III Kž-3/2008-9 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: III Kž 3/08-9

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Melite Božičević-Grbić, kao predsjednice vijeća te Ranka Marijana, Lidije Grubić-Radaković, Damira Kosa i mr. sc. Branka Brkića kao članova vijeća i višeg sudskog savjetnika Žarka Dundovića kao zapisničara, u trećem stupnju, u kaznenom predmetu protiv optuženika V. V., zbog kaznenog djela iz čl. 91. t. 4. Kaznenog zakona i dr., odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske donesene u II. stupnju od 05. prosinca 2007., broj I Kž 1038/07-6, u sjednici održanoj 28. kolovoza 2008., u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske mr. sc. M. V. te branitelja optuženika, G. M.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se žalba optuženika V. V. kao neosnovana i potvrđuje se drugostupanjska presuda.

Obrazloženje

Presudom Županijskog suda u Rijeci od 05. lipnja 2007., broj K-77/06 proglašen je krivim optuženik V. V. zbog jednog kaznenog dijela iz čl. 91. t. 4. KZ-a za koje mu je temeljem istog zakonskog propisa utvrđena kazna dugotrajnog zatvora u trajanju od 33 godine, i jednog kaznenog djela iz čl. 311. st. 2. KZ-a za koje mu je temeljem istog zakonskog propisa utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, te mu je temeljem citiranih propisa, uz primjenu čl. 60. st. 1. i 2. KZ.a izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 34 godine. Temeljem čl. 63. st. 1. KZ-a u izrečenu kaznu zatvora optuženiku je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 01. siječnja 2004., pa nadalje.

Temeljem čl. 122. st. 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 110/97., 27/98., 58/99., 112/99., 58/02., 143/02. i 115/06., dalje: ZKP) optuženik je presuđen čenja u iznosu od 2.540,40 kn, dok na platež paušala u iznosu od 5000,00 kuna te troškova lije

III Kž 3/08-9

je temeljem čl. 122. st. 4. ZKP-a oslobođen obveze plaćanja ostalih troškova kaznenog postupka.

Presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u drugom stupnju od 05. prosinca 2007., broj I Kž 1038/07-6, odbijena je žalba optuženika te je potvrđena je presuda suda prvog stupnja.

Protiv drugostupanjske presude podnio je žalbu optuženik putem svog branitelja G. M., odvjetnika iz R., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona i odluke o kazni s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i da se optuženik oslobodi optužbe, odnosno podredno, da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Optuženik V. V. je i osobno podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka i „neutvrđenog činjeničnog stanja“, te unutar istih žalbenih osnova i dopunu žalbe, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i da ga se oslobodi optužbe, odnosno da se presuda ukine i predmet vrati sudu na ponovno suđenje, pred potpuno izmijenjeno vijeće.

Obje žalbe optuženika će se u daljnjem dijelu obrazloženja tretirati kao jedna žalba.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Kako je branitelj optuženika zahtijevao da se i on i optuženik obavijeste o sjednici vijeća, a to je zahtijevao i optuženik, o sjednici vijeća su oba uredno obaviješteni. Branitelj optuženika je sjednici i pristupio, dok je u odnosu na optuženika sjednica održana, temeljem čl. 374. st. 2. ZKP-a u njegovoj odsutnosti, jer vijeće nije našlo da bi njegova nazočnost bila svrhovita, a nalazi se u pritvoru i ima branitelja.

Branitelj optuženika je na sjednici izjavio da ostaje kod svih svojih žalbenih navoda i prijedloga.

U pisanom očitovanju od 21. travnja 2008., broj KŽ-DO-708/08, Državno odvjetništvo Republike Hrvatske, kojeg je usmeno ponovio sjednici prisutan zamjenik Glavnog državnog odvjetnika mr. sc. M. V., predložilo je da se žalba optuženika odbije kao neosnovana i potvrdi drugostupanjska presuda.

Žalba nije osnovana.

U odnosu na žalbu optuženika zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka:

Optuženik i u žalbi protiv drugostupanjske presude, jednako kao i u žalbi protiv prvostupanjske presude, od bitnih povreda odredaba kaznenog postupka ističe povredu iz čl. 367. st. 2. ZKP-a, tj. tvrdi da se presuda temelji na nezakonitim dokazima iz čl. 9. st. 2. ZKP- a, zatim tvrdi da je počinjena povreda iz čl. 367. st. 1. t. 10. ZKP-a, odnosno da je povrijeđena odredba o zabrani reforamcije in peius, te da je počinjena i relativno bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 3. ZKP-a u vezi čl. 3. st. 2. ZKP-a, i to stoga što je dvojbene okolnosti sud tumačio na štetu optuženika, a ne u njegovu korist, kako to nalaže pravilo in dubio pro reo.

III Kž 3/08-9

Optuženik osim naprijed navedenih procesnih povreda tvrdi u žalbi da je počinjena i povreda iz čl. 367. st. 1. t. 11. ZKP-a, jer da su razlozi presude o odlučnim činjenicama nejasni i u znatnoj mjeri proturječni. Ovu žalbenu osnovu optuženik izlaže u točkama 5. i 6. obrazloženja žalbe, ali istovremeno tvrdi da se kroz nju ostvaruje i žalbena osnova pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Upravo ova potonja tvrdnja samog optuženika ukazuje da se u pogledu bitne povrede odredba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. t. 11. ZKP-a u biti i ne radi o toj postupovnoj povredi, već je u pitanju žalba zbog pogrešnog utvrđenog činjeničnog stanja.

Naime, o navedenoj apsolutnoj povredi odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. t. 11. ZKP-a bi se radilo kada bi razlozi o odlučnim činjenicama bili potpuno nejasni ili u znatnoj mjeri proturječni. Prema tome, mora se raditi samo o odlučnim činjenicama, a ne nekim drugim, kao npr. kontrolnim ili indicijama, zatim proturječnost mora biti velika (u znatnoj mjeri), a razlozi moraju biti potpuno nejasni.

U konkretnom slučaju u pobijanoj presudi ne postoji nikakva proturječnost u pogledu odlučnih činjenica, dakle činjenica o kojima ovisi pravilna primjena zakona, i to onih odredbi iz posebnog i općeg dijela kaznenog zakona koje su primijenjene. Tako je prvostupanjski sud sve činjenice bića predmetnog kaznenog djela, kako konstitutivne, tako i kvalifikatorne, pravilno utvrdio, kao što je pravilno utvrdio i ostale odlučne činjenice koje se odnose na ubrojivost, protupravnost, odluku o kazni i troškovima kaznenog postupka, i u tom pravcu ne postoji nikakova proturječnost.

U drugostupanjskoj presudi je žalitelju već ukazano da je sud prvog stupnja sve ove pravno relevantne činjenice pravilno utvrdio, o tome su u obrazloženju pobijane presude iznijeti posve jasni i neproturječni razlozi, tako da je žalba optuženika protiv drugostupanjske presude u ovom dijelu neosnovana.

Što se tiče čitavog niza navodnih proturječnosti između nalaza i mišljenja vještaka u pogledu uzroka požara, vremena trajanja požara, načina izlijetanja auta s kolnika, načina rasprskavanja stakala, nađenih fragmenata stakala i dr., radi se o žalbenim prigovorima iz činjenične sfere, tako da će o tome više biti riječi kod obrazlaganja žalbene osnove pogrešnog utvrđenog činjeničnog stanja.

Jednako tako, i u pogledu žalbene tvrdnje da je počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 3. u vezi čl. 3. st. 2. ZKP-a, tj. da je povrijeđeno pravilo in dubio pro reo, i tu se u biti radi o prigovorima činjeničnog karaktera, tako da će i o njima biti govora u okviru obrazloženja te žalbene osnove.

Što se tiče bitnih povreda odredaba kaznenog postupka u žalbi se ističu slijedeće povrede.

Optuženik tvrdi da su djelatnici Centra za kriminalistička vještačenja „I. V.“ (CKV) sami obavili očevid 22. 02. 2007. a to proizlazi iz činjenice da su sami mjerili teren, izuzimali predmete, fotografirali lice mjesta i sl. To je prema žalitelju očevid, a ne pregled stvari kako to objašnjava prvostupanjski i drugostupanjski sud. Ističe se da su vještaci sami bez

III Kž 3/08-9

nazočnosti stranaka, branitelja, suca itd., poduzimali ove procesno važne radnje tako da se na takvom nezakonitom očevidu ne može temeljiti sudska odluka.

Optuženik ističe da se ne može prihvatiti obrazloženje suda drugog stupnja da su vještaci bili ovlašteni obavljati pregled predmeta vještačenja temeljem čl. 252. st. 1. ZKP-a jer da je postojala potreba dugotrajnog ispitivanja i jer je ispitivanje povjereno ustanovi. Budući su vještaci pri tom izuzimali predmete sa lica mjesta koje su kasnije upotrijebili kao dokaz, time su oni obavili istražnu radnju očevida, a ne pregled, tako da se nikakovim tumačenjem ova nezakonitost ne može obrazložiti.

Međutim, i ovaj sud trećeg stupnja ukazuje žalitelju na već zauzeto pravno stajalište koje je Vrhovni sud Republike Hrvatske izložio u rješenju od 12. siječnja 2005., broj I Kž- 1256/04-3 prema kojemu su vještaci ovlašteni i sami pregledavati predmet vještačenja, kada su za to ispunjene pretpostavke iz čl. 252. st. 1. ZKP-a.

Upravo se u konkretnom slučaju radi o tome da je vještačenje povjereno ovlaštenoj ustanovi za sudska vještačenja, a u pitanju je uistinu složeno vještačenje koje iziskuje dugotrajno ispitivanje. U takvim slučajevima je vještak sam ovlašten vršiti detaljan pregled predmeta vještačenja, pa i mjesta događaja. Time što su pri takvom pregledu pronađeni određeni predmeti od automobila, i koji su korišteni za potrebe daljnjeg vještačenja, ovu radnju pregleda ne čini istražnom radnjom očevida, koju uistinu može provoditi samo sud, odnosno redarstvene vlasti.

Žalitelju se ukazuje da bi prema njegovom tumačenju, i u slučaju velikih prometnih nesreća, kao npr. avionskih ili željezničkih katastrofa, vještaci prilikom svakog pronalaska određenog predmeta koji bi mogao poslužiti kao dokaz, a koji bi bili pronađeni za vrijeme pregleda lica mjesta koji bi mogao trajati i mjesecima, trebali od suda tražiti da svaki puta određuje očevid.

Posve je evidentno da bi to bitno otežavalo postupak vještačenja zbog čega upravo i postoji odredba čl. 252. st. 1. ZKP-a koja daje ovlasti vještaku i da sam obavlja pregled predmeta vještačenja kada su za to ispunjeni uvjeti.

Prema tome, kako su u konkretnom slučaju ti uvjeti bili ispunjeni, vještaci CKV-a nisu nezakonito obavili očevid, već pregled predmeta vještačenja, tako da njihov nalaz i mišljenje koji se temelji na pregledu lica mjesta nije nezakonit dokaz.

Nadalje, optuženik tvrdi da je nezakonit dokaz i retrovizor te čitav niz drugih predmet koje su vještaci CKV pronašli na mjestu događaja tek nakon tri godine, te se očito radi o podmetnutim dokazima kojima se žele argumentirati teze vještaka o tome kako je požar nastao i od kojeg smjera je izvršeno polijevanje zapaljivim tekućinama. U tom smislu se u žalbi ističe da se na video snimci očevida ovi predmeti uopće ne mogu vidjeti. Osim toga, ističe se da su prije očevida vještaka CKV-a na istom mjestu obavljena tri očevida i nitko te predmete nije vidio iako se radi o velikim predmetima, dimenzija čak 20x10 cm, što je sve dokaz da se radi o podmetnutim, dakle nezakonitim dokazima.

U pogledu naknadno pronađenih ostataka i ovaj sud trećeg stupnja smatra da je moguće da su pojedini dijelovi ostali na licu mjesta jer je očevid obavljen neposredno nakon

III Kž 3/08-9

što je ugašen požar te su ostaci automobila prevezeni u garažni prostor PP Rijeka, tako da je moguće da su pojedini dijelovi ostali nezamijećeni u gustom raslinju.

Vještaci tvrtke O., koji su također bili na licu mjesta prije djelatnika CKV-a nisu obavljali detaljan pregled požarišta već su obavili samo određena mjerenja i provjere koje su se odnosile na stanje kolnika i zavoja, tako da su zaista određeni predmeti mogli biti pronađeni i nakon njihovog pregleda, tek pri zadnjem pregledu terena od strane djelatnika CKV-a.

Na sjednici žalbenog vijeća je pregledana video snimka očevida (EKU-2214/03, od 31. prosinca 2003.) te je utvrđeno da se uistinu na mjestu događaja retrovizor sa lijeve strane automobila ne vidi, ali je također jasno uočljivo da se u blizini opožarenog automobila nalazilo više predmeta koji nisu posebno zapisnički fiksirani, a prilikom izvlačenja ostataka automobila iz provalije je bilo vidljivo da se nije posebno pazilo na dijelove koji su bili u autu i oko njega. Stoga, u takvim uvjetima obavljenog očevida i izvlačenja automobila nije uopće čudno da su pojedini dijelovi ostali neprimijećeni i pored proteka toliko vremena.

Prema tome, nije prihvatljiva tvrdnja optuženika da se radi o podmetnutim, i slijedom toga o nezakonitim dokazima iz čl. 9. st. 2. ZKP-a.

U žalbi na drugostupanjsku presudu optuženik ističe još jedan prigovor o nezakonitom dokazu, a to je provedeno prepoznavanje nastavka za kanistar i deke koje je na raspravi od 02.

12. 2004. sa fotografija sa lista 186. i 207. spisa obavio svjedok V. V..

Žalitelj ukazuje da je svjedok V. V. na tim fotografijama prepoznao nastavak za kanistar i deku iako nije prije toga pozvan u smislu odredbe čl. 243. a ZKP-a da prethodno opiše stvari, da navede znakove po kojim ih razlikuje, stvari mu nisu pokazane sa više takvih istovrsnih stvari, nije upozoren u smislu odredbe čl. 238. st. 3. ZKP-a, iako to izravno nalaže odredba čl. 243. a ZKP-a. Ističe kako o prepoznavanju nije sastavljen zapisnik, kao niti snimka prepoznavanja. Kako se i na ovom dokazu temelji presuda radi se prema optuženiku o bitnoj povredi odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 2. ZKP-a.

Međutim, u konkretnom slučaju se nije radilo o radnji prepoznavanja u smislu odredbe čl. 243. a ZKP-a, već se ovdje radilo o procesnoj radnji koja je provedena na glavnoj raspravi u svrhu utvrđivanja odlučnih činjenica u ovom postupku.

Sud je sukladno odredbi čl. 330. st. 2. ZKP-a bio ovlašten poduzeti ovu radnju pokazivanja fotografija svjedoku V. V. radi razjašnjenja jesu li nastavak za kanistar i deka stvari koje pripadaju optuženiku, odnosno potječu li one iz njegovog stana. Na taj je način sud iskaz svjedoka povezao sa materijalnim tragovima, provjeravajući na taj način vjerodostojnost tih dokaza, što je u skladu s načelom koje je sadržano u odredbi čl. 8. st. 1. i 2. ZKP-a prema kojemu sud i državna tijela koja sudjeluju u kaznenom postupku s jednakom pažnjom ispituju i utvrđuju činjenice koje terete okrivljenika i koje mu idu u korist, a pravo suda i državnih tijela koja sudjeluju u kaznenom postupku da ocjenjuju opstojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim pravilima.

III Kž 3/08-9

Prema tome, sud prvog stupnja nije presudu utemeljio na nezakonitim dokazima i stoga nije počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 2. ZKP-a, tako da je žalba u tom dijelu neutemeljena.

Nadalje, optuženik tvrdi da je sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 3. u vezi čl. 4. ZKP-a jer mu je sud odbio predočiti neposredno na raspravi predmete koji su navodno naknadno pronađeni po vještacima CKV-a.

Na taj način je prema žalitelju povrijeđeno načelo neposrednosti jer mu je onemogućeno da se očituje o dokazima koji ga terete. Optuženik ističe da se na tim dokazima, koje nije imao prilike niti vidjeti temelji nalaz vještaka, a slijedom toga i presuda, što je nedopustivo.

Osim što je na navedeni način sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka, žalitelj tvrdi da mu je na taj način povrijeđeno i pravo zajamčeno odredbom čl. 29. Ustava Republike Hrvatske i čl. 6. Europske konvencije, prema kojim odredbama optuženik ima pravo da bude obaviješten u najkraćem roku o razlozima optužbe i dokazima koji ga terete.

Niti ovaj prigovor optuženika nije osnovan jer načelo neposrednosti nije povrijeđeno time što optuženik nije na raspravi razgledao retrovizor i ostale naknadno pronađene predmete. Optuženik se i u pogledu tih spornih predmeta izjasnio tvrdeći da su isti podmetnuti i istaknuo je na raspravi primjedbe vještacima u tom pravcu, tako da se ne vidi u čemu je on to zakinut u svojim pravima.

Optuženik načelo neposrednosti suviše doslovno tumači jer prema tom stavu optuženik mora vidjeti neposredno svaki predmet koji služi kao dokaz u kaznenom postupku.

Međutim, u čitavom nizu slučajeva u kaznenim postupcima naprosto fizički nije

avati, već se predočavaju

moguće pojedine predmete koji služe kao dokaz neposredno predoč samo npr. fotografije (obdukcijski fotoelaborati, uvećana snimka mikročestica i sl.), ili se jednostavno predmeti opisuju kroz nalaze vještaka (biološki tragovi, kemijski sastavi tvari i sl.) i time načelo neposrednosti nije povrijeđeno jer se optužena osoba, iako predmete izravno ne vidi, o njima može neposredno očitovati. Odredba čl. 330. st. 2. ZKP-a govori o tome da se predmeti koji mogu služiti razjašnjenju stvari mogu u toku rasprave pokazati optuženiku, dakle ne moraju obvezno.

Osim toga, sve kada bi eventualno i došlo do propusta suda da omogući optuženiku da se očituje na neki dokaz, to bi se moglo reflektirati na pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, ali se u tom pravcu u žalbi ne navodi koje je to odlučna činjenica uslijed nerazgledanja retrovizora pogrešno utvrđena ili je ostala neutvrđena.

Dakle, sud nije počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 3. u vezi čl. 4. ZKP-a a slijedom toga niti odredbe čl. 29. Ustava Republike Hrvatske, kao niti odredbe čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

III Kž 3/08-9

Nije u pravu optuženik niti kada tvrdi da je počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. t. 10. ZKP-a jer sud nije povrijedio pravilo o zabrani reformacije in peius.

I ovaj sud trećeg stupnja, jednako kao i sud drugog stupnja, ne prihvaća tvrdnju žalitelja da je nakon ukidanja prvotne prvostupanjske presude, sud u ponovljenom postupku počinio opisanu povredu iz čl. 367. st. 1. t. 10. ZKP-a time što je utvrdio da se optuženik nakon počinjenja ubojstva i paljenja automobila na K. odvezao, ne kao što je to u prvoj presudi navedeno, preko U., putem duljine 61 km, već kroz T. U., sada kraćim putem, duljine 41 km, zatim što je utvrdio drugo mjesto gdje je njegov automobil marke „Fiat Croma“ bio ostavljen nego li je to bio utvrdio u prvoj presudi, i što je u novoj presudi izmijenjen opis polijevanja automobila benzinom, na način da je umjesto polijevanja unutrašnjosti vozila navedeno da je automobil bio poliven s lijeve strane unutrašnjosti.

U pravu je drugostupanjski sud kada u pobijanoj presudi u odnosu na ove prigovore navodi da te okolnosti uopće nisu sadržane u opisu radnji kaznenog djela teškog ubojstva u izrekama pobijanih presuda već su to dijelovi obrazloženja tako da se na njih zabrana reformacije in peius ne odnosi.

Nadalje, pravilno ukazuje sud drugog stupnja da iz odredbe čl. 381. ZKP-a proizlazi da se u slučaju ukidanja presude protiv koje je izjavio žalbu samo optuženik nova presuda ne može izmijeniti na njegovu štetu, i to u pogledu pravne oznake djela, oblika krivnje, dodavanja znatne kriminalne količine u činjenični opis djela te kaznenih sankcija.

Dakle, ova zabrana, u pravilu se ne odnosi na utvrđenja koja se odnose na optuženikovo postupanje prije ili poslije djela gdje je ostavio auto, kojim putem je išao, odnosno kako je polijevao auto zapaljivim tekućinama.

Optuženik u žalbi i na drugostupanjsku presudu ustrajava u navedenom prigovoru ističući da se u konkretnom slučaju radi o njegovom alibiju koji događaj, kako ga je utvrdio sud, čini nemogućim, tako da se nepoštivanjem navedenog pravila o zabrani reformacije postiže svrha koja je u suprotnosti za ZKP-om, jer se utvrđuju činjenice koje su gore po optuženika. To je učinjeno i u pogledu mjesta na kojem je ostavljen njegov drugi automobil, i u pogledu pravca povratka na K., jer se kroz provedena vještačenja ispostavilo da je događaj neizvediv u verziji koja je prvotno postavljena, pa se išlo na utvrđivanje činjenica na drugi način koji je nepovoljniji za optuženika.

Iako bi teoretski stajalište optuženika bilo prihvatljivo, jer se zabrana reformacije in peius u krajnjoj liniji može protezati i na takve okolnosti koje bi u ponovljenom postupku optuženika dovele u gori položaj kada bi se utvrdilo drugo sredstvo počinjenja, drugo vrijeme i sl., te bi na taj način otpao npr. alibi optuženika, u konkretnom slučaju se o tome ne radi.

Naime, s obzirom na utvrđeno vrijeme počinjenja kaznenog djela, trajanje požara, te udaljenost mjesta počinjenja kaznenog djela od otoka K., evidentno je da se alibi optuženika ne može prihvatiti, jer je on u svim varijantama objektivno bio u stanju iscenirati prometnu nezgodu, podmetnuti požar te se vratiti na K. u 00,16 sati.

III Kž 3/08-9

Dakle, kada sud u ponovljenom postupku usklađuje ova činjenična utvrđenja, koja nisu iz sfere odlučnih činjenica, sa rezultatima provedenog dokaznog postupka, ne čini time povredu iz čl. 367. st. 1. t. 10. ZKP-a.

Optuženik u svojoj osobno izjavljenoj žalbi ponavlja one bitne povrede odredaba kaznenog postupka zbog kojih je prvotna presuda bila ukinuta, tako da je bespredmetno o njima se očitovati jer je u ponovljenom postupku sud sve te povrede otklonio. Nadalje, on ističe da je svjedok M. iskazivao koristeći se svojim bilješkama što je u protivnosti sa odredbama ZKP-a iako je svjedok u smislu odredbe čl. 238. st. 1. ZKP-a usmeno iskazivao na glavnoj raspravi, a samo u pogledu kronologije pojedinih događaja koristio podsjetnik kojega je priložio u spis, tako da niti ovaj procesni prigovor nije prihvatljiv.

Optuženik, nadalje, u svojoj osobno izjavljenoj žalbi navodi da je sud morao prihvatiti nalaz vještaka B. jer se u smislu odredbe čl. 365. ZKP-a radi o novom dokazu, zanemarujući pri tom da ova osoba uopće nije bila po sudu određena kao vještak, već je na privatni zahtjev obrane dostavila svoje mišljenje. Prema tome, ne radi se o dokazu koji je izveo sud na glavnoj raspravi, već o privatnom podnesku optuženika.

Prema tome, pobijanom presudom sud drugog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba kaznenog postupka na koje ukazuje žalba, a niti bilo koju drugu na koje sud trećeg stupnja, u smislu odredbe čl. 379. st. 1. t. 1. u vezi čl. 394. st. 2. ZKP-a pazi po službenoj dužnosti.

U odnosu na žalbu zbog pogrešnog i nepotpunog utvrđenog činjeničnog stanja:

Osnovna teza optuženika kojom nastoji opovrgnuti zaključke suda prvog stupnja odnosi se na to da on nikako nije mogao u vrijeme koje utvrđuje sud prvog stupnja, znači u 23,00 i 23,30 sati, podmetnuti požar, biti nazočan u trenutku kada dolazi do pucanja izmeđ

stakala na automobilu tako da bude zasut česticama stakla, a potom stići na ... u 0,16 sati.

U tom smislu on ukazuje na niz proturječnosti u nalazu i mišljenju vještaka i slijedeće nelogičnosti.

Tako polazi od činjenice koju je prihvatio i drugostupanjski sud da je on most kopno- K. prešao u 00,16 sati. Međutim, ako je tomu tako, a obrana to i prihvaća, tada se događaj nije mogao zbiti onako kako je to opisano u presudi. Jer, ukoliko je požar počeo oko 23,00 i 23,30 sati tada nije moguće da je na most K. stigao u 00,16 sati.

Ukoliko je požar ugašen u 00,50 sati to znači da je trajao između 1,5 sati i 2 sata, što je u suprotnosti sa nalazom CKV-a i nalazom vještaka B. kojega je obrana angažirala. Prema njima je požar mogao trajati 50-60 minuta. Nadalje, optuženik napominje da je vještak C. naveo da je pri datoj temperaturi potrebno da tijelo čovjeka težine oko 80 kg izgori za 1sat i 20 minuta. Međutim, kako je oštećena bila teška svega 45-50 kg, da je gorila 1,5-2 sata tada od nje ne bi ostalo ništa, a u konkretnom slučaju je od tijela nešto ipak ostalo.

III Kž 3/08-9

Žalitelj ukazuje da i vještak dr. M. koji je također angažiran po obrani je naveo da stupanj izgorjelosti tijela upućuje na zaključak da je tijelo gorjelo kako to navode vještaci CKV-a i B., znači 50-60 minuta. Žalitelj ukazuje da je drugostupanjski sud ovu dvojbu otklonio na način da je naveo da zbog ulja auto može gorjeti dulje čime se sam upustio u vještačenje, a za što ne posjeduje stručna znanja.

U pogledu provedenih rekonstrukcija vožnjom automobila sa mjesta događaja do K., najprije preko U., a potom kroz tunel U. žalitelj ističe da su obje provedene protivno odredbi čl. 245. st. 2. ZKP-a. Korišteni su automobili koji imaju potpuno druge perfomanse nego li automobil optuženika. U duljoj varijanti preko U. je bilo potrebno 60 minuta, što znači da je on morao krenuti već u 11,16 sati, a prema drugoj, potrebno je 30-40 minuta za povratak, tako da je morao krenuti najkasnije u 23,45. U obje varijante to nije u skladu sa mišljenjem vještaka CKV-a prema kojima je požar počeo oko 24 sata, staklo se počelo rasprskavati nakon oko 4 minute, pri čemu tu mora biti prisutan optuženik jer su komadići stakla kod njega pronađeni u kombinezonu, znači da je bio kod automobila, oko 00 h i 4 min, što znači da nikako nije za 12 minuta mogao doći do mosta K.. Pri tome se žalitelj poziva na pokus sa automobilom Golf iz kojeg proizlazi da stakla pucaju za 4 minute a automobil izgori potpuno za 40 minuta.

Slijedeće proturječje je u nalazima vještaka u pogledu temperature gorenja jer vještak O. tvrdi da je mogla biti u vozilu između 700 i 1000 stupnjeva, a CKV od 300-400, a u pogledu trajanja požara CKV tvrdi da je trajao između 40-50 min., dok O. tvrdi da je trajao između 1h-1,5 h., dok sud utvrđuje da je oštećena gorjela 2 sata.

Nadalje, žalitelj ističe kako vještak O. tvrdi da je auto poliven motornim uljem jer je to zaključio prema tragovima ulja na rukavici, iako na autu nije ništa pronađeno, dok CKV tvrde da nema dokaza da je automobil poliven i uljem, a isto misli i vještak B. koji je napomenuo i to da ulje pospješuje gorenje pa ono traje kraće, a ne dulje kako to tvrdi O.. Vještak R. tvrdi da se vrijeme požara produžava kada se dodaje ulje, ali ne zna za koliko. Slijedeće proturječje na koje ukazuje žalba se odnosi na ostatke stakla koji su pronađeni u džepu optuženika. Vještak B. tvrdi da je staklo eksplodiralo i otud se našlo u džepu optuženika, dok vještaci CKV-a tvrde da je staklo razbijeno, i nije eksplodiralo, a to tvrdi i svjedok očevidac koji je došao u 00,10 minuta, i vidio je samo jednu rupu na jednom bočnom staklu.

Svi vještaci su suglasni a to je potvrđeno i pokusom pri paljenju Golfa da staklo na automobilu eksplodira u roku od nekoliko minuta, tj. Za 4 minute bočno, a 10 min vjetrobransko, što znači da je staklo moralo puknuti u 23,33 ili 23,43 minute.

Međutim, kao što je već rečeno, žalitelj ukazuje da su stakla cijela osim jedne rupe na bočnoj strani u 00,10 min što znači da do pucanja dolazi tek kasnije oko 00,15 -00,20 sati kada je on već na K., udaljen 61 km.

Nadalje, uspoređujući vrijeme potrebno da automobil od trenutka paljenja izgori žalitelj se poziva na izvedeni pokus sa paljenjem Golfa, kada bi paljenje izvedeno u 23,00 sati, požar bi se brzo širio najprije u putnički prostor u 23,10, stakla pucaju u 23,13 sati, u 23,19 sati se prenosi u stražnji prostor, a u 23,40 sati se počinje gasiti, te bi u 23,50 posve

III Kž 3/08-9

prestao. Kako je očevidac u 00,10 zatekao požar u punom jeku, a stakla su bila cijela očito je da se događaj nije mogao odigrati kako to tvrdi sud. Isto bi se dobilo i u verziji paljenja auta u 23,30 sati jer bi u tada u vrijeme dolaska svjedoka nakon 40 minuta požar već bio ugašen, automobil bi bio bez prozora, guma i sl.

Prema optuženiku postoji proturječje i u pogledu načina izlijetanja vozila s ruba kolnika jer vještaci CKV-a tvrde da vozilo nije udarilo ni u kakav kamen i da je udarilo u drvo sa usporenjem od 20 km/h, a vještak O. da je bio udarac u kamen tako da je usporenje na stablu bilo 10 km/h.

Nadalje, optuženik ističe da vještak O. tvrdi da sam benzin bez motornog ulja ne bi mogao izazvati izgaranje svih ekstremiteta oštećene, a drugi vještaci da bi.

Iako je optuženik u cilju osporavanja činjeničnih utvrđenja suda očito vrlo pažljivo uspoređivao svaki detalj iz brojnih nalaza i mišljenja vještaka, ukazujući na određene različitosti, time on ipak nije uspio dovesti u sumnju pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja.

Naime, i ovaj sud trećeg stupnja, kao i sud drugog stupnja, smatra da je vrijeme koje je utvrdio sud prvog stupnja kao vrijeme počinjenja kaznenog djela, između 23,00 i 23,30 sati samo vremenski okvir unutar kojeg je optuženik obavio čitav niz drugih radnji koje su prethodile paljenju automobila, tako da je potpuno bespredmetno stavljati u odnos to okvirno vrijeme sa onim vremenima koje u svojim nalazima iznose vještaci, o tome, naime, koliko je moguće trajanje požara do potpunog izgaranja.

Nadalje, posve je promašeno izolirano se u žalbi pozivati na eksperiment kojega su izveli vještaci CKV-a paljenjem drugog automobila, dokazujući time da je vrijeme požara daleko kraće (40-50min) nego li to utvrđuje sud, jer je više nego očito da je automobil „Zastava 128“ od trenutka nailaska svjedoka S. A. pa do potpunog gašenja gorio znatno dulje od tog vremena.

S aspekta trajanja gorenja pokus sa Golfom ne može biti u tom pravcu relevantan već i zbog toga jer je taj automobil zapaljen samo sa dvije litre benzina, bez ulja, u njemu, jasno, nije bilo ljudsko tijelo, zbog čega je vrijeme gorenja kraće, a o čemu su se očitovali vještaci O. i R..

Prema tome, ne upušta se drugostupanjski sud sam u vještačenje kada prihvaća utvrđenje suda prvog stupnja o duljem trajanju požara nego li to smatra optuženik, jer je ono utemeljeno na nalazima navedenih vještaka.

Osim toga, s pravom sud vrijeme trajanja gorenja automobila dovodi u korelaciju s vremenom potrebnim da izgori ljudsko tijelo, a koje prema vještacima O. i C. iznosi 1sat i 20 min, odnosno 1 sat i 30 min. Dakle, bez obzira što tijelo oštećene N. V. nije potpuno kremirano, nedvojbeno je da bi do potpunog kremiranja došlo u kratkom roku s obzirom da je požar već dugo trajao tako da je najveći dio tijela izgorio.

Evidentno je da optuženikova tvrdnja da je požar mogao trajati puno kraće nego li to utvrđuje sud, a čime bi njegov alibi bio potvrđen, nije prihvatljiva i nema stvarnog uporišta u provedenim dokazima. U tom kontekstu, da se što više vrijeme početka požara pomakne bliže

III Kž 3/08-9

ponoći, su usmjereni i prigovori optuženika na iskaz svjedokinje V. Š. koja spominje u svom iskazu ono vrijeme koje nikako optuženiku ne odgovara, a to je period između 23 i 23,30 sati.

Što se tiče izvjesnih odstupanja u nalazima i mišljenjima vještaka treba istaći da su ona očito posljedica nepostojanja bilo egzaktnih ili empirijskih metoda forenzičke struke koje bi dale točan odgovor na to u koliko je sati konkretnim uvjetima automobil zapaljen, koliko je potrebno vremena da automobil sa ljudskim tijelom izgori do zatečene faze i sl. Međutim, i kraj takvog stanja stvari, sud prvog stupnja je sve odlučne činjenice utvrdio sa potpunom izvjesnošću na temelju čitavog niza zatvorenog kruga indicija koji s potpunom sigurnošću isključuju bilo kakvu dvojbu glede počinjenja predmetnog kaznenog djela.

Naime, o pogrešnom ili nepotpunom utvrđenom činjeničnom stanju, kao žalbenoj osnovi iz čl. 369. ZKP-a se radi kada je sud kakvu odlučnu činjenicu pogrešno utvrdio ili ju je propustio utvrditi. U konkretnom slučaju su sve odlučne činjenice pravilno i potpuno utvrđene, a žalbeni prigovori optuženika se odnose na pobijanje nekih dokaznih i kontrolnih činjenica. Međutim, kada su sve odlučne činjenice pravilno i potpuno utvrđene već na temelju drugih dokaza i posrednih činjenica, tada je razvidno da žalba i iz ove osnove nije utemeljena.

Te druge okolnosti koje nedvojbeno ukazuju na odlučne činjenice, se žalbom u biti niti ne pobijaju, jer se težište problema u žalbi fokusira samo na vrijeme kada je požar započeo i koliko je trajao, te je sa motrišta optuženika najvažnije dokazati da on nije u to vrijeme mogao biti na licu mjesta.

Dakle, ono što optuženik svjesno zanemaruje, i u biti niti ne pobija, je slijedeće.

Odnosi u braku optuženika i oštećene su bili u toj mjeri narušeni da je bio pokrenut postupak za rastavu braka. Optuženik samoinicijativno oštećenoj kupuje drugi auto dan prije spornog događaja, te nakon toga svoj automobil „Fiat Cromu“ uz pomoć M. M. ostavlja na parkiralištu restorana „D. l.“ s obrazloženjem da će automobil trebati supruga koja tu treba čekati Novu godinu sa svojim društvom. Poslije počinjenog ubojstva svjedoku M. sugerira da policiji o ovome ništa ne priča. Optuženik, iako to od početka poriče, je bio taj koji je tri dana prije spornog događaja kupio 6,45 l benzina Eurosuper 95 i 10 l ulja Super 5, što je utvrđeno grafološkim vještačenjem njegova potpisa na računu za gorivo i ulje. Upravo ta vrsta ulja i benzina je upotrijebljena kod zapaljenja „Zastave 128“ jer su tragovi tih tekućina nađeni na PVC rukavici, odnosno na lijevku za kanistar koji su pronađeni kraj zapaljenog automobila. Kožnata rukavica na kojoj je bila spomenuta PVC rukavica, kao i lijevak za kanistar pripadaju optuženiku.

Promašen je pokušaj žalitelja da dokaže kako je njegov drugi zeleni nastavak za lijevak u spremištu, jer se to iz priloženog video zapisa ne vidi, a svjedok V. V. je dosljedan kada tvrdi da se radi o plastičnom nastavku koji je kupio optuženik. To što je u jednom od iskaza ovog svjedoka navedeno da se radi o crnom lijevku je irelevantno, jer ovaj svjedok od početka govori o zelenom nastavku za kanistar sa crnim čepom, tako da je očito uslijed takvog opisivanja i došlo u jednom momentu do greške.

III Kž 3/08-9

U kombinezonu optuženika su pronađena 4 komadića stakla koja su identična staklu sa izgorjele „Zastave“, a na jednom fragmentu je pronađena izgorjela čestica organskog porijekla. Optuženikove primjedbe u ovom pogledu se svode da nije dokazano da se radi o dijelovima stakla sa opožarenog automobila, odnosno da u njegovom kombinezonu ti komadići stakla nisu mogli dospjeti, već su, dakle, i oni podmetnuti. Ove opetovane tvrdnje o podmetanju dokaza su očita konstrukcija smišljena radi izbjegavanja kaznene odgovornosti.

Nadalje, u automobilu optuženika „Fiat Croma“ pronađeni su tragovi opožarenog krša identičnog sastava kao i u „Zastavi“. Ne radi se samo o sličnim materijalima kako se to krivo u žalbi navodi već o identičnim, a to proizlazi iz apodiktičkog stava vještaka Đ. B. i V. B.. O sličnosti takovih materijala se radi kod tragova na kombinezonu optuženika, ali kod tragova u automobilima u pitanju je identičnost.

Na optuženikovim rukama su nađene ozljede i opekline stare unutar 24 sata, a ne starije kako to tvrdi optuženik, što je utvrđeno medicinskim vještačenjem po vještaku dr. D. C.. Ovaj je vještak isključio da su takove ozljede mogle nastati prilikom loženja peći u stanu kako je to tvrdio optuženik.

Vještačenjem je, nadalje, utvrđeno da su osmuđenost obrva, trepavica, brade i brkova kod optuženika uzrokovane visokim temperaturama do kojih dolazi kod buktinja ili naglog zapaljenja eksplozivnih para u atmosferi.

Vještak medicinske struke dr. Ž. C. je mišljenja da optuženik i pored djelomičnog hendikepa lijeve strane tijela je bio fizički sposoban obaviti takve radnje kao što su to prijenos i odvlačenje tijela oštećene.

Kada se imaju u vidu samo ovi dokazi koji su navedeni, iako je sud prvog stupnja kao indicije utvrdio još čitav niz dokaza personalnog i materijalnog karaktera (lažno prikazivanje oštećene kao suicidalne osobe, neuvjerljivo opisivanje kretanja optuženika kritičnog dana, neobjašnjiv odlazak oštećene iz stana na dan događaja, krv oštećene na trenirci optuženika, sličnost deka i dr.) potpuno je jasno da je optuženik taj koji je usmrtio oštećenu na način kako je to utvrdio sud prvog stupnja, i taj zaključak kao pravilan prihvatio sud drugog stupnja.

Nadalje, iako se iznosi tek na kraju izloženog indicijalnog niza, slijedeća indikativna okolnost nije ništa manje značajna, dapače, ona je izuzetno važna jer također ukazuje na optuženika kao počinitelja predmetnog kaznenog djela.

Radi se o tome da optuženik u svojoj materijalnoj i formalnoj obrani tijekom cijelog postupka, dakle i u ovom trećestupanjskom postupku, ustrajava u tvrdnji da je do zapaljenja vozila u kojem je stradala oštećena došlo u prometnoj nezgodi, dakle, da je do požara došlo spontano nakon izlijetanja auta s kolnika, ili jer je oštećena zbog neprilagođene vožnje izletjela s kolnika, ili je to učinila u namjeri suicida.

Međutim, ovu tvrdnju su sa potpunom sigurnošću otklonili vještaci O. i vještaci CKV sa vrlo argumentiranim obrazloženjem da tragova izlijetanja s kolnika nema, da je naletna brzina na drvo tako mala da nedvojbeno ukazuje da vozilo nije bilo u pogonu već je najprije zaustavljeno a potom gurnuto u provaliju, da su žarne niti iz auto sijalica koje su pronađene bile u hladnom stanju, dakle, nisu gorjele u trenutku nezgode, i da je za požar ovakvog obima

III Kž 3/08-9

i jakosti bilo potrebno dodati akceleratore, tj. dodatno gorivo ili ulje, jer gorivo iz rezervoara automobila nije bilo uzrokom požara.

Prema tome, kada se utvrđene činjenice sagledaju u navedenom kontekstu, evidentno je da je u pitanju ubojstvo a ne nesretan slučaj.

U tijeku ovog dugotrajnog i složenog postupka izveden je čitav niz dokaza koji sa potpunom izvjesnošću ukazuju da je upravno optuženik taj koji je usmrtio svoju suprugu, dok niti jedan dokaz ne ukazuje na nekog drugog mogućeg počinitelja ovakvog brižljivog isplaniranog kaznenog djela, niti sam optuženik u tom pravcu bilo što sugerira. Doista je izvan svake prihvatljive logike tvrditi da se radi o nemotiviranom ubojstvu koje bi počinila druga nepoznata osoba koja je mogla u međuvremenu upoznati oštećenu, te izvršiti ovakav perfidan zločin.

Koristoljublje kao kvalifikatorno obilježje sud je pravilno utvrdio iz činjenice da je oštećena bila osigurana za slučaj nesreće na visoku novčanu svotu, a korisnik osiguranja je bio optuženik.

Kada sud povezuje činjenicu da se radi o ubojstvu koje se prikriva prometnom nezgodom s navedenim osiguranjem oštećene, tj. da do naplate premije osiguranja dolazi u slučaju njezine smrti, to je dostatno za izvesti zaključak da je ubojstvo počinjeno iz koristoljublja.

Nije odlučno, kako to tvrdi žalitelj, to što je polica osiguranja sklopljena tri godine prije spornog događaja, jer je optuženik svoju namjeru da počini kazneno djelo donio naknadno.

Jednako tako, nije relevantno to što oštećena nije odustala od ovakvog ugovora, iako je nedvojbeno kao potpisnik ugovora koji je zaključen u korist treće osobe mogla to učiniti. Ona se u tom smislu interesirala s obzirom na očekivani razvod, i o tome su iskazivali svjedoci I. Š., L. S., C. S. i V. V., a to što nije uspjela prije rastave realizirati izmjenu ugovora nije dokaz da je održavanje ugovora na snazi bila, s obzirom na predstojeću rastavu braka i poremećen odnos, njena stvarna volja odnosno nastojanje oštećene.

Žalbena tvrdnja da niti jedan dokaz ne upućuje na postojanje volje kod optuženika da policu i naplati je neprihvatljiva, jer se o toj subjektivnoj činjenici može zaključivati tek na temelju objektivnih okolnosti. Kada se jedno ubojstvo tako perfidno prikriva prometnom nezgodom, a smrtno stradala osoba je osigurana od rizika smrtnog slučaja, i pravo na naplatu osigurane svote stječe optuženik, tada te okolnosti nedvojbeno upućuju na volju počinitelja da ubojstvom ostvari za sebe korist.

Prema tome, u pobijanoj presudi su sve odlučne činjenice pravilno utvrđene tako da žalba optuženika niti u ovom dijelu nije osnovana.

Što se tiče žalbene osnove nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ona se u biti svodi na osnovu pogrešnog utvrđenog činjeničnog stanja, jer žalitelj u žalbi ne ukazuje koju je to odlučnu činjenicu sud propustio utvrditi (čl. 369. st. 3. ZKP-a). Dokazni prijedlozi koje

III Kž 3/08-9

ponovno žalitelj iznosi usmjereni su samo na to da ukažu kako je postojeće činjenično stanje pogrešno utvrđeno, pa se dakle radi o žalbenoj osnovi iz čl. 369. st. 2. ZKP-a.

U odnosu na žalbu zbog povrede kaznenog zakona:

Kako žalitelj ovu žalbenu osnovu samo uvodno notira, ali ju ne obrazlaže, ovaj sud trećeg stupnja je po službenoj dužnosti, temeljem odredbe čl. 379. st. 1. t. 2. u vezi čl. 394. st. 2. ZKP-a i u tom pravcu ispitao presudu suda drugog stupnja, te je utvrđeno da kazneni zakon nije povrijeđen na štetu optuženika.

U odnosu na žalbu zbog odluke o kaznenoj sankciji:

Nije osnovana žalba optuženika ni zbog odluke o kazni, jer je sud drugog stupnja pravilno cijenio sve olakotne i otegotne okolnosti vezane za učin djela i osobu optuženika. Optuženik neosnovano smatra da su mu utvrđene prestroge pojedinačne kazne za oba kaznena djela.

Međutim, i ovaj sud trećeg stupnja smatra da se radi o pravilno odmjerenim kaznama koje su adekvatne pogibeljnosti kaznenih djela, stupnju optuženikove krivnje, i svrhama kažnjavanja, te utvrđenim olakotnim i otegotnim okolnostima.

Žalitelj neosnovano ukazuje da je nelogično da je on prethodnom presudom koja je bula ukinuta za tri kvalifikatorne okolnosti kaznenog djela iz čl. 91. KZ-a bio osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 34 godine zatvora, a sada samo za jednu kvalifikatornu okolnost je osuđen na 33 godine dugotrajnog zatvora. Pozivanje na ukinutu presudu je bespredmetno jer je ona inegzistentna i ne može predstavljati argument za usporedbu izrečenih kazni.

I ovom se presudom optuženiku ukazuje da mu sud nije ocijenio kao otegotno to što je priječio oštećenoj razvod braka, već njegovo ponašanje prema oštećenoj tijekom trajanja bračne zajednice, a koje je bilo svakako ispod civilizacijske razine.

I u pogledu narušenog zdravlja ovaj sud trećeg stupnja prihvaća stajališta suda prvog i drugog stupnja da se ta okolnost optuženiku ne može vrednovati kao olakotna kraj činjenice da je on taj svoj hendikep smišljeno inkorporirao u plan izvršenja kaznenog djela, računajući da će time biti isključen iz kruga sumnjivih osoba.

Pravilno je sud kao otegotno uzeo okolnost da je oštećena u stanju u kojem se nalazila prije smrti bila svjesna kakva joj tragična sudbina predstoji, uslijed čega je nedvojbeno bila u velikom strahu. Ma koliko je kratko bila svjesna nakon što ju je zahvatio plamen, oštećena je u tim trenucima svakako trpjela intenzivnu bol.

Stoga nema mjesta primjeni pravila in dubio pro reo, na čemu žalba pledira, u pogledu dvojbe o očuvanoj svijesti oštećene u trenutku kontakta sa vatrom, jer je vještačenjem nedvojbeno utvrđeno da je ona u tim momentima bila živa. Tvrdnja žalitelja da u dvojbi treba uzeti kao povoljnije da oštećena u trenutku kontakta s vatrom nije bila pri svijesti, te nije trpjela bolove, nema utemeljenja u izvedenim dokazima, i takovo tumačenje bi nadilazilo okvire odredbe iz čl. 3. st. 2. ZKP-a.

III Kž 3/08-9

Pravilno je otegotnim optuženiku uzeta činjenica da je oštećena, za vrijeme od kada je optuženik došao na U., a dok se nalazila negdje zatočena, bila zlostavljana, jer se pod taj pojam svakako može podvesti takvo stanje osobe koja je prije ubojstva zatočena negdje na usamljenom mjestu, jer je već time grubo narušeno njezino ljudsko dostojanstvo.

Sud prvog stupnja, a kako je optuženiku to već ukazano drugostupanjskom odlukom, nije dvostruko vrednovao element koristoljublja, jednom kao obilježje djela, a zatim kao otegotnu okolnost i to nigdje iz prvostupanjske presude ne proizlazi.

Niti kazna izrečena za kazneno djelo iz čl. 311. st. 2. KZ-a nije prestroga, kako to smatra žalitelj, bez obzira na to kolike su kazne u dosadašnjoj sudskoj praksi za ovo kazneno djelo bile izricane. Po principu individualizacije kazne, sud je optuženiku pravilno odmjerio kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, dakle bliže donjoj nego gornjoj mjeri zapriječene kazne, obrazlažući tu svoju odluku time što je krivotvorenje na automobilu učinjeno u funkciji realizacije teškog ubojstva, što je svakako izuzetna otegotna okolnost. Prema tome, niti pojedinačne utvrđene kazne, niti jedinstvena izrečena kazna dugotrajnog zatvora u trajanju od tridesetčetiri godine nisu prestroge, već su primjerene svim okolnostima iz čl. 56. KZ-a koje utječu na vrstu i mjeru kazne, te se blažim kaznama ne bi ostvarile očekivane svrhe kažnjavanja iz čl. 50. KZ-a i opća svrha kaznenopravnih sankcija iz čl. 6. KZ-a. Svako društvo koje teži uređenom pravnom sustavu mora za ovakova najpogibeljnija kaznena djela izražavati adekvatnu osudu koja osim preventivnih elemenata sadrži i elemente retribucije.

Iz svih naprijed navedenih razloga presuđeno je temeljem čl. 387. u vezi čl. 394. st. 2. ZKP-a.

U Zagrebu, 28. kolovoz 2008.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Žarko Dundović, v.r.

Melita Božičević-Grbić, v.r.