I Kž-187/1994 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 187/1994

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Gudelj Milana kao predsjednika vijeća, te Kocijančić Erike, Frančula mr. Rudolfa, Novoselec dr. Petra i Mikor Milivoja kao članova vijeća i sudskog savjetnika Tomerlin-Almer Rajke kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. B.I. i dr., zbog krivičnog djela iz čl. 34. st. 1. KZRH, odlučujući o žalbama opt. B.I. i J.M. podnesenim protiv presude Vojnog suda u Osijeku od 3. velječe 1994. K-1/94-71, u sjednici održanoj 12. travnja 1994., saslušavši zamjenika Državnog odvjetnika Republike Hrvatske P.P.,

r i j e š i o j e:

Uvažavaju se žalbe opt. B.I. i J.M., ukida se prvostupanjska presuda i predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, time da se nova glavna rasprava ima održati pred potpuno izmijenjenim vijećem.

O b r a z l o ž e n j e

Vojni sud u Osijeku je kao sud prvog stupnja presudom od 3. veljače 1994. K-1/94-71 opt. B.I. i J.M. oglasio krivim zbog počinjenja krivičnog djela iz čl. 34. st. 1. KZRH u svezi čl. 20. OKZRH i za to djelo ih osudio na kazne zatvora i to opt. B.I. na kaznu zatvora u trajanju od šest godina i sedam mjeseci, a opt. J.M., uz primjenu čl. 38. toč. 2. i čl. 39. st. 1. toč. 1. OKZRH, na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine i sedam mjeseci, u koje kazne je optuženicima po čl. 45. OKZRH uračunao vrijeme provedeno u pritvoru i to opt. B.I. od 28. travnja do 7. prosinca 1992., te od 3. veljače 1994. nadalje, a opt. J.M. od 28. travnja do 7. prosinca 1992., zatim je po čl. 90. st. 1. u svezi čl. 87. st. 2. toč. 1. do 6. ZKP optuženike obavezao da solidarno nadoknade troškove krivičnog postupka u ukupnom iznosu od 102.000 HRD, kao i svaki paušalnu svotu i to opt. B.I. u iznosu od 800.000 HRD, a opt. J.M. u iznosu od 500.000 HRD, te po čl. 100. st. 2. ZKP oštećenike s imovinsko pravnim zahjtevom uputio na parnicu.

Protiv te prvostupanjske presude optuženici su podnijeli žalbe i to opt. B.I. osobno i po branitelju Š.M., odvjetniku iz O., i opt. J.M. po branitelju M. mr. D., odvjetniku iz O.. Opt. B.I. prvostupanjsku presudu, kako to iz sadržaja osobno podnijete žalbe proizlazi, pobija zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o kazni, a u žalbi podnijetoj po branitelju pobija je zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o kazni, sve s prijedlogom da se ta presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje ili preinači u odluci o kazni tako da mu se izrekne blaža kazna.

Opt. J.M. prvostupanjsku presudu pobija zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog povrede krivičnog zakona, tako da ova žalba po čl. 369. ZKP sadrži i žalbu zbog odluke o krivičnoj sankciji, sve s prijedlogom da se ta presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Sud prvog stupnja primjerke žalbi nije dostavljao protivnoj strani radi odgovora (čl. 20. Uredbe o primjeni Zakona o krivičnom postupku u slučaju ratnog stanja ili neposredne ugroženosti neovisnosti i jedinstvenosti Republike Hrvatske).

Državni odvjetnik Republike Hrvatske je u podnesku od 9. ožujka 1994. Ktž-295/94 predložio da se žalbe obojice optuženika odbiju kao neosnovane i prvostupanjska presuda potvrdi.

Žalbe opt. B.I. i J.M. su osnovane i to zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka.

Sud drugog stupnja nalazi da je u pobijanoj presudi počinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz čl. 354. st. 1. toč. 11. ZKP, na koju su obojica žalitelja opravdano ukazala.

Opt. B.I. u žalbi gore naznačenu bitnu povredu odredaba krivičnog postupka nalazi u tome što se u izreci pobijane presude navodi da su obojica optuženika po prethodnom dogovoru i zajednički, uzevši pušku, sačekali oštećenika, te u tijelo istoga ispalili u rafalnoj paljbi šest hitaca, nanijevši mu ozljede od kojih je ovaj umro, a u njenim razlozima da se ide u pravcu tvrdnje da je smrtonosne hice ispalio opt. B.I., dakle, smatra žalitelj, da je izreka presude nerazumljiva i proturječna sama sebi, a uz to i proturječna svojim razlozima.

I opt. J.M. u žalbi ističe gore naznačenu bitnu povredu odredaba krivičnog postupka, koju nalazi u tome što je izreka pobijane presude nerazumljiva i proturječna svojim razlozima, kao i da su izostali razlozi o odlučnim činjenicama i to zbog toga što iz izreke nije razumljivo tko je od optuženika koju radnju poduzimao, jer je pušku mogao uzeti samo jedan od njih i rafal također ispaliti samo jedan od njih, a ne zajednički, a zatim da je izreka presude još i proturječna svojim razlozima zato jer se u izreci navodi da su pušku uzeli i rafal ispalili zajednički, a u razlozima stoji da je pušku uzeo opt. B.I., koji je, s velikom vjerojatnošću, i ispalio rafal, kao i da su izostali razlozi o odlučnim činjenicama i to o postojanju i sadržaju prethodnog dogovora, znači o elementu suizvršilaštva, te o umišljaju opt. J.M. na lišenje života oštećenika.

Takvi žalbeni prigovori i iznijeti razlozi su po ocjeni suda drugoga stupnja opravdani.

Naime, u izreci presude prvog stupnja stoji navod da je postojao prethodni dogovor obojice optuženika da zajednički liše života oštećenika i da su u toj namjeri optuženici uzeli automatsku pušku, sačekali ovoga na cesti i u njegovo tijelo ispalili u rafalnoj paljbi šest hitaca, nanijevši mu takve strijelne rane od kojih je on odmah umro. Iz tako utvrđenih

I Kž 187/94.

odlučnih činjenica sud prvog stupnja je izveo pravni zaključak da su optuženici počinili krivično djelo protiv života i tijela ubojstvom iz čl. 34. st. 1. KZRH, u svezi čl. 20. OKZRH, dakle u suizvršilaštvu.

Takva izreka je s krivičnopravnog motrišta nerazumljiva. Naime, odredba čl. 20. OKZRH kao suizvršilaštvo označava takvo počinjenje krivičnog djela kod kojeg više osoba zajednički počine krivično djelo i to sudjelovanjem u radnji izvršenja ili na drugi način. U konkretnom slučaju radnja izvršenja djela bila je ispaljenje šest hitaca iz automatske puške i to u rafalnoj paljbi. Logika stvari najprije nameće zaključak da je takvu radnju mogao poduzeti samo jedan od optuženika, a kako sud prvog stupnja u izreci svoje presude navodi da su tu radnju zajednički poduzela obojica optuženika, ostaje nerazumljivo kako su to oni mogli počiniti. Naravno, u okvirima suizvršilaštva ostaju i oni počinitelji koji u radnji izvršenja poduzimaju i samo jedan njen dio, šta više oni u tim okvirima ostaju i ako poduzimaju i radnju koja je izvan bića konkretnog krivičnog djela, ako je i takva radnja onakav bitan uvjet bez kojeg takvo, planirano, djelo ne bi moglo biti ostvareno. Izreka pobijane presude, međutim, niti u tom pravcu nije razumljiva, jer iz nje nije jasno da li je jedan od optuženika, i koji, poduzeo radnju izvršenja djela u cijeloti, a drugi neku drugu radnju, i kakvu, koja je izvan bića konkretnog djela, i da li je ta radnja u rečenoj tijesnoj svezi s radnjom izvršenja, ili su pak obojica, i na koji način, uzeli učešća u samoj radnji izvršenja djela.

Kako se kod gore razmatranog pitanja radi o odlučnim činjenicama o kojima neposredno ovisi primjena krivičnog zakona i to u odredbi čl, 20. OKZRH, odnosno u kojoj drugoj odredbi, prvenstveno u onoj iz čl. 22. OKZRH, a izreka pobijane presude u svojim navodima upravo o tim odlučnim činjenicama nije razumljiva, u njoj je već i samim time ostvarena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz čl. 354. st. 1. toč. 11. ZKP.

Uz to je izreka pobijane presude i proturječna svojim razlozima. Naime, nasuprot takve izreke, u kojoj se tvrdi da su obojica optuženika dogovorno i zajednički, uzevši pušku i sačekavši oštećenika na cesti, u njegovo tijelo ispalili u rafalnoj paljbi šest hitaca i usmrtili ga, u razlozima presude stoji (najprije) da se ne može sa sigurnošću utvrditi tko je od optuženika ispalio hice, ali (zatim) da postoji velika vjerojatnost da je to učinio opt. B.I. (str. 13/IV presude), odnosno da je mala vjerojatnost da je hice ispalio opt. J.M. (str. 13/V i str. 14/I presude) i (potom) da je opt. J.M. u radnji izvršenja učestvovao davanjem podataka o oštećeniku, upravljao traktorom, ostao na cesti s opt. B.I. i oštećenikom, a nakon počinjenja djela jedno vrijeme nosio pušku i dopratio tog suoptuženika do spavaonice (str. 14/III presude). I bez obzira na to što pitanje tko je poduzeo radnju izvršenja krivičnog djela s kolikim stupnjem pouzdanosti je ta činjenica utvrđena spada u krug pitanja da li su odlučne činjenice potpuno i pravilno utvrđene, ovakovi razlozi pobijane presude pokazuju da je sud prvoga stupnja, zapravo, iznio razloge da je (prvo) radnju izvršenja krivičnog djela počinio samo jedan od optuženika i (drugo) da je to s velikom vjerojatnošću učinio opt. B.I..

Time su razlozi pobijane presude, i to o odlučnim činjenicma, suprotstavljeni navodima izreke presude, dakle, izreka presude proturječna je svojim razlozima, pa je i na taj

. 11. ZKP.

način ostvarena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz čl. 354. st. 1. toč

Nadalje, razlozi pobijane presude o odlučnim činjenicma (iz objektivne sfere) potpuno su nejasni i u znatnoj mjeri proturječni. Naime, u obrazloženju te presude stoji

I Kž 187/94.

(najprije) da je velika vjerojatnost da je hice ispalio opt. B.I., a mala vjerojatnost da je to učinio opt. J.M. (strana 13/IV i V, te str. 14/I presude), što, nadalje, znači da je sud prvog stupnja zaključio da je hice ispalio samo jedan od optuženika, ali da sa sigurnošću ne može utvrditi koji je to od njih učinio, a (zatim) da su obojica optuženika u veoma bliskoj svezi s radnjom lišenja života - pucanjem u oštećenika (str. 14/II presude), a to se, pak, može shvatiti i tako da je sud prvog stupnja zaključio da niti jedan od njih nije poduzeo radnju izvršenja krivičnog djela, nego neku drugu radnju, koja je bila u bliskoj svezi s takvom radnjom. Na taj način, jer je to u znatnoj mjeri proturječno, ostalo je potpuno nejasno što je to sud prvog stupnja glede ove odlučne činjenice zaključio, tj. da li je radnju izvršenja počinio jedan od optuženika, i koji, ili obojica optuženika, i na kakav način, ili su optuženici poduzeli samo neku drugu radnju koja je izvan bića krivičnog djela, ali je u bliskoj svezi s radnjom počinjenja djela, i koja je to radnja. Uz to su takvi razlozi, i to u bilo kojoj od gore razmotrenih varijacija, proturječni i izreci presude. Zbog toga je i time počinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz čl. 354. st. 1. toč. 11. ZKP.

Najzad, iako opt. J.M. nije u pravu kada tvrdi da su razlozi o odlučnim činjenicama u pobijanoj presudi izostali, ipak ostaje da ta presuda ne sadrži jasne razloge o odlučnoj činjenici (iz subjektivne sfere), o prethodnom dogovoru optuženika da zajednički počine ovo krivično djelo, tj. da je svaki od njih, zajedno s onim drugim, nositelj odluke i volje da zajednički počine to djelo, što sud drugog stupnja po čl. 366. st. 1. toč. 1. ZKP ispituje povodom žalbe po službenoj dužnosti. Naime, optuženici, svaki za sebe, poriču postojanje i to ne samo da su osobno poduzeli radnju počinjenja krivičnog djela, nego i to da je kod njih postojala svijest i volja na lišenje života oštećenika, poričući ujedno i postojanje svijesti i volje da to djelo izvrše zajednički. Razlozi pobijane presude o ovdje razmatranoj odlučnoj činjenici potpuno su nejasni zbog toga jer govore (najprije) o tome da je kod obojice optuženika postojao umišljaj na lišenje života oštećenika (što još ne mora značiti da se radilo i o odluci i volji da se djelo ostvari zajednički) i (zatim) da je sud prvog stupnja o toj činjenici pozitivno zaključio iz utvrđenih radnji optuženika (dakle na osnovi činjenica iz objektivne sfere) i to tako da je opt. B.I. s velikom vjerojatnošću ispalio hice u oštećenika, a opt. J.M. učestvovao u radnji izvršenja time što je dao podatke o oštećeniku, vozio traktor i zadržao se na cesti, a nakon izvršenja djela, dopratio opt. B.I. do spavaonice, noseći jedno vrijeme pušku. Ostavljajući ovdje po strani konačni odgovor na pitanje da li su tako opisane radnje opt. J.M. bile radnje izvršenja djela, ili su one na neki drugi način bile, mada izvan bića djela, ipak s radnjama izvršenja djela u takovoj bliskoj svezi kako je ona prethodno bila razjašnjavana, te da li se tu radi o takvim radnjama koje spadaju u okvire suizvršilaštva ili pak (moguće) u okvire radnji pomaganja, ipak je iz razloga pobijane presude bar za sada ostalo potpuno nejasno kakav je to prethodni plan bio i koje je to zapravo bila uloga opt. J.M. u okvirima tog eventualnog prethodnog dogovora, zatim koje je radnje iz tog dogovora on izvršio, te konačno, koje su zapravo bile granice njegovog umišljaja.

činjenicama o kojima neposredno ovisi primjena Kako se i ovdje radi o odlučnim

krivičnog zakona, a razlozi pobijane presude njima potpuno su nejasni, ostvarena je i na taj način bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz čl. 354. st. 1. toč. 11. ZKP, time da valja dodati da je i na taj način, ako se uzme da su to bile one radnje koje su izvan bića krivičnog djela, došlo do proturječja s izrekom presude u kojoj se navodi da su obojica optuženika zajednički poduzeli radnju izvršenja djela.

Zbog toga što se uslijed nerazumljivosti izreke presude i proturječja naspram njenih

I Kž 187/94.

razloga, te potpune nejasnoće i znatnog proturječja u razlozima presude o odlučnim činjenicama, ne može pristupiti ispitivanju da li je činjenično stanje u pobijanoj presudi potpuno i pravilno utvrđeno, slijedom toga se ne može ispitati ni da li je krivični zakon pravilno primjenjen, te da li je odluka o krivičnoj sankciji pravilna i zakonita, postalo je, bar za sada, preuranjeno i bezpredmetno raspravljati o preostalim žalbenim osnovima i navodima.

Uslijed iznijetih razloga odlučeno je da se žalbe opt. B.I. i J.M. uvaže i pobijana presuda ukine, te predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, time da se nova glavna rasprava ima provesti pred potpuno izmjenjenim vijećem (čl. 375. st. 1. i 2. ZKP).

U ponovljenom suđenju sud prvog stupnja će, obzirom da su bitne povrede odredaba krivičnog postupka na koje je ovdje ukazano, bar u pretežnoj mjeri, očito bile odraz stanja stvari u raspoloživim dokazima i njihovoj ocjeni, pri ponovnom izvođenju dokaza svjedoke i vještake saslušati neposredno, a prema potrebi, obzirom da su do sada prikupljeni svjedočki iskazi u priličnoj mjeri međusobno nepodudarni, pa i proturječni, svjedoke i suočavati, pa će tek nakon što raspravi sva sporna pitanja na koja mu je u ovom drugostupanjskom rješenju ukazano, donijeti novu, pravilnu i na zakonu osnovanu odluku (čl. 380. st. 3. ZKP).

U Zagrebu, 12. travnja 1994.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Tomerlin-Almer Rajka, v.r.

Gudelj Milan, v.r.