Revr-521/2011-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revr 521/11-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Gordane Matasić-Špoljarić članice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Branka Medančića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja P. U. iz Z., zastupanog po punomoćniku A. G., odvjetniku u Z., protiv tuženika I. d.d., Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gžr-1955/10 od 30. studenoga 2010. kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. Pr-137/10-48 od 1. srpnja 2010., u sjednici vijeća održanoj 18. rujna 2012.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev radi isplate iznosa 136.085,07 kn sa zateznom kamatom koja teče od 12. listopada 2000. do isplate (toč. I) kao i zahtjev tužitelja na naknadu parničnog troška (toč. II).

Drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska presuda.

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačiti nižestupanjske presude i prihvatiti tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija je neosnovana.

Prema odredbi čl. 392. a. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 - dalje: ZPP) koje odredbe se u ovom postupku primjenjuju na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u vezi sa čl. 36. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 57/11) u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ovoga Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 8. ovoga Zakona.

Nižestupanjski sudovi nisu počinili bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 8. ZPP.

Suprotno tvrdnji tužitelja, pobijana presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a), s jasnim razlozima o žalbenim navodima koji su od odlučnog značaja, pa kako je njome drugostupanjski sud odgovorio na sve žalbene navode relevantne za odluku o predmetu spora, nije ostvarena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a.

Navodi tužitelja kojima u reviziji obrazlaže bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP u biti su prigovori činjenične naravi kojima iznosi svoju ocjenu provedenih dokaza - koja je različita od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, te stavove o načinu odlučivanja o tužbenom zahtjevu (budući prema njegovom shvaćanju sudovi nisu pravilno ocijenili provedene dokaze), a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (argument iz odredbi čl. 385. ZPP-a), te navode ne može razmatrati ni ovaj sud.

Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, jer pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad tu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

Predmet spora je isplata iznosa 136.085,07 kn koji iznos predstavlja razliku između dosuđene plaće za razdoblje od 1. rujna 2000. do 12. listopada 2000. u iznosu 79.726,28. kn i plaće koja tužitelju pripada od 12. listopada 2000. pa do isteka tri mjeseca od otkaza ugovora o radu u inozemstvu, a na temelju odredbe čl. 15. st. 2. u vezi sa čl. 7. Ugovora o radu u inozemstvu od 30. prosinca 1998.

U postupku je utvrđeno:

- da su stranke sklopile Ugovor o radu u inozemstvu (dalje: Ugovor) 30. prosinca 1998. na rok od dvije godine za neto plaću u iznosu 9.900 $, za radno mjesto direktora Predstavništva tuženika u M.,

- da je Odlukom tuženika od 24. kolovoza 2000. tužitelj razriješen dužnosti direktora Predstavništva I. u M. time za je direktorom imenovan I. S. od 1. rujna 2000.,

- da je Odlukom tuženika od 29. kolovoza 2000. dopunjena Odluka od 24. kolovoza 2000. tako što će I. ponuditi tužitelju sklapanje ugovora o radu za obavljanje poslova savjetnika I u uredu izvršnog direktora za istraživanje i proizvodnju nafte i plina počevši od 1. rujna 2000., te se obvezuje naknaditi tužitelju troškove selidbe iz M., kao i isplatiti plaću na način utvrđen u st. 2. čl. 15. navedenog Ugovora,

- da su stranke sklopile Ugovor o radu br. 163507-1 za poslove pomoćnika izvršnog direktora,

- da je tužitelj dostavio Izjavu 8. rujna 2000. u kojoj navodi da prema dogovoru nakon korištenja godišnjeg odmora moli sporazumni prekid Ugovora o radu, te da je Ugovor o radu sporazumno raskinut s danom 12. listopada 2000.

Polazeći od naprijed navedenih utvrđenja nižestupanjski sudovi odbili su tužbeni zahtjev uz zaključak da je pravo tužitelja iz čl. 15. st. 2. u vezi sa čl. 7. Ugovora bilo uvjetovano na način da tužitelj nakon razrješenja s dužnosti direktora predstavništva tuženika u M. prihvati ponuđene poslove u tuzemstvu te ih obavlja najmanje tri mjeseca, pa kako navedeni uvjet nije ostvaren, nema ni obveze tuženika za isplatu na temelju navedene odredbe Ugovora.

Isto tako nižestupanjski sudovi zaključili su da iz provedenih dokaza ne proizlazi da su stranke sklopile sporazum o isplati tri mjesečne plaće od po 9.900 $.

Naime, prema shvaćanju nižestupanjskih sudova prijedlog za uređenje financijskih odnosa od 9. ožujka 2001. kojega su potpisali tužitelj i direktor predstavništva u M. I. S. ne obvezuje tuženika, jer I. S. nije ovlašteni zastupnik tuženika, a osobe ovlaštene za zastupanje tuženika taj prijedlog nisu potpisale niti dale suglasnost za sklapanje sporazuma.

U ovom postupku i dalje je sporno je li tuženik u ispunjenju obveze iz čl. 15. st. 2. Ugovora dužan tužitelju isplatiti 136.320.79 kn.

Prema odredbi čl. 17. st. 1. Zakona o obveznom odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01), koji se u konkretnom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 1163. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 i 41/08 - dalje: ZOO) sudionici u obveznom odnosu dužni su izvršiti svoju obvezu i odgovorni su za njezino ispunjenje.

Prema odredbi čl. 15. st. 1. i 2. Ugovora po isteku mandata za obavljanje poslova iz čl. 4. odnosno u slučaju otkaza ovog ugovora iz razloga navedenih u čl. 14., zaposlenik se ima pravo vratiti u Inu na radno mjesto koje odgovara njegovom stupnju stručne spreme, sukladno potrebama poslodavca. U slučaju iz st. 1. ovog članka zaposlenik tri mjeseca zadržava pravo iz čl. 7. ovog Ugovora.

Člankom 7. Ugovora ugovorena je neto plaća u iznosu 9.900$.

Polazeći od navedenih odredbi Ugovora na kojima tužitelj temelji svoj zahtjev i prema shvaćanju ovog revizijskog suda pravilno su nižestupanjski sudovi odbili tužbeni zahtjev. Naime, prema odredbi čl. 15. st. 1. i 2. Ugovora pretpostavka za isplatu plaće ugovorene u čl. 7. Ugovora je da se zaposlenik nakon otkaza Ugovora vrati na rad u I..

Tužitelj je Odlukom tuženika razriješen dužnosti direktora Predstavništva u M. s danom 31. kolovoza 2000., te se vratio na rad kod tuženika i sklopio ugovor o radu za radno mjesto pomoćnika izvršnog direktora, te je na radu kod tuženika ostao do 12. listopada 2000. pa mu je za razdoblje od 1. rujna 2000. do 12. listopada 2000. pravomoćnom presudom donesenom u ovo predmetu posl. br. Pr-16139/03 od 3. kolovoza 2006. koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gžr-1859/06 od 11. prosinca 2007. dosuđen iznos 79.726,28 kn.

Prema shvaćanju ovog suda tužitelju bi pripadala plaća za cijelo razdoblje od tri mjeseca računajući od otkaza Ugovora samo u slučaju da je radio kod tuženika u cijelom razdoblju od tri mjeseca. Navedene odredbe Ugovora ne mogu se tumačiti da bi tužitelju u svakom slučaju pripadala naknada u visini tri mjesečne plaće iz odredbe čl. 7. Ugovora.

Odredbom čl. 15. st.2. Ugovora stranke su ugovorile visinu plaće za faktični rad kod tuženika nakon otkaza Ugovora o radu u inozemstvu. S obzirom da je tužitelj radio mjesec i dvanaest dana pripada mu plaća za to razdoblje kako mu je i dosuđena navedenom pravomoćnom presudom, ali ne i za daljnje razdoblje nakon sporazumnog raskida ugovora o radu.

U odnosu na sporazum o uređenju financijskih odnosa od 9. ožujka 2001. pravilno su sudovi zaključili da stranke nisu sklopile sporazuma po kojemu bi tuženik bio dužan isplatiti tužitelju iznos 27.000 $ u protuvrijednosti u kunama.

Prijedlog o uređenju financijskih odnosa potpisali su tužitelj i direktor predstavništva u M. koji nije zakonski zastupnik tuženika, a niti je dobio ovlaštenje za sklapanje sporazuma s tužiteljem. Osobe ovlaštene za zastupanje tužitelja nisu dale pismenu suglasnost na taj prijedlog. Zbog toga Prijedlog o uređenju financijskih odnosa od 9. ožujka 2001. nema karakter sporazuma prema kojem bi za tuženika nastala obveza na isplatu navedenog iznosa tužitelju.

Slijedom navedenog valjalo je odbiti reviziju tužitelja kao neosnovanu na temelju odredbe čl. 393. ZPP.

U Zagrebu, 18. rujna 2012.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.