Rev-143/2000-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-143/00-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Borisa Guttmanna, kao predsjednika vijeća, te Vlatke Potočnjak-Radej, Marijana Ramušćaka, Petra Milasa i Damira Mratovića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. R. iz K., zastupanog po S. G.-G. odvjetnici u K., protiv tužene L. Č. iz S., zastupane po S. M. odvjetniku u K., radi utvrđenja i izdanja tabularne isprave, odlučujući o reviziji tužitelja protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Koprivnici od 28. listopada 1999. godine, br. Gž- 439/99, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Koprivnici od 17. prosinca 1998. br. P- 84/97, u sjednici vijeća održanoj 26. ožujka 2003. godine,

p r e s u d i o j e :

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Koprivnici od 17. prosinca 1998. br. P- 84/97 odbijen je tužitelj s tužbenim zahtjevom za priznanje prava samovlasništva nekretnina upisanih u zk. ul. 12404 i 1801 k.o. K., čest. br. 8028, 8029/1 i 8029/2, u naravi kuća, dvor i oranica u K., kao i sa zahtjevom da je tužena dužna izdati tabularnu ispravu za zemljišno- knjižni prijenos prava vlasništva svih svojih suvlasničkih dijelova u tim nekretninama sa svojeg imena na ime i vlasništvo tužitelja.

Drugostupanjskom presudom Županijskog suda u Koprivnici od 28. listopada 1999. godine, br. Gž-439/99 navedena presuda je potvrđena.

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude tužitelj je uložio reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da revizijski sud preinači nižestupanjske presude i udovolji tužbenom zahtjevu.

Revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava revident nalazi u ocjeni nižestupanjskih sudova da tužitelj vlasništvo spornih nekretnina nije stekao isključivo svojim sredstvima i radom, a pogotovo da bi pravna prednica tuženice A.J. svoj suvlasnički dio stekla dosjelošću, kao i u ocjeni pravne nevaljanosti ugovora o doživotnom uzdržavanju između tužitelja i A.J., smatrajući da za pravnu valjanost takvog ugovora nije trebala ovjera po sucu.

Primjerak pravovremene, potpune i dopuštene revizije prvostupanjski je sud primjenom odredbe čl. 390. st. 1. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine” br. 53/91, 91/92 i 112/99 – u daljnjem tekstu: ZPP) dostavio protivnoj stranci na odgovor i Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske ovlaštenom na podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti.

Odgovor na reviziju nije podnijet, niti se Državno odvjetništvo Republike Hrvatske izjasnilo o podnijetoj reviziji.

Revizija tužitelja nije osnovana.

Tužitelj svoj zahtjev za priznanjem prava vlasništva i izdanjem tabularne isprave temelji na tvrdnji da je sporne nekretnine kupio 1959. sa suprugom J., da je nakon toga na njima isključivo svojim radom i sredstvima sagradio obiteljsku kuću i gospodarske zgrade, te time stekao samovlasništvo tih nekretnina. Kako je njegova supruga umrla 1987. bez potomaka, naslijedili su je on i njena sestra A.P. Smatra da je suvlasnički dio ženine majke A.J. stekao ugovorom o doživotnom uzdržavanju koji se zagubio, ali kako ga je u cijelosti izvršavao, traži od tužene, koja je naslijedila A.J., priznanje prava vlasništva i izdanje tabularne isprave za sve njezine suvlasničke dijelove.

Sudovi su u cijelosti odbili tužbeni zahtjev, nakon što su u postupku utvrdili:

- da predmetne nekretnine nisu stekli samo tužitelj i njegova žena J., već i njezina majka A., jer iz kupoprodajnog ugovora od 21. srpnja 1959. (list 9 spisa) proizlazi da su tužitelj i njegova žena kupili jednu polovicu tih nekretnina, dok je kupac druge polovice bila A.J.,

- da su tužitelj, njegova žena i njeni roditelji živjeli zajedno u obiteljskoj i radnoj zajednici,

- da su tužitelj i ženin otac bili po zanimanju zidari koji su svojim radom podjednako pridonijeli izgradnji kuće i gospodarskih objekata,

- da je tužitelj bio zaposlen, da je uzeo kredit od 400.000 DIN, dok je ženin otac M.J. u to vrijeme primao mirovinu, ali da time tužitelj nije stekao veći suvlasnički dio od ostalih članova domaćinstva,

- da je tužiteljeva supruga J. umrla 1987. godine bez potomaka i bez oporuke pa su je naslijedili tužitelj i ženina sestra A.P., majka ovdje tužene, dok je A.J. bila od ranije suvlasnica istih nekretnina u ½ dijela,

- da je A.J. naslijedila unuka L.Č., ovdje tužena,

- da na ugovoru o doživotnom uzdržavanju između tužitelja i A.J. potpisi stranaka nisu bili ovjereni, a kako A.J. nije nekretnine predala u posjed tužitelju, to je za takav ugovor bila nužna ovjera po sucu, koja nije učinjena, pa takav ugovor – sve da je i predočen sudu – ne bi bio pravno valjan.

Ovakva činjenična utvrđenja i njihova pravna ocjena nije revizijskim razlozima dovedena u sumnju.

Zaključenjem kupoprodajnog ugovora od 21. srpnja 1959. godine tužitelj je sa ženom stekao jednu polovicu, a ženina majka A.J. drugu polovicu predmetnih nekretnina. Takva je bila volja stranaka, koju tužitelj idućih 38 godina nije osporavao. Kad su nakon toga tužitelj sa ženom i njenim roditeljima zajedničkim radom i sredstvima sagradili na toj nekretnini kuću i gospodarske objekte, pri čemu tužitelj nikada nije postavljao pitanje svojeg samovlasništva, sve dok nisu svi umrli osim njega, pravilno su nižestupanjski sudovi temeljem tako utvrđenih činjenica ocijenili tužbeni zahtjev tužitelja neosnovanim. Ni iz činjenice da je tužitelj jedini bio zaposlen i uzeo kredit, ne proizlazi zaključak o njegovom samovlasništvu predmetnih nekretnina, koje su kupili po pola tužitelj sa ženom i njena majka u drugoj polovici, te ih tako nastavili koristiti svi zajedno do smrti, sagradivši zajedno na njima obiteljsku kuću i gospodarske objekte.

Neosnovano revident ističe da za života svoje žene i njenih roditelja, premda su svi živjeli u obiteljskoj i radnoj zajednici, tužitelj nije imao interes tražiti samovlasništvo predmetnih nekretnina. Naime, u ostavinskom postupku iza svoje žene 1987. godine mogao je takav zahtjev postaviti ali nije, pa pravilno nižestupanjski sudovi ističu da pravomoćno rješenje o nasljeđivanju veže stranke, uslijed čega tužitelj ne može takav način stjecanja vlasništva s uspjehom osporavati u ovoj parnici. Isto tako pravilno nižestupanjski sudovi ocjenjuju da bi ugovor o doživotnom uzdržavanju između tužitelja i A.Ja., sve da ga je tužitelj i predočio, bio pravno nevaljan, jer nije bio ovjeren po sucu, budući da se radilo o ugovoru iz čl. 122. Zakona o nasljeđivanju, jer A.J. nije spornu nekretninu predala u posjed i vlasništvo tužitelju, u času sklapanja ugovora niti do svoje smrti, pa je za takve ugovore bila propisana ovjera po sucu, pa kad je utvrđeno nespornim da ugovor o doživotnom uzdržavanju nije bio ovjeren po sucu, nije bio pravno valjan.

Neosnovano revident ustraje u tvrdnji da se nije radilo o ugovoru iz čl. 122. Zakona o nasljeđivanju, već o OGZ-ovskom ugovoru o doživotnom uzdržavanju, jer suprotno proizlazi iz rezultata postupka. Kad je pored svega toga utvrđeno da tužitelj nije uzdržavao A.J., već je to činila njegova unuka S.P., koja se radi toga i doselila nepokretnoj baki, pravilno su nižestupanjski sudovi tvrdnju tužitelja o uzdržavanju A.J. utvrdili neosnovanom.

Stoga nižestupanjskim presudama materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno. Kako nisu ostvareni revizijski razlozi na koje ukazuje revident, kao ni oni na koje revizijski sud primjenom odredbe čl. 386. ZPP-a glede bitne povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP-a i pravilne primjene materijalnog prava, pazi po službenoj dužnosti, valjalo je primjenom odredbe čl. 393. ZPP-a odbiti reviziju tuženika kao neosnovanu.

U Zagrebu, 26. ožujka 2003.

Predsjednik vijeća:

Boris Guttmann, v. r.