Gž-1226/2014-2 · Županijski sud u Dubrovniku

Republika Hrvatska

Županijski sud u Dubrovniku

Dr. Ante Starčevića 23

Gž. 1226/14

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Županijski sud u Dubrovniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Srđana Kuzmanića kao predsjednika vijeća, Đorđa Benussi kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Verice Perić Aračić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja - protutuženika A.D.V., proizvodnja, prerada, promet, export-import B., OIB….., kojega zastupa zakonski zastupnik V.K. direktor društva, a njega punomoćnik B.Š., odvjetnik u P., protiv tuženika – protutužitelja pod ad.1. A.J. iz P. i ad.2. T.K. iz P., obojica zastupanih po punomoćniku M.B., odvjetniku u P., radi utvrđenja i predaje u posjed, odlučujući o žalbama stranaka izjavljenih protiv presude Općinskog suda u Metkoviću, Stalna služba u Pločama pod posl. br. P. 310/11-55 od 4. ožujka 2014. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 12. studenog 2014. godine,

p r e s u d i o j e

Žalba tužitelja – protutuženika odbija se kao neosnovana, dok je žalba tuženika – protutužitelja ad.2. i ad.3. djelomično osnovana, a djelomično neosnovana, te se presuda Općinskog suda u Metkoviću, Stalna služba u Pločama pod posl. br. P. 310/11-55 od 4. ožujka 2014. godine:

a) potvrđuje

- u točki IV., V. i VI. izreke,

b) preinačuje

- u točki I., II. i III. izreke na način da se odbija kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

„I. I.Utvrđuje se da je tužitelj-protutuženik A.D.V. proizvodnja, prerada, promet, export-import B. OIB………vlasnik poslovnog prostora u P., a koji poslovni prostor se nalazi na adresi V,, nosi broj…, nalazi se u prizemlju zgrade …, a koja zgrada je izgrađena na čest. zem. 847/5 k.o. P., a i to baš dio površine 65,15 m2, pa se nalaže tuženiku pod 1/ A.J. iseliti iz tog poslovnog prostora i predati ga slobodnog od ljudi i stvari tužitelju, sve to u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

II. Utvrđuje se da je tužitelj–protutuženik A.D.V. proizvodnja, prerada, promet, export-import B. OIB…… vlasnik poslovnog prostora u P., a koji poslovni prostor se nalazi na adresi V., nosi broj… nalazi se u prizemlju zgrade …, a koja zgrada je izgrađena na čest. zem. 847/5 k.o. P., a i to baš dio površine 63,85 m2, pa se nalaže tuženiku pod 2/ T.K. iseliti iz tog poslovnog prostora i predati ga slobodnog od ljudi i stvari tužitelju, sve to u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

III. Dužan je tuženik pod 1/ A.J., a na ime korištenja opisanog dijela poslovnog prostora isplatiti tužitelju novčanu svotu od 291.806,00 kuna, sa zateznim kamatama u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećano za 5 % poena, a koje kamate teku od dana presuđenja do isplate.“

- u točki kojom je odlučeno o troškovima postupka (pogrešno navedeno u izreci točka VI. a trebala bi biti točka VII.), tako da sada glasi:

Dužan je tužitelj naknaditi troškove parničnih troškova tuženiku ad.1. u iznosu od 58.521,78 kn i tuženiku ad.2. u iznosu od 58.521,78 kn, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

Prvostupanjskom odlukom odlučeno je da je tužitelj – protutuženik vlasnik poslovnog prostora u P.površine 65,15 m2 i 63,85 m2, koji se nalazi na adresi V. i to u prizemlju zgrade … ka je izgrađena na čest. zem. 847/5 k.o. P., te je naloženo da su tuženici – protutužitelji dužni iseliti iz poslovnih prostora koje koriste i predati ih tužitelju – protutuženiku (točka I. i II. izreke). Dalje, odlučeno je da je tuženik ad.1. na ime korištenja poslovnog prostora kojeg koristi dužan isplatiti tužitelju – protutuženiku svotu od 291.806,00 kn sa zateznim kamatama od presuđenja (točka III. izreke), odbije je zahtjev tužitelja – protutuženika da mu tuženik – protutužitelj ad.1. naknadi zatezne kamate kako je to navedeno u pobijanoj odluci (točka IV. izreke), odbijen je zahtjev tužitelja – protutuženika u odnosu na tuženika – protutužitelja ad.2. za isplatu iznosa od 291.806,00 kn sa zateznom kamatom kako je traženo (točka V: izreke), te je odbijen i protutužbeni zahtjev tuženika – protutužitelja ad.1. i ad.2. kojim je traženo da tužitelj – protutuženik isplati tuženiku – protutužitelju ad.1. iznos od 500.000,00 kn, a tuženiku – protutužitelju ad.2. iznos od 110.000,00 kn na ime učinjenih ulaganja sa zateznim kamatama koje teku od ulaganja do konačne isplate (točka VII. izreke). I na kraju odlučeno je o troškovima postupka odnosno da je tuženik – protutužitelj ad.1. dužan tužitelju – protutuženiku isplatiti iznos od 54.189,75 kn, a tuženik – protutužitelj ad.2. isplatiti tužitelju – protutuženiku iznos od 18.063,38 kn sa zateznim kamatama od presuđenja do isplate (točka VI. izreke- pogrešno označena, a trebalo ju je označiti kao točka VII. – opaska drugostupanjskog suda).

Protiv te odluke stranke su izjavile pravodobne žalbe s tim da tužitelj – protutuženik pobija točku IV. izreke kojom se odbija zahtjev za naknadu zateznih kamata, točku V. izreke kojom se odbija u cijelosti zahtjev tužitelja za naknadu na ime korištenja predmetnog poslovnog prostora u odnosu na tuženika ad.2., te u dijelu kojim je odlučeno o naknadi troškova parničnog postupka.

Tuženici – protutužitelji ad.1. i ad.2. žalbom pobijaju točke I. i II. izreke pobijane odluke kojim je odlučeno da je tužitelj vlasnik predmetnih poslovnih prostora, te da su tuženici dužni iseliti iz tih prostora, točku III. kojom je naloženo tuženiku da isplati tužitelju novčani iznos od 291.860,00 kn sa zateznim kamatama od presuđenja, i točku VI. kojom je odbijen tuženik zahtjev, te odluku o troškovima.

Žalbe se podnose iz svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. točka 1. – 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13 - dalje: ZPP), te se traži da se postupi sukladno traženju.

Na žalbu nije odgovoreno.

Žalba tužitelja – protutuženika je neosnovana, dok je žalba tuženika – protutužitelja ad.1. i ad.2. djelomično osnovana, a djelomično neosnovana.

Predmet spora je zahtjev tužitelja da se utvrdi da je vlasnik predmetnih poslovnih prostorija, te da se naloži tuženicima ad.1. i ad.2. da isele iz istih, te mu te poslovne prostorije predaju. Tijekom postupka tužitelj je zatražio od tuženika ad.1. i ad.2. isplatu naknade za korištenje poslovnih prostorija dok su tuženici ad.1. i ad.2. podnijeli protutužbeni zahtjev za isplatu iznosa, a na ime učinjenih ulaganja u te proslovne prostorije.

Također, prvostupanjski sud je dozvolio preinaku tužbe i to na strani tužitelja jer iz isprava u spisu (posebno onih u spisu list spisa 132 te 147-152, 179) proizlazi da je došlo do privatizacije ranijeg D.D.P.,V. u A.D.V. proizvodnja, prerada, promet, export-import B., te ujedno zaključio da je to akcionarsko društvo slijednik ranijeg društvenog poduzeća.

Tuženici – protutužitelji su tijekom postupka, a i sada u žalbi prigovarali aktivnoj legitimaciji tužitelja smatrajući da unatoč pribavljenim ispravama – dokazima iz kojih proizlazi da je nesumnjivo došlo do kupnje i privatizacije bivšeg Društvenog poduzeća „V.“- nije i dalje utvrđeno da li je predmetni poslovni prostor (kojega su tuženici podijelili u dva poslovna prostora) ušao u imovinu poduzeća prije kupnje i privatizacije, te je li temeljem toga vršena procjena imovine.

Dakle, tuženici ad.1. i ad.2. smatraju da tužitelj nije slijednik ovog poslovnog prostora, te i dalje ustraju u prigovoru nedostatka aktivne legitimacije.

U odnosu na ovaj istaknuti prigovor aktivne legitimacije za istaknuti je da iz raspravne građe proizlazi da je ugovor o kupoprodaji poslovnog prostora sklopljen 18. srpnja 1991. godine između stranaka, dakle prije stupanja na snagu Uredbe o zabrani raspolaganja nekretninama na teritoriju Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 36/91 – koja je stupila na snagu 24. srpnja 1991. godine).

Međutim, bez obzira na to iz provedenih dokaza glede aktivne legitimacije ne proizlazi da bi se prednik tužitelja (Društveno poduzeće „V.“ – B. – sa sjedištem u B. – S.) organizirao temeljem Uredbe o zabrani raspolaganja i prijenosa sredstava određenih pravnih osoba na teritoriju Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 39/91, 44/91, 52/91 i 5/92 – dalje Uredba/91), i to kako je propisano člankom 6. Uredbe/91.

Imajući to u vidu te dalje Uredbu o zabrani raspolaganja i preuzimanja sredstava određenih pravnih osoba na teritoriju Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 40/92 – dalje: Uredba/92) i to člankom 3. stavak 1. kojim je propisano da se sredstva poslovnih jedinica i drugih organizacijskih oblika pravnih osoba sa sjedištem među inim i u Republici Srbiji koje nisu do dana stupanja ove Uredbe (Uredba/92 – stupila na snagu 26. lipnja 1992. godine) nisu organizirale temeljem Uredbe/91 prenose u vlasništvo Republike Hrvatske.

Uostalom i Zakonom o zabrani raspolaganja i preuzimanju sredstava određenih pravnih osoba na teritoriju Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 29/94) člankom 5. propisano je da sredstvima poslovnih jedinica i drugih organizacijskih oblika na temelju Uredbe/92 postala vlasništvo Republike Hrvatske, te da na njemu raspolaže Hrvatski fond za privatizaciju.

Kada se uzme u obzir prije navedeno očito je da je tužitelj izgubio pravo vlasništva pa i predmnijevano pravo vlasništva (postoji zakonska predmnijeva s ofenzivnim djelovanjem da je on vlasnik stvari) već na osnovu članka 3. stavak 1. Uredbe/92.

Istina je da je nakon prethodnih navedenih Uredbi i Zakona o zabrani raspolaganja i preuzimanja sredstava određenih pravnih osoba na teritoriju Republike Hrvatske, donesen i Zakon o potvrđivanju ugovora o pitanjima sukcesije („Narodne novine“, broj 2/04) koji se u Aneksu G odnosi na pitanje zaštite privatne imovine i stečenih prava, a koje su fizičke i pravne osobe bivše SFRJ imale na dan 31. prosinca 1990. godine.

No, ni te odredbe ne daju tužitelju pravo tražiti od tuženika predaju predmetnih poslovnih prostorija.

Prema članku 2. stavak 1. podstavak (a) tog Aneksa prava na pokretnu i nepokretnu imovinu koja se nalazi u nekoj državi slijednici na kojoj su građani ili druge pravne osobe SFRJ imale pravo na dan 31. prosinca 1990. godine priznat će se te će biti zaštićena i vraćena od te države u skladu s utvrđenim standardima i normama međunarodnog prava bez obzira na nacionalnost, državljanstvo, mjesto boravka ili prebivališta tih osoba. To uključuje osobe koje su nakon 31. prosinca 1990. godine stekle državljanstvo ili mjesto boravka ili prebivališta u nekoj drugoj državi, a ne državi slijednici. Osobe koje ne mogu ostvariti ova prava imaju pravo na naknadu u skladu s normama građanskog i međunarodnog prava.

Tužitelj tijekom postupka i ne tvrdi da je Republika Hrvatska (neko njezino tijelo) donijela akt kojim mu priznaje pravo vlasništva odnosno konkretno predmnijeva pravo vlasništva na predmetnom poslovnom prostoru. Pravo vlasništva odnosno predmnijevano pravo vlasništva tužitelj nije stekao na temelju samog ugovora o pitanjima sukcesije, jer mu to pravo tek treba biti priznato, a što jasno proizlazi iz zadnje rečenice Odredbe članka 2. stavak 1. točka (a) Aneksa G koja glasi: „Osobe koje ne mogu ostvariti ova prava imaju pravo na naknadu u skladu s normama građanskog i međunarodnog prava“.

Prema tome tužitelji bi tek trebalo priznati pravo vlasništva odnosno predmnijevanog vlasnika, a nakon toga nadležno tijelo bi trebalo odlučiti o tome vraća li mu se poslovni prostor ili mu se priznaje pravo na naknadu.

Pri tome treba reći da je prema odredbi članka 31. Zakona o potvrđivanju ugovora o pitanjima sukcesije, njegovu provedbu u djelokrugu državnih tijela navedenih u toj odluci, a ne sudova.

Stoga za zaključiti je da Aneks G ugovorena samo temeljna načela na kojima se zasnivaju pitanja sukcesije te navedeni sporazum predstavlja samo temelj za sklapanje daljnjih sporazuma između ugovorenih strana u pogledu utvrđivanja postupka ostvarivanja prava na imovinu, odnosno njenu naknadu, ali ne i akt podoban za neposrednu primjenu u svakom konkretnom slučaju.

Uzimajući u obzir sve prije navedeno, tužitelj nije vlasnik, pa ni predmnijevani vlasnik poslovnih prostorija pa i nije aktivno legitimiran za traženje da se tuženici ad.1. i ad.2. isele iz poslovne prostorije koju su kako je već rečeno u međuvremenu i podijelili u dvije poslovne prostorije. To dakako dalje znači da nije ni aktivno legitimiran za zahtjev kojim traži naplatu iznosa za korištenje tuđe stvari od tuženika ad.1., pa je iz tog razloga i trebalo preinačiti točke I., II. i III. izreke pobijane odluke na način da se tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

U odnosu na točke IV. i V. izreke pobijane odluke tužitelj je pravilno odbijen sa zahtjevom, ali ne iz razloge koje navodi prvostupanjski sud već iz razloga što nije aktivno legitimiran za podnošenje takvog zahtjeva jer nije vlasnik odnosno predmnijevani vlasnik poslovnog prostora.

Što se tiče protutužbenog zahtjeva isti je pravilno odbijen, ali dakako ne iz razloga koje navodi prvostupanjski sud već iz razloga što tužitelj nije vlasnik ni predmnijevani vlasnik poslovnog prostora pa tužitelj-protutuženik i nije pasivno legitimiran za takav protutužbeni zahtjev.

S obzirom na sve prije navedeno nije ni potrebno ni osvrtati se na ostale žalbene navode stranaka glede glavne stvari.

Žalbama stranaka pobija se i odluka o troškovima s tim da žalba tužitelja traži da mu se dosudi cjelokupan trošak, dok žalba tuženika ad.1. i ad.2. da se odluka o troškovima i ne može ispitati.

Prvostupanjski sud je istina tek nakon što je tužitelj pored nenovčane tražbine zatražio i novčanu tražbinu (ukupno 725.231,00 kn u odnosu na tuženike ad.1. i ad.2. – list spisa 143; kasnije je smanjio tužbeni zahtjev na 583.612,00 kn – list spisa 265, dakle u odnosu na svakog tuženika po 291.806,00 kn; smanjenje tužbenog zahtjeva na parnični trošak smatra se djelomičnim povlačenjem tužbe – opaska drugostupanjskog suda) odredio vrijednost spora povodom tužbenog zahtjeva na 1.000.000,00 kn (list spisa 209), što dalje znači da je vrijednost predmeta spora u odnosu na tužbeni zahtjev pod I. i pod II. po 137.384,50 kn (1.000.000,00 – 725.231,00 = 274.769 : 2 = 137.384,50 kn).

Dalje tuženici ad.1. i ad.2. su podnijeli i protutužbu (list spisa 100),a o tome da će se o protutužbi odlučivati zajedno sa tužbenim zahtjevom prvostupanjski sud je odlučio na ročištu dana 4. listopada 2012. godine (list spisa 155 – in verso), što znači da od tada je vrijednost spora (1.000.000,00 + 610.000,00 – toliko se traži protutužbenim zahtjevom). Uzimajući u obzir prije navedeno, a krećući se u granicama zahtjeva stranaka kojim traže trošak za navesti je da je vrijednost predmeta spora do trenutka kada je prvostupanjski odlučio da raspravlja o proširenju tužbenog zahtjeva kao i o protutužbenom zahtjevu (dakle od 4. listopada 2012. godine) je 274.769,00 kn, a od tada 1.610.000,00 (1.000.000,00 + 610.000,00 – toliko se traži protutužbenim zahtjevom.

Stoga do 4. listopada trošak tužitelja, a krećući se u okviru zahtjeva (list spisa 76 i 272), je trošak punomoćnika za zastupanje i to na ime nagrade za tužbu (2.500,00 kn), te nagrada za zastupanje na ročištima 24. studenog.2004., 16.prosinca 2004., 1. veljače 2005., 24. veljače 2005., 21. prosinca 2007., 12. svibnja 2011., što iznosi 17.500,00 te PDV (22%) 3.850,00, daje iznos od 21.350,00 kn.

Trošak tuženika ad.1. i ad.2. za to razdoblje (do 4. listopada 2012. godine), a krećući se u okviru zahtjeva proizlazi da tuženicima ad.1. i ad.2. (list spisa 273) pripada za odgovor na tužbu (vrijednost predmeta spora 274.769,00 kn) 5.500,00 kn, te za zastupanje 24. studenog.2004., 16.prosinca 2004., 1. veljače 2005., 24. veljače 2005., 21. prosinca 2007., 12. svibnja 2011. po 5.500,00 kn, za sastav žalbe 15. travnja 2005. godine 500,00 kn, za žalbu od 21. travnja 2005. godine 6.875,00 kn, što iznosi 45.375,00 kn, te PDV 9.982,50 kn daje iznos od 55.357,50 kn, te trošak pristojbe 2.320,00 kn (list spisa 91 in verso) – dakle ukupno 57.677,50 kn.

Tuženicima ad.1. i ad.2. dakle nisu priznati troškovi u zatraženom iznosu jer za te radnje nije bila vrijednost spora kako je iskazano, a nije ni priznat trošak žalbe od 16. siječnja 2008., jer povodom iste i nije uspio. Također nije ni priznat trošak za zastupanje više osoba jer to i nije specificirano u zahtjevu.

Trošak tužitelja počev od 4. listopada 2012. godine je zastupanje na tom ročištu, te na ročištima 12. studenog 2012., 17. prosinca 2012. i 26. rujna 2013. (po 2.500,00 kn jer je toliko zatraženo), te za 11. listopada 2013., 8. studenog 2013., 28. studenog 2013., 20. siječnja 2014. i 28. siječnja 2014. (po 5.720,00 kn jer je toliko i zatraženo), te za trošak podneska 4. veljače 2011. i 22. veljače 2012. (po 2.500,00 kn jer je toliko zatraženo; podnesci od 30. travnja 2013. i 16. rujna 2013. nisu bili potrebni), te trošak podneska od 15. listopada 2013. i 22. siječnja 2014. (po 5.720,00 kn jer je toliko zatraženo; nije priznat trošak podneska od 30. rujna 2013. jer i nije bio potreban, a isti je ispravljen podneskom od 15. listopada 2013. godine), što iznosi 38.600,00 kn, te PDV na taj iznos 9.650,00 kn, ukupno 48.250,00 kn. Tom iznosu treba dodati trošak pristojbe u iznosu od 5.000,00 kn na presudu, što daje ukupno 53.250,00 kn. Nije priznat trošak žalbe jer u žalbenom postupku tužitelj nije uspio. Trošak tuženika ad.1. i ad.2. je, a s obzirom na vrijednost spora (tužba + protutužba – 1.610.000,00 kn) je za zastupanje na ročištima 4. listopada 2012., 17. prosinca 2012., 26. rujna 2013., 11. listopada 2013., 8. studenog 2013., 28. studenog 2013., 20. siječnja 2014. i 28. siječnja 2014. (po 11.924,00 kn koliko je zatraženo jer je zatraženo manje od važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika) što iznosi 95.392,00 kn, te PDV 23.848,00 kn, ukupno 119.240,00 kn.

Tom iznosu treba dodati i trošak žalbe, ali dakako s obzirom na uspjeh povodom žalbe (vrijednost predmeta spora povodom žalbe 274.769,00 + 291.806,00 + 610.000,00 kn, uspio sa 52 % - nije uspio sa protutužbenim zahtjevom 610.000,00 kn), a s obzirom na zahtjev za taj trošak (6.875,00 kn + PDV 1.718,75 kn = 8.593,75 kn + 9.000,00 kn – toliko je zatraženo – list spisa 316 ), 52 % od tog iznosa je (52 % od 17.593,75) 9.148,75 kn.

Dakle tuženiku nisu priznati troškovi za podneske od 3. listopada 2012. i 28. listopada 2013. jer ti podnesci nisu bili potrebni za vođenje ovog postupka kao i trošak predujma za vještačenje jer ni taj trošak nije bio potreban s tim da je taj trošak bio u vezi protutužbe, a u tom dijelu tuženici ad.1. i ad.2. nisu uspjeli.

Prema tome ukupni trošak tuženika ad.1. i ad.2. je 128.388,75 kn (119.240,00 kn + 9.148,75 kn).

Za ovo razdoblje od 4. listopada 2012. tužitelj je uspio sa 38 % (610.000,00 : 1.610.000,00) što znači da su tuženici ad.1. i ad.2. uspjeli za 62 %.

To znači da tužitelj za razdoblje do 4. listopada 2012. nije uopće uspio u postupku, a od 4. listopada 2012. da je uspio sa 38 %, što znači da mu pripada trošak od 20.235,00 kn (38 % od 53.250,00).

Tuženici ad.1. i ad.2. su za razdoblje do 4. listopada 2012. u cijelosti uspjeli što znači da im pripada trošak od 57.677,50 kn, a za razdoblje od 4. listopada 2012. za 62 % što znači da im pripada 79.601,00 kn (62 % od 128.388,75) dakle ukupno 137.278,50 kn. Kada se prebiju ti troškovi 137.278,50 – 20.235,00 dolazi se do iznosa od 117.043,50, što znači da je tužitelj svakom od tuženika dužan naknaditi trošak u iznosu od po 58.521,75 kn, pa je i trebalo preinačiti odluku o troškovima.

Zbog prije navedenih razloga odlučeno je kao u izreci pod točkom a) temeljem članka 368. stavak 2. ZPP-a, a pod točkom b) temeljem članka 373. točka 3. ZPP-a.

U Dubrovniku, 12. studenog 2014. godine

Predsjednik vijeća :

rđan Kuzmanić