Rev-955/1999-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-955/1999-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. Ive Grbina, kao predsjednika vijeća, te Miljenke Vraničar, Tome Gložinića, Ljubice Munić i Nenada Perina, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice V. D. iz B., koju zastupa Z. Š., Sindikat trgovina Hrvatske, Zagreb, Trg kralja Petra Krešimira IV br. 2, Osijek, Park kneza Branimira 5, protiv tuženog M. K.-Š. d.o.o. Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Osijeku od 25. lipnja 1998. godine broj Gž-1238/98-2, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku od 5. svibnja 1998. godine broj Pr- 198/97-5, na sjednici održanoj dana 22. ožujka 2002. godine,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija kao neosnovana.

Obrazloženje

Županijski sud u Osijeku, kao drugostupanjski sud je svojom presudom od 25. lipnja 1998. godine broj Gž-1238/98-2 potvrdio presudu Općinskog suda u Osijeku od 5. svibnja 1998. godine broj Pr-198/97-5, u dijelu (toč. 3. izreke) kojim je tužiteljica odbijena s tužbenim zahtjevom za isplatu otpremnine u svoti od 4.779,95 kn i za isplatu regresa za 1994. godinu u svoti od 178,50 kn, te odluci o parničnom trošku, odnosno prvostupanjska presuda je potvrđena u žalbom pobijanom dijelu.

Protiv te drugostupanjske presude izjavila je reviziju tužiteljica zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrješne primjene materijalnog prava. U reviziji tužiteljica ističe da je tuženik u ugovoru o radu od 1. travnja 1996. godine u toč. 4. priznao tužiteljici radni odnos od 1981. godine. Iz toga slijedi da je tužiteljica ostvarila kod tuženika neprekinuti radni odnos u trajanju zbog kojega joj pripada otpremnina i u spornoj svoti. Dakle, iako tuženik nije pravni sljednik svoga osnivača K. Š. S., tuženik je tužiteljici priznao radni odnos i kod svoga prednika. Predlaže da ovaj sud prihvati reviziju, ukine pobijanu presudu i predmet vrati na ponovno suđenje.

Protivna strana nije dala odgovor na reviziju, a državni odvjetnik, kojemu je revizija također dostavljena u smislu čl. 390. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine”, broj itovao na sadržaj revizije.

53/91, 91/92 i 112/99 – dalje ZPP) radi očitovanja nije se oč

Revizija nije osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu u smislu čl. 386. ZPP ovaj sud je utvrdio da u provedenom postupku nije ostvarena bitna povreda odredbe iz čl. 354. st. 2. toč. 10., dakle nije ostvaren taj razlog za reviziju u bitnoj povredi odredbi ZPP na čije ostvarenje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Ostvarenje ostalih bitnih povreda odredaba ZPP iz čl. 354. u svezi sa čl. 385. st. 1. toč. 1. i 2. ZPP ovaj sud nije ispitivao, budući da je očito da bitne povrede odredbi ZPP nisu bile razlog za izjavljivanje revizije na što nedvojbeno upućuje sadržaj revizije, a revidentica je očito samo općenito navela kao razlog za izjavljivanje revizije i bitne povrede odredbi ZPP.

Revizijski razlog u pogrješnoj primjeni materijalnog prava iz čl. 356. u svezi sa čl. 385. st. 1. toč. 3. ZPP također nije ostvaren. Na utvrđeno činjenično stanje nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo.

Istina je da je u čl. 4. ugovora o radu od 1. travnja 1996. godine sklopljenom između parničnih stranaka navedeno da je “zaposlenik otpočeo s radom 1981. godine.” Međutim, u postupku je utvrđeno, da je osnivanje tuženika upisano u registar Okružnog privrednog suda u Zagrebu na temelju rješenja od 7. svibnja 1992. godine. Dakle, tuženik odnosno tvrtka, koja je označena u tužbi kao tuženik i koja je bila kao stranka u prije spomenutom ugovoru o radu u ulozi poslodavca, kao pravna osoba postala je 7. svibnja 1992. godine.

U smislu čl. 118. st. 2. . Zakona o radu (“Narodne novine”, broj 38/95) otpremnina se ne smije ugovoriti, odnosno odrediti u iznosu manjem od 1/2 prosječne mjesečne plaće isplaćene zaposleniku u tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu, za svaku navršenu godinu rada kod toga poslodavca. Dakle, nema dvojbe da je u smislu čl. 118. za visinu otpremnine mjerodavno vrijeme provedeno na radu kod poslodavca kod kojega su se stekli uvjeti za isplatu otpremnine. Prema tome, s obzirom na tu odredbu tužiteljica može zahtijevati isplatu otpremnine samo od tuženika i kod toga osnov za izračunavanje visine te otpremnine može biti samo vrijeme provedeno na radu kod njega. Zbog toga je bez pravnog značaja sadržaj čl.

4. prije spomenutog ugovora o radu. Uzimanje u obzir kod izračuna otpremnine za tužiteljicu sadržaj čl. 4. ugovora o radu bilo bi suprotno odredbi čl. 118. st. 2. ZR.

Prema tome, nisu ostvareni razlozi za reviziju, kako oni na koje upućuje revidentica, tako ni oni na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Zbog toga je ovaj sud odbio reviziju kao neosnovanu.

U Zagrebu, 22. ožujka 2002. godine.

Predsjednik vijeća:

dr. Ivo Grbin, v. r.