Rev-2442/1994-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2442/1994-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Borisa Guttmanna, Vladimira Drakulića, Vlatke Potočnjak-Radej i Jakoba Miletića kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice V.N. i tužitelja V.I. oboje iz Z., . ., i oboje zastupani po punomoćniku A.V., odvjetniku iz Z., protiv tužene C. - o. d.d. Z., . .. ., radi naknade štete, rješavajući reviziju tužitelja izjavljenu protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Zagrebu od dana 28. prosinca 1993. broj Gž-8272/93 kojom je djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Zagrebu od dana 16. listopada 1992. broj Pn-4985/91, u sjednici održanoj dana svibnja 1996.,

p r e s u d i o j e:

I. Revizija tužiteljice V.N. djelomično se prihvaća pa se preinačuje presuda Okružnog suda u Zagrebu od dana 28. prosinca 1993. godine broj Gž-8272/93 i presuda Općinskog suda u Zagrebu od dana 16. listopada 1992. godine broj Pn-4985/91 na način da se tužena obvezuje tužiteljici za razdoblje od 2.11.1975. godine do 2.7.1976. godine na dosuđeni iznos od 60,00 kn (60.000 HRD) mjesečno na ime naknade za tuđu pomoć, plaćati zakonsku zateznu kamatu koja teće od dospijeća svakog pojedinačnog obroka pa do dana isplate.

II. Revizija tužiteljice V.N. u preostalom dijelu se odbija kao neosnovana.

III. Revizija tužitelja V.I. odbija se kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom suda prvog stupnja odlučeno je kako slijedi:

" I. Nalaže se tuženoj platiti I-tužiteljici iznos od 7.780.001 HRD sa zakonskim zateznim kamatama u smislu čl. 277. st. 1. ZOO-a od 16.10.1992. god. do isplate, te plaćati joj rentu u iznosu od 20.000 HRD mjesečno sa zakonskim zateznim kamatama od 16.10.1992.god., do svakog 10-tog u mjesecu, s tim da kamate teku od dospijeća svakog pojedinog obroka do isplate, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženoj platiti II-tužitelju iznos od 4,100.000 HRD sa zakonskim zateznim kamatama u smislu čl. 277. st. 1. ZOO-a od 16.10.1992.god. do isplate, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženoj naknaditi tužiteljima parnične troškove u iznosu od 285.000 HRD, sa zakonskim zateznim kamatama u smislu čl. 277. st. 1. ZOO-a od 16.10.1992.god. do isplate, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se dio tužbenog zahtjeva kojim I-tužiteljica traži iznos od još 200.000 HRD s pripadajućim kamatama, zatim dio zahtjeva kojim I-tužiteljica na dosuđenih 7.780.001 HRD traži kamate za razdoblje od 2.11.1975.god. do 16.10.1992.god., te dio zahtjeva kojim I-tužiteljica na iznos rente u iznosu od 20.000 HRD mjesečno traži kamate za razdoblje od 2.8.1976.god. do 16.10.1992.godine.

V. Odbija se dio tužbenog zahtjeva kojim II-tužitelj traži iznos od 400.000 HRD s pripadajućim kamatama, te dio zahtjeva kojim II-tužitelj traži kamate na dosuđenih 4.100.000 HRD za razdoblje od 2.11.1975.god. do 16.10.1992. godine."

Sud drugog stupnja je odlučujući o žalbi stranaka preinačio dijelom presudu suda prvog stupnja i to u pogledu odluke pod IV izreke na način da je tužena obvezana da tužiteljici na dosuđeni iznos od 1 HRD plati zakonsku zateznu kamatu za razdoblje od 2.11.1975. godine do 5.10.1992. godine.

Protiv ove pravomoćne presude suda drugog stupnja reviziju izjavljuju tužitelji zbog pogrešne primjene materijalnog prava, koju reviziju sud prvog stupnja suglasno odredbi iz čl. 390. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92 - u daljnem tekstu: ZPP) dostavlja tuženoj i nadležnom državnom odvjetniku.

Tužena ne odgovara na reviziju tužitelja, a Državni odvjetnik Republike Hrvatske se o istoj ne izjašnjava.

Revizija je djelomično osnovana.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu materijalne i nematerijalne štete koju trpe zbog povreda koje su zadobili u prometnoj nezgodi dana 2.11.1975. godine.

U ovoj fazi postupka nije više sporno pitanje da tužena C. o. d.d. iz Z. odgovara tužiteljima za cjelokupno nastalu štetu.

Spornim se postavlja pitanje obima i visine nastale štete.

Tužiteljica N.V. je u predmetnoj prometnoj nezgodi zadobila posjekotine na glavi, licu, čelu, nosu, bradi i vratu, te na obje šake, potres mozga, natučenje i krvne podljeve u lumbosakralnoj regiji, te ulegnuće oba radikapilarna zgloba.

Sud je, a nakon utvrđenja svih okolnosti, tužiteljici valjano dosudio naknadu pretrpljene materijalne i nematerijalne štete u ukupnoj visini od 7.780.000 HRD (7.780,00 kn).

Revidentica upozorava da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je istoj od ukupno utvrđene novčane naknade u visini od 6.000.000 HRD odbio iznos "kapitaliziran po slobodnoj ocjeni" kojeg prima od nadležnog SIZ MIORH s naslova naknade za tjelesno oštećenje u visini od 200.000 HRD.

Pravni pristup sudova nije valjan.

Naime, prilikom utvrđenja visine pravične novčane naknade za pretrpljene bolove zbog umanjenja životne aktivnosti sud uzima u obzir i naknadu za tjelesno oštećenje na koju oštećeni ima pravo po propisima o invalidskom osiguranju pa će na osnovi svih okolnosti slučaja po slobodnoj ocjeni utvrditi u kojoj mjeri naknada za tjelesno oštećenje utječe na visinu novčane naknade za ovaj vid nematerijalne štete.

Dakle, sud prilikom dosuđenja novčane naknade za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životnih aktivnosti nije bio ovlašten kapitalizirati iznos kojeg tužiteljica ostvaruje po propisima mirovinskog, zdravstvenog i invalidskog osiguranja s naslova tjelesnog oštećenja, već prilikom dosuđenja novčane naknade po ovom osnovu naknade koju prima od nadležnog SIZ MIORH imati u vidu i uzeti u obzir. Međutim, gledajući na taj način ovu naknadu koju tužiteljica prima od nadležnog SIZ MIORH, a s obzirom na sve okolnosti relevantne za ovaj vid pretrpljene nematerijalne štete ovaj sud smatra da dosuđeni iznod od tadašnjih 5.800.000 HRD kao naknada za duševne bolove zbog umanjenja životnih aktivnosti ni u tom slučaju ne predstavljaju prenisko utvrđenu naknadu. Stoga razloga dosuđeni iznos novčane naknade s naslova doševnih bolova zbog umanjenja životnih aktivnosti ostaje neizmijenjen. Nadalje ostaje neizmijenjena i odluka suda u pogledu zateznih kamata na iznos naknade nenovčane nematerijalne štete koja je tužiteljici dosuđena od dana donošenja presude suda prvog stupnja (čl. 277. st. 1. ZOO).

Tužiteljica je nadalje pretrpila materijalnu štetu u vidu naknade za tuđu pomoć i njegu.

Sud je utvrdio da je tužiteljici nakon povređivanja bila potrebna tuđa pomoć za vrijeme dok se nalazila na kućnoj njezi. Sud smatra da je tužiteljici prvih osam mjeseci za pruženu tuđu pomoć nastala šteta u visini od tadašnjih 60.000 HRD mjesečno ili za to razdoblje ukupni iznos od tadašnjih 480.000 HRD. Sud valjano utvrđuje da je tužiteljici upravo zbog pretrpljenih povreda potrebna i daljnja tuđa pomoć u visini dosuđene novčane rente u visini od tadašnjih 20.000 HRD mjesečno počam od dana donošenja presude suda prvog stupnja (16.10.1992.).

U pogledu kamata na dosuđenu naknadu za pruženu tuđu pomoć za prvih osam mjeseci od dana povređivanja sudovi su pogrešno primijenili materijalno pravo. Naime, troškovi za tuđu pomoć su izvorno novčana imovinska šteta na koju kamate teku od dana kada su troškovi pružanja tuđe pomoći nastali. To znači da na iznose dosuđene novčane naknade sa naslova tuđe pomoći koja je tužiteljici pružena za prvih osam mjeseci od povređivanja u utvrđenoj visini od 60.000 HRD mjesečno, kamate idu na svaki od tih iznosa od dana dospijeća, a ne od dana kada je donesena presuda suda prvog stupnja. Stoga razloga je reviziju tužiteljice u tom dijelu valjalo prihvatiti te pozivom na odredbu iz čl. 395. st. 1. ZPP, budući su utvrđene sve relevantne činjenice, preinačiti presudu suda prvog i drugog stupnja i odlučiti kao pod I dispozitiva ove presude.

Predmet revizijskog pobijanja tužitelja V.I. je odbijeni zahtjev ovog tužitelja za dosuđenja naknade s naslova pretrpljenog straha. Sudovi su zahtjev ovog tužitelja odbili uz obrazloženje da u vrijeme nastanka štetnog događaja (1975. godine) kada odredbe ZOO još nisu stupile na snagu, naknada za pretrpljeni strah se dosuđivala samo u situaciji kada je strah ostavljao trajne posljedice. Kako je sud utvrdio da kod tužitelja strah nije ostavio trajne posljedice, to je zahtjev tužitelja za novčanu naknadu s ovog osnova pretrpljene nematerijalne štete odbijen.

Pravni stav sudova je valjan iz razloga što se ovaj spor prosuđuje po pravnim pravilima imovinskog prava koja su primjenjivana do donošenja Zakona o obveznim odnosima (pravno pravilo iz paragrafa 1325. bivšeg OGZ-a u vezi s čl. 1106. Zakona o obveznim odnosima), a to sve s obzirom na vrijeme štetnog događaja (2. i 11. 1975.). Na takve slučajeve odnosi se i pravno stajalište Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 6. prosinca 1971. prema kojem se za strah kao vid duševnog poremećaja koje oštećenik trpi, novčana naknada neimovinske štete dosuđuje samo u slučaju kad je prouzročeni strah izazvao poremećaj trajnije prirode. Kako to nije slučaj to je valjano odbijen zahtjev tužitelja i u tom dijelu.

Sudovi su valjano odbili zahtjev tužitelja kojim je tražio isplatu novčane naknade s naslova duševnih boli zbog nesluženja vojnog roka, a sve iz razloga što ovaj vid nematerijalne štete nije pravno priznat, nije određen zakonom, te tužitelju ne pristoji pravo potraživanja novčane naknade po ovom osnovu.

Zatezne kamate na pravičnu novčanu naknadu nematerijalne štete teku od dana donošenja prvostupanjske presude kojom je ta naknada određena. Stoga kada je sud tužiteljima na dosuđeni iznos pretrpljene nematerijalne štete dosudio kamatu od dana kada je donesena presuda prvog stupnja (dana 16. listopada 1992.) tada je materijalno pravo valjano primijenjeno zbog čega je reviziju i tužiteljice V.N. i tužitelja V.I. u dijelu kojima se pobija odbijajući dio tužbenog zahtjeva za isplatu zateznih kamata na novčano potraživanje za pretrpljenu nematerijalnu štetu prije donošenja presude suda prvog stupnja valjalo odbiti kao neosnovane (čl. 393. ZPP), zbog čega je odlučeno kao pod II i III dispozitiva presude.

Zbog svega izloženog odlučeno je kao u dispozitivu.

U Zagrebu, 9. svibnja 1996.

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.