I Kž-914/2007-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 914/07-4

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Milana Gudelja kao predsjednika vijeća, te Hajrije Novoselec, Dragana Poljaka, Ante Potrebice i Miroslava Šovanja kao članova vijeća uz sudjelovanje višeg sudskog savjetnika, Žarka Dundovića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. R. H., zbog kaznenog djela iz čl. 90. u vezi čl. 33. Kaznenog zakona, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici od 16. srpnja 2007., broj K-15/07, u sjednici održanoj dana 06. studenog 2007., u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Petra Pulišelića,

p r e s u d i o j e:

Odbija se kao neosnovana žalba optuženika R. H., te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Uvodno citiranom presudom Županijski sud u Velikoj Gorici proglasio je krivim opt. R. H. zbog kaznenog djela iz čl 90. u vezi čl. 33. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 105/04., 84/05. i 71/06. – dalje: KZ), te ga je na temelju tog propisa uz primjenu čl. 57. st. 1. t. d. KZ-a osudio na kaznu zatvora u trajanju od tri godine. Temeljem čl. 63. KZ u izrečenu kaznu zatvora optuženiku je uračunato vrijeme koje je proveo u pritvoru od 27. ožujka 2007. pa nadalje, a temeljem čl. 80. KZ prema optuženiku je primijenjena sigurnosna mjera oduzimanja predmeta i to lovačkog noža duljine 22 cm, a duljine oštrice 12 cm. Temeljem čl. 76. st. 1. KZ-a prema optuženiku je primijenjena sigurnosna mjera liječenja od ovisnosti o alkoholu koja može trajati do prestanka razloga zbog kojih je mjera primijenjena, ali najduže do prestanka izvršenja kazne zatvora, tj. tri godine. Po čl. 122. st. 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine" broj 110/97., 27/98., 112/99., 58/02., 143/02. i 115/06 - dalje: ZKP) optuženik je oslobođen obveze plaćanja troškova kaznenog postupka iz čl. 119. st. 2. t. 1. do 6. ZKP-a.

Protiv te presude žalbu je podnio optuženik po svojoj braniteljici A. M., odvjetnici iz D. S., i to zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog

I Kž 914/07-4

činjeničnog stanja i povrede kaznenog zakona. Žalbeni je prijedlog da se pobijana presuda preinači i da se optuženiku izrekne blaža kazna, odnosno da se presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na žalbu nije podnijet.

Spis je sukladno odredbi čl. 373. st. 1. ZKP-a dostavljen na dužno razgledanje Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske, koje je u svom pismenom mišljenju od 15. listopada 2007. god. broj KŽ-DO-1707/07 predložilo da se žalba optuženika kao neosnovana odbije. Kod ovog prijedloga ostao je zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Petar Pulišelić koji je nazočio sjednici vijeća.

Žalba optuženika nije osnovana.

Optuženik u žalbi kao osnovu pobijanja presude ističe bitnu povredu odredaba kaznenog postupka, ali iz obrazloženja žalbe proizlazi da je on pod tu žalbenu osnovu, zapravo, podveo prigovor činjeničnog karaktera. On, naime, tvrdi da postoji proturječnost između iskaza svjedoka T. F. koji je rekao da je optuženika i oštećenika razdvajao u kući, i zaključka suda da se taj drugi sukob odigrao ispred kuće, gdje su nađene oštećenikove naočale, te je na taj način počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 384. t. 11. ZKP-a (pravilno: čl. 367. st. 1. t. 11. ZKP-a).

Međutim, kada je sud na temelju provedenih dokaza izveo određeni zaključak, a žalitelj smatra da isti dokazi upućuju na drugačiji zaključak, tada on presudu pobija zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, a ne postupovne povrede. Optuženik bi bio u pravu kada bi sud prvog stupnja potpuno pogrešno interpretirao sadržaj nečijeg iskaza na način da je u obrazloženju presude naveo nešto što iz sadržaja iskaza uopće ne proizlazi, i zatim na temelju takve krive interpretacije izveo zaključak o nekoj odlučnoj činjenici. Tada bi se radilo o tako značajnoj povredi koja ima težinu apsolutno bitne postupovne povrede na koju se pazi po službenoj dužnosti i zbog koje se presuda mora ukinuti jer je nedopustivo da o nekoj odlučnoj činjenici u obrazloženju presude postoji znatno proturječje.

Dakle, žalitelj ovim prigovorom pobija pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja tako da će o njemu više riječi biti u daljnjem dijelu obrazloženja ove presude kod obrazlaganja te žalbene osnove.

Slijedi, dakle, da sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka na koju žalba upire, niti neku drugu postupovnu povredu od taksativno pobrojanih iz čl. 379. st. 1. t. 11. ZKP-a, na koje sud drugog stupnja uvijek pazi po službenoj dužnosti.

Žalba optuženika podnijeta zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja također nije osnovana.

Naime, u žalbi optuženik zapravo ponavlja svoju obranu navodeći da je on bio prisiljen braniti se od napada oštećenika koji je agresivna i fizički nadmoćnija osoba, tako da je postupao u nužnoj obrani, doduše u njenom prekoračenju, ali u stanju jake razdraženosti. Iz tog razloga smatra da je bilo mjesta primjeni odredbe čl. 29. KZ-a, a slijedom toga da ga je uz primjenu odredbe čl. 57. KZ-a sud prvog stupnja trebao blaže kazniti.

I Kž 914/07-4

U žalbi se polemizira sa utvrđenjima suda prvog stupnja jer optuženik tvrdi da su pogrešni zaključci suda prvog stupnja da je njega oštećenik samo verbalno isprovocirao, zatim da je optuženik zbog toga i zbog svojih potisnutih negativnih tenzija prema oštećeniku odlučio ovog ubosti, da se sukob odigrao u dva navrata, jednom kod automobila, a drugi put ispred kuće oštećenika, te konačni zaključak suda da se zbog tih razloga ne radi o postupanju u nužnoj obrani, odnosno o prekoračenju nužne obrane.

Žalitelj smatra da izvedeni dokazi upućuju na to da ga je oštećenik bez ozbiljnijeg povoda napao dok je bio u automobilu i spremao se otići kući, i da mu je tu zadao tjelesne ozljede na glavi, a kako se on bojao za svoj život, jer je oštećenik od njega jači i u boljoj tjelesnoj kondiciji, a uz to je poznat kao konfliktan čovjek koji je sa niz osoba bio u fizičkim sukobima, morao se zaštititi. Nadalje, kao što je to već bilo istaknuto, smatra da je sud prvog stupnja izveo pogrešan zaključak o mjestu gdje se dogodio drugi sukob jer je sud prihvatio iskaz svjedoka F., iako je on rekao da se sukob dogodio u kuhinji.

Međutim, svojim žalbenim navodima optuženik nije sa uspjehom doveo u ozbiljnu sumnju zaključke suda prvog stupnja jer su sve odlučne činjenice pravilno i potpuno utvrđene. I ovaj sud drugog stupnja ne nalazi da provedeni dokazi upućuju na to da se optuženik nožem morao braniti od oštećenika.

Verzija na kojoj se žalbom sugerira uistinu je nelogična i neživotna jer prema njoj agresivni oštećenik, koji je daleko fizički jači i gotovo potpuno trijezan, napada pijanog a uz to i bolesnog oštećenika dok ovaj sjedi u automobilu, udara ga po glavi rukama tako da su udarci pljuštali, a koljenom ga udara po kuku, trbuhu, rebrima i sl. Osim što ni ovom sudu nije logično da je od siline takvog napada optuženik zadobio samo dvije lake ozljede na glavi, koji su prema vještaku Š. nastali udarcima slabog intenziteta, nije logično niti to da je optuženik u takvoj situaciji uspio uzeti nož, izaći iz automobila, te prihvatiti sukob sa napadačem tijekom kojeg dolazi do ubadanja. Postavlja se pitanje kako je optuženik iz sjedećeg položaja u kojem se nalazio u autu, silovito napadnut i izudaran po cijelom tijelu, mogao uzeti nož iz unutrašnjosti auta, izaći i upustiti se u sukob sa optuženikom, a pri svemu tome zadobiti samo dvije gotovo neznatne povrede na licu.

Kraj takvog stanja stvari, s obzirom na ovu nelogičnost, te neuvjerljivost optuženika kada tvrdi da se ne sjeća kako je došlo do ubadanja, iako ostale detalje sukoba dobro pamti, kao i neživotnost njegove tvrdnje da se vratio u kuću oštećenika jer je bio zabrinut za njega, a tu ipak dolazi do novog sukoba, sud prvog stupnja je s pravom otklonio takvu obranu nalazeći ju smišljenom radi umanjenja kaznene odgovornosti.

S druge strane, sud prvog stupnja je kritički ocjenjivao i iskaz oštećenika, ne prihvaćajući da nikakvog doprinosa s njegove strane nije bilo, i da ga je optuženik iznenada ubo dok ga je on samo ispraćao do automobila. U kontekstu nalaza i mišljenja psihijatrijskog vještaka, koji je kod optuženika, između ostalog, našao crte latentne agresivnosti i osjećaje insuficijentnosti i manje vrijednosti prema oštećeniku, sud prvog stupnja je zaključio da je povod ubadanju oštećenika bio njegov verbalni napad na optuženika kod kojeg je od prije prema ovome postojala latentna averzija. Prvostupanjski sud, dakle, ne vjeruje bezrezervno niti oštećeniku jer tek nakon sveobuhvatne ocjene svih dokaza, posebice pažljive analize

I Kž 914/07-4

iskaza aktera ovog događaja, dolazi do svojih zaključaka o pravno relevantnim činjenicama koje su utvrđene potpuno i pravilno.

U pogledu mjesta drugog sukoba sud prvog stupnja je pravilno na temelju iskaza oštećenika i svjedoka T. F. zaključio da se taj drugi sukob odigrao na dvorištu jer svjedok T. F., opisujući na koji način je razdvojio optuženika i oca, naveo (list 161) da je: "…R., nakon što sam ga ja odgurnuo od oca prema nama bacio tačke…". Dakle, očito je da i ovaj svjedok, kao i oštećenik, govori o sukobu na dvorištu, gdje su uostalom i nađene oštećene naočale Z. F., a ne govori o sukobu u kuhinji.

Iz takvog utvrđenog činjeničnog stanja slijedi da se optuženik nije nalazio u nužnoj obrani, pa prema tome ni u njenom prekoračenju, jer verbalni napad nije napad kojega je prijeko potrebno odbiti fizičkom atakiranjem, i to još nožem.

Na takvo pravilno utvrđeno činjenično stanje sud prvog stupnja je pravilno primijenio odredbe čl. 90. u vezi čl. 33. KZ-a jer se u radnjama optuženika stječu sva subjektivna i objektivna obilježja kaznenog djela ubojstva u pokušaju, tako da žalba optuženika nije osnovana niti u dijelu kojim se pobija primjena kaznenog zakona.

Optuženik se ne žali zbog odluke o kazni, ali kako žalba izjavljena u korist optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i kaznenog zakona, u smislu odredbe čl. 382. ZKP-a, sadrži u sebi i žalbu zbog odluke o kaznenoj sankciji, to je ovaj sud drugog stupnja, i u tom pravcu ispitao prvostupanjsku presudu, te je utvrdio da je optuženiku izrečena primjerena kazna, a mjere sigurnosti iz čl. 80. i 76. KZ-a su primijenjene pravilno jer su za to ispunjeni svi zakonski uvjeti.

U pogledu kazne, sud prvog stupnja je optuženiku uzeo čitav niz olakotnih okolnosti, a samo dvije otegotne okolnosti, te je kraj činjenice da se radi o pokušaju, primijenio institut ublažavanja kazne iz čl. 57. KZ-a, i izrekao mu kaznu zatvora u trajanju od tri godine. Ta kazna, premda ublažena, je adekvatna s obzirom na pogibeljnost ovakovih kaznenih djela kojima se napadaju najzaštićenije vrijednosti u društvu, tj život i tjelesni integritet čovjeka, te će se njome ispuniti svrhe kažnjavanja iz čl. 50. i čl. 6. KZ-a.

Iz svih naprijed navedenih razloga valjalo je temeljem čl. 387. ZKP-a žalbu optuženika kao neosnovanu odbiti kao neosnovanu i prvostupanjsku presudu potvrditi.

U Zagrebu, 06. studenog 2007.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Žarko Dundović, v.r.

Milan Gudelj, v.r.