I Kž-15/1996-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-15/1996-3

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Milana Gudelja, kao predsjednika vijeća, te mr. Branka Zmajevića, Milana Petranovića, Ane Garačić i Neve Šibl, kao članova vijeća i više savjetnice Zlate Lipnjak-Bosanac, kao zapisničara u krivičnom predmetu protiv opt. V. B. i dr. zbog kaznenog djela iz čl. 244. st. 1. u svezi čl. 236. KZRH, odlučujući o žalbi vojnog tužitelja podnesenoj protiv presude Vojnog suda u Bjelovaru od 13. studenog 1995. godine, br. K-175/95., u sjednici održanoj dana 28. svibnja 1996. godine, saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Tomislava Dujmića,

r i j e š i o j e:

Uvažava se žalba vojnog tužitelja, ukida se presuda suda prvog stupnja i predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

O b r a z l o ž e n j e

Vojni sud u Bjelovaru temeljem čl. 340. toč. 3. ZKP oslobodio od optužbe opt. V.M., opt. B.V., opt. P.M. i opt. S.M. da bi počinili krivično djelo terorizma iz čl. 236. KZRH u svezi čl. 244. st. 1. KZRH.

Protiv te presude žali se vojni tužitelj zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske, vraćajući spis, temeljem čl. 360. st. 2. ZKP predložio je da se žalba uvaži pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Žalba je osnovana.

Žalitelj je u pravu kada se žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Pod tim žalbenim osnovnom optuženik tvrdi da je sud prvog stupnja pogrešno zaključio da nema dokaza da bi optuženici počinili krivično djelo za koje se terete. Naime, s pravom žalitelj iznosi da su tijekom postupka pojedini optuženici se međusobno teretili kao počinitelji ovog krivičnog djela. Tako optuženi M. tvrdi najprije kako je čuo da su u napadu na automobil sudjelovali opt. B. i opt. P. (str. 37. spisa, zapisnik od 18. kolovoza 1995. godine), koje on poznaje, a okr. B. je sa njim zajedno bio i u izviđačkom vodu. Dodaje da je on optuženik toga dana bio na G.

Nakon davanja obrane opt. B. opt. M. mijenja obranu i tvrdi da on na dan 9. kolovoza 1994. godine nije bio na G., već da je toga dana bio u Srbiji na proslavi pravoslavne svetkovine (zapisnik od 29. kolovoza 1995. godine). Na ovako različito kazivanje optuženik je morao biti pitan, zbog čega se drugačije brani, te je za to trebao dati uvjerljive razloge.

Optuženi B. u istražnom postupku iskazuje da su svi optuženi sudjelovali u akciji po naređenju zapovjednika J.Š., kao pripadnici izviđačko-dirvenzatskog voda, doduše pri tome sebe ne prikazuje neposrednim izvršiocem djela, sudjelovali su ostali u izvršenju djela i pri tome vrlo detaljno opisuje uloge ostalih počinitelja - način kako je vozilo zaustavljeno (pred njega izašao optuženi S.), kao i da su optuženi M. i P. iz zauzete zajede po vozilu otvorili vatru iz automatskog oružja. Posredno takvu obranu optuženika potvrđuje svjedok P.G. kojem je opt. B. na istovjetan način opisao događaj i to do u najsitnijih detalja, prema kojima je opt. S.M. zaustavljao automobil, pa kada vozilo nije stalo na njega su počeli pucati.

Žalitelj je u pravu kada ukazuje da je sud prvog stupnja sa više pažnje i kritičnosti morao ocijeniti poslije takove obrane opt. B., dane u istrazi, njegovu drugačiju obranu danu na glavnoj raspravi u kojoj tvrdi da u toj "akciji" su uz njega da sudjelovali S.M., V.Đ. i M.M., a ne kako je u istrazi tvrdio opt. M., opt. P. i opt. S.

S pravom žalitelj za sada dovodi u sumnju ovakovu izmjenu obrane opt. B., naime, razloge koje on navodi za tako izmijenjenu obranu potrebno je doista provjeriti. Razlog da ispočetka nije teretio "prave" počinitelje djela V., M. i S., zbog toga što su mu zaprijetili da će mu ubiti roditelje, kada se poveže sa okolnošću da mu nije prijetio S., i kada se imade u vidu da je na glavnoj raspravi izjavio da se plaši i od M., P. i S., nedjeluje uvjerljivo, jer i pored straha od ove posljednje trojice on je odlučio da ih u istrazi tereti.

Ako je doista opt. B., što sam iznosi, nakon što je primio optužnicu čuo da su iz zatvora u V. pušteni V. i M., te da se nalaze na području Bosne, zbog čega ih sad tereti, kada zbog toga terećenja upravo sada postoji objektivna opasnost po njegove roditelje koji se nalaze u blizini B. (Srbija).

Obrat koji se dogodio u obrani opt. B. moguće je, kako to čini žalitelj, tumačiti i strahom od opt. M. i P., ovo posebno kada se imade u vidu da je opt. B. već nepravomoćnom presudom osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 20 godina.

Iskaz svjedoka D.D., koji je preživio napad na automobil, s obzirom na okolnosti događaja na licu mjesta, te mogućnost prepoznavanja po fotografiji S.M., treba podvesti posebnoj pažnji. Opravdano ukazuje žalitelj da se zbog jedne situacije, kakva je bila na licu mjesta - puna opasnosti i straha, može kasnije dogoditi greška u prepoznavanju, posebno putem fotografije. Iskaz toga svjedoka, kako to opravdano ističe žalitelj, se razlikuje od obrane optužnog B. u tome što svjedok tvrdi da su sva trojica optuženika koja su izašla na cestu bila naoružana.

Nadalje, u ozbiljnju sumnju se može dovesti zaključak suda o ulozi opt. B. u cijelom događaju, naime, iz obrane toga optuženika slijedi da su svi dogovorno krenuli u akciju, sa ciljem da ukoliko naiđu na neki automobil pucaju, a on je samo osiguravao mjesto izvršenja djela, postavlja se pitanje nisu li uloge u izvršenju djela tako bile podijeljene.

Da bi se moglo cjelovitije cijeniti obranu opt. B., opravdano navodi žalitelj, potrebno je provjeriti preko Županijskog suda u Varaždinu jesu li uopće V.Đ., M.M. i S.M. bili u zatvoru, da li su pušteni i kada. Naime, ukazuje se osnovanim to ispitati s obzirom na vrijeme koje opt. B. proveo u pritvoru prije nego je, kako to on sam iskazuje, saznao da su te osobe puštene iz zatvora kod Županijskog suda u Varaždinu. Nadalje, zasada se postavlja pitanje, da li doista te osobe, sa tim imenima i postoje.

Radi svega navedenog trebalo je žalbu vojnog tužitelja uvažiti, ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

U ponovljenom postupku sud će cijeniti sve što je naprijed navedeno te izvesti sve potrebne dokaze na koje je ukazano ovim rješenjem i donijeti novu presudu koju je dužan pažljivo obrazložiti.

Zbog svega toga, na temelju čl. 375. ZKP, odlučeno je kao u izreci ovog rješenja suda drugog stupnja.

U Zagrebu, 28. svibnja 1996.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Zlata Lipnjak-Bosanac, v.r.

Milan Gudelj, v.r.