I Kž-296/2003-5 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-296/03-5

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić, kao predsjednice vijeća, te Milivoja Mikora, Damira Kosa, Hajrije Novoselec i Marijana Svedrovića, kao članova vijeća, uz učestvovanje višeg sudskog savjetnika Vojimira Katića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. I. K. zbog kaznenog djela iz čl. 91. toč. 7. KZ i dr., odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenih protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 20. rujna 2002. broj K- 130/02-70, u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Tomislava Dujmića, te optuženikovih branitelja K. V. i M. Š., odvjetnika iz Z., u sjednici održanoj dana 04. lipnja 2003. godine

p r e s u d i o j e :

I Prihvaća se djelomično žalba opt. I.K. kao osnovana, te se prvostupanjska presude preinačuje u odluci o kazni, tako da se opt. I.K. zbog kaznenog djela iz čl. 91. toč. 7. u vezi čl.

33. KZ, uz primjenu čl. 57. st. 1. i 2. toč. d/ KZ o s u đ u j e na kaznu zatvora u trajanju od 5 (pet) godina, u koju kaznu se optuženiku po čl. 63. st. 1. KZ uračunava vrijeme uhićenja, zadržavanja i vrijeme koje provodi u pritvoru od 24. veljače 2002. pa nadalje.

II Odbija se žalba državnog odvjetnika i u preostalom dijelu žalba opt. I.K. kao neosnovana, pa se prvostupanjska presuda u preostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje.

Obrazloženje

Presudom Županijskog suda u Zagrebu donijetom 20. rujna 2002., a objavljenom 23. rujna 2002. broj K-130/02-70 opt. I.K. proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela iz čl. 91. toč. 7. u vezi čl. 33. KZ i osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od 9 godina, u koju mu je po čl. 63. st. 1. KZ uračunato vrijeme uhićenja, zadržavanja i vrijeme koje provodi u pritvoru od 24. veljače 2002. pa nadalje. Prema optuženiku je po čl. 76. st. 1. i 2. u vezi čl. 75. st. 3. KZ izrečena sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti o alkoholu, koja će trajati do prestanka razloga zbog kojih je primijenjena, ali ne dulje od 3 godine, a po čl. 80. st. 1. KZ prema optuženiku je izrečena sigurnosna mjera oduzimanja predmeta i to pištolja marke "Mauser – Werge" cal. 9 mm, tvornički broj ., s pripadajućim spremnikom i 8 komada streljiva cal. 9 mm, koji predmeti će biti ustupljeni Ministarstvu unutarnjih poslova. Po čl. 122. st. 4. ZKP optuženik se u cijelosti oslobađa obveze da nadoknadi troškove kaznenog postupka iz čl. 119. st. 2. toč. 1.-6. ZKP, sve opisano u točki 1. izreke prvostupanjske presude.

Nasuprot tome, opt. I.K. je po čl. 354. toč. 3. ZKP oslobođen od optužbe da bi počinio kazneno djelo iz čl. 91. toč. 7. u vezi čl. 33. KZ, opisano u točki 2. prvostupanjske presude, a po čl. 123. st. 1. ZKP odlučeno je da troškovi kaznenog postupka iz čl. 119. st. 2. toč. 1.-5. ZKP u odnosu na ovo kazneno djelo padaju na teret proračunskih sredstava.

Protiv prvostupanjske presude žalbe su podnijeli Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu podneskom od 25. veljače 2003. broj K-DO-88/02, te optuženik I.K. (u dva odvojena podneska) po braniteljima i to K.V. i M.Š., odvjetnicima iz Z., kao i po branitelju A.N., odvjetniku iz Z..

Državni odvjetnik prvostupanjsku presudu pobija u oslobađajućem dijelu, opisanom u točki 2. izreke te presude, i to zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, te zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se u pobijanom dijelu prvostupanjska presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Opt. I.K. prvostupanjsku presudu pobija u osuđujućem dijelu, opisanom u točki 1. izreke te presude, i to (u žalbi po braniteljima K.V. i M.Š. ) zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, odnosno (po branitelju A.N. ) zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o kaznenim sankcijama, s prijedlogom da se pobijani dio prvostupanjske presude ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje pred izmijenjenim vijećem, odnosno da se taj dio presude preinači tako da se optuženik oslobodi od optužbe, a podredno da mu se izrekne blaža kazna, slijedom čega da se pritvor nad optuženikom ukine i pusti ga se na slobodu.

Branitelji optuženika u žalbi su postavili zahtjev da ih se izvijesti o sjednici vijeća drugostupanjskog suda.

Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud je po čl. 371. st. 1. ZKP spise dostavio Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledanje, koje ih je sudu vratilo uz podnesak od 17. travnja 2003. broj KŽ-DO-549/03, s prijedlogom da se žalba državnog odvjetnika prihvati, a žalba optuženika da se odbije kao neosnovana.

Drugostupanjski sud je po čl. 373. st. 2. ZKP, odnosno čl. 374. st. 1. ZKP, o sjednici vijeća izvijestio državnog odvjetnika, te branitelje optuženika. Drugostupanjski sud po čl. 374. st. 2. ZKP nije našao da bi bilo svrhovito sjednici vijeća osigurati nazočnost optuženika, a nalazi se u pritvoru i ima branitelje.

Sjednici vijeća drugostupanjskog suda nazočili su zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske T.D., te branitelji optuženika i to K.V., te M.Š., odvjetnici iz Z., koji su se očitovali da ustraju kod navoda i razloga te prijedloga iz svojih podnesaka u žalbenom stadiju kaznenog postupka.

Žalba optuženika osnovana je samo djelomično i to zbog odluke o kazni, dok je u preostalom dijelu neosnovana, kao što je neosnovana i žalba državnog odvjetnika u cijelosti.

Drugostupanjski sud je po čl. 379. st. 1. ZKP ispitao prvostupanjsku presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbama i iz osnova iz kojih je pobijana, a po službenoj dužnosti ispitao je postoje li povrede odredaba kaznenog postupka navedene u toč. 1. st. 1. odnosno je li na štetu optuženika povrijeđen kazneni zakon po toč. 2. st. 1. navedenog članka ovog Zakona.

Pri ispitivanju prvostupanjske presude po službenoj dužnosti, drugostupanjski sud nije našao da postoje povrede odredaba kaznenog postupka, odnosno da bi na štetu optuženika bio povrijeđen kazneni zakon.

Suprotno stajalištima žalitelja, drugostupanjski sud nalazi da je prvostupanjski sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje, u pravilno i zakonito provedenom kaznenom postupku, te na tako utvrđeno činjenično stanje valjano primijenio odgovarajuće odredbe kaznenog zakona i zakona o kaznenom postupku. U obrazloženju pisane presude, sukladno odredbi iz čl. 359. st. 7. ZKP iznio je sve potrebne razloge zbog kojih uzima koje su činjenice dokazane, a koje nisu dokazane, dajući ocjenu vjerodostojnosti proturječnih dokaza i razloge zbog kojih nije prihvatio dokazne prijedloge stranaka, kao i kojim se razlozima vodio pri rješavanju pravnih pitanja, a osobito pri utvrđivanju postoji li kazneno djelo i krivnja optuženika, te o primjeni pojedinih odredaba kaznenog zakona na optuženika i njegovo djelo. Žalbenim navodima, a ni sadržajem isprava, odnosno zapisnika o izvedenim dokazima, nije u ozbiljniju sumnju dovedena pravilnost i stupanj pouzdanosti utvrđenja odlučnih činjenica.

Međutim, drugostupanjski sud ne prihvaća u cijelosti one razloge prvostupanjske presude koji su iznijeti glede odluke o kazni, pa je optuženi u žalbi s pravom tome prigovarao. Na žalbu optuženika:

Nije ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 9. ZKP time što je prvostupanjski sud u izreci presude, u točki 1. ispustio navode optužnice o tome da je optuženik pištolj izvadio ispod sakoa, jer se tu radi samo o opisu onih okolnosti koje pobliže označuju djelo, a ne o navodima koji čine obilježja kaznenog djela u smislu objektivnog učina djela, subjektivnog odnosa počinitelja i njegovog identiteta. Takva povreda nije počinjena ni time što je u tom dijelu izreke presude ispušten i onaj dio navoda optužnice o tome da optuženik u dovršenju djela nije uspio zbog slabe vidljivosti na tom dijelu prostora, obzirom da je prvostupanjski sud utvrdio da nema dovoljno dokaza da bi optuženik ostvario objektivne i subjektivne elemente kaznenog djela iz čl. 91. toč. 7. u vezi čl. 33. KZ, također i u odnosu prema P.M., glede kojeg djela je optuženik oslobođen optužbe, kao što je to navedeno u točki 2. izreke pobijane presude.

Nije ostvarena niti bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 12. ZKP, koja bi se po žalitelju imala sastojati u znatnoj proturječnosti između onog što se u razlozima presude navodi u sadržaju zapisnika o izvedenim dokazima i samih tih zapisnika, odnosno u nejasnoći i znatnoj proturječnosti razloga o odlučnim činjenicama (u žalbi po braniteljima K.V. i M.Š. ), odnosno u proturječnosti sadržanoj u samoj izreci presude, odnosno proturječnosti prema njenim razlozima, kao i u izostanku razloga o odlučnim činjenicama (iz žalbe po branitelju A.N. ).

Navodno proturječje u samoj izreci presude, slijedom navoda žalbe, proizlazilo bi iz navodne pogrešne primjene kaznenog zakona u odredbi čl. 92. toč. 7. KZ, jer da oštećenici, kao djelatnici redarstvene vlasti, nisu održavali javni red i mir, a to je pogrešno stajalište i ne počiva na utvrđenom činjeničnom stanju. Zbog toga nema niti proturječja između izreke i razloga pobijane presude.

Žalitelji ničim određenim nisu ukazali glede kojih to zapisnika o izvedenim dokazima postoji sadržajno proturječje između onoga što je u zapisnicima navedeno, te onoga što je u obrazloženju presude o tome iznijeto. Drugostupanjski sud ne nalazi takva proturječja.

Suprotno žalitelju, drugostupanjski sud nalazi da su u obrazloženju pobijane presude navedeni potpuni i jasni razlozi o svim odlučnim činjenicama. Sadržaj žalbenih navoda vezanih uz ovaj osnov pobijanja prvostupanjske presude pokazuje da se njima ta presuda u stvari pobija zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

Nije ostvarena niti povreda kaznenog zakona na štetu optuženika time što je optuženikovo djelo pravno označeno po čl. 91. toč. 7. KZ, uz pravni opis da je optuženik s namjerom započeo, ali nije dovršio da usmrti službenu osobu u vrijeme kada je ova obavljala poslove održavanja javnog reda i mira.

Uz razloge pobijane presude iznijete o tom pravnom pitanju (str. 16, zadnji odlomak), nasuprot stajalištu žalitelja, valja još dodati da se pod javnim redom i mirom, općenito uzevši, podrazumijevaju međusobni odnosi građana koji su u skladu s pravilima ponašanja u normalnom načinu života i društvenoj disciplini, a ponašanje i postupci kojima se remeti normalan način rada, ovlasti i zadaće redarstvenih vlasti su postavljeni upravo radi toga, predstavljaju kršenje javnog reda i mira. Kršenje javnog reda i mira zato predstavlja svako ometanje rada te izvršenja službenih zadataka te vlasti, pa i njihovo vrijeđanje ili omalovažavanje. Tako je to uostalom normirano i u Zakonu o prekršajima protiv javnog reda i mira, u čl. 1. i čl. 17. tog Zakona. Utvrđeni način na koji je optuženik postupao nakon što mu je prometna policija oduzela vozačku dozvolu, obraćajući se oštećenicima, kao djelatnicima redarstvene vlasti, na onaj način i riječima kako je to navedeno u točki 1. izreke pobijane presude, nedvojbeno predstavlja omalovažavanje osoba u vršenju službe, pogotovo što je optuženika oštećeni I.M., sukladno u obrazloženju pobijane presude navedenim odredbama Zakona o policiji, dao upozorenja i zapovijedio mu da se prestane tako ponašati i da se smiri.

Optuženik neosnovano prvostupanjsku presudu pobija zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a obzirom na navode žalbe u kojima nema ukazivanja na odlučne činjenice koje prvostupanjski sud ne bi utvrdio, proizlazi da je to samo žalba zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

S pravom je prvostupanjski sud otklonio vjeru iskazu optuženika da je prvi hitac ispalio u zrak radi toga da prestraši policajce, a drugi da je nakon što su policajci počeli bježati, ispalio iz bijesa i revolta u automobil. Drugostupanjski sud prihvaća logiku i razloge prvostupanjskog suda, te ocjenu istinitosti iskaza svjedoka I.M. i P.M., inače oštećenika, te nalaze i mišljenja balističkog vještaka dipl. ing. R.S., jer su ti dokazi cijenjeni savjesno i to kako pojedinačno, tako i u svezi s ostalim dokazima, dakle sukladno odredbi iz čl. 351. st. 2. ZKP, a potkrijepljeni i dokazima o zapisu materijalnih tragova. Kada se optuženik branio da je pištolj izvadio zato jer se uplašio da bi ga policajci, izlazeći iz automobila, mogli vezati, time nije ukazao na one činjenice koje bi bile odlučne za nužnu obranu u smislu odredbe čl. 29. KZ, pa niti za zabludu o okolnostima koje bi isključile protupravnost u smislu odredbe čl. 47. KZ. Optuženik u obrani ne tvrdi da je jedan od dvojice policajaca prvi ispalio hitac, pa nije od važnog značenja okolnost da tijekom postupka nije razjašnjenog otkud na dlanovima ošt. I.M. potječu tragovi nesagorjelih barutnih čestica i nije za utvrđenje činjeničnog stanja bilo potrebno prihvatiti dokazni prijedlog obrane o pribavljanju izvješća o uporabi vatrenog oružja od strane djelatnika redarstvenih vlasti. Navodi žalbe da su oštećenici imali razloga neistinito svjedočiti pred sudom zato jer nisu postupali prema propisima koje su bili dužni poštivati, sadržajno su jednaki već i s prigovorima iznijetim tijekom glavne rasprave, o čemu je već prvostupanjski sud u obrazloženju presude dao razloge, otklanjajući takve prigovore, a što i drugostupanjski sud prihvaća kao valjano.

Bitno je naglasiti iz sadržaja izvedenih dokaza tijekom glavne rasprave i razloga pobijane presude, radi ocjene žalbenih navoda, da je balistički vještak, obzirom na pronađene tragove, dao mišljenje da je položaj pištolja u trenutku prvog ispaljenja mogao biti onakav kako ga je opisao svjedok P.M., odnosno u trenutku prije ispaljenja da je mogao biti u položaju kako ga je opisao svjedok I.M.. Iako je ovaj vještak iskazao da se tehničkim putem ne može utvrditi da li je optuženik prvi hitac ispalio u zrak, a drugi u vozilo ili obratno i da se položaj pronađenih čahura te tragovi oštećenja na automobilu mogu uklopiti i u iskaz optuženika, time vještak za balistiku nije isključio moguću istinitost iskaza navedene dvojice svjedoka, već naprotiv, ostalo je na sudu da zbog tehničke nemogućnosti utvrđivanja istinitosti tvrdnje iz optužbe, savjesnom ocjenom svakog pojedinačnog dokaza i u svezi s ostalim dokazima izvede zaključak je li ta činjenica iz optužbe dokazana, pa je to sud i učinio, vjerujući u iskaze svjedoka I.M. i P.M., a otklanjajući vjeru u obranu optuženika.

Zbog navedenih razloga u prvostupanjskoj presudi i sadržaja isprava i zapisnika o izvedenim dokazima tijekom glavne rasprave, na koje se razlozi pobijane presude opravdano oslanjaju, sud drugog stupnja nalazi da je činjenično stanje u prvostupanjskoj presudi potpuno i pravilno utvrđeno.

Međutim, u pravu je žalitelj kada prvostupanjsku presudu pobija zbog odluke o kazni.

Naime, nesporno su utvrđene brojne olakotne okolnosti na strani optuženika i to njegova ranija neosuđivanost, teška mladost i odrastanje bez roditelja, usprkos čemu je on svladao mladenačke probleme i zaposlio se, da uzdržava obitelj jer je oženjen i otac je dvoje djece, od kojih je jedno maloljetno, da je proživio obiteljsku tragediju koja je okončana pronalaskom posmrtnih ostataka njegovog brata ubijenog u Domovinskom ratu, da je optuženik sudjelovao u Domovinskom ratu u samim počecima agresije na Republiku Hrvatsku, kao i tijekom akcije oslobađanja zauzetih područja, te je pohvaljen i odlikovan, osim toga da je tempore criminis bio i smanjeno ubrojiv, te najzad, da je djelo ostalo u pokušaju, a oštećeni I.M. nije zadobio nikakve tjelesne ozljede. Zbog brojnosti, vrste i značaja ovih olakotnih okolnosti drugostupanjski sud nalazi da su one posebno izražene olakotne okolnosti koje opravdavaju ocjenu da se svrha kažnjavanja, kako je propisana u odredbi čl. 50. u vezi čl. 6. KZ o općoj svrsi kaznenopravnih sankcija, može postići i blažom kaznom od propisane za kazneno djelo zbog kojeg je optuženi proglašen krivim i to kaznom zatvora u trajanju od 5 godina. Nasuprot tome, otegotne okolnosti koje je prvostupanjski sud uzeo u obzir i to činjenicu učestalosti napada na djelatnike policije i konkretnu okolnost pod kojom je ovo djelo počinjeno, jer da oštećeni I.M. nije dao nikakva povoda za djelo, pa se ponašanje optuženika pokazuje bezobzirnim i osvetoljubivim zbog ranijeg oduzimanja vozačke dozvole, po ocjeni drugostupanjskog suda bile su precijenjene.

Zbog navedenih razloga drugostupanjski sud je djelomično prihvatio žalbu optuženika i prvostupanjsku presudu preinačio u odluci o kazni, osuđujući optuženika za kazneno djelo iz čl. 91. toč. 7. u vezi čl. 33. KZ i to uz primjenu odredbe čl. 57. st. 1. i 2. toč. d/ KZ na kaznu zatvora u trajanju od 5 godina, u koju je po čl. 63. st. 1. KZ uračunato vrijeme od uhićenja, zadržavanja i vrijeme koje provodi u pritvoru od 24. veljače 2002. nadalje, kao što je to navedeno u točki 1. drugostupanjske presude (čl. 390. st. 1. ZKP), a smatrajući žalbu optuženika po svim drugim žalbenim osnovama neosnovanu, te nakon ispitivanja odluke o izrečenim sigurnosnim mjerama i to mjeri obveznog liječenja od ovisnosti o alkoholu te mjeri oduzimanja predmeta, za koje je našao da su pravilne i utemeljene na odredbama čl. 76. st. 1. i 2. u vezi čl. 75. st. 3. KZ, odnosno na odredbi čl. 80. st. 1. KZ i to iz onih razloga navedenih u prvostupanjskoj presudi, što optuženi u žalbi izričito i ne pobija, odlučio je da u preostalom dijelu žalbu optuženika odbije kao neosnovanu, a prvostupanjsku presudu, nepreinačenu, a pobijanu u osuđujećem dijelu, potvrdi (čl. 387. ZKP).

Na žalbu državnog odvjetnika:

Žalitelj pobija oslobađajući dio prvostupanjske presude opisan u točki 2. njene izreke najprije zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 9., smatrajući da je optužbe prekoračena time što je u izreci presude navedeno da je optuženi, u cilju da osim I.M. usmrti i P.M., poduzeo u ovom dijelu izreke dalje opisane radnje, iako da je u izmijenjenoj optužnici optuženiku bilo stavljeno na teret da je nekog od ove dvije osobe (I.M. i P.M. ) želio usmrtiti, što da je značilo jednu osobu.

Drugostupanjski sud, suprotno tome, ne nalazi da bi u prvostupanjskoj presudi bila prekoračena optužba i da bi bila ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 9. ZKP.

Naime, u izmijenjenoj optužnici od 10. rujna 2002. (list 318 spisa) između ostalih navoda stoji da je optuženi, u namjeri da liši života Iliju Martića, ispod sakoa izvadio pištolj "Mauser Werge" cal. 9 mm i uperio ga u grudni koš oštećenika tiskajući obarač i dok je tražio kočnicu da otkoči obarač, M. je u strahu za svoj život izjurio iz automobila i počeo bježati iza njega da se zaštiti, u kojem trenutku je optuženik u njegovom smjeru ispalio hitac koji je propucao staklo na prednjim lijevim vratima policijskog automobila i zaustavio se u dovratniku stražnjih lijevih vrata, a nakon toga, u cilju da nekoga od njih usmrti, ispalio drugi hitac iznad automobila u pravcu I.M. i P.M., koji su bježali iz automobila u pravcu zgrade "S. s. " da se zaštite, ali u dovršenju djela nije uspio zbog slabe vidljivosti na tom dijelu prostora. Takvi navodi optužnice pokazuju da je događaj, iako u tijesnoj vremenskoj vezi, ipak razdijeljen na opis ponašanja optuženika prema oštećeniku I.M., a potom ponovno prema ovome, ali i prema oštećeniku P.M., znači ne samo prema jednoj osobi (oštećeniku I.M. ), nego i prema drugoj osobi (oštećeniku P.M. ).

Zbog toga nije osnovana žalba državnog odvjetnika niti zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP, koja bi se prema stajalištu žalitelja očitovala u proturječju izreke prvostupanjske presude prema njenim razlozima. Drugostupanjski sud nalazi da su razlozi prvostupanjske presude u cijelosti podudarni njenoj izreci, jer se izreka te presude može i mora shvatiti u cjelini presuđenja glede optužbe, bez obzira što je u točki 1. donesena osuđujuća, a u točki 2. njene izreke oslobađajuća odluka.

Neosnovano žalitelj prigovara i prvostupanjskoj presudi da nema razloga o odlučnoj činjenici (ispaljenju drugog hica) i da postoji proturječnost između onog što se u razlozima presude navodi o zapisnicima o iskazima danim u kaznenom postupku, te sadržaju tih zapisnika, čime da bi bila počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP.

Suprotno žalitelju, drugostupanjski sud smatra da takva bitna povreda odredaba kaznenog postupka nije počinjena, jer su u obrazloženju prvostupanjske presude navedeni razlozi i o toj činjenici (str. 19. odlomak 7.-9. i str. 20. odlomak 1.-3.). Navodi žalbe uz ovaj dio pobijanja prvostupanjske presude pokazuju da žalitelj prigovara pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju.

Neosnovano žalitelj prvostupanjsku presudu pobija zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

Već razlozi pobijane presude o smjeru ispaljenja drugog hica, te položaju oštećenika I.M. i P.M., obzirom na sadržaj izvedenih dokaza, pokazuju da žalitelj neosnovano inzistira na zaključku da je optuženik drugi hitac ispalio u smjeru navedene dvojice oštećenika.

Nije dovoljno, za utvrđenje odlučne činjenice, kojom se ostvaruju obilježja kaznenog djela, uzeti samo onaj dio nalaza i mišljenja vještaka za balistiku dipl. ing. R.S., prema kojem tehničkim putem nije moguće utvrditi smjer u kojem je taj drugi hitac ispaljen, jer nisu pronađeni tragovi djelovanja tog projektila, niti se s balističkog stajališta može utvrditi je li i taj hitac ispaljen u pravcu oštećenika, odnosno da bi u slučaju, ako je optuženik ciljao kod tog hica u nekog od oštećenika, postojala mogućnost, osim da ga promaši, i da ga pogodi. Optuženik uopće negira da bi bilo koji od dva ispaljena hica ispaljivao u pravcu gdje su se nalazili oštećenici, kako kod prvog, tako i kod drugog hica. Vještak za balistiku, obzirom na postojeće materijalne tragove, nije s tehničke strane mogao potvrditi, ali ni otkloniti tezu optužbe. Zbog toga je prvostupanjski sud, sukladno odredbi čl. 351. st. 2. ZKP, mogao izvoditi zaključak jedino savjesnom ocjenom svakog dokaza pojedinačno i u svezi s ostalim dokazima i tek na temelju takve ocjene izvoditi zaključak je li ta činjenica iz optužbe dokazana. Oštećenici I.M. i P.M., saslušani kao svjedoci, nisu potkrijepili u dovoljno određenoj mjeri tvrdnju optužbe da je drugi hitac ispaljen u pravcu u kojem su se oni nalazili, jer je I.M. iskazao da ne zna u kojem smjeru je ispaljivan drugi hitac, ali da mu je P.M. rekao da je optuženik pucao preko krova službenog vozila prema njima, a svjedok P.M. iskazao je da je drugi metak vjerojatno bio ispaljen prema njima dvojici, pojašnjavajući to time da ne zna u kojem smjeru je hitac bio ispaljen, već samo pretpostavlja da je optuženi pucao u njihovom smjeru. Drugih dokaza putem kojih bi se utvrdila istinitost tvrdnje optužbe da je optuženi kod ispaljenja drugog hica ciljao na nekog od navedene dvojice oštećenika, nije bilo. Zbog toga je pravilno postupio prvostupanjski sud kada je dvojbu glede postojanja činjenice koja tvori obilježje kaznenog djela iz čl. 91. toč. 7. KZ, riješio primjenom odredbe čl. 3. st. 2., smatrajući da razmatrana činjenica ispaljivanja hica u smjeru gdje su se nalazili oštećenici, nije dokazana, jer je to povoljnije za okrivljenika, te temeljem čl. 354. toč. 3. ZKP optuženika oslobodio od optužbe za djelo opisano u točki 2. izreke te presude.

Zbog toga je drugostupanjski sud odbio kao neosnovanu žalbu državnog odvjetnika, te prvostupanjsku presudu u oslobađajućem dijelu, opisanom u točki 2. njene izreke, potvrdio (čl. 387. ZKP).

U Zagrebu, 04. lipnja 2003. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Vojimir Katić, v. r.

Vesna Vrbetić, v. r.