P-1906/2023-37 · Trgovački sud u Zagrebu

REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

P-1906/2023-

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu po sucu pojedincu Tini Jakupak u pravnoj stvari tužitelja Druga fundacija SPV d.o.o., OIB: 25132169807, Zagreb, Lonjička ulica 2A, zastupano po punomoćniku Mladenu Dragičeviću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Dragičević i Partneri, Zagreb, Palmotićeva 60/II, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d. OIB 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, zastupano po Iris Šanjug, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug d.o.o., Zagreb, Maksimirska 25, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne rasprave, zaključene 1. listopada 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, s objavom 13. studenoga 2025.

p r e s u d i o j e

I Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB: 1403633877 isplatiti tužitelju DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o., LONJIČKA ULICA 2A, ZAGREB, OIB: 25132169807 iznos od 20.898,37 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku

na iznos od 43,71 EUR od dana 1. studenog 2008. pa do isplate

na iznos od 61,39 EUR od dana 1. siječnja 2008. pa do isplate

na iznos od 73,64 EUR od dana 3. veljače 2009. pa do isplate

na iznos od 79,18 EUR od dana 3. ožujka 2009. pa do isplate

na iznos od 63,91 EUR od dana 1. travnja 2009. pa do isplate

na iznos od 66,83 EUR od dana 1. svibnja 2009. pa do isplate

na iznos od 43,5 EUR od dana 2. lipnja 2009. pa do isplate

na iznos od 26,31 EUR od dana 1. srpnja 2009. pa do isplate

na iznos od 2780,01 EUR od dana 25. srpnja 2009. pa do isplate

na iznos od 17,86 EUR od dana 1. kolovoza 2009. pa do isplate

na iznos od 16,45 EUR od dana 1. rujna 2009. pa do isplate

na iznos od 16,12 EUR od dana 1. listopada 2009. pa do isplate

na iznos od 12,35 EUR od dana 3. studenog 2009. pa do isplate

na iznos od 19,43 EUR od dana 1. prosinca 2009. pa do isplate

na iznos od 25,11 EUR od dana 1. siječnja 2010. pa do isplate

na iznos od 33,18 EUR od dana 2. veljače 2010. pa do isplate

na iznos od 31,33 EUR od dana 2. ožujka 2010. pa do isplate

na iznos od 42,28 EUR od dana 1. travnja 2010. pa do isplate

na iznos od 40,2 EUR od dana 1. svibnja 2010. pa do isplate

na iznos od 45,92 EUR od dana 2. lipnja 2010. pa do isplate

na iznos od 79,31 EUR od dana 1. srpnja 2010. pa do isplate

na iznos od 72,1 EUR od dana 3. kolovoza 2010. pa do isplate

na iznos od 94,15 EUR od dana 1. rujna 2010. pa do isplate

na iznos od 86,53 EUR od dana 1. listopada 2010. pa do isplate

na iznos od 74,27 EUR od dana 3. studenog 2010. pa do isplate

na iznos od 100,13 EUR od dana 1. prosinca 2010. pa do isplate

na iznos od 130,82 EUR od dana 1. siječnja 2011. pa do isplate

na iznos od 107,91 EUR od dana 1. veljače 2011. pa do isplate

na iznos od 116,73 EUR od dana 1. ožujka 2011. pa do isplate

na iznos od 106,5 EUR od dana 1. travnja 2011. pa do isplate

na iznos od 108,36 EUR od dana 1. svibnja 2011. pa do isplate

na iznos od 16282,85 EUR od dana 26. svibnja 2011. pa do isplate

i to od 1.11.2008. godine pa do isplate sve po stopi koja se za razdoblje do 31.07.2015. obračunava sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a za razdoblje od 01.08.2015. g. do 31.12.2022. u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamate na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a za razdoblje od 1.1.2023. do 29.12.2023. u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima koja se za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena , a za razdoblje od 30.12.2023. pa do isplate u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

II. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu za isplatu zateznih kamata na iznos od 20.898,37 EUR po stopi preko stope dosuđene u točki I. izreke ove presude.

III. Utvrđuje se nepostojanje tuženikove tražbine prema tužitelju u iznosu od 1.850,00 EUR te se tuženikov prigovor radi prebijanja odbija kao neosnovan

IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 5.794,49 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 13. studenog 2025. pa do isplate sve po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je korisnik kredita 4. rujna 2006. zaključio s prednikom tuženika, kao kreditorom, Ugovor o kreditu broj 016-2131/2006 (dalje u tekstu: Ugovor) te Dodatak ugovora o konverziji od dana 29-12-2015. Dana 11.07.2016. tuženik je promijenio naziv tvrtke sa Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na ime Addiko Bank d.d., što tužitelj dokazuje Povijesnim izvatkom iz sudskog registra. Korisnik kredita sklopio je s tužiteljem Ugovor o cesiji, broj: OV-3833/2023 od 12.06.2023.g. kojim je na tužitelja prenesena (cedirana) tražbina korisnika kredita na tužitelja, a radi se o tražbini preplaćenih iznosa nastalih kao posljedica nevaljanosti ugovornih odredbi potrošačkih ugovora o kreditu zaključenih u valuti CHF, ovo sve vezano za nevaljanost ugovorne odredbe kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

Tužitelj je o obavljenoj cesiji izvijestio tuženika te zatražio kompletnu dokumentaciju vezano za kreditnu partiju korisnika kredita koji je svoju tražbinu cedirao na tužitelja, međutim istu do danas nije zaprimio. Temeljem navedenog Ugovora tuženik je tužitelju stavio na raspolaganje iznos od 267.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita. Ovom tužbom, obzirom je tražbina prenesena na tužitelja, tužitelj potražuje preplaćene iznose po kreditnoj partiji korisnika kredita po osnovi utvrđene nevaljanosti ugovornih odredbi potrošačkih ugovora o kreditu zaključenih u valuti CHF, ovo sve vezano za nevaljanost ugovorne odredbe kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

Zbog aprecijacije tečaja CHF u odnosu na HRK početni anuitet po zaključenom Ugovoru ubrzo je porastao do te mjere da je u jednom trenutku iznosio znatno viši iznos koji je u potpunoj disproporciji od početnog anuiteta. Vezano za ništetnost valutne klauzule u švicarskim francima upire se na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. P- 1401/2012 od 04.07.2013. te na presudu Visokog trgovačkog suda RH, posl. br. Pž- 6632/17-10 od 14.06.2018. Citiranom drugostupanjskom odlukom potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. P-1401/12 od 04.07.2013. g. u dijelu točke. 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke koji glasi.

„Utvrđuje se da je petotužena Hypo-Alpe- Adria-Bank d.d. u razdoblju od 1. lipnja 2005. do 31. prosinca 2008. g. .... povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača.... .“ Na str.

5. obrazloženja presude Visokog trgovačkog suda RH, posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018. g. stoji: „Ukratko, sud je utvrdio da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene pa prema tome ništetne jer su banke prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustile informirati potrošače o četiri činjenice: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro (jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a, što proizlazi iz potvrde HNB-a od 7. lipnja 2013.), o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.“ Sukladno odredbi čl. 118.

Zakona o zaštiti potrošača, navedene presude, budući je u istima utvrđena povreda kolektivnih interesa potrošača – korisnika kredita i od strane ovdje tuženika, obvezujuće su za naslovni sud i u predmetnom postupku, a glede utvrđenja korištenja ništetnih odredbi Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Slijedom svega, tužitelj ističe da je tuženik dužan tužitelju (ovo sve obzirom na zaključeni ugovor o cesiji) vratiti iznose koji je isti preplatio uslijed ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli uz koju je vezana glavnica švicarski franak, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne preplaćene iznose računajući od svake pojedine izvršene preplate pa do isplate.

Tužitelj također, u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva predlaže provođenje financijsko-knjigovodstvenog vještačenja na okolnost utvrđivanja visine preplaćenog iznosa kako s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF. Od dokaza tužitelj dostavlja i predlaže: Preslika Ugovora o cesiji broj: OV-3833/2023 od 12.06.2023., Preslik Ugovora o kreditu broj: 016-2131/2006 i Dodatak Ugovora o konverziji, Preslika obavijesti i zahtjeva tužitelja upućen tuženiku, Preslika izvatka iz registra Trgovačkog suda za tuženika, preslika izreke presude Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br.

P- 1401/12 od 04.07.2013., preslika izreke presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl. br. Pž-6632/17 od 14.06.2018., financijsko-knjigovodstveno vještačenje, saslušanje zz tužitelja, saslušanje korisnika kredita, obvezati tuženika po potrebi na dostavu i daljnje dokumentacije. Nakon provedenog financijskog vještačenja tužitelj je podneskom od 10. ožujka 2025. postavio konačan tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 20.898,37 EUR s pripadajućim zateznim kamatama koje teku na pojedinačne preplaćene iznose od izvršene preplate do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu protivi se tužbi i tužbenom zahtjevu, ističe prigovor zastare, prigovor aktivne legitimacije, nedostatka pravnog interesa, osporava sve činjenične navode tužbe, iznesena tumačenja tužitelja, protivi se svim dokaznim prijedlozima tužiteljima, ističe kako se u cijelosti protivi izračunu vrijednosti predmeta spora od strane tužitelja obzirom da smatra kako se isto treba odrediti na temelju nalaza i mišljenja nepristranog vještaka kojeg odredi sud te stoga osporava osnovanost i visinu tužbu i tužbenog zahtjeva.

Tuženik osporava korisniku kredita status potrošača. Tuženik smatra da su korisnik kredita i tuženik pojedinačno pregovarali o spornim odredbama Ugovora o kreditu, s obzirom na to da je korisnik kredita mogao birati između kredita s valutnom klauzulom u EUR, ili pak valutnom klauzulom u CHF. Korisnik kredita je donio odluku da je za njega prihvatljivija valutna klauzula CHF. Odredbe o valutnoj klauzuli su bile jasne, lako uočljive i razumljive te su sva prava korisnika kredita kao potrošača prije, tijekom i nakon sklapanja ugovora bila poštovana u cijelosti.

Imajući u vidu navedeno:

1. korisnik kredita se prije sklapanja ugovora o kreditu obratio tuženiku s kojim je, u razgovoru, pregovorima, upoznavanju sa svim mogućnostima kreditiranja, odlučio zatražiti sklapanje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom CHF, 2. tuženik je u tim pregovorima vrlo jasno objasnio sve značajke ugovora, kako o promjenjivosti kamatne stope, tako i o valutnoj klauzuli CHF Pri tome je tuženik, kako prije sklapanja, tako i za vrijeme trajanja ugovora o kreditu u cijelosti poštovao sve odredbe o pravima potrošača, vodeći računa da korisnik kredita jasno izrazi svoju ugovornu volju, te sukladno svom dispozitivnom pravu odluči kakav će ugovor s tuženikom zaključiti, 3.

Ugovor o kreditu imao je vrlo jasan i uočljiv tekst da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi i da se radi o valutnoj klauzuli CHF, što je korisnik kredita po vlastitom izboru prihvatio, iako je imao mogućnost izbora drugih oblika, vrste, ugovora o kreditu, bilo kunski, bilo u EUR-ima, bilo s fiksnom kamatom, bilo s promjenjivom kamatom. Tuženik posebice napominje kako je tuženik u potpunosti postupao u skladu s člankom 301. stavkom 3. Zakona o kreditnim institucijama. Tuženik ističe da je prema pozitivnim zakonskim odredbama bilo dopušteno ugovaranje promjenjive kamatne stope, te je opća poznata činjenica da su na tržištu kredita takvi krediti prisutni već godinama, te je svakom potrošaču opće poznata činjenica da ugovori o kreditu mogu imati promjenjivu kamatnu stopu.

Predlaže se odbiti tužbu i tužbeni zahtjev uz naknadu troška tuženiku. Od dokaza dostavlja i predlaže uvid u sudsku praksu sudova RH, Suda EU, mišljenja, Metodologiju promjene kamatnih stopa Hypo Alpe Adria Bank d.d., predlaže saslušanje korisnika kredita na okolnosti korištenja novčanim sredstvima Ugovora o kreditu; saslušanje djelatnika tuženika na okolnost sklapanja Ugovora o kreditu, kao i saslušanje javnog bilježnika. Tijekom postupka tuženik je istaknuo procesnopravni prigovor radi prebijanja u iznosu od 1850,00 EUR s osnova tražbine na negativne razlike tečaja.

Tuženik je podneskom od 18. ožujka 2025. istaknuo prigovor preinake tužbe.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio dokaz čitanjem isprava koje prileže spisu, navedene u točkama 1. i 2. ovog obrazloženja, te proveo dokaz financijskim vještačenjem i saslušanjem svjedoka FČ, korisnika kredita.

4. Sve izvedene dokaze sud je ocijenio primjenom odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i dr dalje: ZPP) te je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan, dok tuženikov prigovor radi prebijanja za iznos od 1850,00 EUR nije osnovan.

5. Predmet spora je tužiteljev (prvotni) zahtjev za utvrđenjem ništetnosti odredbi ugovora o kredita kojima je ugovorena valutna klauzula i isplatu preplaćenih iznosa po osnovi ništetnosti odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli. Podneskom od 10. ožujka 2025. tužitelj je uskladio/precizirao tužbeni zahtjev (koji je ranije postavljen kao stupnjevita tužba) sukladno nalazu i mišljenju vještaka. Neosnovano tuženik prigovara preinaci tužbe jer prema čl. 191. st. 3. ZPP-a tužba nije preinačena ako je tužitelj dopunio ili ispravio pojedine navode, tako da zbog toga tužbeni zahtjev nije promijenjen. U konkretnom slučaju prvotno postavljenim tužbenim zahtjevom iz tužbe tužitelj je zahtijevao isplatu neodređenog novčanog iznosa, kojega je naknadno odredio nakon provedenog financijskog vještačenja, pa se ne radi o preinaci tužbe.

6. Uvidom u isprave priložene spisu sud je utvrdio da je 4. rujna 2006. sklopljen Ugovor o kreditu broj: 016-2131/2006 između korisnika kredita, FČ, pravni prednik tužitelja, s kreditorom Hypo Alpe – Adria Bank d.d., sa sljedećim bitnim odredbama kredita: Korisnik kredita FČDruga fundacija SPV d.o.o., Kreditor Hypo Alpe-Adria-Bank d.d./Addiko bank d.d., Ugovor/ kreditna parija 016- 2131/2006, Datum ugovora 04.09.2006, Iznos kredita 267.500,00 CHF, Tečaj CHF na dan isplate kredita 4,68, Rok otplate (mjeseci) 240, Rok otplate godine 20, Ugovorena kamatna stopa (Inicijalni otplatni plan) 3,88%, Anuitet prilikom ugovaranja u valuti 1.604,13 CHF, Iznos anuiteta na dan isplate kredita 7.507,33 kn, Ugovoreni tečaj za otplatu srednji tečaj HAAB na dan plaćanja. Ugovor o kreditu je sklopljen dana 04. rujna 2006. godine, a isplaćen je dana 28.rujna 2006. godine. Ugovorena je promjenjiva kamatna stopa koja je iznosila 3,88% godišnje, te je ugovorena otplata u mjesečnim anuitetima na rok otplate od 240 mjeseci. Korisnik kredita je dana 25.05.2011. godine prijevremeno otplatio kredit. Dospijeće prvog anuiteta prema inicijalnom otplatnom planu bilo je 31.10.2006.g., u iznosu od 1.604,13 CHF što je na dan isplate kredita iznosilo 7.507,33 kn, a sljedećih anuiteta svakog zadnjeg dana u mjesecu. Ugovoreno je plaćanje mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan plaćanja (čl. 4. Ugovora o kreditu).

7. Dana 10. lipnja 2023. godine je sklopljen Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (cesija) između FČ kao Ustupitelja kojim ustupom je tražbina ustupljena društvu Druga fundacija SPV d.o.o. kao Primatelju tražbine.

8. Nije sporno da je pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P- 1401/12, vođen je parnični postupak između tužitelja Potrošača – Hrvatske udruge za zaštitu potrošača i tuženika Zagrebačke banke d.d., Privredne banke d.d., Erste & Steiermärkische bank d.d., Raiffeisenbank Austria d.d., Hypo Alpe-Adria Bank d.d., OTP banka Hrvatska d.d., Societe Generale – Splitska banka d.d. i Sberbank d.d., radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

9. Nije sporno da je presudom P-1401/12 od 4. srpnja 2013. utvrđeno je da je Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 1. studenog 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82 .i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 ) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

10. Nije sporno da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. odbijena žalba Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. (i ostalih tuženika u tom predmetu) i potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013., između ostalog i u dijelu kojim je utvrđeno da je Hypo Alpe-Adria Bank d.d. u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju

- ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

11. Sukladno navedenom, presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013. postala je pravomoćna u dijelu koji se odnosi na vezivanje glavnice uz valutu švicarski franak. Odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano je da fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Ova odredba stupila je na snagu 1. srpnja 2013. sukladno odredbi čl. 54. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 57/11), a tužba u kolektivnom sporu podnesena je 2012. godine. Međutim, prema odredbi čl. 53. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 57/11) odredbe tog Zakona, pa prema tome i odredba čl. 502.c ZPP-a primjenjuje se na sve postupke koji budu u tijeku na dan njegova stupanja na snagu. Također, i odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 78/12) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

12. Pogrešno tuženik smatra da se pravomoćna presuda P-1401/12 ne primjenjuje u smislu odredbe čl. 138.a ZZP-a jer ovaj parnični postupak nije pokrenuo osobno potrošač, već tužitelj. Kako je već obrazloženo, ustupom tražbine nije došlo do promjene identiteta tražbine i tužitelj ima sva prava prema tuženika koja je imao i vjerovnik. Stoga se na odnos tužitelja i tuženika primjenjuju i svi propisi o zaštiti potrošača, kao i pravomoćna presuda donesena u kolektivnom sporu.

13. Pojam naknade štete iz odredbe čl. 502.c ZPP-a i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača obuhvaća sve postupke pokrenute radi isplate novčanog iznosa kao posljedice povrede zaštićenih kolektivnih interesa i prava, a ne samo naknadu štete kako je definirana odredbom čl. 1046. ZOO-a, jer tako uskim tumačenjem odredba čl. 502.c ZPP-a i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača onda ne bi imala smisla. Prema tome, ovaj sud je vezan za utvrđenja i odluku suda u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, a koja presuda je pravomoćna. Zauzeta pravna stajališta u pravomoćnoj presudi u kolektivnom sporu o ništetnosti odredaba ugovora o kreditu u pogledu vezivanja glavnice uz valutu švicarski franak odnose se i na predmetni ugovor o kreditu koji su sklopili korisnik kredita i pravni prednik tuženika. Taj ugovor o kreditu sklopljen je 4. rujna 2006., dakle, u razdoblju koje je obuhvaćeno izrekom presude iz navedenog pravomoćno okončanog potrošačkog spora i sadrži identične odredbe o valutnoj klauzuli koje su navedenom presudom iz potrošačkog spora utvrđene ništetnima. Tuženik nije dokazao da je u pogledu ovog konkretnog ugovora o kreditu potrošač dobio sve informacije koje su mu bile potrebne da shvati što navedene odredbe podrazumijevaju i koje rizike nose, niti da se o tim odredbama pojedinačno pregovaralo ili da su bile lako razumljive konkretnom potrošaču, a što je dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana zbog čega su te odredbe ocijenjene kao nepoštene i ništetne. Nadalje, iz niti jednog dokaza ne proizlazi da je pravni prednik tuženika prije sklapanja ugovora o kreditu upoznao korisnika kredita s navedenim, a nije logično očekivati da svaki potrošač mora redovito čitati glasila banke u kojem je tuženik komentirao kamate. Prema tome, korisnik kredita nije dobio sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o valutnoj klauzuli.

14. Iz iskaza svjedoka FČ proizlazi proizlazi da mu tuženik nije dao nikakve informacije o valutnoj klauzuli, niti mu je objasnio značenje valutne klauzule i moguće posljedice ugovaranja valutne klauzule u različitim valutama, odnosno razlike u riziku valutne klauzule u švicarskom franku u odnos na rizik valutne klauzule u euru, kao niti promjenjive kamatne stope. Predmetni kredit korišten je za kupnju stana u kojem svjedok živi. Sud je prihvatio iskaz svjedoka jer je logičan i uvjerljiv, a također, iz niti jednog dokaza u spisu ne proizlazi da je tuženik dao bilo kakve informacije potrošaču.

15. S obzirom na to da tuženik i u pogledu konkretnog ugovora o kreditu sklopljenog s FČ nije dao potrošaču informacije u vezi valutne klauzule, niti mu objasnio koje su razlike u mogućim posljedicama ugovaranja pojedinih valutnih klauzula (razlike u rizicima CHF i euro), a niti su takve posljedice mogle biti lako razumljive potrošaču, te da se o ovoj valutnoj klauzuli nije pojedinačno pregovaralo, to se utvrđenja iz presude P-1401/12 u kolektivnom sporu odnose i na ovaj ugovor. Kako su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu koje je tuženik sklapao u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. u pogledu valutne klauzule vezane uz švicarski franak već utvrđene nepoštenim i ništetnim pravomoćnom presudom u kolektivnom sporu, to su i odredbe o valutnoj klauzuli predmetnog ugovora o kreditu sklopljenog između FČ i tuženika također nepoštene i ništetne.

16. Sud je odbio tuženikov prijedlog za saslušanjem svjedoka javnog bilježnika predložene na okolnost da je javni bilježnik objasnio korisniku kredita smisao i sadržaj posla, sukladno odredbi čl. 292. st. 4. ZPP-a jer nije bio važan za odluku. Iz toga ne proizlazi da se o odredbi o valutnoj klauzuli pojedinačno pregovaralo, da je tuženik dao sve potrebne informacije korisniku kredita, a niti da je odredba o valutnoj klauzuli bila lako razumljiva potrošaču. Također nije proveden dokaz saslušanjem bankara iz istih razloga, kao i iz razloga jer tuženik nije dostavio podatke o istom.

17. Iz ugovora o kreditu proizlazi da se radi o potrošačkom ugovoru jer korisnik kredita nije obrtnik, niti trgovac pojedinac, već fizička osoba koja ne obavlja registriranu djelatnost pa se radi o potrošaču sukladno odredbi čl. čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. U čl. 2. Ugovora o kreditu određeno je da se kredit odobrava za kupovinu stana. Nadalje, iz iskaza svjedoka proizlazi isto.

18. Nije osnovan tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Odredbom čl. 80. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18 i dr. – dalje: ZOO) propisano je da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga. Suprotno tuženikovim navodima, tražbina koje je predmet ugovora o ustupu potraživanja nije strogo osobne naravi bez obzira na to što je ustupitelj potrošač sukladno čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača – "Narodne novine" broj: 96/03 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu), a primatelj je pravna osoba (dakle, nije potrošač). Tražbina koje je predmet ustupa je novčana tražbina, a novčane tražbine nisu strogo osobne naravi neovisno o svojstvu ustupitelja kao potrošača, niti se njihova narav protivi ustupu. Promjena u osobi vjerovnika ne utječe na identitet tražbine pa nije odlučno to što je ustupitelj potrošač, a primatelj nije. Identitet tražbine ustupom nije promijenjen što proizlazi iz odredbe čl. 84. st. 1. ZOO-a kojom je propisano da primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja. Dakle, novčana tražbina potrošača na temelju potrošačkog ugovora zadržava takvo svojstvo i nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač. To znači da se i u odnosu tužitelja kao primatelja te tražbine i tuženika kao dužnika primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača, pa tako i pravomoćne presude u kolektivnom sporu za zaštitu potrošača.

19. U odnosu na tuženikove navode kako je valutna klauzula dopuštena sukladno odredbi čl. 22. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05) valja istaknuti da to ne isključuje mogućnost da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli bude ništetna sukladno odredbama ZZP-a, o čemu je ovdje i slučaj jer se radi o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja se smatra nepoštenom jer suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, u smislu odredbe čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03), a kako je obrazloženo u prethodnim točkama ovog obrazloženja.

20. Visinu potraživanja u vidu preplaćenih iznosa anuiteta s osnove valutne klauzule u odnosu na iznos anuiteta bez valutne klauzule, kao i datume plaćanja svakog pojedinog anuiteta sud je utvrdio na temelju nalaza i mišljenja vještaka financijske struke. Zadatak vještačenja bio je utvrditi razliku iznosa po osnovi valutne klauzule ugovora o kreditu sklopljenog 4. rujna 2006. između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. i FČ (i eventualnih aneksa), na način da se za svaku pojedinu ratu izračuna koji iznos kredita bi korisnik kredita bio dužan vratiti polazeći od toga da je iznos kredita onaj iznos u kunama koji je banka na temelju ugovora o kreditu stvarno isplatila korisniku kredita, u odnosu prema tome koji iznos kredita je korisnik kredita vratio banci uz primjenu valutne klauzule iz ugovora o kreditu odnosno na okolnost preplaćenih iznosa po osnovi ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli, a s obzirom na iznos koji je banka isplatila korisniku kredita i iznos koji je korisnik kredita vratio tuženiku. Pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate da prijevremene otplate nije mogao mijenjati tečaj u odnosu na tečaj po kojem je isplaćen kredit: 1. Ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja za otplatu u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate do prijevremene otplate iznose 20.898,37 EUR, 2. Ukupan iznos koji je tužitelj manje platio posljedično na niži tečaj za vrijeme otplate kredita u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita ukupno iznosi 1.044,76 EUR. Slijedom navedenog, sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita slijedom promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, iznosi 19.853,61 EUR. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka kao stručno i nepristrano te izrađeno sukladno pravilima struke.

21. Uvidom u dostavljeni Ugovor o kreditu, Otplatni plan te Pregled prometa za klijenta, utvrđeno je da su se u promatranom razdoblju promjene kamatnih stopa kretale kako slijedi: -3,88% godišnje do 29.02.2007., -4,60% godišnje do 31.08.2007.,

-5,00% godišnje do 29.02.2008., -5,99% godišnje do 30.11.2008., -6,20% godišnje do 30.11.2010., -5,95% godišnje do prijevremene otplate kredita. U razdoblju od početka otplate kredita do prijevremene otplate kredita, tečaj CHF je oscilirao na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita. Posljedično na promjenu tečaja tužitelj je plaćao veći i manji iznos u odnosu na anuitet koji je vrijedio prilikom ugovaranja kredita. Vrijednosti koje su predstavljale iznos koji je prelazio inicijalnu visinu obveze iskazano u kunama na dan isplate kredita, predstavljaju potraživanje korisnika kredita i iskazane su s pozitivnim predznakom dok su vrijednosti anuiteta i/ili tečaja koji su bili niži od uvjeta koji su vrijedili prilikom sklapanja ugovora i isplate kredita iskazani s negativnim predznakom. Sveukupna preplata po kreditu je zbroj više i manje plaćenih iznosa po osnovi promjene tečaja. Uvidom u dokumentaciju u spisu razvidno je da je korisnik dana 24. srpnja 2009. godine izvršio jednokratnu uplatu kojom je prijevremeno otplaćen dio nedospjele glavnice, a što je tuženik i iskazao u kartici prometa po kreditu gdje je također razvidno da se tužitelju neposredno nakon djelomične prijevremene otplate nedospjele glavnice mijenjala visina anuiteta. S obzirom da je u utuženom razdoblju službena valuta u RH bila kuna dok je na dan izrade vještačenje službena valuta euro, vještak je inicijalno, informativno, sve izračune izvršiti u valuti koja je bila izvještajna i obračunska te u kojoj su izvršena plaćanja u utuženom razdoblju. Nadalje, vještak je iznose utvrđene u izvještajnoj valuti u utuženom razdoblju preračunao u službenu valutu RH na dan izrade vještačenja, primjenom odredbi čl. 7. i 14. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN 57/22, 88/22) kao i primjenom fiksnog tečaja konverzije kune u euro temeljem Odluke o objavi uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN 85/2022) koji iznosi 7,53450 kuna za jedan euro. U razdoblju otplate kredita do prijevremene otplate kredita zbog promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita ukupno je preplaćeno 19.853,61 EUR, od kojeg iznosa se na preplatu zbog rasta tečaja odnosi 20.898,37 EUR, te zbog pada tečaja ispod tečaja na dan isplate kredita manje plaćen iznos od 1.044,76 EUR.

22. Ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli i naknadi za obradu kredita ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora jer ugovor može opstati i bez tih odredbi sukladno odredbi čl. 324. st. 1. ZOO-a. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Dakle, posljedica ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi je da svaka stranka vraća ono što je primila na temelju tih odredbi, tj. svaka stranka ima pravo na povrat onog što je dala. Korisnik kredita je na temelju ugovora o kreditu plaćao pojedine mjesečne anuitete primjenom valutne klauzule. Iznos svakog anuiteta bio je određen u otplatnom planu uz primjenu valutne klauzule te je korisnik kredita platio anuitete u tom iznosu. U onom dijelu u kojem je korisnik kredita platio anuitet u većem iznosu nego što je trebao biti plaćen bez valutne klauzule radi se o činidbi korisnika kredita na temelju ništetne odredbe ugovora, tj. u tom dijelu tuženik je primio ispunjenje na temelju ništetne odredbe. Stoga je tuženik sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a u vezi s odredbom čl. 324. st. 1. ZOO- a dužan vratiti za svaki anuitet iznos koji je korisnik kredita preplatio na temelju odredbe o valutnoj klauzuli, a to ukupno iznosi 20.898,37 eura.

23. U odnosu na anuitete koje je korisnik kredita primjenom valutne klauzule platio u manjem iznosu nego što bi platio bez valutne klauzule to ne predstavlja restitucijski zahtjev tuženika prema korisniku kredita u smislu odredbe čl. 323. st.

1. ZOO-a jer se u tom dijelu ne radi o činidbi tuženika na temelju ništetne ugovorne odredbe. Tuženik je na temelju ugovora o kreditu stavio na raspolaganje korisniku kredita novčani iznos i to je njegova činidba, odnosno to je ono što je korisnik kredita primio na temelju ugovora o kreditu. Plaćanje anuiteta je obveza korisnika kredita i plaćeni iznosi anuiteta su ono što je tuženik primio. To što je korisnik kredita pojedine anuitete platio u manjem iznosu primjenom valutne klauzule ne znači da je neplaćeni iznos anuiteta ono što je korisnik primio na temelju ništetne odredbe. Ne radi se o tome da je tuženik na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli nešto platio korisniku pa da bi korisnik to morao vratiti u smislu odredbe čl. 323. st.

1. ZOO-a, već se radi o tome da korisnik kredita nije u cijelosti ispunio ugovornu obvezu plaćanja pojedinih anuiteta jer ih je platio u manjem iznosu. Odredba o valutnoj klauzuli je ništetna pa ona ne predstavlja ugovornu obvezu. Ugovorna obveza korisnika kredita prema tuženiku je platiti anuitete bez primjene valutne klauzule jer je ugovor bez te klauzule na snazi. To što je pojedine anuitete platio u manjem iznosu zbog primjene valutne klauzule predstavlja situaciju da u tom dijelu korisnik nije ispunio svoju ugovornu obvezu u cijelosti, dakle radi se o neispunjenju ugovorne obveze po točno određenim anuitetima prema tuženiku, a ne o restitucijskom zahtjevu tuženika u smislu odredbe čl. 323. st.

1. ZOO-a. Restitucijski zahtjev odnosi se samo na povrat onoga što je stranka primila na temelju ništetne odredbe, dakle na povrat plaćenog iznosa, a ne na plaćanje daljnjeg iznosa jer pojedini anuitet nije u cijelosti plaćen. U dijelu u kojem anuitet nije u cijelosti plaćen radi se o neispunjenju ugovorne obveze korisnika kredita. Međutim, korisnik kredita je svakom uplatom plaćao točno određeni anuitet pa se preplaćenim iznosom kasnijeg anuiteta ne podmiruje manje plaćena obveza po ranijem anuitetu. Odnosno, kada je korisnik kredita platio određeni anuitet u većem iznosu primjenom valutne klauzule tada se ta preplata ne odnosi na plaćanje ranijeg anuiteta kojeg je platio u manjem iznosu od ugovorenog, već se radi o tome da je korisnik kredita platio anuitet u većem iznosu primjenom ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. Stoga, sve preplaćene iznose po pojedinim anuitetima tuženik je dužan vratiti tužitelju sukladno odredbi čl. 323. st.

1. ZOO-a, a u odnosu na anuitete koji su plaćeni u manjem iznosu od onoga što je ugovorna obveza bez valutne klauzule tuženik bi mogao zahtijevati ispunjenje od ugovorne strane (korisnika kredita). Dakle, radi se o tome da u dijelu u kojem pojedini mjesečni anuiteti nisu u cijelosti plaćeni postoji tuženikova tražbina prema korisniku kredita, za koju je tuženik mogao zahtijevati ispunjenje. Do prijeboja tražbine ne dolazi po samom zakonu, već je potrebno da stranka da izjavu o prijeboju sukladno odredbi čl. 196. st.

1. ZOO-a. Tuženik je na ročištu naveo kako ističe i prigovor radi prebijanja u vidu negativnih razlika za slučaj da bude osnovana visina potraživanja. Međutim, u prigovoru radi prebijanja ili izjavi o prijeboju tuženik mora određeno iznijeti iznos tražbine koju stavlja u prijeboj, i u konkretnom slučaju to može učiniti u odnosu na korisnika kredita, ne ovdje tužitelja. Stoga, od preplaćenih iznosa anuiteta se ne oduzimaju iznosi u kojima korisnik kredita nije platio pojedine anuitete jer bi time došlo do prijeboja tražbina bez davanja određene izjave o prijeboju u smislu odredbe čl. 196. st.

1. ZOO-a. Osim toga, tuženik nije predložio provođenje vještačenja na tu okolnost.

24. Slijedom navedenog, obveza tuženika po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a je vratiti tužitelju iznos od 20.898,37 eura.

25. Tuženikov prigovor zastare je neosnovan. Tražbina po osnovi povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne odredbe zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a jer za tu tražbinu nije propisan poseban zastarni rok. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Tužba za zaštitu kolektivnih interesa potrošača podnesena je 4. travnja 2012. i time je zastara prekinuta sukladno odredbi čl. 241. ZOO-a. Zastara počinje ponovno teći od pravomoćnosti presude, što znači da u pogledu restitucijskih zahtjeva po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli zastara počinje ponovno teći 14. lipnja 2018. kada je presuda u tom dijelu postala pravomoćna. Tužba u ovom parničnom predmetu je podnesena 14. lipnja 2023., dakle prije proteka općeg zastarnog roka računajući od pravomoćnosti presude u kolektivnom sporu. Zastara restitucijskog zahtjeva po osnovi ništetne odredbe o naknadi za obradu kredita počinje teći od pravomoćnosti presude kojom se utvrđuje ništetnost te odredbe što znači da zastara te tražbine još nije počela niti teći jer tužitelj u ovom postupku traži utvrđenje ništetnosti te odredbe.

26. U odnosu na zatezne kamate prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad s se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 utvrđeno je pod točkom 2. izreke da je tuženik sklapao ugovore o kreditima s potrošačima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz čega proizlazi nesavjesnost tuženika jer je morao znati da su takve odredbe nepoštene. Zbog toga, zatezne kamate teku od dana izvršenih plaćanja. Stopa zatezne kamate određena prema odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a za ostale odnose jer tražbina ne proizlazi iz trgovačkog ugovora.

27. Tužitelj je uspio u parnici pa mu je tuženik dužan nadoknaditi parnične troškove sukladno odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a. Tužitelju su priznati samo oni troškovi koji su bili potrebni radi vođenja parnice i odmjereni su prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23 – dalje: Tarifa) sukladno odredbi čl. 155. ZPP-a. 48. Prema Tbr. 52. t. 4. Tarife sud primjenjuje tarifu koja je na snazi u trenutku donošenja odluke. O troškovima postupka odlučeno je u granicama postavljenog zahtjeva, kojim granicama je sud vezan sukladno čl. 2. ZPP-a.

28. Vrijednost predmeta spora iznosi 20.898,37 eura. Tužitelj je u tužbi naznačio vrijednost predmeta spora od 6.770,00 eura, koja se odnosila na cjelokupan tužbeni zahtjev, dakle, i na tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi i za tužbeni zahtjev za isplatu novčanog potraživanja (kojeg u tužbi nije postavio u određenom iznosu), a ne samo na deklaratorni dio tužbenog zahtjeva. Nakon što je postavio određeni tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 20.898,00 eura, to je vrijednost predmeta spora.

29. Tužitelju su priznati troškovi sastava tužbe u iznosu od 500,00 EUR prema Tbr. 7. t. 1. Tarife, sastava podnesaka od 10. lipnja 2024., 27. veljače 2025., 10. ožujka 2025., 28. ožujka 2025., svako u iznosu od 500,00 eura prema Tbr. 8. t. 1. Tarife, sastav podnesaka od 9. srpnja 2024., 17. srpnja 2024., svako u iznosu od 50,00 EUR prema Tbr. 8. t. 4. Tarife, za ročišta od 10. srpnja 2024., 13. studenog 2024 i 1. listopada 2025. u iznosu od 500,00 eura za svako ročište prema Tbr. 9. t. 1. Tarife, ukupno 4.100,00 EUR. Tužitelju su priznati troškovi PDV-a (25%) prema Tbr. 46. Tarife, trošak financijskog vještačenja u iznosu od 300,00 eura, sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 114,15 eura i presudu u iznosu od 255,44 EUR, sveukupno 5.794,49 EUR. Tužitelju nisu priznati troškovi sudske pristojbe na tužbu preko 114,15 EUR (za iznos opomene 13,27 EUR) budući trošak opomene je nastao tužiteljevom krivnjom.

Zagreb, 13. studenoga 2025.

Sudac

Tina Jakupak

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada se smatra da je dostava presude obavljena (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), odnosno u roku od 15 dana po primitku presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), koja se podnosi putem ovog suda u dva primjerka za sud i u jednom primjerku za svaku protivnu stranku.

DNA:

1. tužitelju po pun – sp na presudu

2. tuženiku po pun

3. kal pravomoćnosti – 30 dana