Rev-1902/1999-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1902/1999-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Borisa Guttmanna, kao predsjednika vijeća, te Vlatke Potočnjak-Radej, Marijana Ramušćaka, Petra Milasa i Gordane Gasparini, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice A. L. iz Z., zastupane po D. K., odvjetniku u Z., protiv tuženog C. o. d.d. Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Zagrebu od 16. veljače 1999. broj Gž-4869/98 kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 06. veljače 1998. broj Pn-2330/97, u sjednici održanoj dana 26. veljače 2003. godine,

p r e s u d i o j e :

Odbija se revizija tužiteljice kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Zagrebu od 06. veljače 1998. broj Pn- 2330/97 presuđen je tuženik naknaditi tužiteljici štetu u iznosu od 41.280,00 kn, platiti na taj iznos zakonsku zateznu kamatu tekuću od 06. veljače 1998. godine do isplate, kao i naknaditi joj troškove parničnog postupka u iznosu od 4.407,15 kn. Drugostupanjskom presudom Županijskog suda u Zagrebu od 16. veljače 1999. broj Gž-4869/98 navedena presuda je potvrđena.

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude tužiteljica je uložila reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da revizijski sud preinači nižestupanjske presude i udovolji tužbenom zahtjevu glede naknade nematerijalne štete zbog 15% smanjenja životnih aktivnosti, nalazeći da je naknada za duševne boli zbog smanjenja životnih aktivnosti dosuđena u preniskom iznosu.

Primjerak pravovremene, potpune i dopuštene revizije prvostupanjski je sud primjenom odredbe čl. 390. st. 1. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine” br. 53/91, 91/92 i 112/99 – u daljnjem tekstu ZPP), dostavio protivnoj stranci na odgovor i Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske ovlaštenom na podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti.

Odgovor na reviziju nije podnijet niti se Državno odvjetništvo Republike Hrvatske izjasnilo o podnijetoj reviziji.

Revizija tužiteljice nije osnovana.

Predmet spora je naknada štete koju je pretrpjela tužiteljica zadobivanjem ozljeda, kad je 15. rujna 1996. u automobil kojim je upravljala, udario tramvaj.

U postupku je utvrđeno da je tužiteljica u prometnoj nezgodi zadobila potres mozga i istegnuće mišića vrata. Tužena je priznala pasivnu legitimaciju i štetni događaj, ali je porekla postojanje uzročne veze glede ozljeda tužiteljice, budući da iz zapisnika policije o uviđaju proizlazi da tužiteljica nije zadobila nikakvih ozljeda. Liječničkim vještačenjem je utvrđeno da je tužiteljica ipak zadobila opisane ozlijede, slijedom čega joj pripada pravo na naknadu štete. Trpjela je fizičke bolove jakog intenziteta 5 dana, srednjeg 10 dana i slabijeg 30 dana, primarni strah trajao je vrlo kratko u trenutku prometne nezgode, sekundarni ukupno 25 dana, a tzv. kasni strah 30 dana. Životne aktivnosti tužiteljice smanjene su 15 %. Stranke nisu imale primjedbe na nalaz i mišljenje liječničkog vještaka.

Sudovi su primjenom odredbom čl. 200. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine” br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 – u daljnjem tekstu: ZOO), kod dosuđivanja nematerijalne štete, uzeli u obzir trajanje fizičkih bolova i straha, te duševnih bolova radi 15% smanjenja životnih aktivnosti tužiteljice, činjenicu da je tužiteljica u vrijeme prometne nezgode imala 24 godine, obvezavši tuženu na naknadu štete zbog pretrpljenih fizičkih bolova iznosom od 9.000,00 kuna, straha iznosom od 8.000,00 kuna i zbog duševnih bolova radi 15 % smanjenja životnih aktivnosti iznosom od 24.000,00 kuna.

Dosuđene naknade u skladu su s odredbom članka 200. ZOO-a, pravične i realne, pa ih u cijelosti prihvaća i ovaj revizijski sud. Neosnovano revidentica ističe da je dosudom naknade štete zbog 15% smanjenja životnih aktivnosti u iznosu od 24.000,00 kuna materijalno pravo pogrešno primijenjeno. Sudovi su prihvaćanjem liječničkog nalaza i mišljenja dosudili tužiteljici naknadu, koja je primjerena postotku smanjenja njenih životnih aktivnosti i njenoj životnoj dobi, pri čemu valja istaknuti da liječničkim nalazom – na kojeg ni tužiteljica ni tuženik nisu imali primjedbi – nisu utvrđene naročito teške trajne posljedice, pa stoga neosnovano revidentica ističe prenisku dosuđenost naknade za ovaj oblik nematerijalne štete.

Kako nisu ostvareni revizijski razlozi pogrešne primjene materijalnog prava na koje ukazuje revident kao ni oni na koje revizijski sud primjenom odredbe čl. 386. ZPP glede bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP i glede pravilne primjene materijalnog prava pazi po službenoj dužnosti, valjalo je primjenom odredbe čl. 393. ZPP odbiti reviziju tužitelja kao neosnovanu.

Zagrebu, 26. ožujka 2003. godine

Predsjednik vijeća:

Boris Guttmann, v. r.