Legislator Case Law & Legislation
Revr-904/2010-2 AI generated

Croatian Supreme Court dismisses appeal on unpaid wages and rejects cost calculation appeal as inadmissible.

Case Number Revr-904/2010-2
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Dismissed

Legislator summary

AI generated

The Supreme Court of Croatia dismissed the appeals from both the plaintiff and the defendant regarding unpaid wages and procedural costs. The court held that a 2004 settlement agreement only adjusted the salary base rather than amending the protective clause requiring a minimum 55% of the average wage, thus confirming the lower court's finding of non-payment. Additionally, the appeal concerning the calculation of litigation costs based on the value of the case at the time of specific actions was rejected as inadmissible because it did not constitute a significant legal issue requiring uniform application of the law.

Legislator headnote

AI generated

Čl. 48. st. 2. i 3. KUP; Čl. 382. st. 2. i 392. st. 2. ZPP: A settlement agreement adjusting the salary base does not amend the protective clause requiring a minimum wage percentage, and cost calculation appeals based on the value of the case at the time of specific actions are inadmissible if they do not constitute a significant legal issue for uniform law application.

Keywords

AI generated
protective clause application salary base adjustment litigation cost calculation inadmissible appeal uniform law application minimum wage percentage settlement agreement effect

Cited Legislation

AI generated
Čl. 48. st. 2. KUP
Čl. 48. st. 3. KUP
Čl. 382. st. 2. ZPP-a
Zbog toga nisu ispunjene pretpostavke u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a, jer se pitanje koje revident navodi u reviziji ne može smatrati važnim pravnim pitanjem za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.
Čl. 392. st. 2. ZPP-a
Čl. 393. ZPP-a

Cited Case Law

AI generated
Revt-35/04-2 od 14. lipnja 2005.

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

Broj: Revr 904/10-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića, predsjednika vijeća, Vlatke Potočnjak-Radej, Jasne Guštek, mr. sc. Jadranka Juga i Gordane Jalšovečki, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. L. iz K. I., kojeg zastupa punomoćnik D. R., odvjetnik iz Z., protiv tuženika Grada Zagreba, Z., koga zastupa punomoćnica V. P., odvjetnica u Odvjetničkom društvu P., R., L. i p. iz Z., radi isplate, odlučujući o revizijama tužitelja i tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gžr-2381/08-2 od 25. kolovoza 2009., kojom je djelomično preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pr-20298/04-25 od 3. srpnja 2008., u sjednici održanoj 21. srpnja 2010.,

p r e s u d i o j e :

Odbijaju se revizije tužitelja i tuženika kao neosnovane.

r i j e š i o j e:

Odbacuje se revizija tuženika u odnosu na pravno pitanje koje se odnosi na troškove parničnog postupka kao nedopuštena.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 46.798,50 kn (toč. I. izreke).

Pod toč. II. izreke naloženo je tužitelju da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 9.435,00 kn.

Drugostupanjskom presudom suđeno je:

„I. Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-20298/04 od dana 3. srpnja 2008. godine u stavku I. izreke u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 33.997,26 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim:

- na iznos od 561,04 kn od 10. listopada 2001. godine do isplate,

- na iznos od 276,80 kn od 10. studenog 2001. godine do isplate,

- na iznos od 607,68 kn od 10. prosinca 2001. godine do isplate,

- na iznos od 1.079,36 kn od 10. siječnja 2002. godine do isplate,

- na iznos od 744,96 kn od 10. veljače 2002. godine do isplate,

- na iznos od 696,56 kn od 10. ožujka 2002. godine do isplate,

- na iznos od 546,96 kn od 10. travnja 2002. godine do isplate,

- na iznos od 885,76 kn od 10. svibnja 2002. godine do isplate,

- na iznos od 1.252,72 kn od 10. lipnja 2002. godine do isplate,

- na iznos od 1.304,64 kn od 10. srpnja 2002. godine do isplate,

- na iznos od 1.287,54 kn od 10. kolovoza 2002. godine do isplate,

- na iznos od 1.158,84 kn od 10. rujna 2002. godine do isplate,

- na iznos od 1.029,15 kn od 10. listopada 2002. godine do isplate,

- na iznos od 979,06 kn od 10. studenog 2002. godine do isplate,

- na iznos od 1.137,06 kn od 10. prosinca 2002. godine do isplate,

- na iznos od 1.930,05 kn od 10. siječnja 2003. godine do isplate,

- na iznos od 1.322,90 kn od 10. veljače 2003. godine do isplate,

- na iznos od 1.322,90 kn od 10. ožujka 2003. godine do isplate,

- na iznos od 1.207,35 kn od 10. travnja 2003. godine do isplate,

- na iznos od 1.475,64 kn od 10. svibnja 2003. godine do isplate,

- na iznos od 1.719,18 kn od 10. lipnja 2003. godine do isplate,

- na iznos od 1.616,22 kn od 10. srpnja 2003. godine do isplate,

- na iznos od 1.777,59 kn od 10. kolovoza 2003. godine do isplate,

- na iznos od 1.611,27 kn od 10. rujna 2003. godine do isplate,

- na iznos od 1.149,93 kn od 10. listopada 2003. godine do isplate,

- na iznos od 1.448,91 kn od 10. studenog 2003. godine do isplate,

- na iznos od 1.739,97 kn od 10. prosinca 2003. godine do isplate,

- na iznos od 2.218,05 kn od 10. siječnja 2004. godine do isplate.

II. Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja te se potvrđuje ista presuda u stavku II. izreke u dijelu u kom je naloženo tužitelju nadoknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 3.851,49 kn.

III. Preinačava se ista presuda u stavku II. izreke u dijelu u kom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 12.801,24 kn zajedno sa zateznim kamatama tekućim:

- na iznos od 1.549,17 kn od 10. veljače 2004. godine do isplate,

- na iznos od 1.288,80 kn od 10. ožujka 2004. godine do isplate,

- na iznos od 1.165,05 kn od 10. travnja 2004. godine do isplate,

- na iznos od 2.006,55 kn od 10. svibnja 2004. godine do isplate,

- na iznos od 1.535,31 kn od 10. lipnja 2004. godine do isplate,

- na iznos od 1.786,77 kn od 10. srpnja 2004. godine do isplate,

- na iznos od 1.791,72 kn od 10. kolovoza 2004. godine do isplate,

- na iznos od 1.677,87 kn od 10. rujna 2004. godine do isplate,

te se sudi:

Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 12.801,24 kn zajedno sa zateznim kamatama tekućim:

- na iznos od 1.549,17 kn od 10. veljače 2004. godine do isplate,

- na iznos od 1.288,80 kn od 10. ožujka 2004. godine do isplate,

- na iznos od 1.165,05 kn od 10. travnja 2004. godine do isplate,

- na iznos od 2.006,55 kn od 10. svibnja 2004. godine do isplate,

- na iznos od 1.535,31 kn od 10. lipnja 2004. godine do isplate,

- na iznos od 1.786,77 kn od 10. srpnja 2004. godine do isplate,

- na iznos od 1.791,72 kn od 10. kolovoza 2004. godine do isplate,

- na iznos od 1.677,87 kn od 10. rujna 2004. godine do isplate,

po kamatnoj stopi za razdoblje do 1. siječnja 2008. godine koja je bila određena čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a za razdoblje od 1. siječnja 2008. godine pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena i to sve u roku od 8 dana.

IV. Preinačuje se ista presuda u dijelu u kom je prihvaćen zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška preko iznosa od 3.851,49 kn do iznosa od 9.435,00 kn (za iznos od 5.583,51 kn) te se sudi:

Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u iznosu od 5.583,51 kn.

V. Nalaže se tuženiku u roku od 8 dana nadoknaditi tužitelju trošak žalbenog postupka u iznosu od 417,08 kn.“

Protiv drugostupanjske presude reviziju su podnijele obje parnične stranke svaka u dijelu u kojem nije uspjela, a pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08 i 123/08 – dalje: ZPP) zbog pravnih pitanja koje smatraju važnim za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana, a koje se odnose na tumačenje i primjenu čl. 48. Kolektivnog ugovora za zaposlene u Gradskoj upravi Grada Zagreba (dalje: KU/99.), koji se ukazuje spornim, i o kojim ovisi odluka u predmetnom sporu.

Tužitelj je podnio reviziju koja se svodi na konkretno pravno pitanje:

Je li tužitelju pripada pravo na isplatu razlike plaće za utuženo razdoblje, a prema odredbi čl. 48. Kolektivnog ugovora kojeg su 1. lipnja 1999. sklopili Grad Zagreb i Sindikat državnih i lokalnih službenika i namještenika Republike Hrvatske (dalje: Sindikat)?

Tuženik je podnio reviziju zbog dva materijalnopravna pitanja i to:

1. je li Sporazumom postignutim u postupku mirenja od 10. ožujka 2004. u vezi usklađivanja osnovice i stalnog dodatka na plaću stavljena izvan snage odredba čl. 48. KU/99,

2. u pogledu troškova parničnog postupka sukladno vrijednosti predmeta spora u vrijeme poduzimanja pojedinih parničnih radnji.

Tužitelj je predložio da revizijski sud preinači pobijanu presudu i u cijelosti prihvati tužbeni zahtjev, a tuženik da se tužbeni zahtjev odbije u cijelosti, a podredno da se ukinu obje nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Revizije tužitelja i tuženika nisu osnovane u odnosu na glavno potraživanje, a revizija tuženika djelomično nije dopuštena (u dijelu koji se odnosi na trošak parničnog postupka).

Prema odredbi čl. 392.a st. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 84/08) revizijski sud ispitao je pobijanu presudu u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana zbog kojeg je podnesena.

U revizijskom stadiju postupka sporno je između stranaka je li tuženik u cijelosti isplatio plaću tužitelju u skladu s čl. 48. KU.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

- da je od 1. lipnja 1999. na snazi KU sklopljen između tuženika kao poslodavca i Sindikata,

- da je tužitelj prema odredbi čl. 48. st. 3. KU do prvog usklađivanja osnovice plaće i stalnog dodatka na plaću primao plaću prema osnovama i mjerilima koja su vrijedila na dan stupanja na snagu KU,

- da je u postupku mirenja između tuženika i Sindikata Zaključkom 10. ožujka 2004. između ostalog povećana od 1. siječnja 2004. osnovica za obračun plaće u iznosu od 5,8%,

- da tužitelju nakon 1. siječnja 2004. nije isplaćivana plaća sukladno čl. 48. st. 2. KU, odnosno uz primjenu zaštitne klauzule iste odredbe KU.

Sud drugog stupnja temelji svoju odluku na stajalištu da je tužitelju do prvog usklađenja osnovice i dodatka na plaću (1. siječnja 2004.) pripadala plaća koja je isplaćivana prema osnovama i mjerilima koja su vrijedila na dan sklapanja KU, a u skladu sa čl. 48. st. 3. KU i koju plaću je tužitelj primao, dok se nakon 1. siječnja 2004., sukladno čl. 48. st. 2. KU, primjenjuje zaštitna klauzula prema kojoj tužitelju pripada plaća sukladno zaključku od 10. ožujka 2004,. ali ne manja od one predviđene zaštitnom klauzulom iz čl. 48. st. 2. KU. Budući da je tužitelj za razdoblje do 1. siječnja 2004. primao plaću prema osnovama i mjerilima koja su vrijedila na dan stupanja na snagu KU, drugostupanjski sud je potvrdio prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev na ime potraživanja razlike plaće do 1. siječnja 2004. u iznosu od 33.997,26 kn, a u pravilnoj primjeni materijalnog prava temeljem odredbe čl. 373. st. 3. ZPP preinačio prvostupanjsku presudu u dijelu kojim je odbijen dio tužbenog zahtjeva za iznos od 12.801,24 kn, te isti iznos dosudio tužitelju.

Tužitelj u reviziji navodi da sud drugog stupnja i za razdoblje od potpisivanja i sklapanja KU trebali uzeti u obzir i primijeniti odredbu čl. 48. st. 2. KU, a ne svoju odluku temeljiti na odredbi čl. 48. st. 3. KU.

Suprotno takvim tvrdnjama tužitelja pravilno je drugostupanjski sud primijenio odredbu čl. 48. KU koja glasi:

„Osnovna je plaća zbroj umnoška osnovice i koeficijenta karakteristične skupine poslova i zadaća u koju je razvrstano radno mjesto na koje je zaposlenik raspoređen, stalnog dodatka i dodatka na staž.

Ugovorne strane su sporazumne da osnovica i stalni dodatak zaposlenika ne mogu iznositi manje od 55% prosječne mjesečne plaće po zaposleniku u gospodarstvu Grada Zagreba u mjesecu koji prethodi mjesecu na koji se plaća odnosi prema zadnjem podatku Gradskog zavoda za planiranje, razvoja grada i zaštitu okoliša, Odjela za statistiku.

Ugovorne su strane sporazumne da se zaposlenicima u upravnim tijelima plaća isplaćuje od dana sklapanja ovog ugovora do prvog usklađivanja osnovice i stalnog dodatka koja je isplaćivana prema osnovama i mjerilima koja su vrijedila na dan sklapanja tog ugovora.

Ugovorne su strane sporazumne da će, prije usklađivanja Prijedloga proračuna za slijedeću godinu, pregovarati o usklađivanju osnovice i stalnog dodatka iz st. 2. ovog članka.“

Ovaj sud u cijelosti prihvaća stajalište drugostupanjskog suda da je u skladu s odredbom čl. 48. st. 3. KU za razdoblje do prvog usklađenja osnovice i dodatka na plaću tužitelju pripadala plaća prema osnovama i mjerilima koja su vrijedila na dan sklapanja KU. Tužitelju je sukladno tome i isplaćivana plaća, a odredba čl. 48. st. 2. KU primjenjuje se kao zaštitna klauzula samo za ubuduće, odnosno nakon prvog usklađivanja osnovice i stalnog dodatka (čl. 48. st. 4. KU). Da su potpisnici KU htjeli primjenu čl. 48. st. 2. KU odmah od trenutka potpisa KU, tada ne bi na taj način formulirali odredbu čl. 48. st. 3. KU, u kojoj se jasno navodi da se zaposlenicima od dana sklapanja KU do prvog usklađenja osnovice i stalnog dodatka isplaćuje plaća koju su do tada zaposlenici primali i prema osnovama i mjerilima koja su vrijedila do potpisivanja KU. Neosnovan je prigovor tužitelja da i KU od 11. travnja 1997. u čl. 47. sadrži istu odredbu po kojoj osnovica i stalni dodatak ne mogu iznositi manje od 55% prosječne mjesečne plaće pa da se u trenutku potpisivanja KU/99 primjenjuje odredba čl. 48. st. tog KU.

Naime, na isti način treba tumačiti i odredbu čl. 47. KU/97 tj., da ona nije bila u primjeni sve do sklapanja KU/99, jer do tada nije bilo niti usklađivanja osnovice i stalnog dodatka sukladno čl. 47. st. 4. KU/97. Prema stajalištu ovog suda ne radi se o tumačenju na štetu radnika, jer je volja potpisnika KU bila da se sporna zaštitna klauzula ne primjenjuje u trenutku sklapanja i potpisivanja KU. Kod toga treba napomenuti da je odredbom čl. 48. st. 4. KU/99 (isto i čl. 47. st. 4. KU/97), predviđeno pregovaranje o usklađivanju osnovice i stalnog dodatka iz st. 2. čl. 48. KU prije usklađivanja proračuna za sljedeću godinu. To što do 2004. nije došlo do pregovora o takvom usklađenju ne utječe na drugačiji zaključak u vezi primjene čl. 48. st. 2. KU.

Stoga revizija tužitelja nije osnovana, jer se zaštitna klauzula iz čl. 48. st. 2. KU primjenjuje tek nakon prvog usklađenja osnovica plaće i dodatka na plaću, a što je u konkretnom slučaju uslijedilo 1. siječnja 2004.

U odnosu na reviziju tuženika sporno je, je li zaključak sa sastanka od 10. ožujka 2004. u postupku mirenja imao za cilj samo korekciju osnovice, ili je imao značenje izmjene čl. 48. KU, a u smislu čl. 206. st. 2. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03, 30/04 i 134/04 – dalje: ZR).

Ovaj sud u cijelosti prihvaća stajalište nižestupanjskih sudova da Zaključkom od 10. ožujka 2004. u postupku mirenja nije izmijenjen čl. 48. KU, već je istim izvršeno samo usklađivanje osnovice i dodatka na plaću u smislu čl. 48. st. 3. KU, a samim time došlo je i do primjene zaštitne klauzule iz čl. 48. st. 2. KU, prema kojoj se tuženik obvezao isplaćivati plaću po osnovici koja ne može biti manja od 55% prosječne mjesečne plaće po zaposleniku u gospodarstvu Grada Zagreba u mjesecu koji prethodi mjesec na kojeg se plaća odnosi. Zbog toga je tuženik u razdoblju nakon povećanja osnovice i dodatka na plaću bio dužan isplatiti tužitelju plaću po osnovici najmanje 55% prosječne mjesečne plaće po zaposleniku u gospodarstvu grada u mjesecu koji prethodi mjesecu na koji se plaća odnosi. Neprihvatljivo je stajalište tuženika da bi navedenim zaključkom došlo do izmjene cijelog čl. 48. KU, odnosno da je tim zaključkom derogirana i primjena odredbe čl. 48. st. 2. KU.

Drugo pravno pitanje koje iznosi tuženik u reviziji tiče se odluke o troškovima postupka, konkretno obračuna troškova parničnog postupka prema vrijednosti predmeta spora u vrijeme poduzimanja pojedinih parničnih radnji. To pravno pitanje tuženik obrazlaže time da odluka nije utemeljena na pravnom shvaćanju koje je već zauzeo revizijski sud (Revt- 35/04-2 od 14. lipnja 2005.), a prema kojem kod odlučivanja o naknadi parničnog troška je mjerodavna vrijednost predmeta spora u vrijeme poduzimanja pojedine parnične radnje.

Ovaj sud, međutim ne nalazi da bi drugostupanjski sud odlučujući o troškovima postupka zauzeo suprotno stajalište, odnosno stajalište koje nije podudarno s navedenim stajalištem revizijskog suda. Okolnost da je prema mišljenju tuženika obračun troškova pogrešno izvršen, nije od utjecaja na podudarnost pravnog shvaćanja u naprijed izloženom smislu.

Zbog toga nisu ispunjene pretpostavke u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a, jer se pitanje koje revident navodi u reviziji ne može smatrati važnim pravnim pitanjem za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.

Slijedom navedenog, a na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a valjalo je reviziju tužitelja i tuženika odbiti kao neosnovanu u odnosu na glavno potraživanje, a reviziju tuženika u odnosu na pravno pitanje koje se odnosi na obračun troškova parničnog postupka sukladno vrijednosti predmeta spora koje je vrijedilo u trenutku poduzimanja pojedinačnih parničnih radnji na temelju odredbe čl. 392. st. 2. ZPP-a odbaciti kao nedopuštenu.

U Zagrebu, 21. srpnja 2010.

Predsjednik vijeća:

Ivan Mikšić, v.r.