Revt-120/2002-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revt-120/02-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vlatke Potočnjak-Radej, kao predsjednice vijeća, te Borisa Guttmanna, Marijana Ramušćaka, Petra Milasa i Gordane Gasparini, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. D. iz K. G. u R. S., koju zastupa punomoćnik J. M., odvjetnica iz Z., protiv tuženika 1) Ž. , L., i 2) HŽ d.o.o. iz Z., koje zastupa punomoćnik V. S., dipl. pravnik, radi povišenja rente, rješavajući reviziju izjavljenu po tuženiku pod 2) H.Ž d.o.o. Z. iz Z., protiv pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 09. prosinca 1997. godine broj Pž-1314/1995 kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu od 01. ožujka 1994. godine broj P- 3047/1992, u sjednici održanoj dana 08. svibnja 2002. godine,

r i j e š i o j e:

Revizija se prihvaća i slijedom toga djelomično ukidaju obje nižestupanjske odluke – presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 09. prosinca 1997. godine broj Pž-1314/1995 i presuda Trgovačkog suda u Zagrebu od 01. ožujka 1994. godine broj P-3047/1992 i to u dijelu koji se odnosi na tuženika Hrvatske željeznice d.o.o. Zagreb i u tom dijelu predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

O troškovima revizijskog postupka bit će odlučeno u konačnoj odluci.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom oba tuženika solidarno su obvezani plaćati tužiteljici povišenu rentu umjesto dotadašnjeg iznosa od 4.500 HRD iznos od 23.000 HRD mjesečno u razdoblju od 01. svibnja 1992. do 01. siječnja 1993. godine; mjesečni iznos od 131.040 HRD za siječanj 1993. godine; iznos od 218.400 HRD za veljaču 1993. godine; iznos 283.921 HRD za ožujak 1993. godine; iznos od 455.000 HRD za razdoblje od 01. ožujka 1993. godine do 01. rujna 1993. godine, a od 01. rujna 1993. godine nadalje iznos od 1.368.000 HRD sa zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog obroka pa do isplate, koji dospijevaju do svakog 10. dana u mjesecu, kao i da nadoknade parnični trošak tužiteljici u iznosu od 8.151.000 HRD.

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika HŽ d.o.o. iz Z. kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda.

Protiv navedene pravomoćne drugostupanjske presude isti tuženik HŽ d.o.o. iz Z. izjavio je reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom, da se obje nižestupanjske odluke u odnosu na revidenta ukinu i predmet vrati Općinskom sudu u Zagrebu na ponovno suđenje, kao stvarno i mjesno nadležnom sudu.

Na pravovremenu, potpunu i dopuštenu reviziju spomenutog tuženika protivna stranka nije odgovorila niti se o izjavljenoj reviziji izjasnio državni odvjetnik Republike Hrvatske.

Revizija je osnovana.

Uvodno treba istaknuti da po stajalištu ovog Vrhovnog suda, oba tuženika kao suparničari na pasivnoj strani u ovom predmetu, nemaju položaj jedinstvenih suparničara (čl. 201. Zakona o parničnom postupku – u daljnjem tekstu: ZPP) pa se radnja svakog pojedinog tuženika ima cijeniti kao radnja ili propuštanje samostalne stranke koja niti koristi niti šteti drugom suparničaru (čl. 200. ZPP).

Stoga se pravni učinci izjavljene revizije spomenutog tuženika ne odnose na drugog tuženika iz čega slijedi da se pravomoćna drugostupanjska presuda u ovoj pravnoj stvari pobija samo u dijelu koji se odnosi na revidenta i stoga se odluka o reviziji odnosi samo na nižestupanjske odluke u spomenutom dijelu koji se tiču revidenta.

Nije ostvaren istaknuti revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka, a to stoga, jer u vrijeme donošenja prvostupanjske presude dana 19. ožujka 1994. godine za suđenje u ovakvom imovinskopravnom sporu u prvom stupnju bio je stvarno nadležan trgovački sud koji je i odlučio u prvom stupnju u ovoj pravnoj stvari (čl. 19. toč. 1. f) Zakona o sudovima – “Narodne novine” br. 3/94, i dr. – u daljnjem tekstu ZS) koja je odredba kasnije Zakonom o izmjenama i dopunama ZS brisana, pa prema tome ne stoji revizijski prigovor da je o sporu u prvom stupnju odlučio sud koji nije bio stvarno nadležan, tako da nije počinjena ona bitna postupovna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 4. ZPP na koju revident ukazuje.

Po nalaženju ovog Vrhovnog suda ne postoji ni ona bitna postupovna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP). Ostvaren je revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Predmet spora u ovoj pravnoj stvari predstavlja zahtjev tužiteljice radi povišenja rente po osnovu naknade štete na ime tuđe pomoći i njege, a zbog znatnije izmjene okolnosti koje je sud imao pri donošenju prijašnje odluke za koju štetu su solidarno odgovorni tužiteljici oba tuženika.

S obzirom na uvodno izložene okolnosti proizlazi da je osnovanost spomenutog revizijskog razloga bilo moguće cijeniti samo u dijelu pobijanih odluka koje se odnose na revidenta.

Kao što je rečeno, predmet spora predstavlja zahtjev tužiteljice kao oštećene za povećanje rente po osnovu tuđe pomoći i njege za ubuduće, zbog znatno izmijenjenih okolnosti u odnosu na one koje je sud imao u vidu kod donošenja ranije odluke kojom je tužiteljici bila dosuđena renta u iznosu od 4.500 HRD mjesečno od 01. travnja 1991. godine ubuduće, a predložena izmjena zahtjeva se u smislu povišenja počev od 01. svibnja 1992. unaprijed (čl. 196. Zakona o obveznim odnosima – u daljnjem tekstu: ZOO).

Niži sudovi visinu zahtjeva povećane rente utvrđivali su polazeći od cjenika Centra za pomoć i njegu iz Z. u pogledu naknade za takvu vrstu usluge iako tužiteljica ne tvrdi da joj tuđu pomoć i njegu pruža spomenuti Centar, te je nesporno da tužiteljica ne živi u Z. niti u Republici Hrvatskoj nego u inozemstvu u K. G. u Republici Sloveniji.

Po pravnom shvaćanju ovog Vrhovnog suda oštećenik ima pravo na naknadu štete na ime tuđe pomoći i njege i onda kad mu je ta pomoć i njega pružena besplatno (npr. od članova njegove obitelji), a ta se naknada određuje po netto zaradi osobe koja bi u mjestu u kojem je tuđa pomoć i njega pružena bila sposobna pružiti takvu uslugu. Ako pak takva osoba ne postoji visina naknade štete dosuđuje se prema slobodnoj ocjeni primjenom čl. 223. ZPP.

Kako su niži sudovi pri utvrđivanju visine povećane rente na ime naknade štete za tuđu pomoć i njegu imali pogrešan pravni pristup, to su propustili utvrditi odlučne činjenice za donošenje pravilne i zakonite odluke u sporu zbog čega nije bilo moguće nižestupanjske odluke preinačiti, već je valjalo prihvatiti reviziju i u odnosu na revidenta ukinuti obje nižestupanjske odluke i predmet vratiti sudu prvog stupnja koji će pazeći po službenoj dužnosti na svoju stvarnu nadležnost u nastavku postupka ocijeniti svoju stvarnu nadležnost u pogledu daljnjeg postupanja u ovoj pravnoj stvari (čl. 395. st. 2. ZPP).

U nastavku parnice bit će dakle potrebno ako je došlo do povećanja troškova na ime tuđe pomoći i njege za utuženo razdoblje takve troškove utvrditi imajući u vidu ranije izloženo pravno shvaćanje ovog Vrhovnog suda.

Kod toga sud prvog stupnja bit će dužan raspraviti i utvrditi da li je tužiteljica ostvarila pravo na naknadu za takvu tuđu pomoć i njegu po osnovu socijalnog osiguranja ili je propustila ostvariti takvu naknadu koje okolnosti će sud uzeti u obzir pri utvrđivanju visine eventualne povećane rente, a ukoliko revident tvrdi da je kod tužiteljice smanjen opseg potrebe za tuđom pomoći i njegom zbog navodnog poboljšanja odnosno stabilizacije njenog zdravstvenog stanja te zbog toga nije osnovan zahtjev za povećanje rente takve okolnosti bit će dužan prema pravilima o teretu dokazivanja dokazati onaj tko se na njih poziva a to je u konkretnom slučaju revident.

Iz navedenih razloga valjalo je odlučiti kao u izreci (čl. 395. st. 2. ZPP-a), s tim da se odluka o troškovima temelji na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP.

U Zagrebu, 08. svibnja 2002. godine

Predsjednik vijeća:

Vlatka Potočnjak-Radej, v. r.