Revr-1429/2013-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 1429/13-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan, predsjednice vijeća te Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Branka Medančića člana vijeća i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice S. P. iz S., koju zastupa punomoćnik M. K., odvjetnik u S., protiv prvotuženika D. d.d., S., drugotuženika H., Z., trećetužene A. T. iz S., i četvrtotuženika B. M. iz S., radi isplate, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžx-419/12 od 28. svibnja 2012., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-2149/04 od 19. listopada 2010., u sjednici održanoj 31. svibnja 2016.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužiteljice S. P. protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžx- 419/12 od 28. svibnja 2012. odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-2149/04 od 19. listopada 2010. obijen je tužbeni zahtjev kojim je tužiteljica zatražila da joj tuženici solidarno na ime neisplaćenih plaća za razdoblje od siječnja 2001. do prosinca 2003. isplate 156.202,20 kuna sa zateznom kamatom od dospijeća svakog mjesečnog iznosa pa do isplate i na ime otpremnine zbog otkaza ugovora o radu isplate iznos 68.043,90 kuna s pripadajućom zateznom kamatom te troškove parničnog postupka.

Presudom Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžx-419/12 od 28. svibnja 2012. odbijena je žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-2149/04 od 19. listopada 2010.

Protiv drugostupanjske presude tužiteljica je podnijela reviziju iz čl. 382. st. 1. t. 1. i čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti na ponovno suđenje prvostupanjskom ili drugostupanjskom sudu ili preinačiti drugostupanjsku presudu i prihvatiti tužbeni zahtjev te naložiti tuženicima da joj nadoknade trošak sastava revizije u iznosu 4.687,50 kuna.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija je neosnovana.

Odredbom čl. 382. st. 1. t. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/88 i 57/11- dalje: ZPP) koji se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 57/11) primjenjuje u ovom postupku propisano je da stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kuna.

Obzirom da je predmet spora u ovoj pravnoj stvari zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa 156.202,20 kuna na ime neisplaćenih plaća i iznosa 68.043,90 kuna na ime otpremnine u konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke za podnošenje revizije iz čl. 382. st. 2. ZPP- a, koja se može podnijeti samo u slučajevima u kojima stranke reviziju ne mogu podnijeti prema odredbi st. 1. toga članka.

Zbog navedenog revizija tužiteljice je razmatrana samo u smislu odredbe čl. 382. st. 1. t. 1. ZPP.

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP-a revizijski sud ispitao je pobijanu drugostupanjsku presudu samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Suprotno tvrdnji revidentice, pobijana presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a), s jasnim razlozima o žalbenim navodima koji su od odlučnog značaja, pa kako je njome drugostupanjski sud odgovorio na sve žalbene navode relevantne za odluku o predmetu spora, nije ostvarena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a.

Drugostupanjski sud je ocijenio odlučne i provedene dokaze u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a, pa nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a.

Navodi tužiteljice u reviziji u biti su samo prigovori činjenične naravi kojima iznosi svoju ocjenu provedenih dokaza - koja je različita od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, te stavove o načinu odlučivanja o tužbenom zahtjevu (budući prema njezinom shvaćanju sudovi nisu pravilno ocijenili provedene dokaze), a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (argument iz odredbi čl. 385. ZPP-a), te navode ne može razmatrati ni ovaj sud. Valja pritom imati na umu da je pravo na ocjenu provedenih dokaza pridržano za prvostupanjski sud (čl. 8. ZPP-a), kojemu pripada i ovlast (čl. 304. ZPP-a) odlučivanja o trenutku u kojemu je predmet spora dovoljno raspravljen da se o njemu može donijeti valjana odluka, odnosno ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa postupanjem prema toj ovlasti i time što provedene dokaze nije ocijenio sukladno shvaćanju tužiteljice, drugostupanjski sud nije ostvario povredu na koju se revizijom ukazuje.

Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava. Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad tu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu neisplaćenih plaća za razdoblje od 1. siječnja 2011. do zaključno 31. prosinca 2003. u ukupnom iznosu 156.202,20 kuna i zahtjev za isplatu otpremnine u iznosu 68.043,90 kuna sve s pripadajućom zateznom kamatom.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

- da je poduzeće D. S. d.d. rješenjem Trgovačkog suda u Splitu od 13. studenoga 1991. podijeljeno na devet novih poduzeća, među kojima je i poduzeće D. - V. d.d.,

- da je nakon podjele poduzeća D. S. d.d. u društvenom poduzeću D. s.p.o. ostalo udruženo više dioničkih društava u društvenom vlasništvu s posebnom odgovornošću i društvenih poduzeća,

- da je prvotuženik D. d.d. S. kao samostalna pravna osoba i slijednik D. s.p.o. (a ne D. S. d.d.) osnovana na temelju rješenja Trgovačkog suda u Splitu broj Fi-4480/94 od 27. svibnja 1994.,

- da je Hrvatski fond za privatizaciju 1993. dao suglasnost za pretvorbu D. s.p.o. u dioničko društvo D. d.d.,

- da je odlukom Upravnog odbora prvotuženika od 17. lipnja 1994. on naložio društvima - kćerima, među kojima i društvu D. - V. d.d., da prihod od najamnine po svim osnovama distribuiraju na njegov žiro-račun odakle bi se trebala vršiti prioritetna plaćanja prema uputama Upravnog odbora,

- da je odlukom Upravnog odbora prvotuženika od 24. lipnja 1994. određeno da će se nakon naprijed navedene centralizacije novčanih sredstava na razini prvotuženika (distribuiranih od društava - kćeri po odluci Upravnog odbora od 17. lipnja 1994.) plaće isplaćivati po prioritetu: isplata zaostalih plaća društvima - kćerima i isplata redovnih plaća tim društvima,

- da je tužiteljica bila u radnom odnosu kod poslodavca D. - V. d.d., kada joj je 30. prosinca 2003. zbog otvaranja stečajnog postupka nad tim društvom otkazan ugovor o radu,

- da u spornom razdoblju tužiteljica nije bila djelatnik D. d.d.

- da D. d.d. nije preuzela dug D. - V. d.d. kao poslodavca tužiteljice,

- da je Fond za razvoj i zapošljavanje isplatio tužiteljici otpremninu.

Na temelju takvih utvrđenja nižestupanjski sudovi odbili su tužbeni zahtjev ocijenivši da tužiteljica nije bila u radnom odnosu kod D. d.d. kao i da D. d.d. nije preuzela dug D.-V. d.d. Zbog navedenog sudovi su utvrdili da prvotuženik D. d.d. nije bio dužan tužiteljici isplatiti plaće za utuženo razdoblje, pa da stoga nisu ispunjene pretpostavke za naknadu štete primjenom odredbi čl. 10. st. 2. i 3. Zakona o trgovačkim društvima ( Narodne novine, broj: broj 111/93, 34/99, 121/99 - vjerodostojno tumačenje čl. 2., 7. i 8. ZID Zakona („Narodne novine“, broj 34/99, 52/00, 118/03, 107/07 i 146/08 - dalje: ZTD ). Isto tako sudovi su utvrdili da nisu ispunjene pretpostavke za primjenu odredbi čl. 494. st. 4., čl. 501. i čl. 502. st. 4. ZTD, kao ni primjenu odredbi čl. 12., 13, 16., 17., 18., 210. i 452. Zakona o obveznom odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01), koji se u konkretnom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 1163. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05 i 41/08 – dalje: ZOO) za prihvaćanje tužbenog zahtjeva radi naknade štete, jer tužiteljica u tužbi kao ni u postupku nije navela okolnosti iz kojih bi proizlazila njihova odgovornost. U odnosu na otpremninu tužbeni zahtjev je odbijen jer je tužiteljici otpremninu isplatio Fond za razvoj i zapošljavanje 2004. godine na temelju Zakona o osiguranju potraživanja radnika u slučaju stečaja poslodavca („Narodne novine“ broj 114/03).

Tužiteljica zahtjev za isplatu temelji na tvrdnji o postupanju prvotuženika protivno odredbi čl. 10. st. 3. ZTD, a u reviziji tvrdi da je navedena odredba pogrešno primijenjena.

Međutim, da bi prema odredbi čl. 10. st. 3. ZTD-a član društva, ovdje prvotuženik, odgovarao za obveze društva čiji je član, bilo bi potrebno utvrditi da je u konkretnom slučaju svojim radnjama i odlukama zloupotrijebio okolnost da kao član društva ne odgovara za obveze društva te da posljedično poslodavac nije bio u mogućnosti zbog takve zloupotrebe vladajućeg društva odnosno članova uprave vladajućeg društva ispunjavati svoje obveze prema tužiteljici.

Slijedom toga, a kako to ne proizlazi iz konkretnih (utvrđenih) činjenica, odnosno kako tužiteljica nije dokazala da je prvotuženik izbjegavao prema njoj ispunjavati svoje obveze, prvotuženik se ne može teretiti ni da je zloupotrebljavao okolnost da kao član društva ne odgovara za obveze društva u smislu odredbe čl. 10. st. 3. ZTD-a. Stoga ne postoji ni obveza prvotuženika da na temelju te zakonske odredbe isplati tužiteljici plaću za utuženo razdoblje i druga potraživanja iz radnog odnosa.

Pritom okolnost što je prvotuženik u postupku pretvorbe preuzeo imovinu društava - kćeri, odnosno okolnost što je imao udio u kapitalu i upravljanju poslovima i financijama poslodavca tužiteljice sama po sebi ne upućuje nužno na zaključak da je zloupotrebljavao prava (imajući na umu da zloupotreba postoji kad se član društva koristi društvom kako bi postigli ciljeve koji su inače zabranjeni) ili da nije postupao u skladu s odredbama čl. 12., 13., 16., 17. i 18. ZOO.

Na takav zaključak ne upućuje ni to što je odlukom Upravnog odbora prvotuženika od 17. lipnja 1994. prvotuženik naložio i društvu D. - V. d.d. da prihod od najamnine po svim osnovama distribuira na žiro-račun prvotuženika odakle bi se trebala vršiti prioritetna plaćanja prema uputama Upravnog odbora, kao ni to što je odlukom Upravnog odbora prvotuženika od 24. lipnja 1994. određeno da će se nakon takve centralizacije novčanih sredstava na razini prvotuženika (distribuiranih od društava kćeri po odluci Upravnog odbora od 17. lipnja 1994.) prvo isplaćivati zaostale plaće društvima - kćerima i potom redovne plaće, a sve budući nije dokazano da to iz tih novčanih sredstava nije činio.

Nadalje, prvotuženik nije pravni slijednik poduzeća „D. S.“ d.d. koje je odlukom o podjeli poduzeća iz 1991. podijeljeno na devet poduzeća, među kojima je i poduzeće „D. - V.“ d.d. - u kojemu je tužiteljica radila, a budući je nastao (osnovana) nakon pretvorbe „D.“ s.p.o. nije postojala obveza prvotuženika za isplatu plaće tužiteljici.

Konkretno, obzirom da tužiteljica u utuženom razdoblju nije bila u radnom odnosu kod prvotuženika, već kod D. - V. d.d. S. te obzirom da tuženik D. d.d. S. nije preuzeo radnike D. V. d.d., tužiteljica nije bila u građanskopravnom odnosu s prvotuženikom - pa od nje ne može tražiti isplatu plaće i otpremnine.

Pravilno su nižestupanjski sudovi zaključili da iz činjenica koje je navela tužiteljica i na kojima temelji tužbeni zahtjev u odnosu na Hrvatski fond za privatizaciju i članove uprave prvotuženika, trećetuženu A. T. i četvrtotuženog B. M., ne proizlazi odgovornost tih tuženika za naknadu štete zbog neisplaćenih plaća primjenom odredbi čl. 494. st. 4., čl. 501. i čl. 502. st. 4. ZTD, kao niti na temelju općih propisa za naknadu štete sadržanih u Zakonu o obveznim odnosima.

Iz navedenih je razloga valjalo na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a reviziju tužiteljice kao neosnovanu odbiti i odlučiti kao u izreci ove presude.

Zagreb, 31. svibnja 2016.

Predsjednica vijeća

Katarina Buljan, v. r.