Povrv-420/2018-17 · Trgovački sud u Osijeku

Republika Hrvatska

Trgovački sud u Osijeku

Osijek, Zagrebačka 2

Poslovni broj 10 Povrv-420/2018-17

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Osijeku, po sucu pojedincu mr. sc. Mirjani Baran, u pravnoj stvari tužitelja U. d.o.o., OIB: , Č., kojega zastupa punomoćnica I. P. V., odvjetnica u O. društvu R. & P. d.o.o. O., protiv tuženika L. d.o.o., OIB: , Č., kojega zastupa punomoćnica A. B., odvjetnica u O., radi isplate iznosa od 7.119,42 kn, nakon glavne i javne rasprave zaključene 19. veljače 2019. u nazočnosti punomoćnika stranaka, na ročištu za objavu sudske odluke održanom 15. ožujka 2019.

p r e s u d i o j e

I. Odbija se zahtjev tužitelja U. d.o.o., OIB:, Č., prema tuženiku L. d.o.o., OIB:, Č., za isplatu iznosa od 7.119,42 kn (sedamtisućastodevetnaestkuna i četrdesetdvijelipe) zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama koje teku na taj iznos od 30. travnja 2018. pa do isplate te za naknadu troškova ovrhe u iznosu od 356,00 kn (tristopedestšestkuna) te naknadu predvidivih troškova ovrhe u iznosu od 37,50 kn (tridesetsedamkuna i pedesetlipa) zajedno s pripadajućim zateznim kamatama na te troškove od 30. travnja 2018. do isplate, pa se platni nalog iz rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika M. B. u O. poslovni broj Ovrv-4040/2018 od 30. travnja 2018., ukida u cijelosti.

II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 3.265,29 kn (tritisućedvjestošezdesetpetkuna i dvadesetdevetlipa) u roku osam dana.

III. Zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška, preko prebijenog dijela u iznosu od 375,00 Kn (tristosedmadesetpetkuna) odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

Tužitelj, kao ovrhovoditelj u prijedlogu za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave navodi kako mu tuženik kao ovršenik duguje iznos od 7.119,42 kn zajedno s pripadajućim zateznim kamatama i troškovima, a na ime usluge isporuke vode, koju tuženik po utuženim računima nije platio. Javni bilježnik M. B. u O. donijela je rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave poslovni broj Ovrv-4040/2018 od 30. travnja 2018. Po prigovoru tuženika postupak je nastavljen kao povodom prigovora protiv platnog naloga. U odnosu na tuženikove prigovore ističe kako su neosnovani i da je tuženikovim uplatama tužitelj zatvarao najstarije obveze. Tijekom postupka tužitelj je u cijelosti ostao kod tužbenog zahtjeva iz prijedloga za ovrhu i predlaže prihvatiti tužbeni zahtjev uz naknadu troškova tužitelju.

Tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti. U prigovoru na rješenje o ovrsi kao i tijekom postupka osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva te ističe prigovor zastare. Ističe kako je u cijelosti izmirio utuženu tražbinu i da je na svakom nalogu za plaćanje točno označio koji račun plaća i to pozivom na broj računa. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu troškova tuženiku.

U dokaznom dijelu postupka sud je izvršio uvid u kartice kupaca na listu 5. spisa, u potvrdu o izvršenju naloga sve na listu 10. do 38. spisa, u nalaz vještaka financijsko knjigovodstvene struke od 28. siječnja 2019. zajedno s prilozima uz taj nalaz, sve na listu 54. do 67. spisa.

Tužbeni zahtjev nije osnovan.

Tužitelj je protiv tuženika podnio prijedlog za ovrhu radi naplate iznosa od 7.119,42 kn prema više računa koje je ispostavio za plaćanje isporučene vode tuženiku. Tuženik je istaknuo prigovor kako je namirio utuženu tražbinu, te ističe i prigovor zastare.

Radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva sud je proveo dokaz vještačenjem po vještaku financijsko knjigovodstvene struke. Iz nalaza vještaka nedvojbeno proizlazi kako se tužiteljeva tražbina u iznosu od 7.119,42 kn odnosi na potraživanje evidentirano na dan 1. siječnja 2014. u ukupnom iznosu od 2.988,95 kn, koje je djelomično plaćeno i to 13. svibnja 2014. u iznosu od 585,03 kn tako da je ostalo neplaćeno 2.403,92 kn koji iznos se odnosi na račune iz 2012. i 2011. Vještak je ujedno utvrdila kako je tuženik nakon podnošenja prijedloga za ovrhu platio iznos od 693,80 kn koje su uplate evidentirane u knjigovodstvu tužitelja. Vještak je utvrdila da je ostalo neplaćeno potraživanje tužitelja za razdoblje 2012. i 2011. u iznosu od 2.403,92 kn. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i utvrđenje vještaka, jer je nalaz sačinjen jasno, pregledno i u skladu s pravilima struke i stranke nisu imale primjedbi na nalaz vještaka.

Cijeneći izvedene dokaze, sud je utvrdio kako je tužitelj izvršio uračunavanje, tako da je uplaćenim iznosima zatvarao najstarije neplaćene tražbine, pa su ostale nenamirene utužene tražbine po priloženim računima. Tuženik je istaknuo i prigovor zastare.

Sud je uvidom u izvatke o stanju i prometu po računu, utvrdio da je tuženik u nalogu za plaćanje točno označio koji iznos plaća i po kojem računu. Stoga tužitelj nije bio ovlašten izvršiti uračunavanje, kako to ističe tijekom postupka i uplatama tuženika zatvarati neke druge račune.

Prema odredbi čl. 171. st. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj:35/05 i 41/08, dalje: ZOO) kad između istih osoba postoji više istorodnih obveza, pa ono što dužnik ispuni nije dovoljno da bi se mogle namiriti sve, onda će se, ako o tome ne postoji sporazum vjerovnika i dužnika, uračunavanje obaviti onim redom koji odredi dužnik najkasnije prilikom ispunjenja. Stavkom 2. istoga članka je propisano kada nema dužnikove izjave o uračunavanju, obveze se namiruju redom kako je koja dospjela na ispunjenje. U konkretnom slučaju, postojala je dužnikova, tuženikova izjava o namirenju i to tako da je označeno koje račune plaća. Stoga tužitelj nije mogao postupati u smislu odredbe 171. st. 2. ZOO-a i vršiti uračunavanje jer je postojala izjava tuženika kao dužnika koje obveze plaće.

Imajući navedeno u vidu, sud je utvrdio da je i prigovor zastare osnovan. Naime, neplaćena tražbina se odnosi na račune iz 2011. i 2012. kako je to utvrdila i vještak i to u neplaćenom iznosu od 2.403,92 kn. Tužitelj je prijedlog za naplatu te tražbine podnio 30. travnja 2018.

U konkretnom slučaju riječ je o tražbini proistekloj iz ugovora o prometu roba i usluga, pa je rok zastare za takve tražbine, u smislu odredbe čl. 227. ZOO-a tri godine, a što u konkretnom slučaju znači da je istekao 30. travnja 2015. Kako je prijedlog za ovrhu podnesen 30. travnja 2018., dakle poslije isteka roka zastare, to se tuženikov prigovor zastare ukazuje osnovanim.

Cijeneći izvedene dokaze, te imajući u vidu tuženikove prigovore da je namirio tražbinu kao i prigovor zastare, sud je utvrdio kako su ti prigovori osnovani, jer tužitelj dokazima koje je priložio i na koje se poziva u ovom sporu, nije dokazao da je bio ovlašten vršiti uračunavanje, sud je utvrdio kako tužbeni zahtjev nije osnovan, pa ga je valjalo odbiti u cijelosti i primjenom odredbe čl. 451. st. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11-pročišćeni tekst i 25/13, dalje:ZPP ) platni nalog iz rješenja o ovrsi ukinuti u cijelosti.

Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 3. ZPP-a. Naime, tuženik je dio utuženih tražbina platio nakon podnošenja prijedloga za ovrhu pa je time prouzročio troškove tužitelju. Visina troškova određena je prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12 dalje: Ot) i Tarife sudskih pristojbi iz Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 74/95, 57/96, 137/02, 26/03- pročišćeni tekst, 125/11 i 157/13).

Tužitelju su priznati troškovi ovrhe i to na ime javnobilježničke nagrade i troškovi dostave u ukupnom iznosu od 356,00 kn. Sud je utvrdio kako je tužitelj u trenutku podnošenja prijedloga za ovrhu imao dospjelu i neplaćenu tražbinu prema tuženiku u iznosu od 693,80 kn. Stoga je sud utvrdio da tužitelju pripadaju troškovi ovrhe u razmjeru te tražbine odnosno u visini od 9,75 % što od priznatog troška ovrhe u iznosu od 356,00 kn čini iznos od 34,71 kn, koji iznos troškova ovrhe je priznat tužitelju.

Tužitelju nisu priznati predvidivi troškovi ovrhe u iznosu od 37,50 kn, jer tužitelj nije dokazao da je ove troškove i imao.

Tuženiku su priznati troškovi sastava prigovora na rješenje o ovrsi u iznosu od 750,00 kn, te zastupanje na ročištu od 20. studenog 2018. i od 19. veljače 2019. u iznosu od po 750,00 kn i trošak sastava podneska od 6. veljače 2019. u iznosu od 750,00 kn i trošak sudske pristojbe na prigovor u iznosu od 300,00 kn odnosno ukupan trošak u iznosu od 3.300,00 kn.

Tuženiku nisu priznati troškovi pristupa ročištu za objavu presude u iznosu od 375,00 kn, jer to po ocjeni suda nisu nužno potrebni troškovi, jer se presuda objavljuje na e- ploči suda.

Sud je izvršio prijeboj troškova, tako da je od troškova priznatih tuženiku u iznosu od 3.300,00 kn oduzeo troškove koji su priznati tužitelju u iznosu od 34,71 kn i razliku u iznosu od 3.265,29 kn dosudio tuženiku.

Sijedom izloženog odlučeno je kao u izreci.

U Osijeku 15. ožujka 2019.

Zapisničar:

S u d a c

Snježana Andrijanić

mr. sc. MIRJANA BARAN

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može uložiti žalbu Visokom trgovačkom sudu RH u Zagrebu u roku 8 dana pisano u 4 primjerka putem ovog suda.