Croatian Supreme Court quashes drunk driving verdict due to flawed reasoning and missing statutory breach explanations.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia quashed the first-instance verdict convicting the defendant for aggravated drunk driving and returned the case for retrial. The defendant argued the lower court confused the mental state required for the aggravated offense with the basic offense and failed to explain the breach of the Road Traffic Safety Act. The court agreed, finding the reasoning insufficient to establish the specific intent for the aggravated charge and the lack of explanation for the statutory violation rendered the judgment procedurally flawed.
Legislator headnote
AI generatedArticles 161(2) and 156(1) of the Criminal Law of the Republic of Croatia; Article 354(1)(11) of the Criminal Procedure Act: A criminal judgment is void if it fails to provide clear reasons distinguishing the mental state for aggravated offenses from basic offenses or omits explanations for breaches of specific regulatory statutes, necessitating a retrial.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: I Kž 387/1995-3
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Zmajević mr. Branka, kao predsjednika vijeća, te Petranović Milana, Gudelj Milana, Klarić-Baranović Senke i Šibl Neve, kao članova vijeća i više savjetnice Vinja Ileane, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. Š.M. zbog krivičnog djela iz čl. 161. st. 2. u svezi s čl. 156. st. 1. KZRH, odlučujući o žalbama optuženika i državnog odvjetnika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 8. veljače 1995. K-210/94, u sjednici održanoj 4. ožujka 1997., saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske V. mr. M.,
r i j e š i o j e:
I. Uvažava se žalba opt. Š.M., ukida se pobijana presuda i predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.
II. Uslijed odluke pod I. žalba državnog odvjetnika postala je bespredmetna.
O b r a z l o ž e n j e:
Pobijanom presudom oglašen je krivim opt. Š.M. zbog teškog djela protiv sigurnosti javnog prometa iz čl. 161. st. 2. u svezi s čl. 156. st. 1. KZRH, pobliže činjenično opisanog u izreci te presude, te je po čl. 161. st. 2. KZRH, uz primjenu propisa o ublažavanju kazne, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci. Ujedno mu je po čl. 63. OKZRH izrečena sigurnosna mjera zabrane upravljanja motornim vozilima "B" kategorije za vrijeme od jedne godine.
Protiv te presude optuženik i državni odvjetnik su podnijeli žalbe.
Optuženik se osobno i putem branitelja P.P., odvjetnika iz Z., žali zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o krivičnim sankcijama, te predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.
Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kazni, te predlaže da se pobijana presuda u tom dijelu preinači izricanjem strože kazne.
Na temelju čl. 360. st. 2. ZKP državni odvjetnik Republike Hrvatske je predložio, da se žalba optuženika odbije kao neosnovana a žalba državnog odvjetnika uvaži i pobijana presuda preinači prema prijedlogu te žalbe.
Osnovana je žalba optuženika zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, pa je uslijed toga postala bespredmetna žalba državnog odvjetnika zbog odluke o kazni.
Prije svega u pravu je optuženik kad u svojoj žalbi ističe prigovor da u pobijanoj presudi nema razloga o svim odlučnim činjenicama, odnosno da su u odnosu na izreku te presude nejasni i proturječni razlozi koje je naveo sud prvog stupnja, pa da je time ostvarena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz čl. 354. st. 1. toč. 11. ZKP.
Naime, prema izreci pobijane presude optuženik je oglašen krivim zbog krivičnog djela iz čl. 161. st. 2. u svezi s čl. 156. st. 1. KZRH, dakle krivičnog djela protiv sigurnosti javnog prometa kvalificiranog težom posljedicom.
Kod ovakvih krivičnih djela počinitelj postupa s umišljajem samo u pogledu osnovne posljedice ovih djela, tj. prouzrokovanja konkretne opasnosti za život ili tijelo ljudi, odnosno imovinu većeg opsega, dok u pogledu nastupjele teže posljedice, u ovom slučaju smrt jedne osobe, postupa iz nehata, pa se odgovornost za težu posljedicu prosuđuje u skladu s odredbom čl. 13. OKZRH.
Nasuprot ovakvoj izreci, u dijelu obrazloženja pobijane presude u kome daje razloge za oblik krivnje optuženika, sud prvog stupnja navodi, da je optuženik, upuštajući se u promet nakon što je konzumirao alkoholna pića, time izrazio svoj pristanak na nastup temeljne zabranjene posljedice - ugrožavanje sigurnosti u cestovnom prometu. Međutim, u nastavku obrazloženja se navodi da je optuženik, "imajući svijest o naprijed navedenom, pristao i na nastupanje zabranjene posljedice - smrt jedne osobe, dakle u konkretnom slučaju postupao je s eventualnim umišljajem."
Iz ovakvog obrazloženja ne može se razabrati smatra li sud prvog stupnja da je optuženik, pored pristanka na nastupanje zabranjene posljedice osnovnog krivičnog djela ugrožavanja javnog prometa, pristao i na težu posljedicu proizišlu iz osnovnog djela - smrt jedne osobe. U tom slučaju, kako je izrijekom navedeno u obrazloženju pobijane presude, radilo bi se o proturječnosti između izreke i razloga presude. Uostalom, u odnosu na težu posljedicu, smrt jedne osobe, za koju se odgovornost prosuđuje po čl. 13. OKZRH, osim naprijed citiranih nisu navedeni upravo nikakvi drugi razlozi, pa je očito da sud prvog stupnja kunfundira krivičnu odgovornost za osnovno krivično djelo iz čl. 156. st. 1. KZRH sa krivičnom odgovornošću za težu posljedicu koja je proizišla iz osnovnog djela.
Isto tako, u pravu je optuženik kad ističe prigovor da u obrazloženju pobijane presude nedostaju razlozi o kršenju odredbe čl. 108. st. 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama.
Naime, krivično djelo ugrožavanje javnog prometa iz čl. 156. i 161. KZRH predstavljaju tzv. blanketna krivična djela, tj. takva krivična djela koja svojim sadržajem upućuju na posebne zakone u kojima su kao u ovom slučaju sadržana pravila ponašanja vozača motornih vozila i drugih sudionika u javnom prometu, kojih se ovi moraju pridržavati da bi se opasnost za život i tijelo ljudi, odnosno imovinu većeg opsega otklonila ili svela na najmanju moguću mjeru. U konkretnom slučaju optuženik je prema izreci pobijane presude oglašen krivim da je upravljao motornim vozilom protivno odredbama čl. 195. st. 1. i 2., čl. 28. st. 1 i čl. 108. st. 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama.
U odnosu na kršenje propisa iz čl. 108. st. 1. citiranog zakona u obrazloženju pobijane presude nisu navedeni upravo nikakvi razlozi, tako da se u tom dijelu pobijana presuda ne može ni ispitati, pa je i time ostvarena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz čl. 354. st. 1. toč. 11. ZKP.
Konačno, s pravom optuženik i u pogledu oblika krivnje za osnovno krivično djelo iz čl. 156. st. 1. KZRH pobija presudu suda prvog stupnja zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.
Naime, kad su prvog stupnja smatra utvrđenim da se optuženik nalazio u pripitom stanju, pri koncentraciji alkohola u krvi od 0,67 gr/kg, te da se kretao brzinom od oko 66 km/sat, ne bi se moglo, barem za sada, zaključiti da je optuženik pokazao bezobzirnost karakterističnu za umišljajni oblik krivnje. Naprotiv, sud prvog stupnja alkoholiziranost optuženika dovodi u vezu s njegovim neopreznim i nekritičnim
I Kž 387/95
ponašanjem u javnom prometu, a upravo takav način vožnje karakterističan je za blaži, nehatni oblik krivnje kod ugrožavanja javnog prometa. Uostalom, okolnost da je netko poduzeo vožnju u alkoholiziranom stanju, pogotovo kad se radi o stupnju alkoholiziranosti koji tek neznatno premašuje dopuštenu granicu, ne mora nužno značiti da je takav počinitelj pristao na ugrožavanje javnog prometa, napose kad u vožnji nije manifestirao bezobzirnost karakterističnu za umišljajni oblik krivnje.
S obzirom na izloženo, trebalo je na temelju čl. 375. st. 1. ZKP uvažiti žalbu optuženika, ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, pa je uslijed toga postala bespredmetna žalba državnog odvjetnika zbog odluke o kazni.
U ponovljenom postupku sud prvog stupnja raspravit će sporna pitanja i otkloniti nedostatke na koje mu je ukazano ovim rješenjem, te će nakon pravilne ocjene izvedenih dokaza utvrditi pravno relevantno činjenično stanje, na kojem će temeljiti novu i na zakonu osnovanu presudu, koju će obrazložiti u skladu s odredbom čl. 347. st. 7. ZKP.
U Zagrebu, 4. ožujka 1997.
Zapisničar:
Predsjednik vijeća:
Vinja Ileana, v.r.
Zmajević mr. Branko, v.r.