I Kž-715/2004-5 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 715/04-5

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Milana Gudelja, kao predsjednika vijeća, te Hajrije Novoselec i Marijana Svedrovića, kao članova vijeća i sudske savjetnice Anamarije Pavičić, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. M. K. i dr., zbog kaznenog djela otmice, iz čl. 125. st. 2. Kaznenog zakona, odlučujući o žalbama opt. M. K., I. S., T. O., B. O., I. D., T. B., D. N. i T. Š. podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj K-95/00-56 od 15. prosinca 2003. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 10. listopada 2006. godine u nazočnosti branitelja opt. B. O., mr. D. L., odvjetnika iz Z. i branitelja opt. T. B., B. Š., odvjetnika iz Z. te zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Petra Pulišelića,

p r e s u d i o j e:

I. Djelomično se prihvaćaju žalbe opt. M. K., I. S., T. O., B. O., T. B. i T. Š., preinačuje se presuda suda prvog stupnja u odluci o kaznenoj sankciji tako da se na kazne zatvora koje su im izrečene tom presudom zbog kaznenog djela iz čl. 125. st. 2. Kaznenog zakona i to opt. M. K. u trajanju od devet mjeseci, I. S. u trajanju od deset mjeseci, T. O. u trajanju od sedam mjeseci, B. O. u trajanju od sedam mjeseci, T. B. u trajanju od osam mjeseci i T. Š. u trajanju od šest mjeseci, temeljem čl. 67. Kaznenog zakona primjenjuje uvjetna osuda tako da se određuje da se izvršenje izrečenih kazni tim optuženicima odgađa na vrijeme od četiri godine, pod uvjetom da u tom roku ne počine novo kazneno djelo. Temeljem čl. 63. st. 1. Kaznenog zakona u slučaju opoziva uvjetnih osuda u izrečene kazne ovim optuženicima uračunat će se dan uhićenja 2. kolovoza 1999.g.

II. U preostalom dijelu odbijaju se žalbe opt. M. K., I. S., T. O., B. O., T. B. i T. Š., a u cijelosti žalbe opt. I. D. i D. N. kao neosnovane i u pobijanom, a nepreinačenom, dijelu potvrđuje se presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

I Kž 715/04-5

Pobijanom presudom Županijski je sud u Zagrebu proglasio krivim M. K., I. S., T. O., B. O., I. D., T. B., D. N. i T. Š. zbog kaznenog djela otmice iz čl. 125. st. 1. i 2. Kaznenog zakona (KZ), za koje im je, primjenom propisa o ublažavanju kazne izrekao kazne zatvora i to M. K. u trajanju od devet mjeseci, I. S. u trajanju od deset mjeseci, T. O. u trajanju od sedam mjeseci, B. O. u trajanju od sedam mjeseci, T. B. u trajanju od osam mjeseci i T. Š. u trajanju od šest mjeseci, dok je prema opt. I. D. i D. N. primijenio, temeljem čl. 67. KZ-a, uvjetne osude tako da je obojici izrekao kazne zatvora u trajanju od pet mjeseci, a izvršenje tih kazni odgodio na vrijeme od dvije godine, pod uvjetom da ne počine novo kazneno djelo. Temeljem čl. 63. st. 1. KZ-a u izrečene kazne svim optuženicima uračunato je vrijeme uhićenja 2. kolovoza 1999.g.

Temeljem čl. 80. st. 1. KZ-a opt. I. S. izrečena je sigurnosna mjera oduzimanja predmeta i to pištolja marke "Crvena zastava" call 7,62 mm.

Temeljem čl. 122. st. 3. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99 i 58/02, u daljnjem tekstu ZKP) opt. M. K., B. O., I. D., D. N. i T. Š. obavezani su da solidarno naknade trošak kaznenog postupka u iznosu od 1.756,00 kn, a opt. M. K. dužan je na ime paušala platiti 5.000,00 kn, B. O. 2.000,00 kn i I. D. 4.000,00 kn. Temeljem čl. 122. st. 4. ZKP opt. I. S., T. O., T. B., D. N. i T. Š. sud je oslobodio obaveze naknade paušalne svote troškova kaznenog postupka.

Protiv ove presude podnijeli su žalbe svi optuženici.

Presudu suda prvog stupnja pobijaju zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kaznenoj sankciji opt. M. K., putem svoga branitelja D. D., odvjetnika iz Z., B. O. putem svoga branitelja mr. D. L., odvjetnika iz Z., I. D., putem svoga branitelja M. U., odvjetnika iz Z., T. B., putem svoga branitelja B. Š., odvjetnika iz Z., D. N. putem svoga branitelja G. V., odvjetnika iz Z. i T. Š. putem svoga branitelja M. S., odvjetnika iz Z. te predlažu da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, a D. N. uz ovaj prijedlog predlaže da se presuda preinači u "skladu s navodima žalbe".

Optuženik I. S. putem svoga branitelja A. M., odvjetnika iz Z. pobija presudu zbog povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni te predlaže da se pobijana presuda preinači u pravnoj oznaci djela na kazneno djelo iz čl. 124. KZ-a i donese odbijajuća presuda ili da se ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje ili da se preinači u odluci o kazni tako da mu se izreče blaža kazna.

Opt. T. O. pobija presudu putem svoga branitelja Z. K., odvjetnika iz S., zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kaznenoj sankciji te predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Odgovori na žalbe optuženika nisu podneseni.

Prije održavanja sjednice vijeća u skladu s odredbom čl. 373. st. 1. ZKP-a spis je dostavljen na dužno razgledavanje Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske. Zamjenik

I Kž 715/04-5

Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Tomislav Dujmić u pismenom mišljenju broj KŽ-DO-1411/04, od 13. kolovoza 2004. godine, predložio je da se žalbe svih optuženika odbiju kao neosnovane i potvrdi pobijana presuda.

Postupajući po zahtjevima optuženika iznesenim u žalbi o sjednici vijeća obaviješteni su branitelj opt. B. O. mr. D. L., branitelj opt. I. S. A. M. te opt. I. S., branitelj opt. I. D. M. U., opt. T. B. i njegovog branitelja B. Š. Obavijest o sjednici vijeća koja je dostavljena T. B. vraćena je sa naznakom da se ne nalazi na navedenoj adresi, dok su sve ostale osobe obavijest primile. Na sjednicu vijeća nisu pristupili opt. I. S. i njegov branitelj A. M. te branitelj opt. I. D. M. U., pa je temeljem čl. 374. st. 4. ZKP-a sjednica održana u njihovoj odsutnosti, a u nazočnosti branitelja opt. B. O., mr. D. L. i branitelj opt. T. B., B. Š., koji su u cijelosti ostali kod žalbe i žalbenih prijedloga. Sjednici je bio nazočan i zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Petar Pulišelić, koji je ostao kod pismenog mišljenja i prijedloga da se žalbe svih optuženika odbiju kao neosnovane i potvrdi pobijana presuda.

Žalbe optuženika M. K., I. S., T. O., B. O., T. B. i T. Š. su djelomično osnovane, dok su žalbe optuženika I. D. i D. N. neosnovane.

Na žalbe opt. M. K., B. O., I. D., D. N. i T. Š. zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka

Nije u pravu opt. K. kada tvrdi da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP-a time što je u izreci presude utvrdio da su, nakon što je uočeno da je iz njegove aktovke netko ukrao 22.020,00 kn, svi optuženici, osim njega, odvezli se sa dva automobila do kuće oštećenika A. K., dok u obrazloženju presude, na str. br. 15, nabrajajući nesporne činjenice, navodi da je i on s ostalim suoptuženicima krenuo potražiti oštećenika, pa žalba ocjenjuje da o toj bitnoj okolnosti postoji proturječje između izreke i obrazloženja presude.

Točno je da je sud prvog stupnja, navodeći na str. 15 koje su činjenice nesporne i koji su optuženici krenuli potražiti oštećenika, pri čemu optuženike nije imenovao, već ih je označio rednim brojevima, naveo je i redni broj "I." kojim je u pobijanoj presudi označen žalitelj, ali je očigledno da se radi o pogrešci u pitanju. Naime, iz cijelog obrazloženja pobijane presude potpuno je jasno da je sud utvrdio, kao u izreci pobijane presude, da je žalitelj ostao kod kuće i čekao povratak ostalih suoptuženika. To jasno i nedvosmisleno proizlazi iz teksta na str. 21 presude gdje se navodi da su svi optuženici, zajedno "osim I-opt. K." protupravno lišili slobode ošt. A. K. i doveli ga u kuću I-opt., ali i iz ostalog dijela obrazloženja u kojemu sud navodi da prihvaća iskaz oštećenika koji je iskazao da žalitelj nije došao u njegov stan već da su ga drugi optuženici odveli k njemu.

Prema tome ne radi se o proturječnosti između izreke presude i razloga, već o očiglednoj pogrešci prilikom pisanja rednih brojeva.

Ne može se prihvatiti tvrdnja opt. T. Š. da je izreka presude, u kojoj se ne spominje njegovo ime, niti opisuju radnje koje je poduzeo, u suprotnosti s razlozima u kojima se navodi da je on supočinitelj djela za koja je proglašen krivim i opisuje koje je radnje poduzeo.

I Kž 715/04-5

U izreci presude navedena su imena i generalije svih optuženika, pa i žalitelja, te je navedeno da su svi krivi što su, nakon dogovora, sa dva osobna automobila svi, osim opt. K., krenuli do kuće oštećenika, nakon čega se opisuje na koji su ga način doveli u kuću opt. K. i što se potom događalo. Prema tome iz izreke presude jasno proizlazi da je i žalitelj postupao dogovorno i s ostalim optuženicima u radnjama koje su navedene u izreci presude.

Opt. D., koji se u žalbi poziva na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP-a, taj žalbeni osnov nije obrazložio, dok opt. B. O., obrazlažući taj žalbeni osnov, prigovara utvrđenom činjeničnom stanju, jer navodi da je "izreka presude u suprotnosti s provedenim dokazima i činjenicama koje su utvrđene tijekom postupka".

Žalitelj D. N. navodi da je sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 9. ZKP-a, ali ne navodi zbog čega smatra da je sud prekoračio optužbu. Ta je njegova tvrdnja bez ikakvog osnova, jer je sud optuženike, pa dakle i žalitelja, proglasio krivim upravo za kazneno djelo koje im je ostavljeno na teret optužbom ovlaštenog tužitelja, prihvaćajući u cijelosti činjenični opis djela iz optužnog akta.

Ovaj je sud ispitao pobijanu presudu u skladu s odredbom čl. 379. st. 1. toč. 1. ZKP-a i utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio niti jednu postupovnu povredu na koju je sud drugog stupnja dužan paziti po službenoj dužnosti, pa ni onu iz toč. 11. čl. 367., na koju se pozivaju opt. D. i B. O., ali ju ne obrazlažu, jer je naveo jasne i logične razloge o svim pravnorelevantnim činjenicama, a sve dokaze interpretirao u skladu sa sadržajem koji proizlazi iz sudskih zapisnika i isprava koje se nalaze u spisu predmeta.

Na žalbe svih optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja

Pobijajući utvrđeno činjenično stanje žalitelji M. K., I. S., B. O., T. B., D. N. i T. Š. prigovaraju ocjeni dokaza suda prvog stupnja i to prvenstveno ocjeni iskaza oštećenika A. K. čiji iskaz po njihovom mišljenju sud nije kritički analizirao, pa je zanemario da je oštećenik "itekako zainteresiran za ishod kaznenog postupka", kao što tvrdi opt. K., da njegov iskaz u odnosu na opis primjene sile nema potvrdu u medicinskoj dokumentaciji, kao što tvrde opt. S., B. O., N. i Š., da je tijekom postupka mijenjao iskaz navodeći u iskazu na glavnoj raspravi one okolnosti o kojima nije govorio u istražnom postupku, kao što se navodi u žalbi opt. T. B., a osim toga da su dijelovi njegovog iskaza potpuno nelogični, kao njegova tvrdnja da su žalitelji došli u njegov stan s plastičnim rukavicama u kasno doba noći, kao što u žalbama ističu opt. B. O. i T. Š.

Ovaj sud smatra da je sud prvog stupnja temeljito proveo sve dokaze, pažljivo ih is potrebnom dozom kritičnosti ocjenjivao svakoga za sebe i u međusobnoj povezanosti i osnovano zaključio da je iskaz oštećenika uvjerljiv, za razliku od obrana žalitelja i iskaza svjedoka T. O., R. B. i R. B., a takvu ocjenu detaljno je obrazložio na str. od 16 – 19 presude i to obrazloženje u cijelosti prihvaća ovaj sud.

I Kž 715/04-5

Prilikom ocjene provedenih dokaza pravilno sud polazi od nespornih činjenica, a te su da je opt. M. K. nestala veća količina novca tijekom noći kada je u njegovom stanu bilo veće društvo, u kojemu je bio i ošt. A. K., da u trenutku kada je otkriveno da je novac nestao oštećenika tamo više nije bilo, da su svi optuženici posumnjali da je upravo oštećenik uzeo novac, da su svi, osim opt. K., otišli do njegove kuće, da je oštećenik doveden u kuću opt. K. tijekom noći, da je ujutro 1. kolovoza 1999.g. zajedno s opt. K. bio na policiji, gdje je spomenuti optuženik u 8,40 sati podnio protiv njega kaznenu prijavu zbog kaznenog djela teške krađe, da je isto jutro oštećenik bio na liječničkom pregledu u Općoj bolnici "Sveti Duh" pa se u spisu predmeta na listu 33-35 nalazi medicinska dokumentacija koja je tada načinjena, te da je tog istog dana opt. S. oduzet pištolj marke "Crvena zastava".

Sud je uočio da postoje izvjesne razlike u iskazu oštećenika koji je dao tijekom istražnog postupka i na glavnoj raspravi, što je pažljivo analizirao i pravilno ocijenio da se one odnose na manje važne detalje, koji su logična posljedica proteka vremena između događaja i ispitivanja oštećenika koje, suprotno tvrdnjama žalitelja, ne dovode u sumnju vjerodostojnost iskaza tim više što je taj iskaz u dijelovima potvrđen materijalnim dokazima – potvrdom o oduzimanju predmeta na listu 37 i medicinskom dokumentacijom koja je naprijed spomenuta, a u nekim dijelovima i obranama optuženika, kao u dijelu u kojemu oštećenik tvrdi da je pokušao pobjeći optuženicima nakon što su ga izveli iz njegovog stana, što potvrđuju opt. B. i T. O., T. B., D. N. i T. Š., ali pri tom optuženici, za razliku od oštećenika, tvrde da za takav postupak oštećenika nije bilo nikakvog razloga.

Nisu u pravu žalitelji kada tvrde da iskaz oštećenika, u dijelu u kojemu tvrdi da je bio izložen fizičkom maltretiranju, i opis na koji je način činjeno, nema potvrdu u medicinskoj dokumentaciji. Iz medicinske dokumentacije koja se nalazi na listu 33-35 spisa proizlazi da su prilikom pregleda oštećenika u Hitnoj službi, Kirurškog odjela, na njegovom tijelu dijagnosticirana brojna natučenja glave i leđa. Te povrede nisu detaljno opisane, "pa se ne razabire jesu li dijagnoze postavljene na temelju bolnosti ili na temelju nekog vanjskog vidljivog znaka", odnosno "jesu li to ozljede u sudsko-medicinskom smislu" kao što navodi sudsko-medicinski vještak dr. D. S., ali taj vještak, nakon toga, dodaje da, ukoliko se radilo o ozljedama u sudsko-medicinskom smislu, da su one nastale višestrukim udarcima šakama i nogama obuvenim u cipele po dijelovima tijela na kojima su ozljede uočene. Obzirom da iz priložene medicinske dokumentacije proizlazi da je dežurni liječnik, koji je 1. 8. 1999.g. pregledao oštećenika, uputio ga u Zavod za radiologiju radi snimanja glave i prsnog koša i pored nedostataka u opisu povreda po ocjeni ovog vijeća, kao i suda prvog stupnja, nema nikakvih razloga za sumnju da je oštećenik zadobio brojna natučenja glave i leđa, što je u skladu s njegovim iskazom o tome kako su ga u kući opt. K. tukli opt. I. S., T. O., T. B. i T. Š.

Iako se u žalbama oštećeniku spočitava neobjektivnost i zainteresiranost za ishod ovog postupka, upravo okolnost što on ne tvrdi da su ga svi optuženici udarali, pogotovo što u tom smislu ne tereti opt. K., u čijoj se kući sve zbivao i koji je bio razlogom cijelom događaju, ukazuje na suprotno, da oštećenik nije, potaknut osvetoljubivim motivima, neobjektivno iskazivao.

Kada se pođe od naprijed navedenih nespornih činjenica i navedenih okolnosti onda i po ocjeni ovog suda nema nikakvog razloga za sumnju u iskaz oštećenika da je on na silu, uz prijetnju pištoljem, koji je opt. S. nesumnjivo imao uza se, jer mu je privremeno oduzet, izveden iz svoje kuće i odveden u kuću opt. K., jer u suprotnom ne bi imao razloga bježati

I Kž 715/04-5

pred optuženicima, što je nesporno učinio, te da je prema njemu primijenjena fizička sila u kući opt. K. upravo na način kao što on opisuje, pri čemu je od njega zahtijevano da prizna da je opt. K. uzeo novac.

Nije u pravu žalitelj T. O. kada tvrdi da je sud, suprotno iskazu oštećenika, utvrdio da ga je i on udarao. Točno je da je oštećenik na glavnoj raspravi 6. 10. 2003.g. na pitanje branitelja tog optuženika iskazao "ne sjećam se da li me je i on udarao", što se posebno ističe u žalbi, ali žalitelj prelazi preko dijela iskaza oštećenika u kome je on naveo da se više ne sjeća pojedinih detalja događaja (list 176 spisa), a kada mu je predočen iskaz koji je dao tijekom istrage, kada je naveo "u sobu su ušli I. S. i braća O.…… sagnuo sam glavu među noge i zaštitio se rukama, a tada su me svi počeli udarati šakama, laktovima i nogama po glavi i tijelu" (list 99 spisa), iskazao je da se pred istražnim sucem bolje sjećao detalja događaja. Prema tome oštećenik tereti žalitelja da ga je udarao, pa to utvrđenje suda nije u suprotnosti s provedenim dokazima, kao što se tvrdi u žalbi.

Svi žalitelji prigovaraju zaključku suda prvog stupnja da su postupali kao supočinitelji u izvršenju kaznenog djela za koje su proglašeni krivim, te tvrde da nema niti jednog dokaza o tome da su postupali dogovorno i oštećeniku oduzeli slobodu te ga držali zatvorenog s ciljem da prizna da je opt. K. oduzeo novac, prijetili mu da će ga ubiti, pri čemu ponavljaju svoje obrane u dijelu u kojemu tvrde da su spontano, svaki za sebe, krenuli tražiti oštećenika i da su se slučajno našli na putu prema njegovoj kući.

Pravilno sud prvog stupnja u tom dijelu nije prihvatio njihove obrane. Kod nesporne činjenice da su svi optuženici, osim opt. K., sa dva automobila došli do kuće oštećenika, da su se svi s njim vratili u kuću K. nelogično je da bi se sve to desilo bez dogovora i spontano. Žalitelji pogrešno drže da dogovor u smislu zajedničke odluke više osoba da počini kazneno djelo može predstavljati samo izričit sporazum više osoba, sa razrađenim planom radnji koje će se svaki pojedinac poduzeti. Takvog dogovora, naravno, nije bilo. Međutim, zajednička odluka u smislu čl. 35. st. 3. KZ-a može biti ostvarena prešutnim dogovorom ili se temeljiti na konkludentnim radnjama. Okolnost da su se svi optuženici uputili do kuće oštećenika i primjenom sile doveli ga do kuće opt. K. i po ocjeni ovog suda evidentno ukazuje na to da su te radnje posljedica njihovog dogovora, a ne spontane reakcije svakog od njih ponaosob. Analizirajući postupke optuženika koje su poduzeli nakon što su došlo do kuće oštećenika pa do trenutka kada su ujutro opt. K. i S. odvezli ošt. A. K. u PP Černomerec, pravilno sud utvrđuje da su svi oni učestvovali u radnji izvršenja kaznenog djela za koje ih je proglasio krivim, međusobno se dopunjujući i u dijelu događaja kada su oštećenika prisilili da izađe iz stana i uđe u automobil kojim su ga odvezli u kuću opt. K. i u dijelu događaja u kući kada su ga prisiljavali da prizna da je uzeo novac. Ovaj sud prihvaća utvrđenje suda da su svi optuženici bili svjesni i kvalifikatornog elementa kaznenog djela iz čl. 125. KZ-a, iako je oštećeniku pištoljem prijetio samo opt. S., jer pravilno sud navodi da se oni nisu distancirali od tog postupka, niti su ga spriječili, već su ga, naprotiv, podržavali time što su i sami prijetili oštećeniku i tukli ga.

Iako u činjeničnom opisu djela nije navedeno da je opt. S. govorio oštećeniku da će ga ubiti, način na koji je upotrijebio pištolj, prislonivši ga na glavu oštećenika, kao što proizlazi iz izreke presude, više je nego rječita prijetnja smrću. Prislanjajući oštećeniku pištolj na glavu žalitelj je otišao korak dalje od same prijetnje, pa nije osnovana njegova žalba u kojoj se tvrdi

I Kž 715/04-5

da iz činjeničnog opisa izreke presude ne proizlazi da su ostvareni elementi kaznenog djela iz čl. 125. st. 2. KZ-a.

Ovaj sud smatra da je sud prvog stupnja pravilno utvrdio sve pravnorelevantne činjenice, pa ne vidi potrebe za provođenjem dokaza koje u žalbi ističu opt. K., S., B. O. i Š., koji smatraju da je nužno provesti očevid u kući opt. K. kojim bi se dokazalo da je iskaz oštećenika u dijelu u kojemu opisuje situaciju u kojoj se našao u toj kući neprihvatljiv, a to bi dovelo u sumnju njegov iskaz u cjelini, u čemu nalaze da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno.

Utvrđenja suda prvog stupnja, na kojima temelji odluku o odgovornosti svih optuženika, nisu dovedena u sumnju žalbenim navodima I. S. da je sud, krivo interpretirajući iskaz svjedokinje T. O. da su optuženici "dopeljali" oštećenika u stan opt. K., pogrešno zaključio da i ona potvrđuje iskaz oštećenika daje protiv svoje volje doveden u taj stan, a niti navodima opt. D. N. i T. B. da je neuvjerljiva i nelogična tvrdnja oštećenika da su u njegov stan došli s navučenim plastičnim rukavicama kakvih ima na benzinskim pumpama.

Svjedokinja O. pokušala je na vrlo neuvjerljiv način objasniti na glavnoj raspravi da je pod izrazom "dopeljali" zapravo htjela reći da je oštećenik došao sa optuženicima u kuću opt. K., pa takvo obrazloženje sud prvog stupnja s pravom nije prihvatio.

Ovaj sud ne nalazi razloga za sumnju u dio iskaza oštećenika o tome da su osobe, koje su došle u njegov stan, na rukama imale plastične rukavice. Radi se o detalju koji je nebitan za odgovornost optuženika za kazneno djelo koje je počinjeno na njegovu štetu, pa nije bilo nikakvog razloga da taj detalj oštećenik izmišlja, kao što se sugerira u žalbama optuženika.

Na žalbe opt. M. K., I. S., B. O., I. D., T. B., D. N. i T. Š. zbog povrede kaznenog zakona

Opt. D. N. i T. Š. uopće nisu obrazložili ovu žalbenu osnovu, dok M. K. u okviru tog dijela žalbe prigovara utvrđenom činjeničnom stanju navodeći da nema dokaza o tome da je on dao nalog ostalim optuženicima da odu u kuću oštećenika i da je djelovao u dogovoru s ostalima.

I opt. B. O., T. B. i I. S. vežu ovu žalbenu osnovu uz pogrešno utvrđeno činjenično stanje. Opt. B. tvrdi da iz činjenice što se nalazio jednom u automobilu ne proizlazi zaključak suda da je dao doprinos izvršenju djela u smislu čl. 35.KZ-a te da nije dokazano da je imao svijest o djelu, a kamoli da je htio njegovo ostvarenje. Opt. S. pak tvrdi da su svi oni bili u zabludi da je upravo oštećenik počinio krađu novca, a zabluda je okolnost koja isključuje krivnju, pa da se u njihovim postupanjima može samo raditi o kaznenom djelu protupravnog oduzimanja slobode iz čl. 124. st. 1. KZ-a, za koje je nastupila apsolutna zastara kaznenog progona. Opt. B. O. navodi da je povreda kaznenog zakona isključivo posljedica pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

I Kž 715/04-5

Opt. D. pak smatra da se činjenični opis kaznenog djela za koje su proglašeni krivima ne može podvesti pod odredbu čl. 125. st. 2. KZ-a, pa da je sud na njihovu štetu povrijedio zakon kada ih je proglasio krivim za to kazneno djelo.

Ovaj sud smatra da je sud prvog stupnja na pravilno utvrđene činjenice, što je naprijed navedeno kada su ocjenjivane žalbe optuženika podnesene zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pravilno primijenio zakon kada je radnje opisane u izreci presude pravno označio kao kazneno djelo otmice iz čl. 125. st. 2. KZ-a, jer iz tog opisa proizlazi da su optuženici oduzeli oštećeniku slobodu kretanja, da su ga držali zatvorenog s ciljem da ga prisile da prizna da je prisvojio novac opt. K. i da su mu, pri tome prijetili smrću. Opisanim radnjama u činjeničnom opisu ostvarili su sve bitne elemente kaznenog djela iz čl. 125. st. 2. KZ-a kao supočinitelji, što je sud jasno i logično obrazložio na str. 21 i 22 presude, na koje se obrazloženje žalitelji upućuju.

Pogrešno smatra opt. I. S., kada tvrdi da su se svi optuženici nalazili u zabludi o tome da li je oštećenik K. uzeo novac opt. K. da su svi postupali u zabludi u pogledu te činjenice koja isključuje njihovu kaznenu odgovornost. Kazneno djelo otmice iz čl. 125. st. 1. KZ-a dovršeno je kada počinitelj neku osobu protupravno zatvori i drži zatvorenu s ciljem da je prisili da nešto učini. Kaznenim djelom otmice štiti se sloboda svakog čovjeka da samostalno odlučuje o svom kretanju u prostoru i slobodnom voljom odlučuje o svom postupanju, pa je irelevantno iz kojih su razloga optuženici oštećeniku oduzeli ta njegova prava. Isto tako nebitno je jelu li bili uvjereni ili su pogrešno držali da je oštećenik oduzeo novac opt. K. Nitko nema pravo prisiljavati drugoga da nešto učinit, bez obzira da li je on to dužan učiniti i iz kojega osnova, pa je stoga eventualna pogrešna predodžba žalitelja i njegovih suoptuženika irelevantna za njihovu kaznenu odgovornost.

Ovo je vijeće ispitalo pobijanu presudu u skladu s odredbom čl. 379. st. 1. toč. 2. ZKP-a te je utvrdilo da sud prvog stupnja nije na štetu optuženika povrijedio zakon niti u odredbi čl. 368. toč. 1., 2., 3., 5. i 6. ZKP-a, na što je sud drugog stupnja dužan paziti po službenoj dužnosti.

Na žalbe optuženika zbog odluke o kazni

Nisu u pravu opt. I. D. i D. N. kada tvrde da im je sud izrekao prestroge kaznene sankcije, već su u pravu opt. M. K., I. S., T. O., B. O., T. B. i T. Š. kada tvrde da su im izrečene prestroge kazne. Za uvjetne osude koje su izrečene I. D. i D. N., kojima je izrečena kazna zatvora u trajanju od po pet mjeseci, a izvršenje kazne odgođeno na rok od dvije godine ne može se reći da su prestroge niti po zapriječenoj kazni, a ni po roku kušnje. Obojici ovih žalitelja sud je izrekao kazne primjenom propisa o ublažavanju kazne i po ocjeni ovoga suda takve kazne u dovoljnoj su mjeri došle do izražaja sve utvrđene olakotne okolnosti i to kod opt. D. da je do donošenja prvostupanjske presude bio neosuđivan, da se radi o mlađoj osobi, staroj 26 godina, da je djelo počinio kako bi otklonio svaku sumnju da je on eventualno otuđio novac opt. K. i da se radi o obiteljskom čovjeku, a na strani opt. N. da je do sada neosuđivan i da je djelo počinio iz istih pobuda kod opt. D.

I Kž 715/04-5

Ovaj sud ocjenjuje da se blažom kaznenom sankcijom od primijenjene prema tim žaliteljima ne bi mogla postići opća svrha kažnjavanja propisana u čl. 6. i 50.KZ-a.

Međutim, u pravu su svi ostali žalitelji kada tvrde da im je izrečena prestroga kaznena sankcija i ocjenjuju da bi se i blažom kaznom postigla opća svrha kažnjavanja.

Svi ovi žalitelji do sada su također neosuđivani. Radi se o mladim osobama. Opt. S. je u vrijeme izvršenja djela bio star 23 godine, T. O. 26 godina, B. O. 23 godine, a T. B. i T. Š. 24 godine. Kada se vodi računa da je od vremena izvršenja kaznenog djela prošlo više od sedam godina i da u spisu predmeta nema podataka da bi žalitelji nakon izvršenja ovog djela počinili neko drugo kazneno djelo, da su svi oni, osim opt. M. K. poduzeli sve radnje zbog kojih su proglašeni krivima kako bi otklonili svaku sumnju opt. K. da mu je netko od njih oduzeo novac, ovaj sud smatra da će se i uvjetnom osudom postići opća svrha kažnjavanja. Stoga je prihvatio žalbe opt. M. K., I. S., T. O., B. O., T. B. i T. Š., te je preinačio pobijanu presudu na način da je na izrečene kazne optuženicima tom presudom primijenio uvjetnu osudu tako da je izvršenje izrečenih kazni odgodio na rok od četiri godine. Time je žaliteljima pružena šansa da sebi i drugima dokažu da je kazneno djelo zbog kojega su pobijanom presudom proglašeni krivima izuzetak od njihovog uobičajenog ponašanja uzrokovan spletom okolnosti i posljedica njihove nedovoljne zrelosti.

Temeljem čl. 63. KZ-a određeno je da će se u slučaju opoziva uvjetnih osuda optuženicima u izrečenu kaznu uračunati vrijeme uhićenja 2. kolovoza 1999. godine.

Iz naprijed iznesenih razloga valjalo je djelomično prihvatiti žalbe opt. K., S., T. i B. O., i Š. te preinačiti pobijanu presudu u odluci o kaznenim sankcijama na način kao što je učinjeno pod toč. I. izreke ove presude, a u preostalom dijelu žalbe tih optuženika i u cijelosti žalbe I. D. i D. N. odbiti kao neosnovane. Uslijed toga presuđeno je kao u izreci (čl. 390. st. 1. i 387.ZKP-a).

U Zagrebu, 10. listopada 2006. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Anamarija Pavičić, v.r.

Milan Gudelj, v.r.