 1987. godine,
- da je vlasnica frizerske radnje odjavila obrt 14. rujna 1992. godine kod Sekretarijata za obrt i poduzetništvo,
- da je istog dana tužiteljica prestala raditi kod tuženika, što je evidentirano u radnoj knjižici.
Na temelju utvrđenih činjenica nižestupanjski sudovi su zaključili da je tužiteljici radni odnos mogao prestati tek 14. siječnja 1993. godine, nakon isteka roka od 4 mjeseca propisanog odredbom čl. 77. Zakona o radnim odnosima (“Narodne novine”, broj 25/92 – dalje ZRO), računajući od dana odjave obrta i obavijesti tužiteljici o prestanku radnog odnosa (14. rujna 1992. godine). Stoga su prihvatili tužbeni zahtjev, osim u dijelu koji se odnosi na isplatu razlike plaće za kolovoz 1992. godine.
Ovakav pravni zaključak nižestupanjskih sudova nije pravilan, pa su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo u pobijanom dijelu presude, kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev. Odredbom čl. 34. st. 1. toč. 1. Zakona o samostalnom obavljanju privrednih djelatnosti osobnim radom (“Narodne novine”, broj 19/90 i 53/90) propisano je da radnja prestaje s radom odjavom, a prema odredbi čl. 26. istog zakona samostalni privrednik može privremeno obustaviti obavljanje djelatnosti radnje, o čemu obavještava općinski organ u roku od 7 dana od dana obustave.
I u slučaju odjave radnje i u slučaju privremenog obustavljanja obavljanja djelatnosti radnja prestaje s radom.
Pitanje radnog odnosa radnika u slučaju prestanka radnje riješeno je odredbom čl. 77. st. 1. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa (“Narodne novine”, broj 34/91, 19/92 i 26/93 – dalje ZOPRO, koji se primjenjuje temeljem čl. 129. ZRO), iz koje proizlazi da u slučaju prestanka radnje radniku prestaje radni odnos.
Ista je situacija glede radnih odnosa i u slučaju privremene obustave obavljanja djelatnosti, jer se također radi o prestanku radnje, iako ograničenog (privremenog) trajanja.
Stoga je temeljem iste odredbe čl. 77. st. 1. ZOPRO tužiteljici radni odnos prestao danom privremene odjave radnje 14. rujna 1992. godine.
Budući da su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo prihvaćanjem tužbenog zahtjeva, o reviziji tuženika odlučeno je temeljem čl. 395. st. 1. ZPP prihvaćanjem revizije i preinačenjem nižestupanjskih presuda.
Odluka o parničnim troškovima donesena je na temelju čl. 154. st. 1. ZPP u svezi s čl. 166. st. 2. ZPP, a odnosi se na troškove zastupanja prema troškovniku tuženika, kao i troškove žalbe, u skladu s odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.
U Zagrebu, 27. ožujka 2002. godine.
Predsjednica vijeća:
Vjera Delić, v.r.