Povrv-272/2019-18 · Općinski sud u Puli - Pola

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI – POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula – Pola

Poslovni broj Povrv-272/2019-18

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli – Pola, po sucu Heleni Božović Sladaković kao sucu pojedincu, na temelju prijedloga sudske savjetnice Katarine Licardo, u pravnoj stvari tužitelja STAMBENI INŽENJERING d.o.o. Pula, sa sjedištem na adresi [adresa], OIB 30889871639, kojeg zastupa Neven Bastijančić, odvjetnik u Puli sa sjedištem na adresi [adresa], protiv tuženog VT iz [adresa], s prebivalištem na adresi [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] (kao pravnog slijednika prvotno tuženog DT iz [adresa], s posljednjim prebivalištem u [adresa] na adresi 27, OIB [osobni identifikacijski broj]), kojeg zastupa Nataša Maletić, odvjetnica u Puli sa sjedištem na adresi [adresa], radi naplate novčane tražbine, nakon glavne rasprave zaključene 3. lipnja 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja, zamjenika punomoćnice tuženika PT, odvjetničkog vježbenika te tuženika osobno, 17. srpnja 2025. objavio je i

p r e s u d i o j e

I Djelomično se održava se na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika Alide Crljenica iz Pule poslovni broj OVRV-503/2019 od 20. rujna 2019. u dijelu kojim je tuženiku naloženo platiti tužitelju iznos od 132,32 EUR zajedno sa zateznim kamatama koje teku:

– na iznos od 26,46 EUR od 31. siječnja 2019.,

– na iznos od 26,46 EUR od 28. veljače 2019.,

– na iznos od 26,46 EUR od 31. ožujka 2019.,

– na iznos od 26,46 EUR od 30. travnja 2019.,

– na iznos od 26,46 EUR od 31. svibnja 2019.

po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 1. travnja 2024. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II Djelomično se ukida platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika Alide Crljenica iz Pule poslovni broj OVRV- 503/2019 od 20. rujna 2019. te se odbija tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tuženiku naloženo platiti tužitelju iznos od 8,16 EUR zajedno sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 18. rujna 2019. pa do isplate, kao neosnovan.

III Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 282,50 EUR zajedno sa zateznim kamatama koje na iznos od 41,48 EUR teku od 17. srpnja 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka odbija kao neosnovan.

IV Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je kao ovrhovoditelj 20. rujna 2019. protiv DT kao ovršenika podnio prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave – izvatka iz poslovnih knjiga od 18. rujna 2019. – radi naplate novčane tražbine u ukupnom iznosu od 1.058,45 kuna (140,48 EUR)[1] zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana dospijeća pojedinačno navedenih novčanih tražbina, a koje se odnose na razdoblje od siječnja do svibnja 2019. (po 199,39 kuna / 26,46 EUR) te na novčanu tražbinu iz rujna 2019. (u iznosu od 61,50 kuna / 8,16 EUR), pa do isplate. Potraživao je i trošak ovršnog postupka zajedno sa zateznim kamatama koje na nastale troškove teku od dana donošenja rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave pa do isplate, a na predvidive troškove od pravomoćnosti i ovršnosti predmetnog rješenja o ovrsi pa do isplate.

2. Tom je prijedlogu udovoljeno donošenjem rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika Alide Crljenica iz [adresa] poslovni broj OVRV- 503/2019 od 20. rujna 2019. protiv kojeg je međutim DT podnio pravodoban prigovor, pa je primjenom odredbe članka 58. stavka 3. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/12., 25/13., 93/14., 55/16. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 73/17. – dalje: OZ) rješenjem ovoga suda poslovni broj Povrv- 272/2019-4 od 15. travnja 2020. rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave stavljeno izvan snage u dijelu u kojem je određena ovrha te je postupak nastavljen kao u povodu prigovora protiv platnog naloga.

2.1. Ovaj postupak, jer novčano potraživanje tužitelja ne prelazi svotu od 1.320,00 EUR, predstavlja spor male vrijednosti u smislu odredbe članka 458. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 96/08. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 123/08. – ispravak, 57/11., 25/13., 89/14. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 70/19. – dalje: ZPP).

3. Također, rješenjem ovoga suda poslovni broj Povrv-272/2019-9 od 8. ožujka 2024. utvrđen je prekid postupka zbog smrti prvotnog ovršenika i tuženika DT te je postupak istodobno nastavljen, na temelju pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju javnog bilježnika Mirne Pliško iz [adresa] poslovni broj O-1512/2019, UPP- OS-163/2019 od 19. veljače 2020. te izjave o preuzimanju postupka, u odnosu na njegovog jedinog zakonskog nasljednika VT.

4. U tijeku postupka pročitane su pravodobno priložene isprave i to: otvorene stavke kupaca do 18. rujna 2019. (list 5 spisa), dopis tužitelja od 21. siječnja 2019. (list 9 spisa), ugovor o upravljanju stambenom zgradom (listovi 10-16 spisa), zapisnik o primopredaji stambene zgrade [adresa] (list 17 spisa), ugovor o upravljanju stambenom zgradom (listovi 21-26 spisa), međuvlasnički ugovor (listovi 27-31 spisa), popis zajedničkih dijelova i uređaja zgrade (list 32 spisa), popis suvlasnika sa utvrđenim suvlasničkim dijelovima (listovi 33-37 spisa), odluka suvlasnika stambene zgrade (listovi 38-42 spisa), slika zaslona (listovi 49 i 50 spisa), odluka od 19. studenoga 2018. (listovi 51-58 spisa), ugovor o upravljanju stambenom zgradom (listovi 59-65 spisa), smrtni list (list 69 spisa), rješenje o nasljeđivanju (listovi 71 i 72 spisa) te financijska rekapitulacija (listovi 80-86 spisa), a saslušan je i svjedok FT.

4.1. Tijekom postupka nije proveden dokaz saslušanjem tuženika jer je prema ocjeni ovoga suda činjenično stanje bilo dovoljno raspravljeno te njegovo provođenje ne bi bilo dostatno za utvrđenje drugačijeg stanja stvari, a navodi i dokazi iznijeti odnosno dostavljeni protivno odredbi članka 461.a ZPP-a nisu uzeti u obzir.

5. Tužbeni zahtjev je pretežitom dijelu osnovan, a u neznatnom dijelu neosnovan.

6. Predmet spora odnosi se na zahtjev tužitelja, koji se u ovom postupku predstavlja kao upravitelj stambene zgrade u [adresa] na adresi [adresa], da mu tuženik, kao pravni slijednik prvotnog ovršenika i tuženika DT (u utuženom razdoblju suvlasnika stambene zgrade u [adresa] na adresi [adresa]), na ime neplaćene zajedničke pričuve za razdoblje od siječnja do svibnja 2019. plati ukupno 132,32 EUR, odnosno po toj osnovi mjesečna potraživanja od po 26,46 EUR zajedno za zateznim kamatama koje teku od dana dospijeća pojedine mjesečne obveze pa do isplate, kao i da mu plati novčano potraživanje u iznosu od 8,16 EUR zajedno sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 18. rujna 2019.

7. Tuženik je prvotno i tijekom postupka osporavao ovlaštenje FT za zastupanje suvlasnika prilikom sklapanja ugovora o upravljanju stambenom zgradom broj 430/2018 od 7. prosinca 2018. s tužiteljem navodeći da nije bio suvlasnik stambene zgrade u [adresa] na adresi [adresa] te da ga stanari međuvlasničkim ugovorom nisu izabrali kao njihovog predstavnika. Sporio je i aktivnu legitimaciju tužitelja te osnovu i visinu postavljenog tužbenog zahtjeva.

7.1. DT je naime u prigovoru naveo da se potraživanje odnosi na neplaćene račune za zajedničku pričuvu za razdoblje od siječnja do svibnja 2019. te na potraživanje iz rujna 2019., a da je do 30. svibnja 2019. upravitelj stambene zgrade na adresi [adresa] bio ULJANIK UPRAVLJANJE S.P.Z. d.o.o. jer su tužitelja kao novog upravitelja zgrade svi suvlasnici izabrali 1. lipnja 2019. Naveo je i da je 30. svibnja 2019. sastavljen primopredajni zapisnik između prijašnjeg upravitelja zgrade i tužitelja no da tog dana stvarno poslovanje nije preneseno na tužitelja, da je u ugovoru koji je potpisan s tužiteljem sporan mjesečni iznos naknade po m[2] jer je ugovoren puno veći iznos od prijašnje naknade uz opravdanje plaćanja anuiteta kredita, potom da je sporna potrošnja novčanih sredstava sa žiroračuna zgrade u iznosu od 24.260,76 kuna (3.219,96 EUR) i tako visina potraživanja koja je predmet ovršnog postupka, a prigovorio je i da je ugovor o upravljanju stambenom zgradom s tužiteljem potpisao FT iako nije bio suvlasnik predmetne zgrade.

8. Tužitelj je osporavao istinitost navoda istaknutih u prigovoru protiv rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave navodeći da zgradom na adresi [adresa] upravlja od 1. siječnja 2019., a ne od 1. lipnja 2019., dok u pogledu zajedničke pričuve njena visina nije povećana kako se to neosnovano tvrdi, već da se naplaćuje na temelju odluke suvlasnika od 1. srpnja 2011. (kasnije ispravljeno od 13. listopada 2009.) u ukupnom iznosu od 3,18 kuna (0,42 EUR) po m[2] . Smatra da je ovlašten naplaćivati zajedničku pričuvu te da je tuženik kao vlasnik stana dužan istu plaćati.

9. Tuženik je na pripremnom ročištu ostao kod tvrdnje da tužitelj nije imao osnove za povećanje mjesečnog iznosa zajedničke pričuve za 0,09 EUR (0,68 kuna) po m[2] te je i dalje isticao da stanari zgrade nisu sklopili međuvlasnički ugovor s FT, a koji je unatoč tome samoinicijativno s tužiteljem sklopio ugovor o upravljanju stambenom zgradom i dogovorio uvjete protivno onome što je dogovoreno na sastanku stanara tijekom kolovoza 2018., na kojem je odlučeno da će se ugovor o upravljanju sklopiti s tužiteljem jer je ponudio nižu naknadu mjesečne zajedničke pričuve u dijelu koja se prethodnom upravitelju plaćala u iznosu od 0,33 EUR (2,50 kuna) po m[2] . U odnosu na preostali dio naknade u iznosu od 0,09 EUR (0,68 kuna) po m[2] smatra da proizlazi da su osim ranijem upravitelju zagrade tu naknadu za otplatu anuiteta kredita trebali plaćati i tužitelju, iz čega slijedi da bi suvlasnici zapravo plaćali dva kredita umjesto jednog.

10. Tuženik je međutim u kasnijoj fazi postupka na glavnoj raspravi nakon saslušanja svjedoka FT naveo da još od 2009. godine postoji obveza plaćanja zajedničke pričuve u ukupnom iznosu od 0,42 EUR (3,18 kuna) po m[2] , odnosno 0,33 EUR (2,50 kuna) uvećano za 0,09 EUR (0,68 kuna), a koje se uvećanje pričuve odnosi na plaćanje kredita i koje se trebalo plaćati do njegove otplate krajem svibnja 2019. Pritom je putem punomoćnika ostao kod prigovora aktivne legitimacije u odnosu na potraživanje koje se odnosi na otplatu anuiteta kredita, a koje se obračunava u iznosu od 0,09 EUR (0,68 kuna) po m[2] , smatrajući da izravna plaćanja anuiteta u korist banke vrši onaj upravitelj koji je sklopio ugovor o kreditu, odnosno ULJANIK UPRAVLJANJE S.P.Z. d.o.o.

11. U vezi dijela tužbenog zahtjeva na isplatu iznosa od 132,32 EUR (od ukupno potraživanih 140,48 EUR) nije dakle sporno da se taj iznos odnosi na zajedničku pričuvu za razdoblje od siječnja do svibnja 2019., niti da su suvlasnici stambene zgrade u [adresa] na adresi [adresa], pa tako i prvotni tuženik DT, u utuženom razdoblju bili obveznici plaćanja zajedničke pričuve u iznosu od 0,41 EUR (3,12 kuna) po m[2] , od čega se 0,09 EUR (0,68 kuna) odnosi na plaćanje anuiteta po ugovoru o kreditu iz 2009. godine. Nije sporno niti da utužena novčana tražbina po toj osnovi nije plaćena.

11.1. Sporno je je li FT u vrijeme potpisivanja ugovora o upravljanju stambenom zgradom u [adresa] na adresi [adresa] bio suvlasnik te zgrade i je li bio kao predstavnik ovlašten na zastupanje suvlasnika prilikom sklapanja tog ugovora, kao i utječe li činjenica što je suvlasnike prilikom sklapanja predmetnog ugovora s tužiteljem eventualno zastupala neovlaštena osoba na obvezu plaćanja zajedničke pričuve. Sporna je i aktivna legitimacija tužitelja.

12. Tijekom postupka saslušan je FT koji je pak u svom iskazu naveo da je negdje do 2016., 2017., a moguće i do 2018. godine stambenom zgradom u [adresa] na adresi [adresa] upravljao ULJANIK UPRAVLJANJE SPZ d.o.o., koji je upravitelj htio sklopiti ugovor o kreditu u vezi nekakvih radova na fasadi, s čime stanari nisu bili upoznati. On je naime s još nekim stanarima došao do troškovnika i dokumentacije na temelju koje se trebalo sklopiti taj kredit, međutim kad su shvatili da su cijene prenapuhane donesena je odluka o raskidu ugovora s tadašnjim upraviteljem. Zbog proteka vremena ne sjeća se kada je sklopljen ugovor s tužiteljem, no s tim u vezi pribavljena je suglasnost većine stanara. On je bio predstavnik stanara 2013. i 2014. godine no toga se umorio pa je predstavnica postala ŽT, koja je bila predstavnica i u vrijeme kada su počeli problemi radi spomenutog ugovora o kreditu zbog fasade. On je tada sa susjedama V i D činio takozvani unutarnji odbor zgrade te je on tužitelju odnio suglasnosti radi sklapanja ugovora, kojeg je vjerojatno on potpisao kao predstavnik stanara. U to vrijeme nije bio suvlasnik predmetne stambene zgrade već je to bio njegov otac, a on je bio samo stanar. Sjeća se da je stan u kojem je stanovao imao 62 ili 63 m[2] i da je plaćao pričuvu od oko 25,48 EUR (192,00 kune) jer se plaćalo oko 0,40 EUR (3,00 kune i nešto lipa) po m[2] , a visina zajedničke pričuve je kod starog i novog upravitelja ostala ista.

13. Iz iskaza saslušanog svjedoka proizlazi da on nije bio suvlasnik stambene zgrade u [adresa] na adresi [adresa], da je samo živio u stanu čiji je suvlasnik bio njegov otac te da nije bio predstavnik suvlasnika koji bi bio ovlašten zastupati suvlasnike prilikom potpisivanja ugovora o upravljanju predmetnom stambenom zgradom, a što je, kako to proizlazi i iz priloženog ugovora, učinio. To stoga što se prema odredbi članka 375. stavka 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 90/10., 143/12. i 152/14. – dalje: ZVDSP) uzajamni odnosi suvlasnika u svezi s upravljanjem i korištenjem nekretnine utvrđuju ugovorom koji mora biti sklopljen u pisanom obliku (međuvlasnički ugovor), a taj ugovor sadrži osobito, među ostalim, i ime suvlasnika ovlaštenoga za predstavljanje i zastupanje suvlasnika prema upravitelju, odnosno trećim osobama te granice njegove ovlasti (odredba članka 375. stavka 2. alineje 6. ZV-a). Iskaz svjedoka je u tom dijelu prihvaćen kao istinit i uvjerljiv jer je suglasan s tvrdnjom na koju je tuženik upirao tijekom postupka, pri čemu pak niti tužitelj u tom dijelu nije dovodio u pitanje njegovu vjerodostojnost.

14. Međutim iz njegovog iskaza također proizlazi, što potkrjepljuje sadržaj odluke suvlasnika od 19. studenoga 2018. i njezinog priloga pa ga je sud i u tom dijelu prihvatio kao istinitog, da je tužitelj natpolovičnom većinom glasova izabran kao novi upravitelj stambene zgrade. Iz spomenute odluke i priloženog popisa suvlasnika, a koja je stupila na snagu istoga dana, proizlazi da je tužitelj izabran kao novi upravitelj zgrade odlukom vlasnika određenih etažnih jedinica koji ostvaruju ukupno 57,58% suvlasničkog dijela te zgrade (a suglasnost je, među ostalima, dao i DT), sve sukladno odredbi članka 375. stavka 3.

ZVDSP-a prema kojoj odluke koje proizlaze iz međuvlasničkog ugovora (pa tako i o osobi koja će upravljati nekretninom) obvezuju sve suvlasnike ako je ugovor sklopila većina suvlasnika čiji suvlasnički dijelovi čine više od polovice vrijednosti svih posebnih dijelova nekretnine. Istinitost i vjerodostojnost te se isprave tijekom postupka uopće nije dovodilo u pitanje, pri čemu je potrebno ukazati i da je o toj postignutoj suglasnosti za izbor upravo tužitelja kao upravitelja govorio i sam tuženik, kako u prigovoru, tako i na pripremnom ročištu.

Osim toga obveza tuženika na plaćanje zajedničke pričuve proizlazi iz odredbe članka 85. u vezi s odredbom članka 90. ZVDSP-a odnosno iz odnosa suvlasnika pojedinih posebnih dijelova zgrade, a ne iz obveznopravnog odnosa na čije se nedostatke u pogledu ovlaštenja za zastupanje tuženik poziva, iako priznaje da je po toj osnovi trebao plaćati utuženi iznos (na što ga se doduše, smatra, nije moglo obvezati). Pritom, zajednička pričuva namjenski je vezana zajednička imovina svih suvlasnika nekretnine, a koja je namijenjena kako za pokriće troškova održavanja i za poboljšanje nekretnine (na što otpada 0,33 EUR / 2,50 kuna po m[2] ), tako i za otplaćivanje zajma za pokriće tih troškova (na što otpada 0,09 EUR / 0,68 kuna po m[2] ).

Nju tvore novčani doprinosi koje su suvlasnici uplatili na temelju odluke donesene većinom suvlasničkih dijelova (što je konkretno nesporno slučaj od 2009. godine), odnosno odluke koju je na zahtjev nekoga suvlasnika donio sud s obzirom na predvidive troškove i uzimajući u obzir imovinsko stanje svih suvlasnika, a njome upravljaju suvlasnici odnosno upravitelj nekretnine kao imovinom odvojenom od imovine bilo kojega suvlasnika. Dovodeći citirane zakonske odredbe (članka 90. stavaka 1. do 3. ZVDSP-a) u vezu s odredbom članka 380. ZVDSP-a prema kojoj su suvlasnici sredstva zajedničke pričuve dužni uplaćivati mjesečno na račun koji će u tu svrhu otvoriti, te također u vezu s utvrđenom a neosporenom činjenicom da je prilikom podnošenja prijedloga za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave tužitelj naznačio da nastupa u ime i za račun suvlasnika stambene zgrade u [adresa] na adresi [adresa] te da traži plaćanje utužene tražbine u korist bankovnog računa stambene zgrade, neosnovan je navod tuženika da se utuženi iznos, a posebice dio naknade koji otpada na plaćanje anuiteta po ugovoru o kreditu iz 2009. godine, plaća u korist bankovnog računa upravitelja zgrade odnosno njemu osobno i da se taj dio naknade dvostruko naplaćuje.

Dakle, s tim u vezi tvrdnja o dvostrukom pokušaju naplate nije potkrijepljena nikakvim dokazom, pa je njena vjerodostojnost ocijenjena upitnom. Konačno, valja reći i da se prema ocjeni ovoga suda prigovor protiv rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave početno temeljio na pogrešnoj tvrdnji da je tužitelj tek od 1. lipnja 2019. upravitelj stambene zgrade. Ta je tvrdnja naime protivna sadržaju ugovora o upravljanju stambenom zgradom broj 430/2018 kojeg je sam tuženik dostavio u spis (kasnije i tužitelj), a iz kojeg proizlazi da je (na temelju valjane odluke većine suvlasnika od 19. studenoga 2018.) sklopljen 7. prosinca 2018., a ovjeren od strane javnog bilježnika Mirne Pliško iz [adresa] 11. prosinca 2018. pod poslovnim brojem OV-8246/2018, s određenjem da stupa na snagu 1. siječnja 2019. o čemu su svi suvlasnici, pa tako i tuženik, obaviješteni dopisom od 21. siječnja 2019. kojeg im je tužitelj uputio zajedno s uplatnicama za prvo tromjesečje 2019., a koji je dopis također sam tuženik dostavio u spis.

15. Na temelju iskaza svjedoka FT, odluke suvlasnika od 19. studenoga 2018. i njezinog priloga te ugovora o upravljanju stambenom zgradom od 7. prosinca 2018. utvrđeno je dakle da su suvlasnici stambene zgrade koja se nalazi u [adresa] na adresi [adresa] poslove upravljanja zgradom povjerili tužitelju kao upravitelju zgrade koji je, među ostalim, na temelju odredbe članka 2. spomenutog ugovora, a u skladu s odredbama ZVDSP-a, ovlašten raspolagati sredstvima zajedničke pričuve u skladu s godišnjim programom održavanja stambene zgrade, uključivo s troškovima upravljanja te zakonskim i ugovornim obvezama zgrade (stoga i za pokriće troškova kredita), kao i zastupati suvlasnike u svim sudskim postupcima koji se odnose na upravljanje i dobivena ovlaštenja, pa tako i na naplatu neplaćene zajedničke pričuve u ime i za račun suvlasnika stambene zgrade.

16. Potraživanje tužitelja koje se odnosi na zajedničku pričuvu za razdoblje od siječnja do svibnja 2019. u visini po m[2] nije sporno, pa je, cijeneći da je prema izvatku iz javne aplikacije ZIS pravni prednik tuženika DT u utuženom razdoblju bio suvlasnik 50. suvlasničkog dijela stambene zgrade u [adresa] na adresi [adresa] označene kao k. č. br. [katastarska čestica]/ZGR. k. o. [katastarska općina] (1/111 ETAŽNO VLASNIŠTVO; E-50) s kojim je povezano pravo vlasništva na stanu na šestom katu koji se sastoji od jedne spavaće sobe, dnevnog boravka, kuhinje, blagovaonice, kupaonica, hodnika i lođe ukupne površine 62,70 m[2] (što tijekom postupka nije niti dovedeno u pitanje), to je ocijenjeno da je tužitelj pravilno obračunao mjesečni iznos tuženikove obveze na ime zajedničke pričuve na način da je ukupnu površinu stana množio s 3,18 kuna (0,42 EUR), tako da mjesečna obveza prema tim parametrima iznosi 199,39 kuna (26,46 EUR).

17. Navodi tuženika o upitnim plaćanjima i stanju bankovnog računa stambene zgrade prema ocjeni ovoga suda za ovaj postupak nisu odlučni i stoga kao takvi nisu razmatrani prilikom donošenja odluke.

18. Slijedom navedenoga, platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave održan je na snazi u dijelu kojim je tuženiku naloženo platiti tužitelju ukupni iznos od 132,32 EUR, pri čemu je tuženik, budući da svoje novčane obveze nije ispunio po dospijeću, primjenom odredbe članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23. i 155/23. – dalje: ZOO) pored glavnice dužan platiti i zatezne kamate od dana dospijeća pojedinačnih mjesečnih obveza pa do isplate (točka I izreke presude).

19. Konačno, osim potraživanja po osnovi neplaćene zajedničke pričuve za razdoblje od siječnja do svibnja 2019. u iznosu od 132,32 EUR, tužbeni zahtjev odnosi se i na novčano potraživanje u iznosu od 8,16 EUR zajedno sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 18. rujna 2019. o kojem se parnične stranke uopće nisu izjašnjavale. Pa kako spomenuto potraživanje zbog visine i datuma nastanka obveze nije bilo moguće dovesti u vezu s preostalom tražbinom tužitelja (zajednička pričuva), a tužitelj tijekom postupka nije iznio nikakve činjenice vezane za osnov svog zahtjeva u tom dijelu niti je iz iznesenih činjenica i priloženih dokaza vidljivo po kojoj pravnoj osnovi uopće potražuje taj utuženi iznos od tuženika, odlučeno je kao u točki II izreke presude.

20. Budući da tužitelj nije uspio sa 6% od ukupno postavljenog tužbenog zahtjeva (8,16 EUR : 140,48 EUR x 100), odluka o parničnom trošku temeljena je na odredbi članka 154. stavka 5. ZPP-a prema kojoj sud može odlučiti da jedna stranka nadoknadi sve troškove koje su protivna stranka i njezin umješač imali ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog toga nisu nastali posebni troškovi (točka III izreke presude).

20.1. Odluka o parničnom trošku temelji se i na zaključku sa sastanka Vrhovnog suda Republike Hrvatske s predsjednicima građanskih odjela županijskih sudova održanog 2. lipnja 2017. broj Su-IV-204/17., sukladno kojem se presudom kojom se odlučuje o osnovanosti platnog naloga, platni nalog iz rješenja o ovrsi ne održava se na snazi u odnosu na trošak postupka koji se odnosi na donošenje rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, već se o tom trošku odlučuje presudom kojom se odlučuje o osnovanosti prigovora protiv platnog naloga zajedno s ostalim troškovima nastalim u tom dijelu parničnog postupka, a zatezna kamata na dosuđeni trošak teče od donošenja prvostupanjske presude.

20.2. Tužitelju tako, uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora (140,48 EUR), na temelju odredbe Tbr. 11. točke 1. u vezi s Tbr. 7. točkom 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23. – dalje: Tarifa), za sastav prijedloga za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave pripada trošak u novčanoj protuvrijednosti od 25 bodova što, množeno s vrijednošću jednoga boda od 2,00 EUR (Tbr. 54. Tarife) i uvećano za porez na dodanu vrijednost od 25% (Tbr. 46. Tarife), iznosi 62,50 EUR, pa mu je u granicama postavljenog zahtjeva priznato zatraženih 41,48 EUR (312,50 kuna). Na priznati trošak sukladno zatraženome u prijedlogu na temelju vjerodostojne isprave pripadaju mu zatezne kamate, no ne od dana donošenja rješenja o ovrsi, već, sukladno zaključku sa sastanka Vrhovnog suda Republike Hrvatske s predsjednicima građanskih odjela županijskih sudova održanog 2. lipnja 2017. broj Su-IV-204/17, od dana donošenja ove presude. Tužitelju međutim za ovršni dio postupka nije priznat zatraženi javnobilježnički trošak (nagrada i trošak) u ukupnom iznosu od 18,25 EUR (137,50 kuna) budući da iz spisa predmeta ne proizlazi da je taj trošak zaista i plaćen, odnosno jer tužitelj nije dokazao da mu je taj trošak nastao, a također iz istih razloga nije priznat materijalni trošak odvjetnika u iznosu od 4,98 EUR (37,50 kuna), u odnosu na kojeg pak nije niti obrazloženo kao posljedica kojih je to radnji taj trošak nastao.

20.3. Nadalje je za sastav podneska od 16. lipnja 2020. (očito omaškom naveden datum 5. studenoga 2019.) kao obrazloženog podneska prema Tbr. 8. točki 1. u vezi s Tbr. 7. točkom 1. Tarife priznato 25 bodova, a toliko je bodova i primjenom istih odredbi priznata nagrada i za sastavljanje obrazloženog podneska od 18. travnja 2025. Za zastupanje na pripremnom ročištu 12. listopada 2022. tužitelju je od zatraženih 31,25 EUR (očito prema Tbr. 9. točki 2. u vezi s Tbr. 7. točkom 1. Tarife) primjenom Tbr. 9. točke 5. u vezi s Tbr. 7. točkom 1. Tarife priznato 6,25 bodova (25% od 25 bodova) jer je na pripremnom ročištu samo istaknuta činjenica smrti prvotnog ovršenika, radi čega je ročište odgođeno. Za zastupanje na pripremnom ročištu održanom 5. prosinca 2024. tužitelju je primjenom Tbr. 9. točke 2. u vezi s Tbr. 7. točkom 1. Tarife priznato zatraženih 12,50 bodova (50% od 25 bodova), a za zastupanje na glavnoj raspravi 3. svibnja 2025. primjenom Tbr. 9. točke 1. u vezi s Tbr. 7. točkom 1. Tarife zatraženih 25 bodova. Za radnje koje je poduzeo pred parničnim sudom (u odnosu na koji trošak nisu zatražene zatezne kamate) tužitelju dakle pripada ukupno 93,75 bodova što, množeno s vrijednošću jednoga boda od 2,00 EUR (Tbr. 54. Tarife) i uvećano za porez na dodanu vrijednost od 25% (Tbr. 46. Tarife), iznosi 234,38 EUR.

20.4. Odluka o trošku po osnovi sudske pristojbe na odluku temelji se na odredbi članka 3. stavka 2. u vezi s odredbom članka 4. stavka 4. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 118/18. i 51/23. – dalje: ZSP), a taj je trošak odmjeren sukladno Tbr. 2. stavku 1. u vezi s Tbr. 1. stavkom 1. Uredbe o tarifi sudskih pristojbi („Narodne novine“ broj 37/23.) prema kojem sudska pristojba za prvostupanjsku presudu u postupcima u kojima je vrijednost predmeta spora do 398,17 EUR, iznosi 13,27 EUR. Međutim tužitelju je priznata polovica tog iznosa odnosno 6,64 EUR jer plaćanjem sudske pristojbe u roku od tri dana od dana dostave odluke ima mogućnost smanjiti pristojbenu obvezu za polovicu prema odredbi članka 7. stavka 2. ZSP-a, a stranci se prema odredbi članka 155. stavka 1. ZPP-a priznaju samo oni troškovi koji su bili nužni za vođenje parnice.

20.5. Tužitelju je dakle priznat trošak u ukupnom iznosu od 282,50 EUR (zajedno sa zateznim kamatama koje na iznos od 41,48 EUR teku od 17. srpnja 2025. pa do isplate), a u preostalom je dijelu zbog razloga iznijetih u točkama 20.2. do 20.4. obrazloženja njegov zahtjev odbijen kao neosnovan.

21. Budući da tuženik nije uspio u postupku, ne pripada mu pravo na naknadu troškova pa je njegov zahtjev odbijen kao neosnovan (točka IV izreke presude).

22. O visini stope zateznih kamata odlučeno je primjenom odredbe članka 29. stavka 2. ZOO-a.

23. Slijedom navedenoga odlučeno je kao u izreci presude.

U Puli, 17. srpnja 2025.

Sudac

Helena Božović Sladaković

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od petnaest dana od dana ročišta za objavu i uručenje presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o tom ročištu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude. Žalba se podnosi ovome sudu u dovoljnom broju istovjetnih primjeraka za sud i za protivnu stranku (osim ako se podnosi e-Komunikacijom), a o njoj odlučuje nadležni županijski sud.

Presuda kojom se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. ZPP-a, osim zbog povrede iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 3. ZPP-a.

U postupku u sporovima male vrijednosti žalba protiv presude ne odgađa ovrhu (odredba članka 467. stavka 3. ZPP-a).

DNA:

1. Tužitelju putem punomoćnika – uz sudsku pristojbu na presudu

2. Tuženiku putem punomoćnice