Rev-546/2005-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 546/05-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Petra Milasa kao predsjednika vijeća, te Ivana Mikšića, Marijana Ramušćaka, Vlatke Potočnjak- Radej i Gordane Gasparini, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja R. H. i I. H., obje iz B., zastupanih po V. G., odvjetniku u B., protiv tuženice Republike Hrvatske, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Bjelovaru, Građansko-upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Bjelovaru od 13. siječnja 2005., br. Gž 1539/04-2, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Bjelovaru od 14. lipnja 2004., br. P 1204/03, u sjednici održanoj dana 3. siječnja 2007.,

r i j e š i o j e:

Revizija se prihvaća, te se ukidaju nižestupanjske presude – presuda Županijskog suda u Bjelovaru od 13. siječnja 2005., br. Gž 1539/04-2 i presuda Općinskog suda u Bjelovaru od 14. lipnja 2004., br. P 1204/03, i predmet se vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

Presudom suda drugog stupnja odbijena je kao neosnovana žalba tužiteljice, te je potvrđena prvostupanjska presuda kojom je odbijen njihov tužbeni zahtjev koji glasi:

„Tuženik Republika Hrvatska za Ministarstvo obrane dužan je isplatiti tužitelju R. H. iz B., iznos od 220.000,00 kn, a I. H. iz B., iznos od 75.000,00 kn, sve sa kamatama od 15% godišnje tekućim od donošenja presude do isplate, uz naknadu parničnog troška s kamatama od 15% godišnje tekuće od donošenja presude do isplate, sve u roku od 15 dana.“, a tužiteljicama je naloženo naknaditi tuženici parnične troškove u iznosu od 8.200,00 kn. Protiv te drugostupanjske presude reviziju su izjavile tužiteljice, a zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 i 117/03 – dalje: ZPP) i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, sa prijedlogom da nižestupanjske presude budu ukinute i predmet da bude vraćen na ponovno suđenje ili da pobijana presuda bude preinačena.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija je osnovana.

U ovoj parnici tužiteljice ostvaruju naknadu nematerijalne štete prouzročene im smrću M. H., kćerke tužiteljice R. H. i sestre tužiteljice I. H., koja je smrtno stradala u štetnom događaju koji se dogodio 17. travnja 1992. u B., u ugostiteljskom objektu „K. Š.“, kada je pripadnik 105. brigade HV-a D. V. automatskom puškom ispalio više kratkih rafala u pravcu zidova i šanka od kojih je jedno streljivo probivši vrata kuhinje pogodilo u leđa M. H. koja se tu zatekla, nanijevši joj prostrjelnu ranu lijevog pluća i srca, zbog koje ozljede je ona ubrzo umrla.

Raspravljajući i ocjenjujući pitanje odgovornosti tužene Republike Hrvatske za predmetnu štetu nižestupanjski sudovi su utvrdili da je u vrijeme nastanka štetnog događaja D. V. bio na dopustu i to od 13. travnja 1992., kada se sa svojom postrojbom vratio sa ratišta u B., a 19. travnja 1992. trebao se je ponovno vratiti na ratište, i da je sa ratišta donio predmetnu automatsku pušku sa mecima, te su na temelju tih činjenica i naprijed navedenih okolnosti štetnog događaja zaključili da D. V. nije počinio štetu u svezi obavljanja vojne službe, pa da stoga nisu ispunjene pretpostavke odštetne odgovornosti države propisane odredbama čl. 218. Zakona o službi u oružanim snagama ("Narodne novine", broj 52/91), a da država ne odgovara za predmetnu štetu niti kao imatelj opasne stvari na temelju odredaba Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91 i dr.), na koje se pozivaju tužiteljice, jer da prednost u primjeni ima Zakon o službi u oružanim snagama kao poseban zakon.

U smislu odredaba čl. 218. st. 1. i 2. spomenutog Zakona za štetu što je vojna osoba u svezi sa obavljanjem vojne službe počini trećoj osobi odgovara država, osim ako dokaže da je vojna osoba u danim okolnostima postupala onako kako je trebala, po općim propisima o naknadi štete.

Dakle, tim odredbama uređeno je pitanje tko i po kojim kriterijima odgovara za štetu koju vojna osoba počini trećoj osobi u vezi s obavljanjem službe.

Iz sadržaja tih odredaba proizlazi da za takvu štetu odgovara isključivo država, a ne i vojna osoba kao počinitelj štete, od koje, sukladno odredbi st. 3. spomenutog članka država imao pravo tražiti naknadu iznosa isplaćenog trećim osobama samo ako je štetu počinila namjerno ili iz krajnje nepažnje.

U navedenom članku Zakona o službi u oružanim snagama riječ je o posebnom slučaju odgovornosti za drugoga u kojem štetnik nije ujedno i odgovorna osoba.

U konkretnom slučaju šteta koju je vojna osoba prouzročila trećoj osobi nije počinjena u vezi s obavljanjem službe, pa se odgovornost države za tu štetu ne može temeljiti na odredbama toga članka.

Međutim, tužiteljice niti ne temelje odštetnu odgovornost tuženice na odredbama Zakona o službi u oružanim snagama, već smatraju da postoji vlastita odgovornost Republike Hrvatske kao imatelja opasne stvari, u smislu odredbe čl. 174. ZOO.

Predmetna šteta posljedica je nekontrolirane uporabe vatrenog oružja, pa je s obzirom na takav način nastanka štete opravdano zaključiti da je šteta nastala u svezi s opasnom stvari, u smislu odredbe čl. 173. ZOO.

Prema odredbi čl. 174. st. 1. ZOO za štetu od opasne stvari odgovara njezin imalac, a u slučaju da je stvar oduzeta imaocu na protupravan način, za štetu koja od nje potječe ne odgovara on, nego onaj koji mu je oduzeo opasnu stvar, ako imalac za to nije odgovoran (čl. 175. ZOO).

S obzirom na navedene odredbe ZOO proizlazi da je za ocjenu pitanja odštetne odgovornosti tuženice od odlučnog značaja bilo raspraviti i utvrditi da li je u vrijeme nastanka štete počinitelj štete protupravno posjedovao oružje, odnosno je li za protupravno držanje oružja od kojeg šteta potječe odgovorna tuženica Republika Hrvatska.

Slijedom izloženog proizlazi da su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su zaključili da u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni odredaba ZOO o odgovornosti za štetu od opasne stvari i kada su slijedom toga tužbeni zahtjev ocijenili neosnovanim, pa budući da je zbog toga činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno, na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP, uz prihvaćanje revizije nižestupanjske presude je valjalo ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

U Zagrebu, 3. siječnja 2007.

Predsjednik vijeća:

Petar Milas, v.r.