II Kž-220/2016-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: II Kž 220/16-4

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Vrhovnoga suda Ane Garačić kao predsjednice vijeća te Miroslava Šovanja i Žarka Dundovića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Martine Ljevačić kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženog S. O., zbog kaznenog djela iz članka 154. stavka 2. u svezi s člankom 153. stavkom 1., člankom 152. stavkom 1. i člankom 34. stavkom 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“, br: 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. - dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Varaždinu od 9. lipnja 2016. broj Kvm-23/16-5 (Kzd-2/16), o produljenju primjene mjera opreza u tijeku postupka nakon podignute optužnice, u sjednici održanoj 23. lipnja 2016.,

r i j e š i o j e :

Odbija se žalba optuženog S. O. kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskim rješenjem Županijskog suda u Varaždinu, u tijeku postupka nakon podignute optužnice protiv optuženog S. O., zbog kaznenog djela iz članka 154. stavka 2. u svezi s člankom 153. stavkom 1., člankom 152. stavkom 1. i člankom 34. stavkom 1. KZ/11, optuženom S. O. je, na temelju članka 98. stavka 6. ZKP/08, produljena primjena mjera opreza iz članka 98. stavka 2. točaka 4., 5. i 9. ZKP/08, i to zabrane približavanja oštećenici R. O. na udaljenost manju od 100 metara, zabrane uspostavljanja i održavanja izravne i neizravne veze s oštećenicom R. O. te zabrane uhođenja i uznemiravanja oštećenice R. O. Izvršenje mjera opreza povjereno je Policijskoj postaji K., a optuženik je upozoren da će se u slučaju nepridržavanja izrečenih mjera opreza iste zamijeniti istražnim zatvorom.

Protiv tog rješenja žalbu je podnio optuženi S. O. po branitelju M. B., odvjetniku iz V., s naznakom da ga pobija zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede

II Kž 220/16-4

kaznenog zakona te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da mu se mjere opreza ukinu.

Žalba nije osnovana.

Žaleći se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08, optuženik ističe da u pobijanom rješenju nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, tj. da su ti razlozi nejasni odnosno proturječni jer da prvostupanjski sud nije na jasan način obrazložio postojanje istražnozatvorske osnove iz članka 123. stavka 1. točke 3. ZKP/08.

Protivno ovim žalbenim tvrdnjama, prvostupanjski sud je, nakon što je pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice za donošenje odluke o primjeni mjera opreza, naveo jasne, dostatne i valjane razloge za svoju odluku i to, kako one koji se odnose na postojanje osnovane sumnje kao opće pretpostavke za primjenu te mjere, tako i one koji se odnose na postojanje iteracijske opasnosti na strani optuženika kao posebne pretpostavke za primjenu mjere istražnog zatvora iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 3. ZKP/08. Potom je, također pravilno zaključio i valjano obrazložio da se ista svrha u konkretnom slučaju može ostvariti i primjenom blažih mjera, odnosno mjera opreza iz članka 98. stavaka 1. i 2. točaka 4., 5. i 9. ZKP/08. Prema tome, u pobijanom rješenju nije ostvarena bitna postupovna povreda na koju upire žalitelj, a ni njegovim ispitivanjem sukladno članku 494. stavku 4. ZKP/08 nije utvrđeno da bi bila počinjena neka od povreda na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

Osporavajući pravilnost činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda o postojanju onih okolnosti koje upućuju na postojanje iteracijske opasnosti na njegovoj strani, a time i na opravdanost daljnje primjene mjera opreza iz članka 98. stavka 2. točaka 4., 5. i 9. ZKP/08 kao zamjene za mjeru istražnog zatvora iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 3. ZKP/08, optuženik u žalbi ističe da on prebiva u mjestu koje je udaljeno oko 20 kilometara od mjesta prebivališta oštećenice, da nije vlasnik nikakve imovine pa tako ni osobnog automobila, zbog čega je vrlo teško za očekivati da bi bez prijevoznog sredstva pokušao prevaliti toliki put kako bi uspostavio kontakt, odnosno uhodio i uznemiravao oštećenicu. Nadalje, da je u vrijeme počinjenja djela za koje se tereti često zalazio u kuću oštećenice, no, da je očito da je nakon pokretanja ovog kaznenog postupka izgubio povjerenje oštećenice i njezine mnogobrojne obitelji, zbog čega je teško za očekivati da će obitelj oštećenice dopustiti da joj se približi. Konačno, da iz do sada provedenih dokaza ne proizlazi da je on ranije na bilo koji način uznemiravao oštećenicu ili joj se približavao.

Pravilnost činjeničnih utvrđenja u pobijanom rješenju nije s uspjehom dovedena u pitanje izloženim žalbenim navodima.

Naime, potvrđenom optužnicom u ovom predmetu optuženiku se stavlja na teret da je na štetu svoje nećakinje, djeteta R. O. počinio pokušaj teškog kaznenog djela protiv spolne slobode, i to u vrijeme kada u njihovoj blizini u kući u kojoj je oštećenica živjela zajedno sa svojom majkom, očuhom, sestrom i braćom nije bilo nikoga od navedenih članova obitelji. Prema tome, optuženik je iskoristio povjerenje koje je oštećenica imala prema njemu kao svome ujaku koji je, uostalom, jedno vrijeme i živio zajedno s njima, pri čemu ga u njegovoj namjeri za protupravnim postupanjem nije spriječila ni činjenica da je on u inkriminirano vrijeme živio u mjestu različitom od onog oštećenice. Izložene okolnosti, i prema ocjeni ovog

II Kž 220/16-4

drugostupanjskog suda, upućuju na postojanje opravdane bojazni da će optuženik dovršiti pokušano kazneno djelo, odnosno počiniti isto ili slično kazneno djelo na štetu iste oštećenice, a tu bojazan ne umanjuje ni negativan stav članova obitelji oštećenice prema optuženiku. Osim toga, optuženik je, prema izvatku iz kaznene evidencije, već osuđivana osoba. Premda nije riječ o istovrsnom kaznenom djelu, činjenica ranije osuđivanosti svakako upućuje na to da ni raniji život optuženika nije bio usklađen s pravnim poretkom, time da je kazneno djelo za koje se ovdje tereti počinjeno za vrijeme provjeravanja po prethodnoj pravomoćnoj osudi.

Uzevši u obzir sve izneseno, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da je prema optuženiku i nadalje nužno primjenjivati u ovom rješenju navedene mjere opreza iz članka 98. stavka 2. točaka 4., 5. i 9. ZKP/08 kojima se s uspjehom može ostvariti svrha primjene istražnozatvorske mjere iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 3. ZKP/08.

Budući da žalba optuženika nije osnovana, to je na temelju članka 494. stavka 3. točke 2. ZKP/08 odlučeno kao u izreci ovoga rješenja.

Zagreb, 23. lipnja 2016.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Martina Ljevačić, v. r.

Ana Garačić, v. r.