Croatian Supreme Court dismissed appeals against war crimes convictions, upholding sentences despite mitigating circumstances.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia dismissed the appeals filed by two defendants against their first-instance conviction for war crimes under Article 35 of the Criminal Code. The defendants argued for lighter sentences by citing their status as refugees, voluntary participation in the war, and severe personal trauma including the murder of their father. The court rejected these arguments, ruling that the severity of the crimes and the defendants' high criminal responsibility precluded any reduction in punishment despite the mitigating factors. Consequently, the original verdict imposing eight-year prison terms for each defendant was confirmed.
Legislator headnote
AI generatedArticles 35, 360, 366, 374 of the Criminal Procedure Act; Articles 4, 31, 37 of the Criminal Code: The Supreme Court may confirm a first-instance criminal judgment and reject appeals when the court finds no procedural violations and determines that the gravity of the offense and the defendant's culpability justify the original sentence despite alleged mitigating circumstances.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: I Kž 688/1993-3
P R E S U D A
U IME REPUBLIKE HRVATSKE!
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Svedrović Marijana, kao predsjednika vijeća, te Gudelj Milana, Drakulić Milene, Potrebica Ante i Mikor Milivoja, kao članova vijeća i stručnog suradnika Lipnjak-Bosanac Zlate, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. C.M. i dr. zbog krivičnog djela iz čl. 35. st. 1. KZRH, odlučujući o žalbama opt. C.M. i K.L., protiv presude Vojnog suda u Karlovcu od 29. lipnja 1993.g. K 114/93-7, u sjednici održanoj 20. listopada 1993.g. saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske P.B.,
p r e s u d i o j e:
Odbijaja se kao neosnovana žalba opt. C.M. i K.L. i presuda suda prvog stupnja potvrđuje.
O b r a z l o ž e n j e
Vojni sud u Karlovcu je kao sud prvog stupnja presudom od 29. lipnja 1993.g. broj K 114/93-7 opt. C.M. i K.L. oglasio krivim zbog počinjenja krivičnih djela z čl. 35. st. 1. KZRH (sada čl. 34. st. 1. KZRH) i za ta djela, u odnosu na opt. C.M. opisanog u toč. 1., a u odnosu na opt. K.L. opisanog u to. 2. te presude, osudio ih je na kazne zatvora u trajanju od po 8 (osam) godina, a u izrečene kazne im je po čl. 50. OKZRH (sada čl. 45. OKZRH) uračunao vrijeme provedeno u pritvoru od 10. travnja 1993.g. na dalje, i ujedno odlučio da troškovi krivičnog postupka padaju na teret proračunskih sredstava suda.
Protiv te presude suda prvog stupnja opt. C.M. i K.L. su po svom branitelju L.A., odvjetnici iz J. (u jednom podnesku) podnijeli žalbu zbog odluke o kazni, dopunjujući je podneskom od 30. srpnja 1993.g. i peticijom oko petsto potpisanih, sve s prijedlogom da se pobijana presuda preinači u odluci o kazni na blaže. Državni odvjetnik Republike Hrvatske je u podnesku od 30. rujna 1993.g. Ktž 1113/93 predložio da se žalbe optuženika odbiju kao neosnovane (čl. 360. st. 2. ZKP).
Žalba optuženika C.M. i K.L. nije osnovana.
Sud drugog stupnja ispitao je povodom žalbi optuženika po službenoj dužnosti postoji li povreda odredaba krivičnog postupka iz čl. 354. st. 1. toč. 1., 5., 6., 8. do 11. ZKP i je li glavna rasprava protivno odredbama tog zakona održana u odsutnosti optuženika, odnosno branitelja optuženika i je li na štetu optuženika povrijeđen krivični zakon u smislu čl. 355. ZKP, no nije našao da bi bile počinjene takve povrede zakona (čl. 366. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP).
Suprotno stajalištima žalbi, sud drugog stupnja smatra da je u pobijanoj presudi izrečena kazna zatvora u odnosu na svakog od optuženika pravilno i zakonito odmjerena i da su pri tome sve utvrđene olakotne okolnosti u dovoljnoj mjeri došle do izražaja, kako to i nalaže odredba čl. 37. st. 1. OKZRH.
Žalitelji u jednom dijelu te olakotne okolnosti, koje je inače već uzeo u obzir sud prvog stupnja pri odmjeravanju krivične sankcije, samo nešto više konkretiziraju, ali uglavnom ne izlazeći iz okvira njihova već utvrđenog sadržaja i značenja (okolnost da su optuženici prognanici i dobrovoljni učesnici domovinskoga rata od samog početka, kao i okolnost da su kao hrvatski vojnici u vrijeme događaja boravili u selu s pretežno srpskim življem i zabavljali se s njihovim djevojkama). Zbog toga taj dio žalbenih razloga ne dovodi u pitanje pravilnost pobijane odluke o kaznama.
Žalitelji, međutim, uz to ističu i druge olakotne okolnosti za koje je sud prvog stupnja znao, (obrana optuženika i podaci iz kaznene evidencije, te podaci vojnih organa), no izričito ih nije naveo u razlozima presude i cijenio kao olakotne okolnosti. To su okolnosti da su se optuženici kao pripadnici V. bataljuna 110. brigade Hrvatske vojske borili za obranu D.,.R. i S., te pokazali hrabrost, pouzdanost, ozbiljnost i marljivost, da su te ratne okolnosti izazvale štetne posljedice na njihovu psihu, zatim raniju neosuđivanost, mladost i iskreno priznanje djela, te da su djela počinili u alkoholiziranom stanju, a posebno za opt. C.M. da su mu četnici likvidirali oca i zapalili mu kuću, a moguće likvidirali još i tri bliske srodnice.
Sud drugog stupnja, međutim, iako smatra da su potonje navedene okolnosti nesporno utvrđene tijekom krivičnog postupka pred sudom prvog stupnja i da one imaju svakako značaj olakotnih okolnosti, te unatoč odsustva otegotnih okolnosti, smatra da se svrha krivičnih sankcija kako je ona propisana u odredbi čl. 4. i 31. OKZRH zbog visokog stupnja krivične odgovornosti optuženika i okolnosti pod kojima su djela počinjena, posebno i bez doprinosa oštećenika, ne bi mogla ostvariti niti u smislu generalne ni specijalne prevencije izricanjem blažih kazni. Ovo i unatoč peticiji oko petstotinjak vojaka 14. "O" pukovnije Hrvatske Vojske, inače suboraca optuženika, koja je sudu dostavljena kao prilog uz dopunu žalbi.
Kako žalbe optuženika nisu osnovane i kako u pobijanoj presudi nisu nađene povrede zakona koje se ispituju po službenoj dužnosti, sud drugog stupnja odlučio je da žalbu odbije kao neosnovanu, a presudu suda prvog stupnja potvrdi (čl. 374. ZKP).
U Zagrebu, 20. listopada 1993.g.
Zapisničar:
Predsjednik vijeća:
Lipnjak-Bosanac Zlata, v.r.
Svedrović Marijan, v.r.
Suglasnost ovog prijepisa s izvornikom ovjerava
U zamjeni voditelja daktilobiroa:
/Štefica Klepac/