Croatian Supreme Court dismisses appeal on return to work but remands unpaid sick pay case for retrial.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court dismissed the appeal regarding the employer's obligation to return the plaintiff to work, upholding the lower courts' finding that his absence was due to illness. However, the court partially accepted the appeal concerning monthly payments, ruling that lower courts failed to determine the exact duration of the plaintiff's sick leave versus actual work. Consequently, the judgment on unpaid wages was vacated, and the case was remanded to the first-instance court for a new trial to calculate the correct amount of lost income.
Legislator headnote
AI generatedZOPRO čl. 75. st. 2. toč. 3.; ZPP čl. 393., 395. st. 1., 395. st. 2.: Where lower courts fail to ascertain the specific duration of an employee's sick leave versus actual work during a period of non-payment, the judgment on wage arrears must be vacated and the case remanded for a retrial to determine the correct amount of lost income.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-2562/00-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od sudaca Veseljka Šeparovića, kao predsjednika vijeća, te Ilije Čuljata, Jakoba Miletića, Vjere Delić i Katarine Buljan, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. G. iz P., zastupanog po punomoćniku D. J., odvjetniku u I., protiv tuženika INA - Industrija nafte d.d., INA trgovina, Zagreb, Avenija Većeslava Holjevca 10, radi poništenja odluke, rješavajući reviziju tuženika protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Splitu br. Gž-1425/96 od 10. srpnja 1996. godine, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Imotskom br. P-848/94 od 2. veljače 1996. godine, u sjednici održanoj 25. listopada 2000.,
presudio je i riješio je:
1. Revizija se odbija kao neosnovana ukoliko se odnosi na presudu Županijskog suda u Splitu br. Gž-1425/96 od 10. srpnja 1996. godine u dijelu kojim je odlučeno o vraćanju tužitelja na rad.
2. Djelomično se prihvaća revizija tuženika te ukida presuda Županijskog suda u Splitu br. Gž-1425/96 od 10. srpnja 1996. godine i presuda Općinskog suda u Imotskom br. P- 848/94 od 2. veljače 1996. godine u dijelu kojim je odlučeno o isplati tužitelju 1.500,00 kn mjesečno počev od 1. veljače 1996. godine do njegovog vraćanja na rad i u tom dijelu predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
Obrazloženje
Presudom Općinskog suda u Imotskom br. P-848/94 od 2. veljače 1996. godine tuženik je obvezan vratiti tužitelja na rad na radno mjesto pomoćnog radnika poslovne jedinice S. sa svim pravima koja proizlaze iz neprekidnog radnog odnosa, pošto odluka tuženika od 20. svibnja 1993. godine ne proizvodi pravni učinak, te tuženik obvezan za razdoblje od 1. travnja 1991. godine do 1. veljače 1996. godine tužitelju isplatiti za svaki mjesec po 1.500,00 kn, sve sa pripadajućom kamatom, odnosno od 1. veljače 1996. godine do povratka tužitelja na rad isplaćivati mu mjesečno po 1.500,00 kn, sve sa pripadajućom kamatom kao i naknaditi parnični trošak od 16.010,00 kn.
Presudom Županijskog suda u Splitu br. Gž-1425/96 od 10. srpnja 1996. godine potvrđena je prvostupanjska presuda u dijelu kojim je tužena obvezana vratiti tužitelja na rad te isplaćivati po 1.500,00 kn mjesečno od 1. veljače 1996. godine do povratka tužitelja na rad, dok je rješenjem tog suda pod navedenim brojem ukinuta prvostupanjska presuda u dijelu kojim je tuženik obvezan isplatiti tužitelju za razdoblje od 1. travnja 1991. godine do 1. veljače 1996. godine po 1.500,00 kn mjesečno, kao i u odluci o parničnom trošku i u tom dijelu predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
Protiv drugostupanjske pravomoćne presude tuženik je izjavio reviziju pobijajući je iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava, predloživši ukidanje obih nižestupanjskih presuda i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, odnosno njeno preinačenje odbijanjem tužbenog zahtjeva.
Tužitelj nije odgovorio na reviziji niti se o istoj izjasnio Državni odvjetnik Republike Hrvatske.
Revizija je djelomično osnovana.
Suprotno revizijskim navodima pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe, zbog čega ne stoji revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92 i 112/99 - dalje: ZPP) na koju tuženik upire.
Neosnovano tuženik prigovara bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. a u svezi s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP pošto je drugostupanjski sud, suprotno revizijskim navodima tuženika odgovorio na sve odlučne žalbene razloge tuženika.
Kako pak ispitujući pobijanu presudu ovaj sud nije našao da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP na koju temeljem odredbe čl. 386. ZPP pazi po službenoj dužnosti, zaključiti je da pobijana presuda nije opterećena bitnom povredom odredaba parničnog postupka.
Predmet spora je zahtjev tužitelja za njegovo vraćanje na rad na radno mjesto pomoćnog radnika i isplatu mu plaće za razdoblje od kada ne radi, sve vezano za odluku tuženika od 27. svibnja 1992. godine potvrđenu odlukom od 20. svibnja 1993. godine kojom je tužitelju utvrđen prestanak radnog odnosa sa danom 1. travnja 1991. godine a temeljem odredbe čl. 75. st. 2. toč. 3. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa ("Narodne novine", br. 34/91 - dalje: ZOPRO - neopravdanog izostanka s posla uzastopno pet radnih dana).
Obzirom na utvrđenje nižestupanjskih sudova:
- da tužitelj boluje od kronične duševne bolesti psihoze iz kruga schizophrenie te alkoholizma kao posljedice psihoze,
- da zbog takvog stanja tužitelj nije bio svjestan značaja svojih djela niti je mogao upravljati svojim postupcima, niti je bio u stanju štititi sva prava i interese i shvatiti značaj posljedica raznih odluka te,
- da je takvo stanje kod tužitelja bilo prisutno kako u sporno vrijeme njegovog nedolaska na posao i donošenja odluka od prestanka mu radnog odnosa tako i kasnije,
pravilno su nižestupanjski sudovi zaključili da je u sporno vrijeme izostanka s posla tužitelj bio bolestan, zbog čega se tužiteljev izostanak s posla ne može smatrati neopravdanim, a što je upravo uvjet za prestanak radnog odnosa temeljem odredbe čl. 75. st. 2. toč. 3. ZOPRO. Kako dakle nisu bili ostvareni zakonski uvjeti za utvrđenje prestanka radnog odnosa tužitelju u smislu prethodno citirane odredbe čl. 75. st. 2. toč. 3. ZOPRO, to odluke tuženika nisu mogle proizvesti pravni učinak pošto su nezakonite, a kako su to pravilno zaključili nižestupanjski sudovi.
Kako je u odluci tuženika od 20. svibnja 1993. godine sadržana i ona od 27. svibnja 1992. godine o prestanku radnog odnosa tužitelju, to je utvrđenjem sudova da odluka tuženika od 20. svibnja 1993. godine ne proizvodi pravni učinak obuhvaćena i odluka od 27. svibnja 1992. godine.
Ispravno ocijenivši da nije bilo razloga utvrditi prestanak radnog odnosa tužitelju, sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su obvezali tuženika na njegovo vraćanje na rad.
Nižestupanjski sudovi obvezali su tuženika na isplatu tužitelju 1.500,00 kn mjesečno za razdoblje od 1. veljače 1996. godine do njegovog vraćanja na rad, polazeći od nesporne činjenice da bi bar toliko iznosila mjesečna plaća tužitelja u tom razdoblju.
Plaća je naknada radniku za obavljeni rad.
Za vrijeme kada zbog bolesti radnik nije radio, ne ostvaruje pravo na plaću, već pravo na naknadu zbog spriječenosti za rad (naknada za bolovanje).
Iz rezultata dosadašnjeg postupka ovog spora proizlazi da je tužitelj u proteklom razdoblju bio bolestan i to sasvim izvjesno u razdoblju od 1. travnja 1991. godine na dalje, tj. u vrijeme u izostanka s posla te donošenje spornih odluka tuženika. Dakle u tom razdoblju, a da tužitelju nije bio nezakonito utvrđen prestanak radnog odnosa on bi bio na bolovanju, kada bi ostvarivao naknadu s tog osnova, dok ne bi primao plaću. Plaću bi naime primao samo za razdoblje kada bi radio.
Kako su nižestupanjski sudovi zbog pogrešnog pravnog pristupa propustili utvrditi za ovaj spor odlučne činjenice i baš: koliko bi u spornom razdoblju (od 1. veljače 1996. godine do vraćanja tužitelja na rad), a da tužitelju nije bio nezakonito utvrđen prestanak radnog odnosa (vodeći računa o dijagnosticiranom zdravstvenom stanju tužitelja) on objektivno proveo na radu, a koliko na bolovanju, a s tim u skladu i visinu njegovih mjesečnih primanja, to je temeljem odredbe čl. 395. st. 2. ZPP u tom dijelu obje nižestupanjske presude trebalo ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
U nastavljenom postupku prvostupanjski sud će vodeći računa o prethodno navedenom utvrditi stvarno izgubljena primanja tužitelja (plaću - odnosno naknadu za bolovanje) u spornom razdoblju (1. veljače 1996. godine do njegovog vraćanja na rad) te potom donijeti novu, zakonitu odluku.
Zbog toga je temeljem odredbe čl. 393. i 395. st. 1. ZPP odlučeno kao u izreci.
U Zagrebu, 25. listopada 2000.
Predsjednik vijeća:
Veseljko Šeparović, v.r.