I Kž-186/1992-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-186/1992-3

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Pavišić dr Berislava kao predsjednika vijeća, te Gudelj Milana, Čuljat Ilije, Drakulić Milene i Mikor Milivoja kao članova vijeća i stručnog suradnika Lipnjak-Bosanac Zlate kao zapisničara u krivičnom predmetu protiv opt. M. V. zbog krivičnog djela iz čl. 168. st. 2. u vezi čl. 163. st. 1. KZH, odlučujući o žalbama javnog tužitelja i optuženika podnesenim protiv presude Okružnog suda u Rijeci od 10. prosinca 1991. K-68/90-34, u sjednici održanoj 13. svibnja 1992. saslušavši zamjenika javnog tužitelja Republike Hrvatske Pulišelić Petra,

p r e s u d i o je:

I. Uvažava se žalba javnog tužitelja, preinačuje se prvostepena presuda u odluci o kazni, te se opt. M. V. za krivično djelo za koje je tom presudom oglašen krivim, temeljem čl. 168. st. 2. KZH, uz primjenu čl. 42. toč. 2. i čl. 43. st. 1. toč. 1. KZJ osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine.

II. Odbija se kao neosnovana žalba opt. M. V., te se prvostepena presuda u ostalom nepreinačenom dijelu potvrđuje.

O b r a z l o ž e n j e :

Okružni sud u Rijeci je presudom od 10. prosinca 1991. Kt-111/89-34 opt. M. V. oglasio krivim zbog kriv. djela iz čl. 168. st. 2. u vezi čl. 163. st. 1. KZH i uz primjenu čl. 42. i čl. 43. st. 1. toč. 1. Krivičnog zakona SFRJ, preuzetog temeljem čl. 1. Zakona o preuzimanju Krivičnog zakona SFRJ ("Narodne novine" br. 53/91) kao zakona Republike Hrvatske (u ovoj odluci KZJ), za to djelo osudio ga na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, te mu po čl. 68. KZJ izrekao mjeru sigurnosti zabrane upravljanja motornim vozilima "B" kategorije za vrijeme od šest mjeseci, a na temelju čl. 98. st. 1. Zakona o krivičnom postupku, preuzetog temeljem čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o krivičnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91) kao zakona Republike Hrvatske (u ovoj odluci: ZKP) obavezao ga na nadoknadu troškova krivičnog postupka u ukupnom iznosu od 9.500 HRD.

I Kž 186/1992-3

Protiv te presude žalbe su podnijeli javni tužitelj i optuženik po branitelju S. mr T., odvjetniku iz R., javni tužitelj prvostepenu presudu pobija zbog odluke o kazni i predlaže da se ona preinači tako da se optuženiku izrekne kazna zatvora u duljem vremenskom trajanju.

Optuženik prvostepenu presudu pobija zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno suđenje. Ujedno zahtijeva da se optuženika i branitelja obavijesti o sjednici vijeća drugostepenog suda.

Prvostepeni sud podnijete žalbe prema čl. 20. alineja 1. Uredbe o primjeni Zakona o krivičnom postupku u slučaju ratnog stanja ili neposredne ugroženosti neovisnosti i jedinstvenosti Republike Hrvatske ("Narodne novine" br. 73/91 i 25/92) nije dostavljao protivnim stranama na odgovor.

Javni tužitelj Republike Hrvatske po čl. 370. st.

2. ZKP u podnesku od 27. travnja 1992. Ktž-379/92 predložio je da se žalba optuženika odbije kao neosnovana, a žalba javnog tužitelja uvaži i prvostepena presuda preinači u odluci o krivičnoj sankciji u traženom pravcu.

Drugostepeni sud prema odredbi čl. 20. naprijed spomenute Uredbe nije o sjednici vijeća obavještavao optuženika i branitelja u smislu čl. 371. ZKP.

Žalba javnog tužitelja je osnovana, a žalba optuženika nije osnovana.

Na žalbu optuženika.

Drugostepeni sud ispitao je prvostepenu presudu povodom žalbi po službenoj dužnosti i nije našao da bi bile ostvarene bitne povrede odredaba krivičnog postupka ili povrede krivičnog zakona koje su predviđene u odredbi čl. 371. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP.

Žalitelj prvostepenu presudu pobija zapravo samo zbog pogrešno, a ne i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer navodi žalbe jasno pokazuju da se žalitelj ne slaže s utvrđenjem prvostepenog suda o tome gdje je ostvaren kontakt vozila u prometu koje se oslanja na nalaz i mišljenje prometnotehničkog vještaka, bez da se u žalbi ukazuje na to koje još odlučne činjenice ili koje druge važne činjenice uopće nisu utvrđene, a ne spominju se određeno niti kakve nove činjenice ili dokazi.

Žalbeni razlozi nisu uvjerljivi ni utemeljeni na izvedenim dokazima u prvostepenom postupku. Naprotiv, razlozi iznijeti u obrazloženju pobijane presude su oslonjeni na izvedene dokaze i zato prihvatljivi, pa ovom žalbom nisu dovedeni u sumnju.

Naime, u pobijanoj presudi utvrđeno je da je optuženik povrijedio odredbu čl. 164. st. 1. i 2. i čl. 45. st. 1. Zakona o osnovama sigurnosti prometa na cestama

I Kž 186/1992-3

preuzetog temeljem čl. 1. toč. 4. Zakona o preuzimanju saveznih zakona iz oblasti unutarnjih poslova koji se u

Republici Hrvatskoj primjenjuju kao republički propisi ("Narodne novine" br. 53/91, dalje ZOSPC), te da je uslijed u izreci opisanih radnji, između ostalog nastupila smrt jedne osobe.

Činjenice o stupnju alkoholiziranosti optuženika tempore criminis sa 1,31 promila apsolutnog alkohola u krvi, kao i smanjenje vozačkih sposobnosti uslijed takvog stanja, žalbom nisu pobijane, znači nesporno su utvrđene. Također ni utvrđena činjenica nastupa smrti jedne osobe, kao krajnja posljedica nastale opasne situacije, te uzročna veza između ozljeda oštećenika zadobivenih u ovoj prometnoj nezgodi i nastupanja smrti nije žalbom osporavana. Štoviše, ni utvrđena brzina vožnje optuženika u upravljanju automobilom od 70-80 km/sat ni stanje ceste (zavojita mokra cesta) kao ni ocjena o neprilagođenosti te brzine ovom stanju ceste, žalbom nisu osporavani. To zapravo znači da žalitelj ne pobija niti jednu odlučnu činjenicu, tj. niti stanje ceste, ni stupanj svoje alkoholiziranosti i negativni utjecaj tog stanja na sposobnost sigurnog upravljanja motornim vozilom, ni brzinu vožnje koja je neprilagođena stanju ceste i prometnim prilikama, ni nastalu smrti kao kvalifikatornu okolnost, dakle ne osporava one činjenice na kojima počiva zaključak o kršenju navedenih prometnih propisa i o kojima ovisi pravno označivanje krivičnog djela.

Međutim, žalitelj, prigovarajući utvrđenju prvostepenog suda, budući se ne slaže s nalazom i mišljenjem prometnotehničkog vještaka o mjestu ostvarenog kontakta vozila optuženika i oštećenika (za 0,20 - 0,30 m u lijevo od središnje linije, gledano u smjeru vožnje optuženika), pobija zapravo zaključak o utvrđenju uzročne veze između kršenja prometnih propisa koje je on ostvario i nastanka opasne situacije, sugerirajući pri tome svoj zaključak da je do ovog. kontakta došlo na optuženikovoj, znači desnoj strani ceste, iz čega da bi se trebalo zaključiti da je sam optuženik svojom nepropisnom vožnjom prouzročio opasnu situaciju i konačnu posljedicu svoje smrti.

Takvo žalbeno rezoniranje ne može se prihvatiti.

Iz provedenih dokaza, naime, pouzdano je utvrđeno da je stanje ceste (zavojitost, pad, nagib i da je bila mokra) dopuštalo brzinu od 66 km/sat, kao sigurnu, unutar kojih uvjeta ne bi dolazilo do destabilizacije, zatim da se je vozilo optuženika kretalo brzinom od 70-80 km/sat i uslijed toga da je, destabilizirano, prešlo preko središnje linije, kao i da je idealna preglednost ceste u pravcu vožnje optuženika bila 37 m, a zaustavni put za utvrđenu brzinu kretanja vozila optuženika oko 54,83 m. To potvrđuje ispravnost zaključka prvostepenog suda da je optuženik povrijedio prometni propis iz čl. 45. st. 1. ZOSPC, jer doista brzinu kretanja nije prilagodio postojećim osobinama i stanju ceste, te drugim uvjetima, tako da bi vozilo mogao zaustaviti pred svakom zaprekom koja se uz dane uvjete mogla predvidjeti. Presudno je bilo utvrditi da li je optuženik povrijedio navedene prometne propise i time izazvao opasnu situaciju koja je rezultirala smrću jedne osobe. To je i po ocjeni drugostepenog suda pouzdano utvrđeno.

I Kž 186/1992-3

Kod tako utvrđenih činjenica pitanje da li je i koliko oštećenik kršio prometne propise, tj. da li se on pridržavao odredbe čl. 41. st. 1. i 2. ZOSPC. Predstavlja pitanje od značaja jedino za odmjeru krivične sankcije optuženiku, a nije važno za ocjenu da li su ostvarena obilježja krivičnog djela i za krivičnu odgovornost. Zato samo u iznijetom smislu, podredno, valja cijeniti žalbene prigovore na zaključak prvostepenog suda o mjestu ostvarenog kontakta između vozila optuženika i oštećenika.

No, niti u pogledu utvrđene činjenice da je do tog kontakta došlo na 20-30 cm u lijevo od središnje linije ceste (gledano iz smjera vožnje optuženika) žalitelj nije iznio uvjerljive razloge, pa tako nije osporena ni uzročna veza između radnje optuženika i posljedice, a nije, podredno, uvjerljivo ukazano niti na doprinos oštećenika.

Žalitelj u prilog svoje tvrdnje da je do tog kontakta došlo na desnoj (za optuženika) kolovoznoj traci ukazuje na poziciju prilikom uviđaja nađenog komadića otpale boje s automobila optuženika i to 0,70 m udesno od središnje linije, gdje on i locira taj kontakt. Međutim, neopravdano žalitelj osporava navedene razloge pobijane presude jer se pri tome okomljuje na onaj dio u kojem se prenosi iskaz svj. T. D. gdje taj svjedok objašnjava moguće razloge pomicanja čestica boje (promet, kiša itd.), jer da ti razlozi nisu (zbog nagiba ceste) prihvatljivi, a zanemaruje nalaz i mišljenje prometnotehničkog vještaka kojim je eliminirano značenje tog traga otpale boje zbog toga što se nije nalazio na istom pravcu na kojem je nađen, sa stanovišta pouzdanosti utvrđenja pozicije nedvojbeno sigurniji trag u vidu brisotine pneumatika mopeda.

Također niti drugi žalbeni razlog kojim se pobija utvrđenje prvostepenog suda o mjestu kontakta, u kojem se tvrdi da brisotina nađena na cesti potječe od pneumatika zadnjeg kotača mopeda nije uvjerljiv, a niti zasnovan na izvedenim dokazima. Prometno-tehnički veštak je mišljenja da taj trag potiče od pneumatika prvog kotača mopeda zato jer je u kontaktu vozila na taj kotač ostvarena direktna sila koje nije bilo na zadnji kotač, pa zato zadnji kotač nije ni mogao ostaviti trag na kolniku. Inače, žalitelj prihvaća mišljenje vještaka da se trag u opisanim okolnostima pojavljuje nešto iza mjesta kontakta i to za 1-2 m, (a ne kako žalba pogrešno prenosi 1-1,5 m), međutim iz toga on sugerira drugačiji zaključak, polazeći od prethodno otklonjene neuvjerljive i nedovoljno argumentirane tvrdnje da se radilo o tragu zadnjeg kotača, prema kojem bi mjesto primarnog kontakta bilo za 1- 1,5 m dalje od utvrđenog, znači na optuženikovoj desnoj strani ceste. Međutim, žalitelj je ipak zanemario činjenicu da je središnja linija ceste u zavoju zakrivljena (za smjer oštećenikovog kretanja u lijevo), pa ni u takvom slučaju ne izgleda da bi ta, za 1-1,5 m dalja pozicija prelazila središnju liniju, te da je vještak tvrdio, a to žalitelj niti ne pokušava osporavati, da se oštećeni pred kontakt kretao uz središnju liniju, što drugim riječima znači paralelno s njom, a ne koso na nju.

To konačno znači da u niti jednom dokazu iz provedenog postupka, a posebno ne u nalazu i mišljenju prometnotehničkog vještaka, nema uporišta za žalbenu tvrdnju

I Kž 186/1992-3

da se oštećenik kretao pravcem koji produžuje liniju zabilježenog traga pneumatika mopeda, a jedino na takvoj pretpostavki bi tvrdnja da je taj trag potekao od zadnjeg kotača mogla imati utjecaj na zaključak o činjenici gdje je do

:

kontakta između vozila u odnosu na širinu ceste došlo.

Takvim žalbenim razlozima nije uvjerljivo opravdana tvrdnja da je do kontakta između vozila optuženika i oštećenika došlo (za optuženika) na desnoj kolovoznoj traci, a niti nekim drugim razlozima potkrijepljeni prijedlog žalbe za novim prometno-tehničkim vještačenjem nije utvrđenje prvostepenog suda dovedeno u sumnju. Zato žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana.

Kako je, dakle činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno to se ne ukazuje potreba za novim prometnim vještačenjem.

Žalitelj nije izričito isticao osnov kojim pobija odluku prvostepenog suda o krivičnoj sankciji, niti je dao kakove razloge nezadovoljstva s tom odlukom, ali je zbog toga što je ova žalba u optuženikovu korist po čl. 379. ZKP drugostepeni sud ispitao i ovu odluku. Zbog toga se žalitelja upućuje na razloge prvostepenog suda iznijete u vezi odluke o krivičnoj sankciji i na razloge koji u ovoj drugostepenoj odluci predstoje u vezi žalbe javnog tužitelja.

Na žalbu javnog tužitelja

U pravu je žalitelj kada izrečenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, pokraj izrečene mjere sigurnosti, smatra preblagom krivičnom sankcijom.

Doduše, nije opravdano otegotnom okolnošću smatrati onu istu okolnost od koje je ovisila kvalifikacija krivičnog djela, konkretno ovdje da je optuženik konzumirao alkoholna pića na svoj rođendan znajući da će upravljati motornim vozilom i zato što je u vrijeme izvršenja krivičnog djela imao u krvi 1,31 promila apsolutnog alkohola.

Međutim, ostvareni stupanj krivične odgovornosti /eventualni umišljaj) te jačina ugrožavanja i povrede zaštićenog dobra (lakše su povrijeđene dvije osobe, jedna osoba je smrtno stradala, prekršena su dva prometna propisa), unatoč nepostojanja otegotnih okolnosti, a kraj jedine olakotne okolnosti, i to dosadašnje neosuđivanosti optuženika za krivična djela, ne opravdavaju da se izrekne ona najblaža kazna zatvora kakva se po odredbama krivičnog zakona o ublažavanju kazne može uopće izreći.

Zbog tih razloga, budući da žalitelj ne pobija presudu zbog same primjene čl. 42. toč. 2. KZJ, drugostepeni sud smatra da će se svrha krivičnih sankcija u općem i posebnom značaju ostvariti samo strožom kaznom zatvora od one koja je izrečena u prvostepenoj presudi i to kaznom zatvora u trajanju od dvije godine, naravno uz izrečenu mjeru sigurnosti iz čl. 68. KZJ, koju mjeru inače drugostepeni sud ocjenjuje zakonitom i pravilnom.

Slijedom izloženih razloga valjalo je žalbu javnog

I Kž 186/1992-3

tužitelja po čl. 387. ZKP uvažiti kao osnovanu i preinačiti odluku o krivičnoj sankciji, kako je to navedeno u toč. I ove odluke, a žalbu optuženika, po čl. 384. ZKP odbiti kao neosnovanu i nepreinačeni dio pobijane presude potvrditi, kako je to navedeno u toč, II ove drugostepene odluke.

U Zagrebu, 13. svibnja 1992.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Lipnjak-Bosanac Zlata, v.r.

Pavišić dr Berislav, v.r.