Rev-1100/1995-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1100/1995-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Tome Gložinića kao predsjednika vijeća, te Miroslave Vekić, Ivana Mikšića, Jakoba Miletića i Katarine Buljan kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice N.S. iz Z., ... , zastupane po Z.B., odvjetnici iz Z., protiv tuženika "T. " trgovina na veliko i malo Z., ... , radi naknade štete, rješavajući reviziju tužiteljice i tuženika protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 25. listopada 1994. godine broj Gž-6402/94-2, kojom je djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Zagrebu broj Pn-5309/93-13 od 6. travnja 1994. godine, u sjednici održanoj 25. lipnja 1998. godine,

p r e s u d i o j e :

Odbija se revizija tužiteljice i tuženika kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom Općinskog suda u Zagrebu od 6. travnja 1994. godine broj Pn-5309/93-13 suđeno je:

"I. Tuženi "T. " - trgovina na veliko i malo Z., dužan je tužiteljici S.N. s naslova naknade štete isplatiti iznos od 114,000.000 HRD sa zakonskom zateznom kamatom u smislu čl. 277. ZOO-a, a počev od 6. travnja 1994. godine, pa do isplate, kao i naknaditi parnični trošak ovoga postupka u iznosu od 4,576.000 HRD a sve u roku od 15 dana.

II. Odbija se tužiteljica s dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 30,000.000 HRD."

Presudom Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 25. listopada 1994. godine broj Gž- 6402/94-2 suđeno je:

"I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog sudau Zagrebu broj Pn-5309/93-13 od 6. travnja 1994. godine pod I izreke preko iznosa od 36,700.000 HRD (36.700,00 kn) do iznosa od 94,000.000 HRD (94.000,00 kn), dospijeća kamata i parničnog troška do iznosa od 4,036.200 HRD (4.036,20 kn).

II. Preinačuje se ista presuda pod I izreke preko iznosa od 94,000.000 HRD (94.000,00 kn), u pogledu visine stope zatezne kamate, te preko iznosa parničnog troška od 4,036.200 HRD (4.036,20 kn) i sudi:

Tužiteljica se odbija s dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 20,000.000 HRD (20.000,00 kn)

i sa parničnim troškom u iznosu od 539.800 HRD (539,80 kn).

Tuženik je dužan tužiteljici na iznos glavnice platiti kamatu prema čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine", broj 8/94, 19/94)."

Protiv drugostupanjske presude tužiteljica i tuženik su izjavili reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava i predložili da se nižestupanjske presude preinače u pravcu razloga revizije.

Na revizije nije odgovoreno, a Državni odvjetnik Republike Hrvatske se nije izjasnio. Revizije tužiteljice i tuženika nisu osnovane.

Nije osnovan revizijski prigovor tužiteljice da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo kada je pravomoćno dosuđena tužiteljici naknada za fizičke bolove u iznosu od 14.000,00 kn, za strah u iznosu od 6.000,00 kn, za naruženost u iznosu od 15.000,00 kn i za duševne boli zbog smanjenja životne aktivnosti u iznosu od 55.000,00 kn, jer je po ocjeni ovog revizijskog suda pravomoćno utvrđena primjerena naknada za navedene vidove neimovinske štete pravilnom primjenom odredbe čl. 200. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 - dalje ZOO).

Odlučujući o visinama navedenih naknada i ovaj je revizijski sud imao u vidu sve utvrđene odlučne činjenice i okolnosti od kojih temeljem citirane zakonske odredbe zavisi visina navedenih naknada, a naročitu vrstu i težinu ozljeda koje je tužiteljica zadobila kritičnog dana, zatim intenzitet i trajanje fizičkih bolova koje je trpila nakon ozljeđivanja i tok liječenja, intenzitet i trajanje straha i intenzitet naruženosti, kao i sve one posljedice koje su zadobivene ozljede ostavile na tjelesno i duševno zdravlje tužiteljice te njezinu životnu dob (rođena 1928.).

Osim toga, odlučujući o visinama naknada za neimovinsku štetu tužiteljici, ovaj je sud vodio računa o značenju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se ne pogoduje težnjama koje nisu spojive s njezinom prirodom i društvenom svrhom (čl. 200. st. 2. ZOO).

S obzirom na navedeno i revizija tužene u odnosu na visinu pravomoćno utvrđenih naknada tužiteljici za pojedine vidove neimovinske štete nije osnovana, pa je valjalo i reviziju tužene odbiti.

Na revizijski prigovor tužene u odnosu na odgovornost valja reći da je tužena već u odgovoru na tužbu priznala pasivnu legitimaciju, štetni događaj i odgovornost, pa nižestupanjski sudovi osnovano nisu raspravljali o odgovornosti tužene već su utvrdili da je tužena odgovorna tužiteljici za štetu. Međutim, kada bi navedeni prigovor tužene bio u tome pravcu da činjenično stanje nije pravilno i potpuno utvrđeno, tužena nije u pravu jer se revizija zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ne može izjaviti (čl. 385. st.

3. ZPP).

Iz navedenih razloga odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 25. lipnja 1998. godine

Predsjednik vijeća:

Tomo Gložinić, v.r.

Suglasnost

ovog prijepisa s izvornikom ovjerava

Viši

administrativni referent:

(Štefica

Klepac)