Rev-2487/1999-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-2487/1999-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Borisa Guttmanna, kao predsjednika vijeća, te Marijana Ramušćaka, Petra Milasa, Gordane Gasparini i Tome Gložinića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. Č. iz S., koga zastupa B. K., SSSH, Trg bana Jelačića 6, Sisak, protiv tužene Ž. S. M. d.o.o. S., radi isplate, odlučujući o tužiteljevoj reviziji protiv presude Županijskog suda u Sisku od 30. studenog 1998. godine broj Gž-514/98, kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Sisku od 25. veljače 1998. godine broj P-1144/97, na sjednici održanoj dana 17. rujna 2002. godine,

p r e s u d i o j e:

Prihvaća se revizija, pa se preinačuje presuda Županijskog suda u Sisku od 30. studenog 1998. godine broj Gž-514/98-2 i sudi:

Odbija se žalba tuženoga kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Sisku od 25. veljače 1998. godine broj P-1144/97-9.

Obrazloženje

Županijski sud u Sisku, kao drugostupanjski sud je svojom presudom od 30. studenog 1998. godine broj Gž-514/98-2 preinačio presudu Općinskog suda u Sisku od 25. veljače 1998. godine broj P-1144/97, kojom je bilo naloženo tuženiku platiti tužitelju svotu od 5.947,63 kn sa zateznom kamatom prema propisanoj stopi kroz vrijeme od 8. prosinca 1997. godine do isplate, te plaćati tužitelju novčanu rentu u svoti od 1.144,15 kn počevši mjesečno od 8. prosinca 1997. godine nadalje sa zateznom kamatom od 8. prosinca 1997. godine do isplate, računajući od svakog 15-tog u mjesecu za prethodni mjesec time da dospjele obroke plati odjednom u roku od 8 dana, a ostale kako budu dospijevali najkasnije do svakog 15-tog u mjesecu. Drugostupanjski sud je prvostupanjsku presudu preinačio na način da je tužitelja s tužbenim zahtjevom, koji je bio sadržaj izreke prvostupanjske presude na način kako je to prije spomenuo odbio.

Protiv te drugostupanjske presude tužitelj je izjavio reviziju zbog pogrješne primjene materijalnog prava. U reviziji tužitelj ističe da je drugostupanjski sud pogrješno primijenio odredbu čl. 10. st. 6. Zakona o sanaciji određenih poduzeća, kao i odgovarajuće odredbe Zakona o radu i Zakona o obveznim odnosima. Zbog toga je predložio da ovaj sud prihvati reviziju i ukine, odnosno preinači presudu drugostupanjskog suda.

Protivna strana nije dala odgovor na reviziju, a državni odvjetnik, kojemu je revizija također dostavljena u smislu čl. 390. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine”, broj 53/91, 91/92 i 112/99 – dalje ZPP) nije se očitovao na sadržaj revizije.

Revizija je osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu u smislu čl. 386. ZPP ovaj sud je utvrdio da u provedenom postupku nije ostvarena bitna povreda odredbe ZPP iz čl. 354. st. 2. toč. 10., dakle nije ostvaren taj razlog za reviziju u bitnoj povredi odredbi ZPP na čije ostvarenje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Ostvarenje ostalih bitnih povreda odredaba ZPP iz čl. 354. u svezi sa čl. 385. st. 1. toč. 1. i 2. ZPP ovaj sud nije ispitivao, budući da bitne povrede odredbi ZPP nisu bile razlog za izjavljivanje revizije.

Međutim, ovaj sud je utvrdio, da je drugostupanjskom presudom ostvaren revizijski razlog u pogrješnoj primjeni materijalnog prava iz čl. 356. u svezi sa čl. 385. st. 1. toč. 3. ZPP. Drugostupanjski sud je preinačujući prvostupanjsku presudu pogrješno primijenio materijalno pravo.

U provedenom postupku je utvrđeno, da je tužitelj invalid rada, odnosno da je zbog profesionalne bolesti kod tužitelja došlo do smanjenja sposobnosti za rad, zbog čega je tužitelju priznato pravo raspoređivanja, odnosno zaposlenja na drugom radnom mjestu, koje bi odgovaralo njegovim sposobnostima. Međutim, kako tuženik tužitelju nije mogao osigurati posao prema njegovoj preostaloj radnoj sposobnosti rješenjem od 4. kolovoza 1997. godine Hrvatskog zavoda za mirovinsko i invalidsko osiguranje tužitelju je priznato pravo na naknadu plaće zbog nezaposlenosti u svoti od 1.125,00 kn, budući da je tužitelju dana 31. svibnja 1997. godine prestao radni odnos zbog toga što mu tuženik više nije mogao odnosno nije bio u mogućnosti osigurati posao prema preostaloj radnoj sposobnosti. Utvrđeno je također da bi tužitelj pod pretpostavkom da je radio u pogonu Čeličana na radnom mjestu vatrostalni zidar III u mjesecu lipnju 1997. godine zaradio 2.050,81 kn, u mjesecu srpnju 2.037,33 kn, u mjesecu kolovozu 2.215,77 kn, u mjesecu rujnu 2.015,53 kn, u mjesecu listopadu 1.924,02 kn i u mjesecu studenome 1997. godine 2.269,15 kn, odnosno da bi kroz to vrijeme dobio 12.512,61 kn ukupno.

Drugostupanjski sud smatra da tuženik nije tužitelju dužan platiti zatražene svote na ime naknade štete, budući da tužitelj s obzirom na odredbu čl. 243. Zakona o radu (“Narodne novine”, broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01), čl. 54. Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju (“Narodne novine”, broj 36/83, 48/83, 5/86, 42/87, 34/89, 40/90, 90/91, 26/93, 96/93) i čl. 10. st. 6. Zakona o sanaciji određenih poduzeća (“Narodne novine”, broj 56/95) svoja prava ostvaruje u skladu s propisima o mirovinskom i invalidskom osiguranju, koja se nakon prestanka ugovora o radu na temelju poslovno ili osobno uvjetovanog otkaza osiguravaju takvom invalidu rada u Hrvatskom fondu mirovinskog i invalidskog osiguranja. To predstavlja pogrješan pravni pristup u primjeni materijalnog prava. Naime, to izraženo stajalište bi bilo ispravno, ukoliko bi svota isplaćena iz Hrvatskog fonda mirovinskog i invalidskog osiguranja pokrivala cjelokupnu štetu, koju bi tužitelj trpio zbog nesposobnosti za rad, koja je posljedica profesionalne bolesti.

Međutim, u smislu čl. 102. Zakona o radu poslodavac je dužan zaposleniku nadoknaditi svu štetu, koju ovaj trpi na radu ili u svezi s radom i to prema općim propisima obveznog prava. Valja imati u vidu da je tuženik kao poslodavac dužan tužitelju nadoknaditi svu štetu koju ovaj trpi kao posljedicu nesreće na poslu, odnosno profesionalnog oboljenja, koje je imalo za posljedicu kod tužitelja smanjenu radnu sposobnost. Tuženik bi se te odgovornosti mogao osloboditi samo ukoliko bi dokazao da je šteta nastala, kao posljedica više sile, radnje i djelovanja treće osobe, kao i krivnje samog tužitelja, kako to proizlazi iz čl. 6. Zakona o zaštiti na radu tada važećeg (“Narodne novine”, broj 19/83, 17/86, 46/92, 26/93 i 29/94). Naime, tužiteljeva invalidnost je posljedica profesionalne bolesti, a neposredno prije nastanka invalidnosti tužitelj je radio na poslovima odnosno radnim zadacima kao vatrostalni zidar III. Prema tome, postoji uzročna veza između poslova i radnih zadataka, koje je tužitelj obavljao na radnom mjestu i štete koju on sada trpi, a koja se očituje time da je naknada, koju on prima iz Hrvatskog fonda za mirovinsko i invalidsko osiguranje manja od plaće koju bi primao kada bi radio još uvijek na radnom mjestu vatrostalnog zidara III.

Dakle, na utvrđeno činjenično stanje drugostupanjski sud je pogrješno primijenio materijalno pravo, pa je zbog toga ovaj sud na temelju čl. 395. st. 1. ZPP prihvatio reviziju i preinačio drugostupanjsku presudu.

U Zagrebu, 17. rujna 2002. godine.

Predsjednik vijeća:

Boris Guttmann, v.r.