Rev-3698/1994-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 3698/1994-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. Ive Grbina kao predsjednika vijeća, te Miroslave Vekić, Miljenke Vraničar, Tome Gložinića i Stanka Hautza, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S.P. iz Č., koga zastupa I.H., dipl. pravnik, protiv tuženika DP "M.G. " L.D., koga zastupa punomoćnik N.K., dipl. pravnica, radi utvrđenja zasnivanja radnog odnosa na neodređeno vrijeme, rješavajući reviziju tuženika izjavljenu protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Varaždinu od 14. srpnja 1994. godine br. Gž 825/94-2, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Ivancu od 1. ožujka 1994. br. P 564/93-17, u sjednici održanoj 21. veljače 1996. godine

p r e s u d i o j e:

Prihvaća se revizija te se preinačuju presuda Županijskog suda u Varaždinu od 14. srpnja 1994. godine br. Gž 825/94-2 i presuda Općinskog suda u Ivancu od 1. ožujka 1994. br. P 564/93-17, te se odbija tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Utvrđuje se da je tužitelj S.P. kod tuženika DP "M. g. " zasnovao radni odnos na neodređeno vrijeme, te se obvezuje tuženika da vrati tužitelja na rad na radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi u roku od 8 dana pod prijetnjom izvršenja i da mu naknadi parnični trošak."

O b r a z l o ž e n j e

Sud drugog stupnja odbio je žalbu tuženika i potvrdio prvostupanjsku presudu kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev kako je naveden u izreci ove odluke.

Protiv drugostupanjske presude tuženik je pravovremeno izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava te predlaže da se obje presude ili preinače i odbije tužbeni zahtjev tužitelja ili ukinu i vrati predmet na ponovno odlučivanje sudu prvoga stupnja.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Državno odvjetništvo Republike Hrvatske nije se izjasnilo o reviziji.

Revizija je osnovana.

Prema utvrđenju nižestupanjskih sudova, tužitelj je proveo na radu kod tuženika vrijeme od 2. veljače 1987. godine do 15. lipnja 1992. godine i kroz cijelo navedeno vrijeme u radnom odnosu na određeno vrijeme. Kroz to je razdoblje tuženik tužitelju izdao dvadeset rješenja kojima je utvrđeno da tužitelj zasniva radni odnos na određeno vrijeme. Prema posljednjem rješenju, tada radni odnos na određeno vrijeme trajao je od 21. veljače 1992. godine, a tužitelj je dobio pismenu obavijest 24. travnja 1992. godine da mu radni odnos prestaje 15. svibnja 1992. godine s time da je imao pravo na korištenje godišnjeg odmora do 15. lipnja 1992. godine.

Protiv pismenog akta kojim ga obavještavaju da mu prestaje radni odnos tužitelj je izjavio prigovor o kojem nije donijeta nikada odluka pa je ustao tužbom radi utvrđenja da je zasnovao radni odnos na neodređeno vrijeme.

Sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev jer su utvrdili da je tužitelj primljen u radni odnos na određeno vrijeme 2. veljače 1987. godine protivno Zakonu o radnim odnosima radnika u udruženom radu - ZRORUR ("Narodne novine", br. 11/78), budući nisu postojale pretpostavke za zasnivanje radnog odnosa na određeno već na neodređeno vrijeme, jer da se u predmetnom slučaju, kad je tužitelj primljen na rad, nije radilo o privremenom karakteru povećanja posla već o trajnom. U tom pravcu ističu sudovi, govori okolnost da je tužitelj na tom radnom mjestu proveo više od 5 godina. Stoga mu je odredbom čl. 17. st. 2. ZRORUR koji je bio na snazi do 8. lipnja 1988. godine (ova je odredba brisana Novelom citiranog zakona - "Narodne novine", br. 27/88, dakle u vrijeme kada je tužitelj već radio kod tuženika na temelju rješenja o radnom odnosu na određeno vrijeme) radni odnos na određeno vrijeme prerastao je u radni odnos na neodređeno vrijeme. Stoga tužitelju nije mogao prestati radni odnos na temelju obavijesti tuženika kako su to ocijenili nižestupanjski sudovi utvrdivši da je tužitelj zasnova radni odnos na neodređeno vrijeme.

Pogrešan je zaključak sudova nižeg stupnja da je tužitelj zasnovao radni odnos na neodređeno vrijeme, jer ga je zasnovao prije 8. lipnja 1988. godine kada je brisana odredba čl. 17. st. 2. ZRORUR, prema kojoj se je smatralo da je radnik zasniva radni odnos na neodređeno vrijeme ako je radni odnos zasnovan protivno zakonu, odnosno ako radnik nastavi raditi nakon isteka vremena za koje je zasnovan radni odnos.

Nakon prestanka važenja odredbe čl. 17. st. 2. ZRORUR radni odnos na određeno vrijeme ne može, po sili zakona, prerasti u radni odnos na neodređeno vrijeme upravo i da je nezakonito zasnovan. A tužitelj je u razdoblju od 1. 8. 1988. do 20. 2. 1992. godine donio petnaest pismenih rješenja o zasnivanju radnog odnosa tužitelja na određeno vrijeme. Sva ta rješenja tužitelj je primio i nije ni na jedno reagirao prigovorom (ni na posljednje od 20. 2. 1992. godine) već tek na pismenu obavijest o prestanku radnog odnosa po isteku vremena na koje je zasnovan na određeno vrijeme po tom rješenju, odnosno još i po proteku godišnjeg odmora na koji je ostvario pravo u toj godini.

Tužitelj je dakle zasnovao radni odnos na određeno vrijeme (koji je produžavan novim rješenjima) u vrijeme kada nije bilo zakonske pretpostavke za pretvaranje takovog radnog odnosa u radni odnos na neodređeno vrijeme, pa prema tome nisu sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su utvrdili da je tužitelj zasnovao radni odnos na neodređeno vrijeme te da ga je tuženik dužan vratiti na radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi.

Revizija tuženika je dakle osnovana pa je trebalo istu prihvatiti i zbog pogrešne primjene materijalnog prava preinačiti obje presude i odbiti tužbeni zahtjev tužitelja a na temelju čl. 395. st. 1. Zakona o parničnom postupku.

Tuženik nije tražio trošak pa mu nije dosuđen.

U Zagrebu, 21. veljače 1996.

Predsjednik vijeća:

dr. Ivo Grbin, v.r.