Us-2497/2000-4 · Visoki upravni sud Republike Hrvatske

Broj: Us-2497/2000-4

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E!

P R E S U D A

Upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Alemke Brkljačić Radančević kao predsjednice vijeća, Bože Gagre i mr. Mirjane Juričić kao članova vijeća, te sudske savjetnice Eveline Čolović Tomić kao zapisničarke u upravnom sporu tužitelja Ž. V. iz V. G., zastupanog po B. L., odvjetniku u Z., protiv rješenja tuženog Ministarstva hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata – Stambene komisije, klasa: UP/I-371-06/98-04/03351, ur. broj: 519-06-03-00-17, od 28. siječnja 2000. godine, radi dodjele stambenog kredita, u nejavnoj sjednici vijeća održanoj dana 28. studenoga 2002.

p r e s u d i o j e

Tužba se uvažava.

Poništava se rješenje Ministarstva hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata – Stambene komisije, klasa: UP/I-371-06/98-04/03351, ur. broj: 519-06-03-00-17, od 28. siječnja 2000. godine.

Obrazloženje

Osporenim rješenjem tuženog tijela tužitelju je kao hrvatskom ratnom vojnom invalidu VII grupe sa 50% invaliditeta dodijeljen stambeni kredit za poboljšanje uvjeta stanovanja u visini od 56.700,00 kn.

U tužbi protiv osporenog rješenja tužitelj navodi da tužbom pokreće upravni spor zbog proturječnosti u pogledu utvrđenih činjenica koje su u bitnim točkama nepotpuno utvrđene, te je iz tako utvrđenih činjenica izveden nepravilan zaključak u pogledu činjeničnog stanja, te zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Tužitelj osporeno rješenje smatra neodrživim jer da je isto doneseno na osnovi proizvoljnog zaključka tuženog tijela, i to bez ikakvih kriterija na koje se u tom rješenju poziva. Tužitelj napominje kako iznenađuje nesporna činjenica da je unatoč izvršenog očevida na licu mjesta 1. prosinca 1999. godine tužitelju određen kredit tako neprihvatljivo niskog iznosa i to za četiri člana njegovog domaćinstva kome pripada 70 m[2] stambenog prostora. Ističe da je prilikom očevida utvrđena derutnost kuće u kojoj tužitelj sa svojom obitelji stanuje. Navodi da se u sadašnjem stanju u kakvom se nalazi i sa predloženim kreditom kuća ne može ni približno sanirati. Napominje da u kući nema vode, instalacija struje je u takvom stanju da probija, krov prokišnjava, podovi kuće su betonski, bez grijanja, zidovi su vlažni, temelji su derutni i puštaju vlagu.

Tužitelj posebno ističe da je po javnom bilježniku potpisao izjavu koju mu je tuženik ponudio na potpis za utvrđen – odobren kredit u iznosu od 277.270,00 kn, te da je imao odobren kredit u naznačenom iznosu, ali da je po njegovom mišljenju neosnovano i zlonamjerno pokrenut postupak za navodno upitni njegov invaliditet, nakon čega je kredit u iznosu od 277.270,00 kn dodijeljen drugom invalidu, da bi nakon proteka tog roka kredita, bila utvrđena ispravna invalidnost tužitelja.

Tužitelj nadalje navodi da je svoj nasljedni dio ustupio svojoj sestri, pa da ostaje nejasno na osnovi kojih kriterija je tužitelju dodijeljen tako mizeran kredit, umjesto pripadajućeg stana od 70 m[2] koji mu pripada s četveročlanom obitelji kao 50% HRVI .

S obzirom na izneseno, prema mišljenju tužitelja, više je nego očigledno da je nezakonito postupanje u rješavanju stambenog pitanja tužitelja i njegove obitelji, a pogotovo u dodjeli tako niskog – uvredljivog kredita.

Tužitelj predlaže Sudu da tužbu uvaži i osporeno rješenje poništi.

Tuženo tijelo u odgovoru na tužbu navodi da ostaje kod navoda danih u obrazloženju osporenog rješenja. K tome dodaje je tužitelju ponuđen stambeni kredit za izgradnju obiteljske kuće jer je potpisao izjavio pod krivičnom i materijalnom odgovornošću da na teritoriju Republike Hrvatske ne posjeduje nikakve nekretnine, iako je ostavinski postupak iza pokojnog V. N., tužiteljevog oca proveden 19. prosinca 1991. godine, kojim je tužitelj naslijedio obiteljsku kuću u V. G., F. 60. Tuženo tijelo napominje kako je naknadno došlo u posjed rješenje o nasljeđivanju, te da je tužiteljev zahtjev za izgradnju kuće preurudžbiran u zahtjev za poboljšanje uvjeta stanovanja (članak 20. Uredbe), o čemu je doneseno osporeno rješenje, a nakon izvida stručne komisije na terenu. Tuženo tijelo predlaže Sudu da tužbu odbije kao neosnovanu.

Tužba je osnovana.

Prema odredbi članka 39. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj 53/91, 9/92 i 77/92) sud rješava spor, u pravilu, na podlozi činjenica koje su utvrđene u upravnom postupku.

Prema odredbi stavka 2. citiranog članka navedenog Zakona, ako sud nađe da se spor ne može raspraviti na podlozi činjenica utvrđenih u upravnom postupku zbog toga što u pogledu utvrđenih činjenica postoji proturječnost u spisima, što su one u bitnim točkama nepotpuno utvrđene, što je iz utvrđenih činjenica izveden nepravilan zaključak u pogledu činjeničnog stanja, ili nađe da se u upravnom postupku nije vodilo računa o pravilima postupka koja bi bila od utjecaja na rješavanje stvari, sud će osporeni upravni akt poništiti presudom. U takvom slučaju, prema istoj zakonskoj odredbi, nadležno tijelo dužno je postupiti onako kako je u presudi određeno i donijeti nov upravni akt.

Uvidom u osporeno rješenje i spis predmeta koje je tuženo tijelo dostavilo Sudu uz odgovor na tužbu ovaj Sud je ocijenio da u predmetnoj upravnoj stvari činjenično stanje nije potpuno i pravilno utvrđeno, te da je kod donošenja osporenog rješenja došlo do povrede odredaba Zakona o općem upravnom postupku.

Naime, nije sporno u ovoj stvari da je tužitelj HRVI 50% - VII grupe, kao što to navodi i tuženo tijelo u obrazloženju osporenog rješenja, te da tužitelju temeljem odredbe članka 23. Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji ("Narodne novine", broj 108/96), koji je bio na snazi u vrijeme donošenja osporenog rješenja, a sukladno odredbama Uredbe o mjerilima za stambeno zbrinjavanje HRVI Domovinskog rata i članova obitelji poginuloga, umrloga, zatočenoga ili nestaloga hrvatskog branitelja ("Narodne novine", broj 36/97, 5/98 i 15/99) pripada pravo na stambeno zbrinjavanje na jedan od načina propisanih citiranom Uredbom.

Kao što iz obrazloženja osporenog rješenja vidljivo, tuženo se tijelo prilikom donošenja tog rješenja odobravajući tužitelju kredit u navedenom iznosu pozvalo na odredbe članka 20. citirane Uredbe, a u svezi s člankom 4. stavak 1. točka b. Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o načinu utvrđivanja visine kredita za stambeno zbrinjavanje HRVI Domovinskog rata i članova obitelji poginuloga, umrloga, zatočenoga ili nestaloga hrvatskog branitelja od 16. siječnja 1998. godine, navodeći da je tužitelju iznos kredita osporenim rješenjem određen primjenjujući navedene odredbe Uredbe i Pravilnika.

Međutim, naprijed navedeni Pravilnik od 16. siječnja 1998. godine, na kojeg se tuženo tijelo poziva u obrazloženju osporenog rješenja, prema saznanju ovog Suda nije nikada objavljen, pa kao takav ne može predstavljati propis na koji se nadležna tijela mogu pozivati prilikom odlučivanja o pravima hrvatskih ratnih vojnih invalida Domovinskog rata. Pored naprijed citirane Uredbe važeći propis na koji se tuženo tijelo može pozivati kod odlučivanja o dodjeli kredita hrvatskim ratnim vojnim invalidima Domovinskog rata je jedino Pravilnik o načinu utvrđivanja visine kredita za stambeno zbrinjavanje HRVI Domovinskog rata i članova obitelji poginuloga, umrloga, zatočenoga ili nestaloga hrvatskog branitelja ("Narodne novine", broj 51/97), donesen na temelju članka 16. naprijed citirane Uredbe.

Dakle, kako se tuženo tijelo u obrazloženju osporenog rješenja poziva na Pravilnik koji nikada nije objavljen, pa stoga nije mogao stupiti na snagu, te kao takav ne predstavlja pozitivni propis, ovaj Sud već iz tog razloga osporeno rješenje ne može ocijeniti zakonitim.

Stoga je u ponovnom postupku tuženo tijelo dužno o zahtjevu tužitelja za dodjelu stambenog kredita odlučiti polazeći od važećih propisa tj. naprijed citirane Uredbe i Pravilnika iz 1997. godine donesenog temeljem te Uredbe.

Kod donošenja novog rješenja po zahtjevu tužitelja tuženo je tijelo dužno imati u vidu i odredbe Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91), kojima je propisano postupanje upravnih tijela kod rješavanja upravnih stvari, a naročito odredbu članka 209. stavka 2. tog Zakona kojom je propisano što obrazloženje rješenja mora sadržavati, na koju odredbu ovaj Sud tuženo tijelo posebno upozorava s obzirom da prema mišljenju ovog Suda ta odredba nije do kraja poštivana prilikom donošenja osporenog rješenja. Naime, prema citiranoj odredbi Zakona o općem upravnom postupku obrazloženje rješenja, između ostalog sadrži utvrđeno činjenično stanje i razloge koji s obzirom na utvrđeno činjenično stanje upućuju na rješenje dano u izreci. Iz obrazloženja osporenog rješenja ne može se zaključiti zbog čega je tužitelju osporenim rješenjem bio dodijeljen kredit upravo u iznosu od 56.700,00 kn kojem iznosu tužitelj prigovara i smatra ga uvredljivo niskim, s obzirom na stanje u kakvom se nalazi i kuća koju je naslijedio poslije smrti svoga oca.

S obzirom na odredbu članka 7. Zakona o općem upravnom postupku prema kojoj se u postupku mora utvrditi pravo stanje stvari, i u tom cilju utvrditi i sve činjenice koje su od važnosti za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja, proizlazi da je tuženo tijelo u ponovnom postupku dužno činjenično stanje u ovoj upravnoj stvari potpuno i pravilno utvrditi, te kod donošenja novog rješenja, kao što je to već rečeno, postupiti kako to nalaže odredba članka 209. stavka 2. istog Zakona.

Trebalo je stoga temeljem članka 39. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima tužbu uvažiti i osporeno rješenje poništiti, s tim da tuženo tijelo donese novo rješenje pridržavajući se po članku 62. istog Zakona pravnog shvaćanja Suda i njegovih primjedaba glede postupka.

U Zagrebu 28. studenoga 2002.

Zapisničarka:

Predsjednica vijeća:

Evelina Čolović Tomić v.r.

Alemka Brkljačić Radančević v.r.