P-531/2020-24 · Općinski sud u Virovitici

Republika Hrvatska

Općinski sud u Virovitici

Virovitica, Tomaša Masaryka 8

Poslovni broj: P-531/2020-24

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Virovitici po sucu toga suda Željki Jurić, kao sucu pojedincu, po prijedlogu više sudske savjetnice Andreje Vunić, u parničnom postupku tužitelja ČR, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupan po punomoćnicima, odvjetnicima Odvjetničkog društva Tihomir Volić & Nataša Ružička & Tea Cabudaj Cafuta iz Virovitice, protiv tužene Erste & Steiermärkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3 A, zastupane po Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, nakon provedene i zaključene glavne rasprave 6. ožujka 2025., temeljem čl. 335. st. 4. ZPP-a, dana 3. srpnja 2025.

p r e s u d i o j e

I. „I. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3/a, OIB: 23057039320 da tužitelju ČR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 4.941,35 EUR zajedno sa zateznom kamatom koja se obračunava

na iznos od 12,46 EUR počam od dana 1.11.2008 pa do isplate

na iznos od 15,30 EUR počam od dana 1.1.2009 pa do isplate

na iznos od 16,45 EUR počam od dana 1.2.2009 pa do isplate

na iznos od 17,62 EUR počam od dana 1.3.2009 pa do isplate

na iznos od 14,14 EUR počam od dana 1.4.2009 pa do isplate

na iznos od 14,56 EUR počam od dana 1.5.2009 pa do isplate

na iznos od 9,64 EUR počam od dana 1.6.2009 pa do isplate

na iznos od 0,66 EUR počam od dana 16.6.2009 pa do isplate

na iznos od 4,49 EUR počam od dana 1.7.2009 pa do isplate

na iznos od 1,00 EUR počam od dana 6.7.2009 pa do isplate

na iznos od 1,18 EUR počam od dana 15.7.2009 pa do isplate

na iznos od 6,81 EUR počam od dana 1.8.2009 pa do isplate

na iznos od 0,88 EUR počam od dana 14.8.2009 pa do isplate

na iznos od 8,12 EUR počam od dana 1.9.2009 pa do isplate

na iznos od 2,79 EUR počam od dana 7.9.2009 pa do isplate

na iznos od 6,85 EUR počam od dana 1.10.2009 pa do isplate

na iznos od 0,89 EUR počam od dana 12.10.2009 pa do isplate

na iznos od 6,65 EUR počam od dana 1.11.2009 pa do isplate

na iznos od 1,06 EUR počam od dana 10.11.2009 pa do isplate

na iznos od 9,99 EUR počam od dana 1.12.2009 pa do isplate

na iznos od 1,37 EUR počam od dana 7.12.2009 pa do isplate

na iznos od 12,97 EUR počam od dana 1.1.2010 pa do isplate

na iznos od 1,84 EUR počam od dana 13.1.2010 pa do isplate

na iznos od 16,04 EUR počam od dana 1.2.2010 pa do isplate

na iznos od 2,72 EUR počam od dana 10.2.2010 pa do isplate

na iznos od 14,94 EUR počam od dana 1.3.2010 pa do isplate

na iznos od 2,92 EUR počam od dana 13.3.2010 pa do isplate

na iznos od 20,93 EUR počam od dana 1.4.2010 pa do isplate

na iznos od 3,59 EUR počam od dana 15.4.2010 pa do isplate

na iznos od 15,12 EUR počam od dana 1.5.2010 pa do isplate

na iznos od 10,48 EUR počam od dana 14.5.2010 pa do isplate

na iznos od 10,88 EUR počam od dana 1.6.2010 pa do isplate

na iznos od 4,47 EUR počam od dana 1.6.2010 pa do isplate

na iznos od 11,61 EUR počam od dana 15.6.2010 pa do isplate

na iznos od 17,54 EUR počam od dana 1.7.2010 pa do isplate

na iznos od 7,24 EUR počam od dana 12.7.2010 pa do isplate

na iznos od 17,65 EUR počam od dana 16.7.2010 pa do isplate

na iznos od 13,11 EUR počam od dana 1.8.2010 pa do isplate

na iznos od 26,99 EUR počam od dana 16.8.2010 pa do isplate

na iznos od 4,94 EUR počam od dana 1.9.2010 pa do isplate

na iznos od 40,66 EUR počam od dana 15.9.2010 pa do isplate

na iznos od 7,66 EUR počam od dana 2.10.2010 pa do isplate

na iznos od 19,10 EUR počam od dana 2.10.2010 pa do isplate

na iznos od 27,13 EUR počam od dana 15.10.2010 pa do isplate

na iznos od 18,93 EUR počam od dana 1.11.2010 pa do isplate

na iznos od 24,38 EUR počam od dana 15.11.2010 pa do isplate

na iznos od 1,42 EUR počam od dana 1.12.2010 pa do isplate

na iznos od 43,06 EUR počam od dana 15.12.2010 pa do isplate

na iznos od 15,84 EUR počam od dana 22.12.2010 pa do isplate

na iznos od 11,75 EUR počam od dana 1.1.2011 pa do isplate

na iznos od 46,16 EUR počam od dana 14.1.2011 pa do isplate

na iznos od 40,19 EUR počam od dana 16.2.2011 pa do isplate

na iznos od 46,42 EUR počam od dana 16.3.2011 pa do isplate

na iznos od 42,36 EUR počam od dana 14.4.2011 pa do isplate

na iznos od 48,83 EUR počam od dana 13.5.2011 pa do isplate

na iznos od 25,45 EUR počam od dana 31.5.2011 pa do isplate

na iznos od 55,33 EUR počam od dana 15.6.2011 pa do isplate

na iznos od 69,92 EUR počam od dana 11.7.2011 pa do isplate

na iznos od 64,87 EUR počam od dana 15.7.2011 pa do isplate

na iznos od 75,17 EUR počam od dana 16.8.2011 pa do isplate

na iznos od 59,90 EUR počam od dana 15.9.2011 pa do isplate

na iznos od 33,57 EUR počam od dana 5.10.2011 pa do isplate

na iznos od 55,36 EUR počam od dana 14.10.2011 pa do isplate

na iznos od 7,87 EUR počam od dana 7.11.2011 pa do isplate

na iznos od 54,98 EUR počam od dana 14.11.2011 pa do isplate

na iznos od 26,22 EUR počam od dana 14.11.2011 pa do isplate

na iznos od 12,21 EUR počam od dana 5.12.2011 pa do isplate

na iznos od 55,76 EUR počam od dana 15.12.2011 pa do isplate

na iznos od 26,59 EUR počam od dana 15.12.2011 pa do isplate

na iznos od 30,98 EUR počam od dana 5.1.2012 pa do isplate

na iznos od 60,02 EUR počam od dana 13.1.2012 pa do isplate

na iznos od 22,37 EUR počam od dana 13.1.2012 pa do isplate

na iznos od 6,50 EUR počam od dana 1.2.2012 pa do isplate

na iznos od 38,34 EUR počam od dana 6.2.2012 pa do isplate

na iznos od 37,24 EUR počam od dana 15.2.2012 pa do isplate

na iznos od 0,02 EUR počam od dana 1.3.2012 pa do isplate

na iznos od 39,80 EUR počam od dana 5.3.2012 pa do isplate

na iznos od 40,48 EUR počam od dana 15.3.2012 pa do isplate

na iznos od 7,10 EUR počam od dana 5.4.2012 pa do isplate

na iznos od 58,17 EUR počam od dana 13.4.2012 pa do isplate

na iznos od 13,51 EUR počam od dana 13.4.2012 pa do isplate

na iznos od 16,08 EUR počam od dana 1.5.2012 pa do isplate

na iznos od 59,44 EUR počam od dana 15.5.2012 pa do isplate

na iznos od 5,41 EUR počam od dana 15.5.2012 pa do isplate

na iznos od 61,41 EUR počam od dana 14.6.2012 pa do isplate

na iznos od 21,01 EUR počam od dana 14.6.2012 pa do isplate

na iznos od 8,55 EUR počam od dana 1.7.2012 pa do isplate

na iznos od 58,61 EUR počam od dana 13.7.2012 pa do isplate

na iznos od 12,49 EUR počam od dana 13.7.2012 pa do isplate

na iznos od 16,72 EUR počam od dana 1.8.2012 pa do isplate

na iznos od 59,67 EUR počam od dana 14.8.2012 pa do isplate

na iznos od 13,96 EUR počam od dana 1.9.2012 pa do isplate

na iznos od 56,70 EUR počam od dana 14.9.2012 pa do isplate

na iznos od 6,00 EUR počam od dana 14.9.2012 pa do isplate

na iznos od 59,54 EUR počam od dana 15.10.2012 pa do isplate

na iznos od 18,69 EUR počam od dana 15.10.2012 pa do isplate

na iznos od 32,52 EUR počam od dana 1.11.2012 pa do isplate

na iznos od 47,56 EUR počam od dana 14.11.2012 pa do isplate

na iznos od 42,87 EUR počam od dana 1.12.2012 pa do isplate

na iznos od 36,87 EUR počam od dana 14.12.2012 pa do isplate

na iznos od 6,25 EUR počam od dana 1.1.2013 pa do isplate

na iznos od 58,69 EUR počam od dana 15.1.2013 pa do isplate

na iznos od 12,10 EUR počam od dana 15.1.2013 pa do isplate

na iznos od 6,41 EUR počam od dana 1.2.2013 pa do isplate

na iznos od 57,48 EUR počam od dana 14.2.2013 pa do isplate

na iznos od 10,82 EUR počam od dana 14.2.2013 pa do isplate

na iznos od 18,08 EUR počam od dana 1.3.2013 pa do isplate

na iznos od 59,60 EUR počam od dana 20.3.2013 pa do isplate

na iznos od 25,43 EUR počam od dana 3.4.2013 pa do isplate

na iznos od 55,55 EUR počam od dana 9.4.2013 pa do isplate

na iznos od 58,63 EUR počam od dana 1.5.2013 pa do isplate

na iznos od 15,35 EUR počam od dana 7.5.2013 pa do isplate

na iznos od 3,23 EUR počam od dana 7.5.2013 pa do isplate

na iznos od 55,76 EUR počam od dana 1.6.2013 pa do isplate

na iznos od 16,03 EUR počam od dana 6.6.2013 pa do isplate

na iznos od 54,17 EUR počam od dana 1.7.2013 pa do isplate

na iznos od 15,62 EUR počam od dana 8.7.2013 pa do isplate

na iznos od 56,02 EUR počam od dana 1.8.2013 pa do isplate

na iznos od 16,13 EUR počam od dana 10.8.2013 pa do isplate

na iznos od 57,69 EUR počam od dana 1.9.2013 pa do isplate

na iznos od 16,58 EUR počam od dana 7.9.2013 pa do isplate

na iznos od 60,79 EUR počam od dana 1.10.2013 pa do isplate

na iznos od 17,93 EUR počam od dana 9.10.2013 pa do isplate

na iznos od 58,67 EUR počam od dana 1.11.2013 pa do isplate

na iznos od 18,21 EUR počam od dana 6.11.2013 pa do isplate

na iznos od 59,45 EUR počam od dana 1.12.2013 pa do isplate

na iznos od 18,64 EUR počam od dana 6.12.2013 pa do isplate

na iznos od 59,39 EUR počam od dana 1.1.2014 pa do isplate

na iznos od 18,98 EUR počam od dana 7.1.2014 pa do isplate

na iznos od 61,91 EUR počam od dana 1.2.2014 pa do isplate

na iznos od 3,40 EUR počam od dana 5.2.2014 pa do isplate

na iznos od 62,12 EUR počam od dana 1.3.2014 pa do isplate

na iznos od 4,26 EUR počam od dana 6.3.2014 pa do isplate

na iznos od 61,20 EUR počam od dana 1.4.2014 pa do isplate

na iznos od 4,39 EUR počam od dana 8.4.2014 pa do isplate

na iznos od 60,00 EUR počam od dana 1.5.2014 pa do isplate

na iznos od 4,22 EUR počam od dana 5.5.2014 pa do isplate

na iznos od 59,89 EUR počam od dana 1.6.2014 pa do isplate

na iznos od 3,65 EUR počam od dana 9.6.2014 pa do isplate

na iznos od 60,44 EUR počam od dana 1.7.2014 pa do isplate

na iznos od 3,70 EUR počam od dana 5.7.2014 pa do isplate

na iznos od 61,58 EUR počam od dana 1.8.2014 pa do isplate

na iznos od 4,27 EUR počam od dana 13.8.2014 pa do isplate

na iznos od 67,95 EUR počam od dana 1.9.2014 pa do isplate

na iznos od 68,30 EUR počam od dana 1.10.2014 pa do isplate

na iznos od 69,04 EUR počam od dana 1.11.2014 pa do isplate

na iznos od 70,30 EUR počam od dana 1.12.2014 pa do isplate

na iznos od 69,57 EUR počam od dana 1.1.2015 pa do isplate

na iznos od 95,40 EUR počam od dana 1.2.2015 pa do isplate

na iznos od 92,03 EUR počam od dana 1.3.2015 pa do isplate

na iznos od 94,45 EUR počam od dana 1.4.2015 pa do isplate

na iznos od 92,48 EUR počam od dana 1.5.2015 pa do isplate

na iznos od 94,37 EUR počam od dana 1.6.2015 pa do isplate

na iznos od 0,56 EUR počam od dana 12.6.2015 pa do isplate

na iznos od 84,79 EUR počam od dana 1.7.2015 pa do isplate

na iznos od 8,23 EUR počam od dana 9.7.2015 pa do isplate

na iznos od 83,20 EUR počam od dana 1.8.2015 pa do isplate

na iznos od 7,32 EUR počam od dana 7.8.2015 pa do isplate

na iznos od 78,89 EUR počam od dana 1.9.2015 pa do isplate

na iznos od 7,15 EUR počam od dana 8.9.2015 pa do isplate

sve po kamatnoj stopi koja je do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje od 1. siječnja 2008. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno koja je do 31. srpnja 2015. određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 1. kolovoza 2015. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, do 31. prosinca 2022., a od 1. siječnja 2023. po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, do 31. prosinca 2023. godine, a od 1. siječnja 2024. godine po stopi koja određuje se, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, pa sve do isplate, sve u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3/a, OIB: 23057039320 da tužitelju ČR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 1.148,37 EUR zajedno sa zateznom kamatom koja se obračunava

na iznos od 20,09 EUR počam od dana 1.2.2008. pa do isplate

na iznos od 20,09 EUR počam od dana 1.3.2008. pa do isplate

na iznos od 20,09 EUR počam od dana 1.4.2008. pa do isplate

na iznos od 20,09 EUR počam od dana 1.5.2008. pa do isplate

na iznos od 20,09 EUR počam od dana 1.6.2008. pa do isplate

na iznos od 20,09 EUR počam od dana 1.7.2008. pa do isplate

na iznos od 20,09 EUR počam od dana 1.8.2008. pa do isplate

na iznos od 20,08 EUR počam od dana 1.9.2008. pa do isplate

na iznos od 20,08 EUR počam od dana 1.10.2008. pa do isplate

na iznos od 20,08 EUR počam od dana 1.11.2008. pa do isplate

na iznos od 20,07 EUR počam od dana 1.12.2008. pa do isplate

na iznos od 20,07 EUR počam od dana 11.1.2009. pa do isplate

na iznos od 20,07 EUR počam od dana 1.2.2009. pa do isplate

na iznos od 20,07 EUR počam od dana 1.3.2009. pa do isplate

na iznos od 20,07 EUR počam od dana 1.4.2009. pa do isplate

na iznos od 34,30 EUR počam od dana 1.5.2009. pa do isplate

na iznos od 34,30 EUR počam od dana 1.6.2009. pa do isplate

na iznos od 34,30 EUR počam od dana 1.7.2009. pa do isplate

na iznos od 34,29 EUR počam od dana 1.8.2009. pa do isplate

na iznos od 34,29 EUR počam od dana 1.9.2009. pa do isplate

na iznos od 34,29 EUR počam od dana 1.10.2009. pa do isplate

na iznos od 34,29 EUR počam od dana 1.11.2009. pa do isplate

na iznos od 34,27 EUR počam od dana 1.12.2009. pa do isplate

na iznos od 34,27 EUR počam od dana 1.1.2010. pa do isplate

na iznos od 34,27 EUR počam od dana 1.2.2010. pa do isplate

na iznos od 34,27 EUR počam od dana 1.3.2010. pa do isplate

na iznos od 34,26 EUR počam od dana 1.4.2010. pa do isplate

na iznos od 34,26 EUR počam od dana 1.5.2010. pa do isplate

na iznos od 34,26 EUR počam od dana 1.6.2010. pa do isplate

na iznos od 34,24 EUR počam od dana 1.7.2010. pa do isplate

na iznos od 34,24 EUR počam od dana 1.8.2010. pa do isplate

na iznos od 34,24 EUR počam od dana 1.9.2010. pa do isplate

na iznos od 34,22 EUR počam od dana 1.10.2010. pa do isplate

na iznos od 24,20 EUR počam od dana 1.11.2010. pa do isplate

na iznos od 24,20 EUR počam od dana 1.12.2010. pa do isplate

na iznos od 24,19 EUR počam od dana 1.1.2011. pa do isplate

na iznos od 24,18 EUR počam od dana 1.2.2011. pa do isplate

na iznos od 24,18 EUR počam od dana 1.3.2011. pa do isplate

na iznos od 24,17 EUR počam od dana 1.4.2011. pa do isplate

na iznos od 24,17 EUR počam od dana 1.5.2011. pa do isplate

na iznos od 12,21 EUR počam od dana 1.6.2011. pa do isplate

na iznos od 12,20 EUR počam od dana 1.7.2011. pa do isplate

na iznos od 12,20 EUR počam od dana 1.8.2011. pa do isplate

na iznos od 12,20 EUR počam od dana 1.9.2011. pa do isplate

na iznos od 12,19 EUR počam od dana 1.10.2011. pa do isplate

sve po kamatnoj stopi koja je do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje od 1. siječnja 2008. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno koja je do 31. srpnja 2015. određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 1. kolovoza 2015. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, do 31. prosinca 2022., a od 1. siječnja 2023. po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, do 31. prosinca 2023. godine, a od 1. siječnja 2024. godine po stopi koja određuje se, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, pa sve do isplate, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3/a, OIB: 23057039320 da tužitelju ČR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 2.407,49 EUR zajedno sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena i to počam od 30. rujna 2015. do 31. prosinca 2022., a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, pa do isplate, sve u roku 15 dana".

IV. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju istaknuto u prigovoru radi prijeboja u iznosu od 215,74 EUR uvećano za zakonske zatezne kamate i potraživanje u iznosu od 1.205,42 EUR uvećao za zakonske zatezne kamate.

V. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 320,71 EUR.

VI. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 3.235,47 EUR zajedno sa zateznim kamatama tekućim od dana presuđenja pa do isplate, po stopi koja određuje se, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, pa sve do isplate, sve u roku 15 dana.”

Obrazloženje

1. Tužitelj je dana 20. svibnja 2019. putem svog punomoćnika podnio tužbu protiv tuženika radi isplate.

1.1. U tužbi i tijekom postupka navodi da je sa tuženikom dana 16. listopada 2006. zaključio Ugovor o kreditu broj 5103200747 (stambeni kredit za kupnju nekretnine) na iznos kunske protuvrijednosti za 80.995,00 CHF. Ugovoreni je rok vraćanja kredita od 360 mjeseci, u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF. Dospijeće anuiteta je bilo svakog prvog u mjesecu. Anuiteti su na početku otplate iznosili 381,74 CHF. Ugovorena je kamatna stopa od 4,750 % godišnje, promjenjiva. Tužitelj je sa tuženikom sklopio i Aneks Ugovora o kreditu i to dana 1. ožujka 2016. koji je zaključen u smislu Zakona o potrošačkom kreditiranju međutim tužitelj potpisom tog Ugovora, te provedbom konverzije nije obeštećen za pretplaćene iznose nastale kao posljedica ugovaranja ništetnih odredbi promjenjive kamatne stope i valute CHF. Tužitelj također ističe da u vrijeme zaključenja Aneksa Ugovoru nije bila donesena odluka VTS RH, broj: Pž-6632/2017-10 od dana 14. lipnja 2018.

1.2. Tužitelj se pozvao na presudu Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u točki II potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. kojom se utvrđuje da je, među inim, tuženik, odnosno njegovi pravni prednici, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i na dalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Ista presuda je potvrđena revizijskom odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt- 249/14-02 od 9. travnja 2015. Odlukom VTS RH, broj: Pž-6632/2017-10 od dana 14. lipnja 2018. utvrđeno je da su nepoštene i ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF. O ugovaranju valutne klauzule svoje tumačenje dao je Ustavni sud u svojoj odluci U- III-2521/2015 i dr., kao i u Rješenju U-I-3685/2015 i dr., a temeljem navedenih tumačenja donijeta je i odluka VTS RH od 14. lipnja 2018.

1.3. Tužitelj nadalje u svojim podnescima se poziva na Zakon o zaštiti potrošača koji je između ostalog implementirani akt Europske unije i to Direktive Vijeća 93/13 Europske ekonomske zajednice od 5. travnja 1993. godine o neopuštenim odredbama potrošačkih ugovora (dakle protivno načelu savjesnosti i poštenja), a na koji način se Hrvatskog zakonodavstvo uskladilo sa pravnom stečevinom, odnosno stajalištem Europske unije u području zaštite potrošača.

U konkretnom slučaju Ugovor o kreditu sklopljen je na unaprijed formuliranom obrascu pa se temeljem zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama u kojima stranke nisu pregovarale te tužitelj nije imao nikakvog utjecaja na njihov sadržaj.

1.4. Tužitelj u svom podnesku od 31. kolovoza 2020. poziva se na presude Suda Europske unije C-118/17 od 14. ožujka 2019. (u daljnjem tekstu: presuda Č) i njegovim tumačenjem Direktive 9/13 EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima. Na navedene presude Europskog suda nadovezuje se presuda C-6/90 Ž i V kojom je zauzeto shvaćanje da je država članica odgovorna za štetu koja nastaje pojedincima u slučaju povrede njihovim prava uslijed primjene prava EU.

Tužitelj se u svojem podnesku od 9. listopada 2019. protivio prigovoru prijeboja ističući da stupanjem na snagu ZIDZPK/15 izvršena je zakonodavna intervencija za određeno vremensko razdoblje prema kojem zakonu je predviđeno da korisnici kredita bankama plaćaju točno utvrđeni iznos kamatne stope (čl. 11.c) koji ne smije prijeći maksimalno dopuštenu kamatnu stopu utvrđenu u čl. 11.c tog zakona. S obzirom da se radi o zakonskoj intervenciji tuženik nema pravo po ovoj osnovi postavljati bilo kakve restitucijske zahtjeve prema tužitelju. Osim toga za potraživanje tuženika tužitelj ističe da je nastupila zastara te tužitelj skreće pažnju na članak 200. Zakona o obveznim odnosima jer bi se u slučaju postojanja tražbine tuženika radilo o tražbini koja je nastala namjernim prouzročenjem štete.

1.5. Tijekom postupka tužitelj je u svojem podnesku od 20. studenog 2024. specificirao svoje potraživanje s nalazom i mišljenjem sudskog vještaka te potražuje iznos od 4.941,35 EUR zbog promjene tečaja CHF, iznos od 1.148,37 EUR zbog promjene kamatne stope i iznos od 2.407,49 EUR razlika glavnice koja je utvrđena konverzijom i inicijalnim otplatnim planom sa pripadajućom kamatom od svakog više plaćenog iznosa uslijed promjene valute pa do isplate, uz naknadu parničnog troška.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti, osporio osnovanost i visinu tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva. Potpisivanjem Aneksa sukladno zakonskoj obvezi prethodio je prihvat izračuna konverzije i to nakon primitka svih zakonom propisanih informacija te sukladno odredbi članka 19.c točka 4. ZIDZPK/15 prilikom konverzije kredita uzeti su u obzir cjelokupni iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF te su navedeni cjelokupni iznosi pretvoreni u euro i valutnu klauzulu u euro. Tuženik ističe da je bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje Aneksa, a tužitelj je bio taj koji je odlučivao da li želi ili ne želi izmijeniti osnovni ugovorni odnos sa tuženikom odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima. Tuženik također ističe prigovor zastare na način da se na zahtjev tužitelja za isplatu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima. Tuženik ističe kako je radi izostanka precizne zakonske regulative u vrijeme sklapanja ugovora u postupanju prema tužitelju rukovodio se i Direktivom Vijeća Europskih zajednica

93/13/EEZ od 5. travnja 1993.

Tuženik je u svom odgovoru na tužbu istaknuo prigovor radi prijeboja s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 1.625,39 kuna (kada je tečaj CHF bio niži od početnog). Tuženik u svojem podnesku od 1. lipnja 2022. godine poziva se na odluku suda EU u predmetu C-567/20 kojom je utvrđeno da potrošači nemaju pravo osporavati odredbe Ugovora o kreditu i/ili Aneksa kojim je provedena konverzija pa tako niti pravo povrata. Tuženik ističe da je sporazum o konverziji valjan i proizvodi pravne učinke od samog početka tako da je položaj tužitelja izjednačen sa položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izborno sklopili ugovoren vezane uz euro, čime je otklonjena neravnoteža u slučaju kredita u CHF, što je bio smisao ZIDZPK/15 kao posebnog zakona ne-sistemskog karaktera.

2.1. Tuženik u podnesku od 23. rujna 2024. ne prigovara matematičkom izračunu vještaka te ne traži saslušanje vještaka, ali se protivi preinaci tužbe jer ista ne bi bila svrsishodna za konačno rješenje odnosa među strankama. Tuženik istiće da je Vrhovni sud Republike Hrvatske a nastavno na odluku suda EU u predmetu C-567/20 i rješenje posl. br. Gos 1/2019, konačno zauzeo i ponovno potvrdio pravno shvaćanje da nakon provedbe konverzije ugovora o kreditu prema odredbama ZIDZPK/15 tužitelj ne raspolaže valjanom pravnom osnovom za potraživanje bilo kakvih iznosa s osnove pretplaćenih tečajnih razlika i kamata te je tuženik nakon provedenog vještačenja specificirao prigovor radi prijeboja potražujući iznos od 215,74 EUR na pojedinačni iznos sa pripadajućom zateznom kamatom vezano za promjenu tečaja kada je CHF bio manji i iznos od 1.205,42 EUR na pojedinačni iznos sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom vezano za promjenu kamatne stope kada je ista bila manja.

2.2. Stoga tuženik predlaže da sud odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane, te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovog postupka.

3. Predmet spora je novčana tražbina s osnova preplate po sklopljenom Ugovoru o kreditu broj 5103200747 od 16. listopada 2006. (dalje u tekstu; Ugovor) i to zbog ništetnih ugovornih odredbi.

4. Tijekom postupka nije sporno da je tužitelj dana 16. listopada 2016. zaključio s tuženikom ugovor o kreditu na iznos od 80.995,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, za kupnju nekretnine, s rokom otplate na 360 mjeseci i Aneks broj 1 ugovora o kreditu broj 5103200747 od 1. ožujka 2016.

5. Sporno je da li se na ovaj pojedinačni spor mogu primjenjivati utvrđenja iz pravomoćno okončanog postupka za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, kojima je utvrđeno da je, između ostalog i tuženik, u ugovorima o kreditu koristio nepoštene i ništetne ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica obveze – švicarski franak te visina preplate.

6. Sporno je i da li je za potraživanje tužitelja nastupila zastara, istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti, status potrošača te prigovor prijeboja.

7. Radi utvrđenja spornih činjenica sud je izvršio uvid u ugovor u kreditu (str. 7-11), aneks br. 1 (str. 12-15), otplatni plan (str. 16-22), obavijest o kreditu (str. 23-24), otplatni plan (str. 25-27), obavijest o promjeni kamatne stope (str. 28), otplatni plan (str. 29-319), obavijesti (str. 31-32), otplatni plan ( str. 33-35), izračun konverzije (str. 36-48), aneks br. (str. 48-51), otplatni plan (str. 48-56), izvadak o visini kamate (str. 69-73), praksa i stavovi sudova (str. 47-149), praksa i stavovi sudova (str. 158-269), praksa i stavovi sudova (str. 289-445), praksa i stavovi sudova (str. 479-497), nalaz vještaka (str. 516-550).

8. Provedene dokaze sud je cijenio temeljem čl. 8. Zakona o parničnom postupku tj. koje će činjenice uzeti kao dokazane sud je cijenio na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

9. Tužbeni zahtjev je osnovan.

10. Ocjenjujući izvedene dokaze zasebno i u cjelini, sud je iskaz tužitelja našao životnim, logičnim pa stoga i vjerodostojnim, a ovaj iskaz potvrđuje i dokumentacija odnosno Ugovor o kreditu iz kojeg kao i iz iskaza tužitelja proizlazi da je kredit podigao s namjerom da kupi kuću u kojoj i sada živi. Također je vjerodostojan i iskaz tužitelja o okolnostima podizanja kredita tako tužitelj navodi da je u banku otišao sa namjernom da podigne kredit u visini od 50.000,00 EUR no rekli su mu da nije sposoban za taj kredit nego je zaključio predmetni kredi u CHF. U banci su mu rekli da nemaju liniju u EUR već samo u CHF. Prva rata iznosila je 1.900,00 kuna, a poslije je počela rasti te je prije sklapanja Aneksa ugovora bila skoro dupla. Tužitelj je također naveo da je nakon Aneksa rata bila 1.900,00 kuna s tim da je doplaćivao nekih 150,00 kuna. Nadalje navodi da je sam došao do zaključka da u tom proračunu nešto nije kako treba jer ako su mu uzete u obzir one uplate do Aneksa rata bi mu morala biti znatno manja, a ne kao na početku ili veća. Tužitelj ističe da ono što mu je u banci objašnjeno je bilo da će dobiti franke, a plaćati će u kunama na kraju je dobio gotovinu s kojom je isplatio kuću, a kada se vratio Ugovor je bio gotov i sa tim Ugovorom je otišao kod javnog bilježnika te je Ugovor pročitao prije potpisivanja, a odluka o konverzija nije ovisila o njemu već je dobio poziv iz banke i tada su ga pitali da li hoće preći na EUR ili ostati u CHF.

11. Sud je također prihvatio nalaz i mišljenje vještaka (strana 516-550), nalazeći da je isti izrađen u skladu s pravilima znanosti i vještine. Tužitelj je svojim podneskom od 20. studenog 2024. specificirao tužbeni zahtjev u kojem potražuje isplatu iznosa od 4.941,35 EUR zbog promjene tečaja, iznos od 1.148,37 EUR zbog promjene kamatne stope i iznos od 2.407,49 EUR zbog razlike glavnice, a kako bez provedenog financijskog vještačenja u okviru ovog postupka s obzirom da je osnovanost visine tužbenog zahtjeva u odgovoru na tužbu po tuženiku nije mogla biti utvrđena činjenica da li je konverzija uspostavila narušeni odnos pravične ravnoteže ugovornih stranaka tužitelja kao potrošača i tuženika kao kreditora iz osnovnog CHF ugovora o kreditu kao i utvrđenje činjenice koji iznos konverzijom nije obuhvaćen, odnosno da li postoji ili ne postoji razlika između onoga što je po tužitelju plaćeno do dana izvršene konverzije temeljem ništetne ugovorne odredbe u valutnoj klauzuli i onoga što je tužitelju na ime izvršenih uplata priznato u postupku konverzije od strane tuženika, ocjena je suda da tužitelj bez svoje krivnje nije mogao postojeći dakle prvobitno postavljeni tužbeni zahtjev postaviti tj. odrediti nego je to bilo moguće nakon što se provelo financijsko knjigovodstveno vještačenje te je tužitelj svojim podneskom od 20. studenog 2024. samo uredio, odnosno precizirao tako postavljen tužbeni zahtjev te u konkretnom slučaju nije došlo do preinake tužbenog zahtjeva te su prigovori tuženika istaknuti u tom smjeru neosnovani.

12. Na temelju izvedenih dokaza utvrđene su slijedeće relevantne činjenice:

- da su stranke, i to tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, 16. listopada 2006. zaključili Ugovor o kreditu broj 5103200747 i Aneks broj 1 ugovora o kreditu broj 5103200747 od 1. ožujka 2016.

- da je tužitelj kuću kupovao za osobne potrebe,

- da je navedenim ugovorom tužitelju odobren i isplaćen kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 80.995,00 CHF, prema srednjem tečaju tuženika odnosno kreditora, važećim na dan korištenja kredita,

- da je ugovoren rok otplate 360 mjeseci,

- da je u kolektivnom sporu pokrenutom od strane Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv više poslovnih banaka (i ovdje tuženika) pravomoćnom presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., te presudom poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. utvrđeno nesavjesno postupanje banaka, pa i tužene, kroz ugovaranje rizičnih kredita u valuti CHF s promjenjivom kamatnom stopom odnosno korištenje nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba o promjenjivosti stope ugovorne kamate i o valutnoj klauzuli ,

- da je tužitelj tijekom otplate kredita isti preplatio u iznosu od 4.941,35 EUR zbog promjene tečaja, iznos od 1.148,37 EUR zbog promjene kamatne stope i iznos od 2.407,49 EUR zbog razlike glavnice, i to temeljem ništetne ugovorne odredbe kojom je glavnica obveze vezana uz valutu CHF koji iznos proizlazi iz nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje za računovodstvo i financije Sanje Radoš (516-550) pri čemu je vještakinja uzela u obzir i tzv. negativnu tečajnu razliku kada je tečaj CHF bio manji od početnog tj. ugovorenog tečaja.

13. Za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari, relevantne su odredbe Zakona o zaštiti potrošača ( NN 125/07, dalje u tekstu: ZZP/07) Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 u daljnjem tekstu ZOO-a), kao i odluke i to Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., te presuda i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-222/2018-11 od 3. rujna 2019.

14. Zakonom o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora u čl. 3. definiran je pojam potrošača tako da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti. Iz Ugovora o kreditu koji se nalazi u spisu, vidljivo je da je korisnik kredita fizička osoba, bez navođenja da se radi o osobi koja je poduzetnik, obrtnik ili općenito trgovac. Štoviše, navedeno proizlazi i iz samog iskaza tužiteljice.

15. Odredbom čl. 219. st. 1. ZPP-a (Narodne novine“ br. 91/92., 112/99., 117/03., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14. i 70/19., dalje u tekstu: ZPP) propisano da je svaka stranka dužna predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode protivnika, pa sud smatra da je upravo tuženik bio dužan dokazati svoje navode kojima osporava tužitelju svojstvo potrošača, a što nije učinio.

16. U odnosu na navode tuženika da se u konkretnom slučaju ne primjenjuju utvrđenja iz kolektivnog postupka, valja reći, da je ovoj parnici prethodila parnica u kolektivnom sporu vođena u skladu s odredbama članka 131. do članka 141.b Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 125/07, dalje u tekstu: ZZP/07).

17. Tužitelj u ovoj parnici traži povrat danog u izvršenju ništetnog ugovora, a što mu pripada temeljem odredbe članka 323. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, br: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 – dalje: ZOO). S obzirom da predmetnu parnicu pokreće pojedini potrošač u smislu naprijed navedene odredbe članka 140. ZZP/07 (članka 120. ZZP/14) nakon prethodno pravomoćno okončanog kolektivnog spora za zaštitu interesa i prava potrošača, u predmetnoj parnici tužitelj je, u skladu s odredbom članka 502.c ZPP-a, bio ovlašten pozvati na pravno utvrđenje suda iz navedenog kolektivnog spora, kao što je i sud u predmetnoj parnici, u skladu sa odredbom članka 138.a ZZP/07 (članka 118. ZZP/14), vezan tim pravnim utvrđenjem iz pravomoćne presude kojom je u kolektivnom sporu utvrđena povreda prava i interesa potrošača.

18. Na pravna utvrđenja iz pravomoćnih sudskih odluka (presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. te presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019.), ovaj sud se ne bi se mogao pozvati pri donošenju odluke samo u situaciji da je tuženik dokazao činjenice iz kojih bi proizlazilo da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje ta pravna utvrđenja – ili da je dokazao posebne okolnosti - da se o spornim ugovornim odredbama prilikom sklapanja ugovora pregovaralo slijedom čega se iste ne bi mogle smatrati nepoštenim ili da tužitelj ne potpada pod pojam potrošača.

19. Obzirom da je, dakle, tužitelj kao pojedinačni potrošač podnio tužbu u ovom predmetu, nakon što je već pravomoćno okončan postupak za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, a u kojem je postupku težište stavljeno na prosječnog potrošača – banci nepoznate i apstraktne fizičke osobe u dijelu predugovorne faze u kojem je pojedina banka komunicirala na općoj razini, neosnovano je tuženikovo pozivanje na određene informacije o kretanju švicarskog franka, koje su nesporno bile objavljene u sredstvima javnog priopćavanja.

20. Ovaj sud, naime, nalazi, da u ovom postupku koji pokreće pojedini potrošač, nisu bitne informacije koje je tužitelj dobio u periodu koji je prethodio obraćanju istog kao pojedinačnog potrošača tuženiku (određenoj banci), obzirom da je upravo taj period u kolektivnom sporu razmatran kao pravno relevantan i upravo je za taj period utvrđeno da banke (između ostalog i tuženik) nisu dale potrošačima sve potrebe informacije kako bi mogli donijeti informiranu odluku o tome kako će sklapanje ugovora o kreditu utjecati na njihovu financijsku sudbinu. Već je u kolektivnom sporu utvrđeno da objave u javnim medijima (novine) koje su se dogodile pojedinačno, jedanput ili dvaput, ne znače da je prosječni potrošač od strane tuženika o postojećem riziku obaviješten uredno ni u razumnoj mjeri da bi mogao razumjeti sporne odredbe.

21. Stoga, obzirom da je u kolektivnom sporu već ocjenjeno ponašanje banaka kao financijskih institucija (između ostalog i tuženika) u dijelu predugovorne faze u kojoj se banka obraćala potrošačima, banci nepoznatim – apstraktnim osobama, za pojedinačne postupke koje pokreće potrošač, kao što je i ovaj postupak, nije relevantno predmetno razdoblje, već razdoblje nakon što se pojedini potrošač obratio banci, odnosno nakon što je zatražio ponudu za sklapanje ugovora.

22. Taj je period relevantan za pojedinačni odnos banke i potrošača, te se stoga, informacije koje su nesporno objavljivane prije tog perioda u javnim medijima, ne mogu uzeti u obzir ni prilikom ocjene da li je tuženik kao banka odnosno financijska ustanova na odgovarajući način obavijestio tužitelja o svim parametrima potrebnim za donošenje odluke o sklapanju ugovora o kreditu, niti prilikom ocjene pažnje i opreza tužitelja kao pojedinog potrošača.

23. Pri tomu je teret dokazivanja odgovarajućeg obavještavanja potrošača na banci (tuženiku). Dakle, tuženik je trebao dokazati, da je tužitelj, nakon što se isti obratio radi ishođenja kredita, dao sve potrebne obavijesti o uvjetima kredita na jasan i razumljiv način pa i o tome na koji će način valutna klauzula u CHF utjecati na njegovu financijsku sudbinu.

24. Upravo radi utvrđivanja da li je u konkretnom slučaju tuženik u procesu pojedinačnih pregovora na odgovarajući način obavijestio tužitelja o naprijed navedenim okolnostima, sud je saslušao tužitelja, a iz njegovog iskaza proizlazi da nije bio dovoljno upozoren na mogući rizik promjene tečaja valutne klauzule vezane uz CHF.

25. Zbog svega navedenog, sud nalazi da tuženik nije dokazao da su u periodu pojedinačnih pregovora s tužiteljem istom objašnjeni razlozi i izneseni točni i razumljivi kriteriji na temelju kojih bi mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule u CHF valuti, odnosno da tuženik nije dokazao da je tužitelja obavijestio da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći nego li primjerice isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za EUR.

26. Prema tome, imajući u vidu naprijed navedeno, sud izvodi zaključak da su predmetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli sadržane u konkretnom ugovoru o kreditu nepoštene ugovorne odredbe, i to u smislu odredbe članka 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/2003) važećeg u vrijeme zaključenja ugovora, jer se radilo o nerazumljivim odredbama iz kojih nisu bili jasno vidljivi povećani rizici kojima je zbog promjene tečaja bio izložen tužitelj kao ugovaratelj kredita s valutnom klauzulom u CHF, a radilo se i o odredbama unaprijed formuliranog ugovora sačinjenog po tuženiku o kojim se odredbama nije pregovaralo.

27. Tuženiku se ukazuje da je dopušteno ugovoriti valutnu klauzulu, odnosno ne dovodi se u pitanje pravo tuženika kao kreditora da u ugovorima sa svojim klijentima glavnicu obveze veže uz valutnu klauzulu. No, bitan je način na koji je ista ugovorena, odnosno da li je prilikom ugovaranja iste, drugoj ugovornoj strani, iznio točne, nedvosmislene, jasne i razumljive kriterije na temelju kojih bi ona mogla predvidjeti ekonomske posljedice koje za nju proizlaze iz ugovaranja te valutne klauzule.

28. Vrhovni sud je u odluci broj Rev-575/16-5 od 13. listopada 2017. naveo da je ključno za predmetni spor jesu li banke kao financijske ustanove znale odnosno morale znati kakav će u budućem ugovornom razdoblju trajanja kredita biti smjer kretanja švicarskog franka i ostalih valuta uz koje su ugovoreni krediti uz primjenu valutne klauzule u smislu pitanja da li su postojale naznake na globalnom, svjetskom planu kao i na gospodarstvu Republike Hrvatske, a koje su upućivale na postojanje okolnosti koje će izvjesno i izgledno utjecati na tečaj te valute prema kuni u budućem razdoblju. Predmetno pitanje je dakle, kao ključno pitanje, već raspravljeno u kolektivnom sporu i u istom je zaključeno da su banke znale za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta (stranica 46 do 77 Presude Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018.).

29. Tuženiku se ukazuje i da prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, u odluci Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020. (u kojoj se VSRH pozvao na svoje ranije zauzeto pravno shvaćanje iz odluke Rev- 3142/18 od 19. ožujka 2019.):“…u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, s obzirom na to da postoji na temelju odredbe članka 502.c ZPP, a isto tako i odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 41/14 i 110/15 - dalje: ZZP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz odredbe članka 106. stavka 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

30. Obzirom da su sporne ugovorne odredbe pojedinačnog ugovora o kreditu i ugovorne odredbe koje se razmatrane u kolektivnom sporu identičnog sadržaja; da je u kolektivnom sporu utvrđeno da iste odredbe podliježu testu poštenosti; da sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH, nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ništetne; da postoji vezanost ovog suda za postojanje povrede zaštite potrošača te da tuženik nije dokazao postojanje posebnih okolnosti koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, odlučeno je kao u izreci ove presude.

Prigovor mjesne nenadležnosti

31. U odnosu na prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Virovitici ističe se kako su takvi navodi tužene neosnovani. Naime, odredbom članka 12. Ugovora o kreditu iz točke I. tužbe ugovorena je nadležnost suda u mjestu kreditora. Takva odredba ugovora je nepoštena, sukladno odredbi članka 49. Zakona o zaštiti potrošača, budući se radi o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo te je suprotna načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

31.1. Naime, hrvatski pravni sustav kroz odredbe Zakona o zaštiti potrošača preuzeo je odredbe Direktive pa potrošača definira kao svaku fizičku osobu koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, dok je trgovca definirao kao bilo koju osobu koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u okviru svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, uključujući i osobu koja nastupa u ime ili za račun trgovca.

Na nadležnost za potrošačke ugovore istovremeno su primjenjive i odredbe Uredbe Bruxelles I bis o nadležnosti za određene potrošače ugovore i Direktive 93/13/EEZ koja regulira nepoštena ugovorne odredbe o potrošačkim ugovorima uključujući i prorogacijske i arbitražne klauzule, pa je relevantna i kod određivanja nadležnosti.

31.2. Uredba Bruxelles I bis nadležnost sudova u sporovima vezanim uz potrošačke ugovore posebno uređuje u Odjeljku 4., tj. člancima 17., 18. i 19. te se tu radi o prisilnim odredbama a njihova je svrha pružili veću zaštitu potrošačima nego što bi to bio slučaj kada bi se primjenjivale odredbe o nadležnosti za ugovore koji nisu pod ovom zaštitom. Ukoliko se utvrdi da ugovor potpada pod primjenu odredbi o potrošačkim ugovorima, na isti se ne primjenjuju ostala pravila o nadležnosti propisana Uredbom Bruxelles I bis. Člankom 17. Uredbe Bruxelles I izričito je određeno na koje se vrste ugovora odnose odredbe o nadležnosti, dakle, određeno je polje primjene; ugovor mora sklopiti potrošač, a mora se raditi o jednoj od tri navedene kategorije ugovora: a) ugovoru o kupoprodaji robe s obročnom otplatom cijene, b) ugovoru o zajmu s obročnom otplatom ili o ugovoru o bilo kakvom drugom obliku kredita, sklopljenim za financiranje prodaje robe ili u svim drugim slučajevima, c) ugovoru sklopljenom s osobom koja obavlja trgovačku ili profesionalnu djelatnost u državi članici u kojoj potrošač ima domicil, ili ako na bilo koji način usmjerava svoje djelatnosti u tu državu članicu ili više država uključujući tu državu članicu, a ugovor spada u okvir te djelatnosti.

31.3. Člankom 18. izričito je postavljena regulacija iz koje je vidljiva dodatna zaštita koja se pruža potrošačima pri sklapanju potrošačkih ugovora. Najjednostavnije rečeno, radi se o pravilu da potrošač praktički može birati gdje će pokrenuti spor dok je drugoj strani to onemogućeno. Potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne stranke bilo pred sudom prema svome mjestu prebivališta bilo pred sudom u kojoj druga strana ima prebivalište. Od prethodno navedenih odredbi članka 18. moguće je odstupiti samo sporazumom sklopljenim pod točno određenim uvjetima koji moraju biti kumulativno ispunjeni, a propisani su člankom 19. Uredbe. Sporazum u pitanju tada utvrđuje isključivu nadležnost (osim ako nije drugačije određeno), s tim da mora biti sklopljen nakon nastanka spora, mora omogućiti potrošaču pokretanje postupka pred sudom različitim od sudova navedenih u prethodnim člancima i mora biti sklopljen između potrošača i druge ugovorne strane, od kojih obje u vrijeme sklapanja ugovora imaju domicil ili uobičajeno boravište u istoj državi članici i kojim se nadležnost prenosi na sudove te države članice, pod uvjetom da sporazum nije suprotan njenom unutarnjem pravu.

31.4. Direktiva 93/13/EEZ regulira nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima u članku 3. Definicija nepoštene odredbe dana je generalnom klauzulom koja određuje pod kojim uvjetima odredba postaje nepoštena, a radi se o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, koja stvara neravnotežu u pravima i obvezama strana ugovora te se protivi načelu savjesnosti i poštenja. U skladu s navedenim, Zakon o zaštiti potrošača također sadrži listu odredbi koje se mogu smatrati nepoštenima. Jedna od njih je i ˝odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, a poglavito odredba kojom se obvezuje potrošača na rješavanje spora pred arbitražom koja nije predviđena mjerodavnim pravom˝.

31.5. Dakle, kod odredbe članka 16. Ugovora o kreditu iz točke I. tužbe kojom je ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora, sukladno odredbama Direktive, radi se o nepoštenoj odredbi. Naime, o njoj se nije pojedinačno pregovaralo, a potrošača svakako stavlja u nepovoljniji položaj budući da ustanovljuje nadležnost suda u sjedištu tuženika kao prodavatelja dok tužitelj kao potrošač do istoga mora putovati što mu, naravno, stvara dodatni trošak. Takvo uređenje može ga čak i odvratiti od pokretanja sudskog postupka ako utvrdi da su mu povrijeđena prava ili pak onemogućiti efektivnu obranu ukoliko se nađe na strani tuženika. Jasno je kako se stvara neravnoteža među strankama. Cilj članka 6. Direktive, sukladno kojem ˝u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača˝, ne bi bio postignut ukoliko bi potrošač sam imao obvezu ukazivati na nepoštenost spornih odredbi. Sukladno navedenome, stav je Suda EU-a kako su nacionalni sudovi ovlašteni ocijeniti ugovornu odredbu nepoštenom kada odlučuju o daljnjem postupanju u pojedinom predmetu.

31.6. S obzirom na gore navedeno jasno je da je odredba ugovora kojom je ugovorena nadležnost suda u mjestu kreditora nepoštena te da je u ovom predmetu stvarno i mjesno nadležan sud Općinski sud u Virovitici zbog čega je prigovor tužene neosnovan. Navedeno potvrđuje brojna i već ustaljena sudska praksa.

Prigovor zastare

32. Prigovor zastare nije osnovan, jer zastara tužiteljevog potraživanja počinje teći danom pravomoćnosti presude kojom je utvrđena ništetnost odredbe valutnoj klauzuli u CHF, u kolektivnom sporu, a pravomoćnost je nastupila donošenjem presude Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni Pž-6632/2017 - 14. lipnja 2018.

33. Tužiteljeva tražbina zastarijeva u općem zastarnom roku (pet godina), a tužba je podnesena 7. lipnja 2019. Računajući od dana kada je kolektivni spor pravomoćno završio 14. lipnja 2018., pa do dana podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari nije protekao zastarni rok za podnošenje tužbe. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći od početka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te žalbe, dakle od 14. lipnja 2018. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 7. lipnja 2019., to do tada nije istekao zastarni rok od 5 godina po čl. 225. ZOO-a (tako i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018.). Imajući u vidu dan podnošenja tužbe te izraženo pravo shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske u pogledu zastare restitucijskih zahtjeva, a što je u skladu i sa pravnim shvaćanjem iz Odluka Suda Europske unije u spojenim predmetima C-776/19 do C-782/2019 prema kojem shvaćanju potrošač koji je sklopio ugovor o zajmu u stranoj valuti nije bio svjestan nepoštenosti ugovorne odredbe uključene u taj ugovor ne može biti izložen roku zastare za povrat plaćenih iznosa na temelju te ugovorne odredbe, sud nalazi da tužiteljeva tražbina nije zastarjela.

Prigovor radi prebijanja

34. Sud nalazi da nema mjesta umanjivanju potraživanja po osnovi tzv. negativnih razlika, odnosno za ona razdoblja kada je tužitelj platio manje jer je tečaj bio niži od početnog. Sukladno pravnom shvaćanju VSRH izraženom u odluci broj Rev-549/2023- 4 od 18. prosinca 2023. da bi uopće postojale postupne pretpostavke za odlučivanje o osnovanosti ili neosnovanosti tuženikovog potraživanja, isti je tijekom postupka trebao istaknuti određeni zahtjev u obliku protutužbe, procesnopravnog prigovora radi prebijanja iz odredbe članka 333. ZPP-a ili materijalnopravni prigovor prijeboja iz članka 195. i 196. ZOO-a.

35. Iz navedenog slijedi da je tuženik u svojem odgovoru na tužbu od 11. srpnja 2019. postavio prigovor radi prijeboja s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 1.625,39 kuna i iznos od 1.919,63 CHF (str. 66-67), a nakon provedenog vještačenja tuženik je u svojem podnesku od 23. rujna 2024. specificirao prigovor radi prijeboja potraživajući iznos od 215,74 EUR s osnove povlaštenih anuiteta i iznos od 1.205,42 EUR zbog promjene kamatne stope kada je bila manja (str. 569-572) zajedno da zakonskim zateznima kamatama i to po osnovi pretplate koja je utvrđena u konverziji.

35.1. U odnosu na prigovor prijeboja, sud nalazi kako cjelokupno potraživanje negativnih razlika nije moguće uzeti u prijeboj iz razloga jer pretpostavku ništetnosti potrošačkih ugovora u skladu sa čl. 81. st. 1. i 2. ZZP-a, predstavlja postojanje znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu potrošača.

35.2. Dakle, odredbe ZZP-a pružaju pravnu zaštitu potrošačima, ne i bankama, a nepoštenost ugovaranja i posljedično ništetnost postoji samo i ukoliko je ugovaranje dovelo do znatnije neravnoteže na štetu potrošača. To dalje znači da u mjesecima u kojima su postojale negativne razlike (a plaćanje je za potrošača bilo povoljnije o početno ugovorenih uvjeta), nije bilo neravnoteže u ugovornim odnosima na štetu potrošača, pa se posljedice nepoštenog ugovaranja niti ne odnose na takve periode.

35.3. Pri tome valja primijetiti da je tuženik kao banka u i takvim periodima ostvarivao profit i zaradu, ali ne u opsegu koji bi doveo do neravnoteže u ugovornim odnosima, također se ističe kako plaćanjem anuiteta tužiteljica nije stekla bez osnove ništa jer je čitavu uplatu primio tuženik pa stoga i ne postoji obveza vraćanja nečega što nije ni primljeno. Nadalje, kako se u konkretnom slučaju potražuje razlika s osnova ništetnosti navedenih odredbi potrošačkog ugovora, tuženik ne može ostvarivati korist u parnici u kojoj je istodobno utvrđeno da je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača.

35.4. Stoga, uzimanje u obzir "tzv. negativnih razlika" i njihovo prebijanje sa pozitivnim razlikama u predmetu poput ovog nije prihvatljivo niti moguće iz razloga jer bi se time anuiteti u mjesecima u kojima je postojala neravnoteža u ugovornim odnosima između stranaka (tzv. pozitivne razlike) prebijali sa anuitetima u kojima takve neravnoteže nije bilo, a potrošač je vršio plaćanja prema uvjetima koji su kao takvi bili povoljniji od početno ugovorenih.

36. S obzirom da je tuženik tijekom ugovornog razdoblja obračunavao i naplaćivao dospjele anuitete temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, tužitelju pripada pravo od tuženika tražiti povrat preplaćenog u otplaćenom iznosu, sve to temeljem već naprijed citirane odredbe čl. 323. st. 1. ZOO/05.

Učinci konverzije

37. Visinu preplate sud je utvrdio na osnovi nalaza i mišljenja financijsko- knjigovodstvenog vještaka (516-550), a koji sud ocjenjuje kao nepristran i stručan, te izgrađen u skladu s pravilima znanosti i vještine. Na izračun vještaka tužitelj nije imao prigovor te tuženik također nije prigovori samom matematičkom izračunu vještaka niti je traženo saslušanje vještaka. Temeljem dostavljenog nalaza vještaka, a prema ocjeni ovog suda nalaz i mišljenje vještaka prihvaćeni su kao objektivni prema pravilima svoje struke te prema svojim učincima u odnosu na poziciju tužitelja kao potrošača nije uspostavljen odnos pravične ravnoteže između ugovornih stranaka, a koji je narušen na štetu tužitelja kao potrošača isplatom neosnovano plaćenih iznosa temeljem ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu.

37.1. Prema odredbi čl. 19.c. ZID ZPK točkom 1. -3. zakonodavac je propisao kako se konverzija provodi na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita (točka 1.) dočim u točki 2. čl. 19.c. ZID ZPK zakonodavac propisuje da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu te u točki 3. čl. 19.c. ZID ZPK propisano je da početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom. Sud ističe kako je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 18/2018 od 26. svibnja 2018. godine zauzeto stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverzije bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Imajući u vidu stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske sud je ocijenio da tužitelj osnovano zahtjeva isplatu s osnova ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli bez obzira što su ništetne odredbe zamijenjene novim odredbama provedenom konverzijom kredita.

Sud je imao u vidu i presudu suda Europske unije C-118/17 od 14.ožujka 2019.godine u kojem je izraženo stajalište kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavim te zamijenjene novim odredbama da bi se održao postojeći ugovor na snazi ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima.

Nadalje ovaj sud je imao u vidu i izraženo stajalište Europskog suda u odluci broj C-452/18 od 9.srpnja 2020. godine u kojoj odluci se navodi „…da članak 6.stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da mu se ne protivi mogućnost da odredba ugovora koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač, a za koju se u sudskom postupku može utvrditi da je nepoštena, valjano bude predmet ugovora o obnovi između tog prodavatelja robe ili pružatelje usluga i tog potrošača, kojim se potonji odriče učinka do kojih bi dovelo proglašavanje te odredbe nepoštenom pod uvjetom da to odricanje rezultat je slobodnog i informiranog pristanka potrošača…“. Nadalje se navodi „Članak 3. stavak 1. Direktive93/13 u vezi s točkom 1. Podtočkom (q) njezina Priloga, kao njezin članak 6. stavak 1. treba tumačiti na način da:

-odredba sadržana u ugovoru koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač kako bi razriješili postojeći spor, a kojom se potrošač odriče isticanja pred nacionalnim sudom zahtjeva koje bi mogao istaknuti da nema te odredbe, može se smatrati „nepoštenom“, osobito ako navedeni potrošač nije mogao raspolagati relevantnim informacijama koje bi mu omogućile shvaćanje pravnih posljedica koje za njega iz te odredbe proizlaze;..“

Kako je prethodno navedeno imajući u vidu sadržaj Dodatka br. 1 Ugovora o kreditu koji su sklopili tužitelj i tuženik te naprijed citiranih odredaba ZID ZPK, kao i stajališta Europskog suda i stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci poslovni broj Rev 18/2018 a kojim stajalištem je vezan ovaj sud, mišljenje je ovog suda da tužitelj osnovano zahtjeva povrat preplaćenih iznosa s osnova promjenjive kamatne stope koju je tuženik mijenjao jednostranom odlukom te s osnova valutne klauzule, a jednako tako i povrat razlike do koje je došlo tijekom konverzije kredita, a koju razliku utvrđuje vještak u nalazu i mišljenju.

Nadalje prema mjerodavnoj praksi Europskog suda u predmetu C-186/16 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a tuženik nije dokazao da bi tužitelju pružio dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke, eventualne rizike (promjena tečaja i sl), a niti je dokazao daje tužitelju pružio na jasan i nedvojben način sam postupak konverzije i na koji način i temeljem kojih parametara ju vrši.

S obzirom na sve navedeno sud cijeni konačno postavljeni tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan te mu u cijelosti udovoljava.

38. Odredbom čl. 1115. ZOO-a propisano je, da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, mora se platiti i zatezna kamata i to, ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja. U konkretnom slučaju, sasvim je evidentno da je tuženik nesavjesni stjecatelj od dana stjecanja, slijedom čega tužitelj ostvaruje pravo na platež zatezna kamate počevši od dana plaćanja svakog utuženog anuiteta, kako je to naznačeno u točki I. izreke presude. Stopa zatezne kamate na dosuđeni iznos utvrđena je sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a.

39. Dakle, budući da je tužena prema pravnim utvrđenjima u postupku kolektivne zaštite nepošten stjecatelj, sukladno odredbi čl. 214. ZOO dužna je platiti zateznu kamatu od dana stjecanja pojedinih iznosa. Stopa zatezne kamate na dosuđeni iznos utvrđena je do 31. prosinca 2007. odredbom članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. sukladno odredbi članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05), u smislu odredbe članka 1165. ZOO/05, a od 1. kolovoza 2015. temelji se na odredbi članka 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15.).

40. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama članka 154. stavak 1. ZPP- a, i čl. 156. st. 1. ZPP-a, odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 142/2012, 103/14, 118/14, 126/22, u nastavku Tarifa) te Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ br. 74/95, 57/96, 137/02, 26/03, 125/11, 112/12, 157/13).

40.1. Tužitelj je u pogledu osnove i visine tužbenog zahtjeva uspio u cijelosti u postupku, pa mu je tuženik dužan naknaditi sve troškove koji su bili opravdani i nužni za vođenje postupka.

40.2. Opravdani i nužni troškovi obuhvaćaju samo zastupanje po punomoćniku.

40.3. Tuženik je dužan tužitelju nadoknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.050,00 eura.

40.4. Navedeni trošak odnosi se na sastav tužbe od 20. svibnja 2019. (200 bodova), sastav obrazloženog podneska od 9. listopada 2019. (200 bodova), sastav obrazloženog podneska od 31. kolovoza 2020. (200 bodova), sastav obrazloženog podneska od 1. rujna 2022. (200 bodova), zastupanje na ročištu dana 8. rujna 2022. (200 bodova), zastupanje na ročištu dana 20. veljače 2024. (200 bodova), sastav obrazloženog podneska od 20. veljače 2024. (200 bodova), sastav obrazloženog podneska od 2. rujna 2024. (200 bodova), sastav obrazloženog podneska od 20. studenog 2024. (200 bodova), zastupanje na ročištu dana 6. ožujka 2025. (200 bodova) ukupno 2.000,00 eura. Tome treba pridodati PDV od 25 % u iznosu od 500,00 eura, ukupno 2.500,00. Tome treba pridodati trošak kopiranja dokumentacije u iznosu od 50,00 eura i trošak vještačenja u iznosu od 450,00 eura, tako da sveukupni parnični trošak iznosi 3.000,00 eura. Sud je priznao tužitelju trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 104,05 eura i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 131,42 eura, a što sveukupno iznosi 235,47 eura, te sveukupni trošak iznosi 3.235,47 eura.

40.6. Sud je odbio tužitelja za naknadu troškova u dijelu koji se odnose na objavu presude u iznosu od 100.00 eura jer je odluka strankama dostavljanje pisanim putem, na trošak preliminarnog izračuna od 106,18 eura budući da je isto rađeno po privatnom vještaku, a ne kao vještačenje koje je odredio sud te za trošak sudske pristojbe na presude u iznosu od 114,53 eura jer je tužitelj zatražio veću pristojbu od one koje mu pripada sukladno vrijednosti predmeta spora, a što sveukupno iznosi 320,71 eura.

41. Slijedom navedenog presuđeno je kao u izreci ove presude.

U Virovitici 3. srpnja 2025.

Sutkinja:

Željka Jurić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana. Žalba se podnosi pisano putem ovog suda. O žalbi odlučuje nadležni viši sud.

DOSTAVITI:

1. Za tužitelja: Odvjetničko društvo Volić & Ružička & Cabadaj Cafuta

2. Za tuženika: Odvjetničko društvo Metelko, Knežević & Partneri d.o.o iz Zagreba