Rev-2688/1994-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2688/1994-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Borisa Guttmanna, Vladimira Drakulića, Stanka Hautza i Vlatke Potočnjak-Radej kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice S.A. iz V.G., … , koju zastupa punomoćnik S.A., odvjetnik iz V.G. i O.Č., odvjetnik iz Z., protiv tužene "J. " d.d. M.L., koju zastupa punomoćnik M.K., odvjetnik iz M.L., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženice protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 10. svibnja 1994. br. Gž-953/94, kojom je djelomično preinačena u odbijajućem dijelu presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici od 4. ožujka 1993. br. P-210/91, u sjednici održanoj dana 16. ožujka 1995.,

p r e s u d i o j e :

Prihvaća se revizija kao djelomično osnovana te se u dosuđujućem dijelu preinačuju presuda Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 10. svibnja 1994. br. Gž-953/94 i presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici od 4. ožujka 1993. br. P-209/91 i sudi:

Nalaže se tuženici da isplati tužiteljici na ime naknade štete iznos od 51.200 kuna sa zakonskim zateznim kamatama od 4. III. 1993. do isplate te da naknadi parnični trošak u iznosu od 5.208 kuna sve u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja.

S preostalom razlikom tužbenog zahtjeva tužiteljica se odbija.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženici da isplati tužiteljici na ime naknade štete iznos od 84,100.000 HRD (84.100 kuna) sa zakonskom zateznom kamatom od 4. III. 1993. kao i parnični trošak u iznosu od 8,138.750 HRD (8.138,75 kuna).

Sud drugog stupnja odbio je žalbu tuženice kao neosnovanu i u dosuđujućem dijelu potvrdio presudu suda prvog stupnja, dok je djelomično usvojio žalbu tužiteljice i dosudio tužiteljici daljnju naknadu štete u iznosu od 107,900.000 HRD (107.900 kuna) sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, kao i daljnji parnični trošak u iznosu od 11,364.250 HRD (11.364,25 kuna) dok je u preostalom dijelu presudu suda prvog stupnja potvrdio.

Protiv pravomoćne presude suda drugog stupnja izjavio je reviziju tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da se revizija prihvati. Na reviziju tužiteljica nije odgovorila, a Državni odvjetnik Republike Hrvatske o reviziji se nije izjasnio.

Revizija je djelomično osnovana.

Na bitne povrede odredaba parničnog postupka ovaj sud, osim na onu iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku ("NN", br. 53/91, 91/92) ne pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. Zakona o parničnom postupku), a ta bitna povreda odredaba parničnog postupka nije učinjena. Revident izričito ne navodi koju bi to bitnu povredu odredaba parničnog postupka učinili sudovi, a postojanje takve povrede ne opravdavaju prigovori upućeni sadržaju presude suda drugog stupnja koji prigovori nisu osnovani, a oni o traženju izuzeća vještaka nemaju opravdanja u stanju spisa.

Suprotno prigovorima revizije pravilna je ocjena sudova o cjelovitoj odgovornosti tuženice za štetu koju trpi tužiteljica iz štetnog događaja od 6. IV. 1981. godine.

Odlučujući, naime, o odštetnoj odgovornosti tuženice sudovi su utvrdili:

- da je tužiteljica, tada u dobi od sedam godina, pala kroz otvor širine 47 cm u dubinu od 7 m;

- da se taj opasni prostor (otvor) nalazio u predvorju hotela gdje je i recepcija, dakle u središnjem dijelu hotela;

- da se otvor nalazio iza stubišnog stupa, da iz hola nije bio vidljiv, a da pristup do tog otvora - prolaženje između stubišnog stupa i prozora ničim nije bio spriječen, a niti je postojalo upozorenje na opasnost;

- da je tuženik vlasnik objekta - hotela "A. " u M.L..

Kraj navedenog činjeničnog stanja, a na temelju toga i takvog činjeničnog stanja ovaj sud ocjenjuje pravilnost primjene materijalnog prava (arg. iz čl. 385. st. 3. Zakona o parničnom postupku) s osnovom su sudovi zaključili da je tuženica u cijelosti odgovorna za štetu tužiteljici. Ova odgovornost temelji se ne samo na kulpoznoj odgovornosti tuženice (čl. 154. st. 1. Zakona o obveznim odnosima - "NN", br. 53/91, 73/91, 3/94) jer tuženica i usprkos znanju za opasni prostor u holu hotela pristup tom prostoru nije zaštitila, to posebno kada se ima u vidu da je upravo hol hotela mjesto uobičajenog sakupljanja gostiju, pa dakle i djece, i gdje se moglo očekivati da će netko od njih, naročito kad je riječ o djeci, doći u taj međuprostor. Odgovornost tuženice, naime, temelji se i na odgovornosti za opasnu stvar (čl. 174. Zakona o obveznim odnosima) kakvu nesumnjivo predstavlja nezaštićeni otvor kroz koji se može pasti u dubinu od 7 m, dakle, odgovornost tuženice temelji se i na kriteriju objektivne odgovornosti.

Pritom okolnost što je učinjen propust od strane projektanta, izvođača radova ili pak Komisije za tehnički pregled i prijem objekta ne otklanja odgovornost tuženice prema tužiteljici jer za isključenje objektivne odgovornosti u ovom slučaju ne postoje pretpostavke (čl. 177. st. 2. Zakona o obveznim odnosima), a s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja (suprotno navodima revidenta majka je pratila kretanje svoje kćeri, koja je kako je iskazala saslušana kao svjedok, došavši iza stupa "jednostavno nestala") ne postoje pretpostavke za djelomično otklanjanje objektivne odgovornosti tuženice zbog doprinosa šteti same oštećene (čl. 177. st. 3. Zakona o obveznim odnosima).

Stoga prigovori revidenta da su sudovi o odgovornosti tuženice odlučili uz pogrešan pravni pristup nisu osnovani.

Sudovi su također s osnovom dosudili tužiteljici naknadu za neimovinsku štetu po svim zahtijevanim osnovama. Međutim, ispitujući po službenoj dužnosti (čl. 386. Zakona o parničnom postupku) pravilnost primjene materijalnog prava glede visine dosuđene naknade štete ovaj sud cijeni da je naknada dosuđena u neprimjereno visokim iznosima. Na to upućuje i već na prvi pogled pravomoćno dosuđena naknada za pretrpljene fizičke boli u iznosu od 44,000.000 HRD što je predstavljalo prema tečaju DEM u odnosu na HRD u vrijeme donošenja presude suda prvog stupnja (a upravo je to vrijeme mjerodavno za ocjenu pravilnosti primjene materijalnog prava), iznos od 58.823 DEM, za duševne boli zbog smanjenja životnih aktivnosti dosuđen je iznos od 100,000.000 HRD što je iznosilo 133.689 DEM, a za nagrđenje u iznosu od 30,000.000 HRD što je iznosilo 40.106 DEM. Navedene su naknade neprimjerene i uz uvažavanje svih specifičnih okolnosti slučaja posebno vezanog za liječenje tada mldb. tužiteljice.

Naime, sudovi su u postupku utvrdili na temelju nalaza i mišljenja vještaka da je tužiteljica u štetnom događaju od 11. IV. 1981. godine "pretrpjela prijelom desne bedrene kosti s pomakom. Zbog toga je morala biti liječena operativno. Zbog ozljede desne natkoljenice te zbog stimulacije epifiza rasta nastalih traumom, došlo je do nekontroliranog rasta desne noge koja je postala duža za više od 4 cm, zbog čega je tužiteljica šepala, imala bolove u nozi i došlo je do skolioze kralježnice, pa je morala biti učinjena operacija skraćivanja desne noge. Od operacije su zaostali veliki ožiljci na desnom debelom mesu i na desnoj natkoljenici. Zaostala je slabost i atrofija muskulature desne natkoljenice, ali i desne strane zdjelice, razvio se kronični bursitis na tohanteru desne natkoljenice, a koljeno desne noge je ostalo slabije gibivo tako da tužiteljica teže čučne a nestabilna je također na prstima i peti desnog stopala. Uslijed toga tužiteljica je trpjela i jake bolove kroz dvadeset dana, srednje jaki bolovi trajali su oko 25 dana, manji bolovi oko tri mjeseca a povremeni manji bolovi javljali su se kroz šest mjeseci. Tužiteljica je trpjela i jaki strah koji je primarno trajao oko dva dana te se ponavljao pred svaku operaciju. Imala je i druge neugodne emocionalne doživljaje, bila je zabrinuta za stanje zdravlja i ishod liječenja. Posljedice strahovanja i danas se manifestiraju kao kasniji strah i neuroza vezana za štetni događaj. Trajne posljedice zadobivenih ozljeda smanjile su opću životnu i radnu sposobnost tužiteljice za 30% te ona u tom omjeru mora ulagati pojačane napore u svakodnevnom životu i radu. Tužiteljica je morala dolaziti na kontrole da bi se pratio sanacijski tijek prijeloma desne noge a morala je i kasnije biti pretraživana s obzirom na komplikacije koje su nastale. Tužiteljica je kroz četiri mjeseca morala hodati sa štakama u vrijeme kada nije smjela opterećivati desnu nogu. Zbog dugotrajnog liječenja imala je teškoće s učenjem jer nije mogla pohađati nastavu."

Cijeneći u smislu odredbe čl. 200. Zakona o obveznim odnosima sve okolnosti konkretnog slučaja, posebice jačinu bolova i straha kao i njihovo trajanje imajući, dakako, u vidu kriterije mjerodavne u vrijeme donošenja presude suda prvog stupnja ovaj sud cijeni primjerenom naknadu za pretrpljene fizičke boli u iznosu od 12.000 kuna (12.000.000 HRD), za duševne boli zbog smanjenja životnih aktivnosti u iznosu od 20.000 kuna (20.000.000 HRD), za nagrđenje u iznosu od 12.000 kuna (12.000.000 HRD) te za strah u dosuđenom iznosu po sudu prvog stupnja u iznosu od 7.200 kuna (7.200.000 HRD). Na tako dosuđenu naknadu tužiljici pripadaju zatezne zakonske kamate od donošenja presude suda prvog stupnja tj. od 4. III. 1993. do isplate.

Preko navedenog iznosa dosuđene naknade za nematerijalnu štetu tužbeni zahtjev nije osnovan pa je temeljem odredbe čl. 395. st. 1. Zakona o parničnom postupku u navedenom dijelu presude valjalo preinačiti, a s preostalom razlikom tužbenog zahtjeva tužiteljicu odbiti.

S obzirom na konačni uspjeh stranaka u postupku usklađena je odluka o parničnom trošku pa je tuženik obvezan da tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu od 5.208 kuna.

Tuženici nije priznat trošak revizije jer isti nije niti zahtijevala (čl. 164. st. 1. Zakona o parničnom postupku).

U Zagrebu, 16. ožujka 1995.

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković v.r.