Revr-615/2002-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr-615/02-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Hautza, kao predsjednika vijeća, te mr. Jasne Brežanski, Ivana Mikšića, Katarine Buljan i Ljubice Munić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Z. G. iz J., zastupane po punomoćnici Z. Š., dipl. pravnici zaposlenoj u sindikatu H., protiv tuženika K. d.o.o. O., zastupanom po punomoćniku A. F., odvjetniku iz O., radi otkaza ugovora o radu i isplate, odlučujući o reviziji tužiteljice izjavljenoj protiv presude Županijskog suda u Osijeku od 18. travnja 2002. godine broj Gž-3140/01 kojom je djelomično potvrđena, a djelomično odbijena presuda Općinskog suda u Osijeku od 18. rujna 2001. godine broj Pr-37/01, u sjednici održanoj dana 15. listopada 2002. godine,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev koji glasi na utvrđenje da je otkaz ugovora o radu od 1. travnja 1997. godine, sklopljen između tuženika i tužiteljice, nedopušten i da se slijedom toga nalaže tuženiku da prizna tužiteljici kontinuitet radnog odnosa od nezakonitog prestanka radnog odnosa do 9. lipnja 1997. godine i da joj se priznaju sva prava iz radnog odnosa. Tužbeni zahtjev je prihvaćen samo za isplatu regresa za 1997. godinu u iznosu od 849,20 kn. Ujedno se nalaže tužiteljici da isplati tuženiku na ime parničnog troška iznos od 4.887,35 kn.

Presudom suda drugog stupnja odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđuje prvostupanjska presuda u odbijajućem dijelu, a žalba tuženika se djelomično prihvaća i preinačuje se prvostupanjska presuda u dosuđujućem dijelu tako da se umjesto iznosa od 849,20 kn nalaže tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 283,07 kn. U preostalom dijelu žalba tuženika odbija se kao neosnovana.

Protiv drugostupanjske presude tužiteljica je izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, te predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje ili da se preinači.

Tuženik nije odgovorio na reviziju tužiteljice, a niti se o istoj izjasnilo Državno odvjetništvo Republike Hrvatske.

Revizija nije osnovana.

U provedenom postupku nižestupanjskih sudova nije počinjena bitna povreda odredbe iz čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92 i 112/99 – dalje ZPP), na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 386. ZPP, a niti su nižestupanjske presude zasnovane na pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Odlukom tuženika od 1. travnja 1997. godine o otkazu ugovora o radu, tužiteljici prestaje radni odnos iz razloga što poslove svog radnog mjesta prodavača tehničke robe ne obavlja dovoljno kvalitetno (čl. 106. st. 1. alineja 2. Zakona o radu - "Narodne novine", broj 38/95, 54/95 i 65/95 – dalje ZR).

U dokaznom postupku sud je saslušao svjedoke, koji su radili s tužiteljicom u trgovini kod tuženika i vidjeli da tužiteljica, svojim odnosom prema kupcima i robi, nema sposobnosti za prodaju tehničke robe. Stoga je sud utvrdio da je tuženik imao opravdani razlog za otkaz ugovora o radu iz čl. 106. st. 1. alineja 2. ZR, pa je na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kad je odbio tužbeni zahtjev za utvrđenje da je taj otkaz nedopušten.

Suprotno navodima revizije, sposobnost zaposlenika da uredno izvršava obveze iz radnog odnosa može ocijeniti poslodavac i osobe koje rade sa zaposlenikom. Tužiteljica, naime, nije dobila otkaz ugovora o radu, kako se to želi prikazati u reviziji, zbog neke svoje trajne osobine (posljedice bolesti i sl.), pa da bi trebalo stručno mišljenje institucije ili liječnika, već je dobila otkaz zbog toga što nema potrebno znanje i sposobnost za obavljanje posla prodavača tehničke robe.

Prigovor tužiteljice, kojeg ponavlja i u reviziji, da njeni roditelji nisu bili uključeni u postupak otkazivanja radnog odnosa, s obzirom na njenu maloljetnost (17 godina), niži sudovi su pravilno ocijenili da je odobrenje roditelja za zaposlenje tužiteljice bilo očito, obzirom da je nesmetano bila u radnom odnosu kod tuženika od 15. srpnja 1996. do 30. travnja 1997. godine.

Prema tome, tužiteljica je u smislu odredbe čl. 15. ZR mogla poduzimati sve pravne radnje u svezi ispunjenja prava i obveza iz ugovora o radu.

Prigovor da tuženik nije tužiteljicu pokušao zaposliti na drugim poslovima tužiteljica nije ovlaštena prvi put isticati tek u reviziji.

Zbog toga što nisu ostvareni razlozi za reviziju na koje podnositeljica upućuje u reviziji, kao ni razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je odbiti reviziju tužiteljice kao neosnovanu temeljem odredbe čl. 393. ZPP.

U Zagrebu, 15. listopada 2002. godine

Predsjednik vijeća:

Stanko Hautz, v.r.