I Kž-211/1994-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-211/1994-4

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Horvatinović mr. Ružice, kao predsjednika vijeća, te Drakulić Milene, Primorac Vladimira, Novoselec dr. Petra i Mikor Milivoja, kao članova vijeća i sudskog savjetnika Lipnjak-Bosanac Zlate, kao zapisničara u krivičnom predmetu protiv opt. Š.I. i dr., zbog krivičnog djela iz čl. 148. st. 1. OKZRH i dr., odlučujući o žalbama optuženika i državnog odvjetnika podnesenih protiv presude Okružnog suda u Bjelovaru od 13. siječnja 1994. broj K-63/1994, u sjednici održanoj 13. listopada 1994., saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske V.P.,

presudio je i riješio je:

I. Uvažava se žalba opt. F.J. a djelomično i žalba državnog odvjetnika, ukida se presuda suda prvoga stupnja u odnosu na opt. F.J. i krivično djelo iz čl. 148. st. 4. OKZRH opisano u toč. 1 izreke presude suda prvoga stupnja i predmet u tom dijelu vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

II. U ostalom dijelu žalba državnog odvjetnika, te žalbe optuženih Š.J. i T.I. odbijaju se kao neosnovane, te se u pobijanom a neukinutom dijelu potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

O b r a z l o ž e n j e

Pobijanom presudom Okružni sud u Bjelovaru oglasio je krivim optužene Š.I., T.I. i F.J. da su u vrijeme i na način opisan u izreci te presude počinili krivično djelo krivotvorenja novca iz čl. 148. OKZRH i to opt. Š. i T. iz st. 1., a opt. F. iz st. 4. tog krivičnog zakona, a opt. Š.I. još i krivično djelo krivotvorenja isprave iz čl. 206. st. 2. KZRH i krivično djelo neovlaštenog držanja oružja i eksplozivnih tvari iz čl. 203. st. 2. KZRH, za koje je opt. Š.I., nakon pojedinačno utvrđenih kazni po čl. 148. st. 1. OKZRH i primjenom čl. 43. st. 1. toč. 2. OKZRH, izrekao jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od pet godina, a opt. T.I. na temelju čl. 148. st. 4. OKZRH (pogrešno je navedeno po st. 4. umjesto po st. 1.), opt. F.J. na temelju čl. 148. st. 1. OKZRH (također je pogrešno navedeno po st. 1. umjesto po st. 4., o čemu će još biti riječi) kazne zatvora u trajanju od po jedne godine.

Na temelju čl. 45. st. 1. OKZRH optuženicima je u izrečene kazne uračunato vrijeme provedeno u pritvoru, i to opt. T.I. od 19. ožujka do 17. svibnja 1993., a opt. Š.

I. od 19. ožujka 1993. pa nadalje.

Na temelju čl. 64. st. 1. OKZRH opt. Š.I. izrečena je sigurnosna mjera oduzimanja predmeta: papir za izradu novčanica, boje za izradu novčanica, stroj za sječenje papira, stoj za kopiranje marke "Canon" tvornički broj KVB-00123 i krivotvorene novčanice u apoenima od po 100, 500 i 1000 DEM, 1000 CHF i 1000 ATS, prave novčanice od po 1000 DEM serijski broj AA5282698L4, serijski broj AA1892674D1, serijski broj AA1892673D6 i serijski broj AA7783902G5, dvije prave novčanice od po 500 DEM serijski broj AA1562163G6 i serijski broj AA0568713L2, te jednu pravu novčanicu od 100 DEM serijski broj AD5496012L8, kao i sve krivotvorene novčanice istih serijskih brojeva, putovnica Republike Hrvatske broj 09772070 na ime S.N. iz R. i putovnica broj 0893570 na ime G.I. iz I., automatska puška marke CZN 70 AB2 tvornički broj 253567, automatska puška marke CZN 70 AB2 tvornički broj 166464 sa šest pripadajući okvira i 1344 komada municije cal. 7,62mm, 12 patrona eksploziva marke "Vitezit-20/1" težine 2,5 kg, sporogoreći štapin dužine 1m, jedna protutenkovska antimagnetska mina broj 8910, jedna protupješadijska usmjeravajuća mina broj 8916, sporogoreći štapin dužne 185 cm s detonatorkom kapislom broj 8, šest detonirajućih kapisla broj 8 i jedna detonirajuća kapisla s žicom.

Na temelju istog zakonskog propisa opt. T.I. oduzeto je devetnaest krivotvorenih čanica od po 100 DEM.

nov

Sud je također donio odluku na temelju čl. 105. st. 3. ZKP da će stvari koje su služile kao dokaz u ovom krivičnom postupku biti vraćene njihovim vlasnicima - opt. Š.I., njegovoj izvanbračnoj supruzi M.Z. i njihovom sinu Š.A..

Na temelju čl. 90. st. 1. ZKP sud je nadalje odlučio da su optuženici dužni nadoknaditi troškove krivičnog postupka iz čl. 87. st. 2. toč. 1. do 6. istog zakona, tako da je opt. Š.I. dužan nadoknaditi troškove svog liječenja u bolnici u iznosu od 1,729.980 HRD (sada 1.729,98 Kn), dok su sve ostale troškove optuženici dužni nadoknaditi solidarno u iznosu do 681.780 HRD (sada 681,78 Kn), te paušalni iznos, i to opt. Š.I. u iznosu od 1,000.000 HRD (sada 1.000 Kn) opt. T.I. u iznosu od 100.000 HRD (sada 100 Kn) i opt. F.J. u iznosu od 100.000 HD (sada 100 Kn).

Na temelju čl. 340. st. 3. ZKP opt. Š.I. i opt. F.J. oslobođeni su optužbe da bi počinili krivično djelo neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga iz čl. 196. OKZRH i to Š.I. iz st. 2., a opt. F. iz st. 1. toga članka.

Protiv te presude žalbe su podnijeli optuženi Š.I. po branitelju B.B., odvjetniku iz B., a dopunu žalbe po branitelju S.M., odvjetniku iz Z., te osobno, opt. T.I. po branitelju K.Z., odvjetniku iz B., opt. F.J. po braniteljici F. -G.T., odvjetnici iz B. i državni odvjetnik. Opt. Š.I. i F.J., te državni odvjetnik se žale zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka u odnosu na djelo iz toč. 1. izreke pobijane presude (djelo iz čl. 148. OKZRH), svi optuženici se žale zbog povrede krivičnog zakona, time da se opt. Š.I. žali iz ovog osnova u odnosu na djelo iz toč. 3. izreke presude (djelo iz čl. 203. st. 2. KZRH), a ostali optuženici u odnosu na djelo iz toč. 1. izreke, a državni odvjetnik u odnosu na odluku suda prvog stupnja donesenu na temelju čl. 105. st. 3. ZKP. Također se svi optuženici i državni odvjetnik žale zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, time da se optuženici žale iz ovog osnova u pogledu djela iz toč. 1. izreke presude, a državni odvjetnik u odnosu na oslobađajući dio pobijane presude i djelo iz čl. 196. OKZRH. Svi optuženici i državni odvjetnik se žale i zbog odluke suda o kazni, a opt. Š.I. i državni odvjetnik i zbog odluke o izricanju sigurnosne mjere, a opt Š.I. i zbog troškova krivičnog postupka.

Svi optuženici predlažu da se pobijana presuda u osuđujućem dijelu ukine, a državni odvjetnik da se ukine u osuđujućem dijelu u odnosu na opt. F.J. i u oslobađajućem dijelu, te da se predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje.

Također svi optuženici su predložili da se pobijana presuda preinači na način da se oslobode optužbe i to opt. Š.I. u odnosu na djelo iz toč. 3. izreke pobijane presude, a opt. T.I. i opt. F.J. u odnosu na djelo iz toč. 1. izreke pobijane presude, odnosno da im se izrekne blaža kazna, dok državni odvjetnik predlaže da se osuđujući dio pobijane presude preinači tako da se optuženim Š.I. i T.I. izreknu kazne zatvora u duljem vremenskom trajanju.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske na temelju čl. 360. st. 2. ZKP pismeno je predložio da se žalbe optuženika odbiju kao neosnovane, a da se žalba državnog odvjetnika uvaži.

Žalba opt. F.J. je osnovana a žalba državnog odvjetnika je djelomično osnovana, dok su žalbe opt. Š.I. i T.I. neosnovane.

Na žalbe optuženika i državnog odvjetnika zbog bitnih povreda odredaba krivičnog postupka i povrede krivičnog zakona.

U pravu su opt. F.J. i državni odvjetnik, da je sud prvoga stupnja u pogledu djela iz toč. 1. izreke pobijane presude ostvario bitne povrede odredaba krivičnoga postupka iz čl. 354. st. 1. toč. 9. i 11. ZKP i to sve u odnosu na opt. F.J. i djelo iz toč. 1. izreke pobijane presude, jer je optužba prekoračena, a razlozi o odlučnim činjenicama su u znatnoj mjeri proturječni.

Prema činjeničnom opisu djela iz toč. 1. izreke pobijane presude opt. F.J. oglašen je krivim zbog slijedećega: "nakon čega su tako izrađene novčanice koristili prilikom plaćanja i zamjene preko III opt. F.J. i točno neidentificiranih osoba, a što je bilo poznato F. koji o tome nije obavijestio nadležne organe", pa mada je ovakvo ponašanje opt. F. u izreci pravno označeno kao krivično djelo iz čl. 148. st. 4. OKZRH, prekoračena je optužba u pogledu objektivnog indentiteta djela. To zbog toga jer je prema činjeničnom opisu djela optuženi oglašen krivim zbog nečega za što nije bio optužen izmjenjenom optužnicom na glavnoj raspravi od 12. siječnja 1994. godine, kada je zamjenik državnog odvjetnika iz ranijeg činjeničnog opisa (u optužnici od 14. lipnja 1993. godine) ispustio tekst koji se odnosi na opis odlučnih činjenica za krivično djelo iz čl. 148. st. 2. OKZRH, tj. da su optuženi Š.I. i T.I. ne samo sami već i preko opt. F.J. stavljali u opticaj napravljeni po njima lažan novac, tako da je u činjeničnom opisu djela trebalo ostati "a što je bilo poznato F. koji o tome nije obavijestio nadležne organe (misli se na inkriminiranu djelatnost opt. Š.I. i T.I. ).

Da stvar bude gora u obrazloženju pobijane presude na str. 9. (prvi odlomak) se između ostaloga navodi: "... one novčanice na kojma nije nađeno tragova vodenih bojica nisu još bile "gotove", a one na kojima je optuženik T. već napravio vodeni znak i zaštitnu nit već su bile u opticaju, odnosno njima je već izvršeno plaćanje ili zamjena preko III opt. F.J., kao što se to činjenično izričito stavlja njemu na teret izmjenjenom optužbom na glavnoj raspravi...", dakle, obrazlaže se kako su opt. Š. i T. preko opt. F.J. vršili plaćanje ili zamjenu krivotvorenog novca. Na toj istoj stranici pobijane presude (zadnji odlomak), navodi se potpuno nešto drugo, tj. da je opt. F.J. znao da opt. Š. i T. "rade lažan novac..." a da to nije prijavio nadležnim organima.

Prema izloženom, razlozi o odlučnim činjenicama su u pogledu opt. F.J. u znatnoj mjeri proturječni, tako da nije jasno iz tih razloga pobijane presude što je sud prvoga stupnja utvrdio, da li je opt. F.J. počinio krivično djelo iz čl. 148. st. 1. ili st. 2. (za što se optužbom ni ne tereti) ili st. 4. OKZRH. Upravo zbog ove bitne povrede odredaba krivičnog postupka (iz toč. 11. citiranog stavka i članka ZKP) nije bilo moguće postupiti po odredbi čl. 377. st. 1. ZKP i preinačiti presudu suda prvoga stupnja u pogledu djela iz toč. 1. izreke u odnosu na opt. F.J., jer za preinačenje ove odluke nije bila ispunjena pretpostavka da su odlučne činjenice u presudi po sudu prvoga stupnja pravilno utvrđene.

Upravo zbog toga valjalo je pobijanu presudu djelomično ukinuti i to u pogledu djela iz toč. 1. izreke te presude koji se odnosi na opt. F.J..

Nije, međutim, u pravu državni odvjetnik da postoji isto takva bitna povreda odredaba krivičnog postupka, jer da je izreka u toč. 1. presude proturječna sama sebi.

Točno je uočio državni odvjetnik, da su optuženici oglašeni krivim zbog krivičnog djela iz čl. 148. st. 1. OKZRH (Š. i T. ), odnosno krivičnog djela iz čl. 148. st. 4. OKZRH (F.J. ), a da je opt. T.I. kazna izrečena po čl. 148. st. 4. a opt. F.J. po čl. 148. st. 1. OKZRH, no međutim, ovdje nije riječ o proturječnosti unutar izreke presude već o očitim pogreškama u pisanju, koje će u smislu čl. 348. st. 1. ZKP predsjednik vijeća moći ispraviti posebnim rješenjem.

Da se radi o očiglednoj pogrešci u pisanju ne slijedi samo iz činjenice da su optuženi Š. i T. ispravno oglašeni krivim za djela za koja su optuženi, već i iz činjenice da je kod navođenja pravnog osnova, naznake zakonske odredbe, za izricanje kazni došlo do zamjene tog osnova između opt. T.I. i opt. F.J..

Također nije u pravu opt. Š.I. da je sud prvoga stupnja ostvario bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz čl. 354. st. 1. toč. 8. i 11. ZKP u pogledu djela iz toč. 1. izreke presude, jer da se presuda temelji na dokazima na kojima se ne može temeljiti presuda, a radi se o svjedočkom iskazu ranije okrivljenog Z.M., te da u presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama i da su ti razlozi u znatnoj mjeri proturječni i da o odlučnim činjenicama postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude, o sadržaju zapisnika, o iskazima danim u postupku i samih tih zapisnika.

U prvom redu valja istaći, da dokaz na kojima se ne može temeljiti presuda mora biti određen Zakonom o krivičnom postupku, a saslušanje svjedoka Z.M. ne spada u takve dokaze, a to što je ranije bio ispitan kao okrivljenik nije zapreka da bude saslušan kao svjedok kada protiv njega nije bila podignuta optužnica, a kada je bio saslušan kao svjedok bio je opomenut na dužnost istinitog iskazivanja, pa se radi o valjanom dokazu na kojima se može temeljiti presuda.

U žalbi otp. Š.I. ne obrazlaže se u čemu se sastoji bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz toč. 11. citiranog članka ZKP, iako se iz sadržaja ove žalbe može zaključiti kako žalitelj smatra da u pobijanoj presudi nisu navedeni razlozi o nekim odlučnim činjenicama u pogledu djela iz toč. 1. izreke, za razliku od dopune žalbe ovog optuženika u kojoj je točno navedeno za koje odlučne činjenice, ne samo u pogledu ovog krivičnog djela, već i u pogledu djela iz toč. 2. i 3. izreke pobijane presude, po mišljenju ovog žalitelja nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama.

Nije, međutim, točno da u pobijanoj presudi u pogledu djela iz toč. 1. izreke nisu navedeni razlozi o krivnji, odnosno obliku krivnje i namjeri da se lažan novac stavi u opticaj.

Razloge za te odlučne činjenice dao je sud prvoga stupnja. Istina, može se sudu prigovoriti da nije bio u dovoljnoj mjeri sistematičan ili što nije strogo formalno opisao koje odlučne činjenice je utvrdio. Ali, o djelatnosti opt. Š.I. vezano za pravljenje lažnog novca, te za zamjenu novca (slučaj kada je opt. T. zajedno sa svjedokom C.D. zamjenio 100 DEM za 25.000 HRD, te slučaj kada je opt. F.J. na putu za Bugarsku na budimpeštanskom aerodromu pokazivao 500 DEM svjedoku Z.M., pa do toga da je opt. Š. uzeo kao olaktono da "na sreću nije došlo do toga da je lažan novac u većoj količini stavljen u opticaj", o čemu se s pravom i) postoji u obrazloženju pobijane bavi žalba državnog odvjetnika, a o čemu će još biti riječ

presude toliko navoda, da se može s punim pravom reći da su navedeni razlozi o svim navedenim odlučnim činjenicama.

Što se tiče kvalitete krivotvorenog novca tu je odlučnu činjenicu sud prvoga stupnja utvrdio putem nalaza i mišljenja vještaka: H. ing. L., B. ing. Ž. i M. ing. D., koji su vještačili sve pronađene krivotvorene novčanice s i bez vodenog žiga i zaštitne niti, kao i papir koji je služio za izradu (fotokopiranje u boji) novčanica, te sredstava koja su pronađena, a služila su za ucrtavanje vodenog žiga i sigurnosne niti. Sud prvog stupnja je detaljno izložio rezultate provedenog vještačenja, no pored toga sud prvoga stupnja upućuje na sadržaj tog vještačenja. Točno se navodi u dopuni žalbe da sud prvoga stupnja tretira rezultate vještačenja o kvaliteti krivotvorenog novca stručnim pitanjem i u tom pogledu je u pravu sud prvoga stupnja da je to stručno pitanje, pa to ne može biti "pravno pitanje" kako to pogrešno navodi ovaj žalitelj. Na ročištu glavne rasprave od 4. listopada 1993. (list 589 i dalje spisa) vještak H. ing. L. je krivotvorene novčanice od 100 DEM označila kao loš falsifikat, a novčanice od 500 i 1.000 DEM i 1.000 CHF kao krivotvorine srednje kvalitete. Obzirom da se radi o fotokopiji u boji (pojedine od tih novčanica nalaze se u spisu, str. 237 i 607 spisa) ove krivotvorine sliče pravoj novčanici.

Kada dopuna žalbe spominje pojam imitatio vera (prava imitacija, odnosno pravo oponašanje), onda treba reći da se ovaj pojam nesmije shvaćati kao takvu imitaciju prave novčanice da samo stručna osoba može uočiti da se radi o falsifikatu, jer bi takvo shvaćanje pitanja primjene krivično-pravnih normi u slučaju djela iz čl. 148. OKZRH dovelo do apsurda. U tom smislu vrlo je karakterističan odgovor vještaka na ročištu glavne rasprave od 4. listopada 1993. (list 595 spisa) na pitanje koje od krivotvorenih novčanica, koje su bile predmet vještačenja, ne bi mogle u prometu poslužiti kao platežno sredstvo. Vještaci su govorili da to ovisi o nizu okolnosti, a što je izvan dometa njihovog stručnog znanja. Vještaci su time dali i najbolje mogući odgovor na postavljeno pitanje, jer od određenih konkretnih prilika i osoba ovisi da li će određeni lošiji ili osrednji falsifikat uspjeti poslužiti kao platežno sredstvo.

Također valja navesti da se ne mogu prihvatiti navodi žalbe opt. Š.I. da u pobijanoj presudi nema razloga u odnosu na izrečenu sigurnosnu mjeru iz čl. 64. OKZRH, jer je sud u tom pogledu dao iscrpne i valjane razloge (strana 16, IV odlomak pobijane presude).

U pogledu djela iz toč. 2. izreke (krivično djelo iz čl. 206. st. 2. KZRH) u dopuni žalbe opt. Š.I. se ističe da u pobijanoj presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama da se radi o javnoj ispravi, te o krivnji i motivu za izvršenje ovog krivičnog djela. Što se tiče djela iz toč. 3. izreke (krivično djelo iz čl. 203. st. 2.KZRH) nisu prema mišljenju ovog žalitelja navedeni razlozi o odlučnoj činjenici u čemu se sastoji veća količina vatrenog oružja i eksplozivnih tvari.

I u pogledu ovih odlučnih činjenica ista je situacija kao i u slučaju djela iz toč. 1. izreke. Sud prvoga stupnja je u obrazloženju pobijane presude naveo obranu optuženika, odnosno, njegovo priznanje da je nabavio radi upotrebe dvije krivotvorene putovnice za sebe i svoju prijateljicu J.S. s kojom je kanio pobjeći u inozemstvo, da bi se skrio od svoje

čnom postupku izvanbračne žene i muža J.S. (str. 6 pobijane presude). Opt. Š. je dakle, u krivi priznao krivnju i motiv izvršenja krivičnog djela iz čl. 206. st. 2. KZRH, a što se tiče putovnica, one su pribavljene radi upotrebe, a to su jasne isprave, što je opće poznato, dakle notorno je, da se radi o javnim ispravama.

U pogledu odlučne činjenice da je kod opt. Š. pronađena veća količina oružja, municije i eksplozivnih tvari, u izreci presude se navodi točan broj ovih predmeta, dok se u obrazloženju pobijane presude (str. 12 i 13) navode razlozi na osnovu čega je sud utvrdio da je ovaj optuženik neovlašteno držao ove predmete, koji inače nisu u prometu, uz ocjenu da se radi o većoj količini ovih predmeta.

U žalbi opt. Š. tvrdi se nadalje da su razlozi o odlučnim činjenicama u znatnoj mjeri proturječni, međutim, izneseni primjeri u tom pravcu ne predstavljaju proturječnosti u razlozima, već bi se tu, prema sadržaju žalbe, radilo o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, a i sam žalitelj ističe da je u tom pogledu sud prvoga stupnja izveo određene pogrešne zaključke.

U žalbi i dopuni žalbe opt. Š.I. istaknut je čitav niz, po mišljenju ovog žalitelja, nepravilno primjenjenih odredbi Zakona o krivičnom postupku koje predstavalju relativno bitnu povredu odredaba krivičnog postupka.

Tako se u ovoj žalibi navodi da na glavnoj raspravi, koja je počela iznova zbog izmjene predsjednika i članova raspravnog vijeća, nisu izvedeni svi dokazi kako je to propisano u čl. 295. st. 3. ZKP, da je na glavnoj raspravi obavljeno izdvajanje zapisnika osoba koje su ranije (u istrazi) bili ispitani kao okrivljenici, a na glavnoj raspravi saslušani kao svjedoci, bez da se sačekala pravomoćnost rješenja o izdvajanju tih zapisnika, što je bilo protivno odredbi čl. 323. st. 3. ZKP, te što nije izdvojen zapisnik o ispitivanju okrivljenog C.D., koji je saslušan na glavnoj raspravi kao svjedok s neprihvatljivim obrazloženjem da je ovaj svjedok dao identičan iskaz kao i kada je bio saslušan kao okrivljenik, pa je njegov raniji zapisnik o ispitivanju u svojstvu okrivljenika postao zapisnik o saslušanju svjedoka. Također se u dopuni žalbe navodi da je izostala po sudu prvoga stupnja ocjena iskaza svjedoka K., V. i K., koji su ranije ispitivani kao okrivljenici, što bi dakle bilo protivno odredbi iz čl. 337. st. 2. ZKP.

Nadalje se tvrdi još i to, da se u pobijanoj presudi pogrešno tvrdi da su se stranke suglasile da se pročitaju iskazi ranije - na glavnoj raspravi - saslušanih svjedoka i vještaka.

Ovi navodi žalbe opt. Š.I. nisu točni ili su pravno neutemeljeni, dakle, u svakom slučaju su neosnovani.

Nakon izmjene predsjednika vijeća i članova vijeća - sudaca porotnika, glavna rasprava je dana 10. siječnja 1994. počela ispočetka (list 672 i dalje spisa). Na toj istoj glavnoj raspravi,a po saslušanju stranaka, o čitanju ranije izvedenih dokaza sud prvog stupnja je riješio "da se pročitaju dokazi odnosno iskazi svjedoka dati u istrazi i na prijašnjoj glavnoj raspravi, s čime su se stranke suglasile" (list 681 spisa). Time je sud prvoga stupnja postupio potpuno u skladu s odredbama čl. 295. st. 3. i čl. 323. st. 2. ZKP. Nema, naime, nikakvog razloga da se zapisnici o saslušanju svjedoka nepročitaju na glavnoj raspravi ako je ona počela ispočetka, pa je zato sud prvoga stupnja postupio u skladu s navedenim odredbama ZKP.

Na isti način je sud prvoga stupnja pročitao nalaz i mišljenje vještaka H. ing. L., B. ing. Ž. i M. ing. D..

Na glavnoj raspravi na temelju čl. 323. st. 3. u vezi čl. 78. ZKP izdvojeni su iz spisa zapisnici o ispitivanju okrivljenih K.D. i V.P., a nakon toga su pročitani njihovi iskazi koje su dali kao svjedoci u istrazi, također uz suglasnost stranaka (list 681 i 682 spisa).

Točno je da sud prvoga stupnja nije čekao pravomoćnost rješenja o izdvajanju no da stranke nisu podnijele žalbe protiv rješenja o navedenih zapisnika, ali je isto tako toč

izdvajanju, a logično je da to nisu učinile jer za to nisu imale nikakvog pravnog interesa. Čekati na pravomoćnost rješenja o izdvajanju zapisnika u procesnoj situaciji kada su čitani iskazi osoba koji su saslušani u istrazi kao svjedoci predstavljalo bi čisti pravni formalizam. Uostalom, u žalbi i dopuni žalbe opt. Š. se ne obrazlaže zbog čega bi nepravilna primjena odredbe iz čl. 323. st. 3. ZKP bila ili je mogla biti od utjecaja na zakonito i pravilno donošenje presude, što je uvjet za ostvarenje ove bitne povrede odredaba krivičnog postupka.

Točno je da sud prvoga stupnja nije izdvojio iz spisa zapisnik o ispitivanju okrivljenog C.D., danog u istrazi, te da je zbog njegovog istovjetnog iskazivanja kao svjedoka, sud taj zapisnik tretirao kao zapisnik o saslušanju svjedoka. Ali žalba opt. Š. ne navodi koja bi odredba ZKP u ovom slučaju bila nepravilno primjenjena ili ne bi bila primjenjena, no u svakom slučaju ovdje je riječ o tehničkom pretvaranju jednog zapisnika u drugi što nema veze s primjenom odredbe iz čl. 323. st. 3. ZKP.

Nije točna tvrdanja da sud prvoga stupnja nije ocjenio iskaze svjedoka K.D., V.P. i K.Z., jer je to sud učinio na str. 15 pobijane presude. Sud, naime, ističe da su spomenuti svjedoci, prema njihovim iskazima, baratali s krivotvorenim novčanicama njemačkih maraka ali da se ne zna njihovo podrijetlo, te da zbog toga nije na tim iskazima zasnivao presudu. Ovo utvrđenje suda prvog stupnja je ispravno i ono predstavlja vrijednosni sud o iskazima ovih svjedoka što je ujedno i ocjena tih iskaza u smislu čl. 337. st. 2. ZKP.

Sud prvoga stupnja nije, prema tome, ostvario niti relativno bitne povrede odredaba krivičnog postupka kako to tvrdi žalba i dopuna žalbe opt. Š.I..

Dopuna žalbe opt. Š.I. drži pogrešno da je sud prvoga stupnja ostvario povredu krivičnog zakona iz čl. 355. toč. 4. ZKP u pitanju je li u pogledu krivičnog djela koje je predmet optužbe primjenjen zakon koji se ne može primjeniti i to zbog toga što je ovaj optuženik u pogledu djela iz toč. 1. izreke pobijane presude oglašen krivim za dva vida krivičnog djela (u dopuni žalbe se kaže "dva osnovna" krivična djela) iz čl. 148. st. 1. OKZRH: pravljenja lažanog novca i stavljanja u opticaj lažnog novca, što znači da sud to tretira kao prividni stjecaj krivičnih djela. No, smatra ova žalba, bilo bi pravilno, obzirom na stanje stvari, da je optuženik bio oglašen krivim samo za stavljanje u opticaj krivotvorenog novca što je i u skladu sa krivično pravnom teorijom.

Točno primjećuje ovaj žalitelj da se ovdje radi o prividnom (ili zakonskom) stjecaju, pa to znači da je u pitanju samo jedno djelo, a opt. Š. je i oglašen krivim za samo jedno djelo iz čl. 148. st. 1. OKZRH, i za samo jedno djelo mu je utvrđena kazna, pa ne može biti govora o povredi krivičnog zakona.

U pogledu djela iz toč. 3 izreke pobijane presude iz sadržaja žalbe opt. Š. proizlazi da ovaj optuženik drži kako je sud prvoga stupnja ostvario povrede krivičnog zakona iz čl. 355. toč. 1. i 4. ZKP i to u pitanjima da li je djelo za koje se optuženik goni krivično djelo i je li u pogledu krivičnoga djela koje je predmet optužbe primjenjen zakon koji se ne može primjeniti.

U prvom slučaju ovaj žalitelj smatra da je sud prvoga stupnja trebao primjeniti

čina oružja, municije i

odredbe čl. 6. st. 2. OKZRH, a u drugom slučaju po sudu utvrđena koli eksplozivnih tvari, ne predstavljaju veće količine takvih predmeta, pa stoga ovo djelo nije trebalo pravno označiti kao krivično djelo iz čl. 203. st. 2. KZRH.

Sud prvoga stupnja s pravom nije na konkretan slučaj primjenio odredbe čl. 6. st. 2. OKZRH, jer djelo koje je počinio optuženik nije neznatno društveno opasno. Ono nema mali značaj jer nisu u pitanju neznatnost ili nepostojanje štetnih posljedica i to zato što je optuženik u tijeku 1991. i 1992. neovlašteno držao dvije automatske puške, 1344 komada metaka, 12 patrona eksploziva marke "Vitezit" težine 2,5 kg, sporogoreće štapine, dvije protutenkovske mine i ostale eksplozivne tvari, navedene u izreci pobijane presude pod toč. 2. Dakle, opt. Š. držao je ovaj materijal u vrijeme agresivnog rata koji je upravo tada vođen protiv Republike Hrvatske. To znači, da subjektivne i objektivne okolnosti, i okolnosti uz koje je djelo počinjeno, nisu takve da bi se moglo govoriti o neznatnoj društvenoj opasnosti djela, već naprotiv, da se radi o krivičnom djelu iz čl. 203. st. 2. KZRH. Naime, svi ovi predmeti u svojoj ukupnosti, predstavljaju veću količinu vatrenog oružja, municije i eksplozivnih tvari, jer tako treba shvatiti značenje zakonskog pojma "veće količine" ovakvih predmeta.

Nije nadalje u pravu opt. Š. kada u dopuni žalbe smatra da je sud prvoga stupnja ostvario povredu krivičnog zakona iz čl. 355. toč. 5. ZKP time što je utvrdio da je on osuđivana osoba i tu osuđivanost ocijenio kao otegotnu okolnost, jer se ovdje ne može govoriti o tome da je sud odlukom o kazni prekoračio ovlaštenja koja ima po zakonu. Ovdje je naime, problem u tome da li je sud prvoga stupnja na pravilan način utvrdio da je optuženik osuđivan. Sud prvoga stupnja pogrešno doduše utvrđuje da je opt. Š. prema vlastitom priznanju bio suđen u Republici Bosni i Hercegovini za neutvrđeno krivično djelo, što nije točno, jer je ovaj optuženik prema vlastitoj izjavi prilikom prvog ispitivanja u istrazi dana 23. ožujka 1993. (list 47 spisa) izjavio da je bio osuđivan "zbog svodništva 1973. godine po Okružnom sudu u Varaždinu", znači zbog krivičnog djela iz čl. 87. KZRH, a ne za krivično djelo sitne krađe iz čl. 138. KZRH kako se to netočno navodi u dopuni žalbe ovog optuženika. Prema tome, točno je utvrđenje suda prvog stupnja da je optuženik ranije osuđivan, kao što je pravilna pravna ocjena da je to otegotna okolnost.

Nije ostvarena ovakva povreda krivičnog zakona i u pogledu djela iz toč. 2. izreke (u dopuni žalbe pogrešno je označeno da je riječ o povredi iz čl. 355. toč. 4.,a ne toč. 5. ZKP), tj. da je sud prekoračio ovlaštenja prilikom izricanja kazne, jer je optuženiku bez odredbi o ublažvanju kazne izrekao kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca. Niti ovdje sud prvoga stupnja nije ostvario povredu krivičnog zakona, jer je optuženiku izrekao najmanju propisanu kaznu za djelo iz čl. 206. st. 2. KZRH (za ovo krivično djelo propisana je kazna zatvora od tri mjeseca do pet godina).

er

I konačno, nije u pravu državni odvjetnik da je sud prvoga stupnja ostvario takođ ovakvu povredu krivičnog zakona jer da je prekoračio ovlaštenja koja ima po zakonu prilikom primjene odredbe iz čl. 64. OKZRH kada od opt. Š.I. nije oduzeo sve ispravne novčanice koje su kod njega nađene, pa i one koje nisu služile za izradu krivotvorenih novčanica.

Prema čl. 64. st. 1. OKRZH mogu se oduzeti samo oni predmeti koji su upotrebljeni ili bili namijenjeni za izvršenje krivičnog djela ili koji su nastali izvršenjem krivčnog djela. U skladu s tim je sud prvoga stupnja i postupio, jer je oduzeo opt. Š.I. krivotvorene novčanice, dakle predmete koji su nastali izvršenjem krivičnog djela, te druge predmete koji su bili upotrebljeni za izvršenje krivičnog djela, tj. prave novčanice upotrebljene prilikom izrade krivotvrorenih, te ostali pribor. Da li su još neke od pravih novčanica pronađenih kod opt. Š. bile upotrebljene za izradu krivotvorenih novčanica (što je činjenično pitanje) nije utvrđeno, pa stoga te novčanice nisu niti mogle biti oduzete na temelju čl. 64. st. 1. OKRZH. Da li bi te prave novčanice bile ubuduće upotrebljene za krivotvorenje novčanica, to se može samo pretpostavljati, a na pretpostavkama se ne može zasnivati sudska odluka. Ista je stvar i s tvrdnjom u žalbi državnog odvjetnika, da su te prave novčanice dobivene zamjenom za krivotvorene. Točno je da sud prvoga stupnja utvrđuje da su opt. Š. i T. krivotvorene novčanice koristili kod zamjene, ali se to ne odnosi na ove prave novčanice, pronađene kod opt. Š..

Odredba suda prvoga stupnja donesena na temelju čl. 105. st. 3. ZKP da će se stvari koje su služile kao dokaz u ovom krivičnom postupku vratiti njihovim vlasnicima: opt. Š.I., njegovoj izvanbračnoj supruzi M.Z. i sinu Š.A., ne može predstavljati povredu krivičnog zakona iz čl. 355. toč. 5. ZKP kako to pogrešno smatra državni odvjetnik. Ovdje se ne radi o nikakvoj povredi zakona, već o jednoj deklaratornoj odluci, da će se (dakle u budućnosti) te stvari vratiti njihovim vlasnicima, a to znači nakon završetka krivičnog postupka kako je to u čl. 105. st. 3. ZKP i propisano. To je ujedno i odgovor na navod iz žalbe opt. Š.I. da je u pobijanoj presudi trebalo navesti koje će se stvari vratiti njihovim vlasnicima.

Na žalbu i dopunu žalbe opt. Š.I. i žalbu opt. T.I. zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

U odnosu na djelo iz toč. 1 izreke opt. Š. u žalbi i dopuni žalbe pobija činjenično utvrđenje suda prvoga stupanja da je on počinio krivično djelo iz čl. 148. st. 1. OKZRH, a to pobijanje ide u dva pravca: u prvom redu, kao i u svojoj obrani, ovaj optuženik tvrdi da nije na fotokopirnom aparatu u boji fotokopirao prave novčanice, a fotokopirni materijal, fotokopirni papir i fotokoprni stroj i drugi pronađeni pribor da potječu od S.N. (interesantno je da ovaj optuženik u istrazi govorio o S.N., na glavnoj raspravi od 4. listopada 1993. govori o Š.N., da bi konačno na zadnjoj raspravi od 10. siječnja 1994. godine govorio opet o S.N. ), kojemu je bio iznajmio poslovne prostorije u svojoj kući, pa je jedino on mogao na fotokoprinom aparatu izraditi krivotvorene novčanice, i drugo, da pokušava dovesti u pitanje iskaz opt. T.I., odnosno njegovo priznanje i terećenje da su zajedno krivotvorili novčanice, tako da je on opt. Š. fotokopirao novčanice, a opt. T. ih je dorađivao tako da je ucrtavao vodeni žig.

Što se tiče navoda žalbe opt. Š. o tome da je S.N., koji je kod njega proveo nekoliko dana i noći, jedini mogao krivotvoriti novčanice, optuženik u žalbi zapravo ponavlja svoju obranu. Tvrdnja ovog optuženika da su njegovu obranu u tom pravcu potvrdili svjedoci M., F., J. i M., te da je ova posljednja svjedokinja čak opisala S.N. i iskazala da je s tom osobom, dakle S., bila u pregovorima da i njemu čisti poslovne prostorije, nije u cijelosti točna, jer su ti svjedoci u tom pravcu samo djelomično potvrdili obranu ovog optuženika.

No valja kod toga imati u vidu da je M.Z. izvanbračna supruga optuženika, F.M. diskođokej u njegovom lokalu, J.S. njegova intimna prijateljica, a M.G. njegova čistačica. No, što se tiče iskaza M.G., na koju se žalba opt. Š. posebno poziva, valja reći da je ova svjedokinja takav iskaz dala tek na glavnoj raspravi, te da je nakon što joj je predočen iskaz iz istrage, koji je bio potpuno drugačiji, nije mogla objasniti razlike u iskazivanju, jer njena tvrdnja da nije u istrazi slušala diktat nije nikakvo objašnjenje za izmjenu iskaza.

Ne stoji niti tvrdnja iz žalbe opt. Š., da je sud prvoga stupnja pogrešno ocijenio iskaz svj. Z.M. i dio iskaza opt. F. u odnosu na događaj na aerodromu u Budimpešti, jer bez obzira što je svj. Z.M. na glavnoj raspravi donekle ublažio da se tako kaže, svoj iskaz iz istrage, iz iskaza ovog svjedoka i dijela iskaza opt. F.J. valjano je sud zaključio da je F.J. bio u posjedu krivotvorene novčanice od 500 DEM, koja je potjecala od opt. Š..

Također se žalba opt. Š. poziva i na dva pisma koja je taj stanoviti S.N. uputio opt. Š.. i zaista, u spisu se nalaze ta pisma, jedno poslano iz Leibnitza u Austriji (list 597 spisa), a drugo upućeno u studenom 1993. iz Slovenije (list 659 spisa).

S ovim pismima se bavio sud prvoga stupnja, čak je obavljeno i vještačenje po vještaku H. ing. L. u pogledu prvoga pisma na okolnost kada je pismo odaslano, no to nije bilo moguće vještačenjem utvrditi.

Ova pisma koja bi trebala potvrditi obranu optuženog Š. sama za sebe, međutim, ne znače ništa, jer ih je bilo tko mogao poslati na adresu opt. Š.. Ona bi predstavljala ozbiljan dokaz jedino uz svjedočenje S.N., koji bi potvrdio da je njihov pošiljalac, do čega međutim nije došlo.

Što se tiče iskaza opt. T.I., žalba opt. Š., kao i žalba samog opt. T. posebno se bave priznanjem opt. T. u odnosu na nalaz i mišljenje već spomenutih vještaka, koji su vještačili pronađene krivotvorene novčanice, a koje vještačenje smatraju žalitelji, ozbiljno dovodi u pitanje priznanje opt. T..

Vještaci su, naime, utvrdili da zaštitni vodeni znakovi i zaštitna nit na novčanicama koje su pronađene, nisu bili izrađeni vodenim bojama, kako to tvrdi opt. T. u svojoj obrani, iako su u kući opt. Š. pronađene vodene boje, već upotrebnom korekturnog sredstva čiji je kemijski sastav identičan onom pronađenom u kući opt. Š., a srebrna nit flomasterom srebrne boje, kakav je također prilikom pretresa pronađen u kući opt. Š., time da su upotrebljena i druga sredstva čiji kemijski sastav odgovara sastavu sredstava pronađenih kod otp. Š.. Ova razlika između obrane opt. T. i nalaza i mišljenja vještaka koliko god bila uočljiva ne dovodi u pitanje istinitost obrane opt. T. u bitnom, a time i utvrđenje suda prvoga stupnja.

Sud prvoga stupnja smatra da je opt. T. prešutio ostale načine krivotvorenja zaštitnog vodenog žiga. Zašto je to učinio opt. T.I., soboslikar i naivni slikar, bilo bi zanimljivo znati, ali to nije odlučno, jer je jedino važna i odlučna kvaliteta iskaza opt. T.I.. Ovaj iskaz ne samo da je jasan, detaljan i cjeloviti i vrlo uvjerljiv, već je dobrim dijelom potvrđen i drugim provedenim dokazima. To se u prvom redu odnosi na predmete pronađene kod opt. Š. prilikom uviđaja, koji su služili za krivotvorenje novca, zatim i dijelom iskaza opt. Fišli Josipa kao i iskazima svjedoka u pogledu zamjene krivotvorene novčanice od 100 DEM za 25.000 HRD o čemu je već bilo riječi.

Prema tome, sud prvoga stupnja je ispravno postupio kada je iskaz opt. T.I. ocjenio kao dokaz valjan za utvrđenje odlučnih činjenica. Ovo je ujedno i odgovor na žalbene navode opt. T.I., posebno u pogledu njegove svijesti da krivotvori novčanice koje su namijenjene da budu stavljene u opticaj.

Sud prvog stupnja je dao iscrpne i valjane razloge za činjenično utvrđenje u pogledu djela iz toč. 1 izreke pobijane presude, koje nije potrebno ponavljati. Jednio što još valja istaknuti u odnosu na navode žalbe opt.Š. i T. u pogledu ovog djela jest to da je sud prvoga stupnja nedvojbeno utvrdio, da su oba ova optuženika pravili lažan novac u namjeri da ga se stavi u opticaj.

Što se pak tiče dokaznih prijedloga obrane opt. Š., koje je sud prvoga stupnja odbio na glavnoj raspravi (ponovnog saslušanja svjedoka M. i F., te vještaka H. ing. L. ) o čemu se također govori u žalbi ovog optuženika, sud prvoga stupnja je u tom pravcu dao valjane razloge, koje prihvaća i ovaj sud drugoga stupnja.

Na žalbu državnog odvjetnika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na oslobađajući dio presude.

Sud prvog stupnja je, kako je to uvodno navedeno, oslobodio optužbe optužene Š.I. i F.J. da bi počinili krivično djelo iz čl. 196. st. 1. OKZRH, tj. da je opt. Š. preko opt. F. kupio od neutvrđenih osoba veću količinu opojne druge, koji je osobno i preko optuženog F. raspačavao neutvrđenim osobama.

Pri donošenju ovakve odluke sud prvoga stupnja se rukovodio odredom iz čl. 213. ZKP prema kojem tijelo koje vodi postupak je dužno unatoč priznanja okrivljenika prikupiti i druge dokaze. Kako je opt. F.J. na glavnoj raspravi izmjenio svoj iskaz iz istrage u kojemu je vrlo opširno i s puno detalja priznao izvršenje ovog krivičnog djela, a istovremeno teretio i opt. Š.I., da je to isto djelo počinio, sud prvoga stupnja u nedostatku drugih dokaza je zaključio kako unatoč ranijem priznanju opt. F. nema dokaza da su ovi optuženici počili ovo krivično djelo.

Ovakvo stajalište suda prvog stupnja je ispravno, a time i odluka suda, da nema dokaza da su optuženi Š. i F. počinili krivično djelo iz čl. 196. st. 1. OKZRH.

Sud prvog stupnja je za ovakvu svoju odluku dao vrlo iscrpne i valjane razloge, koje nema potrebe ponavljati. Međutim, valja posebno spomenuti da se ne samo u žalbi državnog odvjetnika već u žalbama optuženih Š. i F. ističe da sud prvoga stupnja ima različita stajališta kada se radi o priznanju optuženika, jer priznanje opt. T. drugačije tretira od priznanja opt. F. u istrazi, tako da u prvom slučaju na osnovu priznanja opt. T. donosi osuđujuću presudu, dok posve drugačije ocjenjuje iskaz opt. F. u istrazi.

U prvom redu opt. T.I. nije značajnije izmijenio svoju obranu danu u istrazi (na glavnoj raspravi je iskazivao za razliku od istrage da je najprije na izrezanim papirima ucrtavao vodeni žig, a potom da je opt. Š. vršio fotokopiranje novčanica), dok je opt. F. cijelu svoju obranu potpuno izmijenio ustvrdivši, da je obranu danu u istrazi izmislio, jer je bio pod pritiskom policije.

Priznanje opt. T.I. potvrđeno je gotovo u cijelosti i drugim prikupljenim, odnosno eno samo u pogledu okolnosti da je bio u izvedenim dokazima, a priznanje F.J. je bilo potvrđ

posjedu lažne novčanice od 500 DEM, koji je dobio od opt. Š. i to putem iskaza svjedoka Z.M., o čemu je također bilo riječi.

Sada se državni odvjetnik u žalbi poziva na činjenicu, da je u kući opt. Š. i to u spavaćoj sobi, u noćnoj lampi, pronađeno 0,37 gr heroina, te da je u V. nekad živio Albanac po prezimenu R., kojega je spominjao opt. F.J. u svojoj obrani u istrazi, u vezi s navodnom kupnjom droge za opt. Š., te konačno na "pismo" koje je pisala svj. J.S., a u kojemu se između ostaloga govori i o fantastičnoj količini od 12 kg droge ("količina iz priče"), koje se opt. Š. morao riješiti.

Sve ove tri činjenice koliko god izgledale značajne nisu svaka posebno, a niti sve zajedno u međusobnom odnosu, takve da bi se mogao izvesti siguran zaključak da je opt. Š. kupovao i prodavao drogu a opt. F. da je kod toga posredovao.

Naime, nađena količina od 0,37 gr heroina više podsjeća na količinu spremljenu radi uživanja, a osim toga nema dokaza da je ta količina pripadala opt. Š., jer je mogla pripadati nekom iz njegove obitelji, a što je važnije, nema dokaza da je to dio od 2 kg heroina o kojima je u istrazi govorio opt. F.J..

Također niti podatak da je u V. svojedobno boravio Albanac R. ne upućuje na to da je sve ono što je opt. F. u istrazi govorio bilo istinito.

Što se tiče "pisma" svj. J.S. inače intimne prijateljice opt. Š.I., kako je to već rečeno, mora se navesti da se radi o tekstu pisanom na tzv. trgovačkom papiru (list 607 spisa) koji sadrži deset stranica, bez navođenja adresata, bez potpisa i nadnevka pisanja, za kojega je J.S. tvrdila da ga je "pisala za svoju dušu", da bi kasnije porekla da je uopće pisala taj tekst. U tom tekstu postoji vrlo malo podataka o navodnoj trgovini drogom opt. Š., a to što se droge tiče, ne navodi se o kakvoj je drogi riječ, osim da se radi o 12 kg droge. Ovo pismo je zaista nastalo pod sumnjivim okolnostima, kako to ispravno ističe sud prvoga stupnja, a sudskom vjeću je dostavljeno po zatvorskom čuvaru i pronađeno je također pod čudnim okolnostima.

Žalba državnog odvjetnika se u vezi ovoga pisma poziva na iskaz svjedoka M.M., policajca koji je vodio informativni ragovor s J.S., iz čijeg iskaza, ističe ova žalba, slijedi da J.S. nije pod pritiskom pisala ovo pismo. No ovaj svjedok je naveo u svom iskazu i to, da se ne sijeća da je od J.S. tražio da bilo što napiše, a da je tražio da bi to unio i u svoju službenu bilješku o informativnom razgovoru s ovom svjedokinjom.

Dakle, iz činjenica na koje se poziva državni odvjentik ne može se nedvojbeno zaključiti da bi opt. Š. nabavljao i prodavao bilo koju količinu droge posredstvom opt. F., koja se spominje u ovom krivičnom predmetu, pa i u neutvrđenim količinama, točno neutvrđenim osobama, kako se to navodi u optužnici. Zbog toga je sud prvoga stupnja i u pogledu ovog krivičnog djela izveo pravilan zaključak, da nema dokaza da su optuženici počinili krivično djelo zbog kojega su optuženi.

Na žlabu optuženih Š.I. i T.I. te državnog odvjetnika zbog odluke o kazni i mjerama sigurnosti, te troškovima krivičnog postupka.

Nisu osnovane žalbe optuženih Š.I. i T.I., te državnog odvjetnika zbog odluke suda o kazni, jer je sud prvoga stupnja izrekao ovim optuženicima kazne koje su u skladu sa svim onim okolnostima o kojima ovisi visina kazne (čl. 37. st. 1. OKZRH). Tako je sud pravilno utvrdio kod opt. Š. olakotne okolnosti, u prvome redu da je teško bolestan, te njegove teške obiteljske prilike koje su u vezi s zdravljem i njegove izvanbračne supruge i ponašanjem njegovoga sina, a što se tiče njegove ranije osuđivanosti, stoji prigovor da je ovu okolnost trebalo službeno na adekvatan način utvrditi, ali isto tako da je izjava opt. Š. u tom pogledu bila jasna i određena. Što se tiče okolnosti da lažan novac nije u većoj količini stavljen u opitacaj, tu je u pravu državni odvjetnik, da ta okolnost ne može biti ocijenjena kao olakotna okolnost, kako je to pogrešno učinio sud prvoga stupnja.

Međutim, bez obzira na to ostale olakotne okolnosti i otegotne okolnosti, kao i stupanj krivične odgovornosti ovog optuženika je sud prvoga stupnja pravilno vrednovao. Isti je slučaj i s opt. T.I., kojeme je kao olakotno sud utvrdio bolest i povodljivost, odnosno sugestibilnost, te puno manji stupanj krivične odgovornosti kod izvršenja ovog krivičnog djela od optuženog Š., a kao otegotno da je dva puta ranije osuđivan. Upravo zato je ovom optuženiku izrečena najmanja propisana kazna za krivično djelo iz čl. 148. st. 1. OKZRH.

Zbog toga nisu u pravu ovi optuženici da je spomenute olakotne okolnosti trebalo drukčije vrednovati i da one nisu imale više utjecaja kod izricanja kazne.

S drug strane, nije u pravu državni odvjetnik, da je optuženicima trebalo izreći teže kazne posebno zbog težine i velike opasnosti počinjenih krivičnih djela. Zbog toga ovaj Vrhovni sud kao sud drugog stupnja nalazi da će kazne izrečene optuženom Š.J. i optuženom T.I. postići svrhu kažnjavanja.

Nije osnovana žalba otp. Š. u pogledu izrečene mu mjere sigurnosti oduzimanja predmeta iz čl. 64. OKZRH, jer se radi o predmetima koju su upotrebljeni ili su nastali izvršenjem krivičnog djela, pa je bilo razloga da se primijeni ova sigurnosna mjera.

Isto tako nije u pravu ovaj žalitelj da su troškovi krivičnog postupka kao i paušal u odnosu na njega određeni u previsokom iznosu, te da nije kao optuženik dužan platiti troškove svog vlastitog liječenja.

Odluka suda prvoga stupnja o troškovima krivičnog postupka temelji se na efektivnim troškovima, a paušalni iznos je u skladu s duljinom i složenošću ovog krivičnog postupka. Što se tiče troškova liječenja u čl. 87. st. 2. toč. 5. ZKP izričito je navedeno da troškovi krivičnog postupka obuhvaćaju troškove liječenja okrivljenika dok se nalazi u pritvoru, što je upravo bio slučaj s opt. Špiranović Ivanom, pa je stoga i ova odluka suda prvog stupnja zasnovana na zakonu.

Zbog svega navedenog valjalo je na temelju čl. 374. i čl. 375. st. 1. i 3. ZKP odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 13. listopada 1994.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Lipnjak-Bosanac Zlata, v.r.

Horvatinović mr. Ružica, v.r.

Suglasnost ovog prijepisa s izvornikom ovjerava

Viši administrativni referent:

(Štefica

Klepac)