Rev-795/2025-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske





REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G

R E B

Broj: Rev-795/2025-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K

E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od

sudaca

Marine Paulić,

predsjednice

vijeća, Ivana

Vučemila, člana vijeća i suca izvjestitelja, te

Darka Milkovića,

mr. sc. Senije

Ledić i Mirjane Magud, članova vijeća, u pravnoj stvari

tužiteljice

Republike

Hrvatske, OIB:52634238587, zastupana po Općinskom državnom odvjetništvu u

Pazinu, Narodnog doma 2b, Pazin, protiv I. tuženice GSL iz

[adresa],

[adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj],

zastupane po

Odvjetničkom društvu

Travaš i partneri iz Zagreba, Jurkovićeva 24, II. tuženika GS iz

[adresa],

[adresa],

OIB: [osobni identifikacijski broj],

zastupanog po

punomoćniku

odvjetniku

Goranu Jovanović,

iz Pazina,

Rudarska 7,

III. tuženika

LS

iz [adresa],

[adresa],

OIB: [osobni identifikacijski broj],

zastupanog po

punomoćnici

odvjetnici

Dunji Gržalja

Smilović iz Labina, Rudarska 1, IV. tuženika TS iz

[adresa],

[adresa],

OIB: [osobni identifikacijski broj],

zastupanog po

Odvjetničkom društvu

Vukić, Jelušić, Šulina, Stanković, Jurcan & Jabuka iz Rijeke, Nikole Tesle 9/V-VI, uz sudjelovanje

umješača

Hrvatskih šuma d. o.

o., Uprava šuma, Podružnica Buzet, Naselje Goričica 2, Buzet, OIB:69693144506,

zastupanog po

punomoćnici

LSL, zaposlenici umješača, radi utvrđenja

nepostojanja ugovora i njegovih pravnih učinaka, radi utvrđenja prava vlasništva i nevaljanosti uknjižbe

te radi brisanja i upisa prava vlasništva u zemljišnoj knjizi, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv

presude i rješenja Županijskog suda u Vukovaru, poslovni broj Gž-99/2024-3 od

17. prosinca 2024.,

kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Pazinu, broj P-118/2023-54 od 22. prosinca 2023., u

sjednici održanoj 16. rujna

2025.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tužiteljice protiv presude

Županijskog suda u

Vukovaru, poslovni broj Gž-99/2024-3 od 17. prosinca 2024., u točki I. izreke u

dijelu u kojem je potvrđena presuda Općinskog suda u Pazinu, broj P-118/2023-54 od 22. prosinca 2023. u

pobijanom dijelu - točke I. izreke te presude.

r i j e š i o j e:

I. Revizija tužiteljice se prihvaća te se

ukida presuda Županijskog suda u Vukovaru, poslovni broj Gž-99/2024-3 od

17. prosinca 2024.,

u točki I. izreke u dijelu u kojem je potvrđena presuda i rješenje Općinskog suda u Pazinu, broj

P-118/2023- 54 od

22. prosinca

2023.( u pobijanom dijelu - točke II. i III. izreke te presude, i točke II., IV., VI.,

VIII. i X. rješenja), te u točki II. izreke u kojoj je odbijen zahtjev tužiteljice za naknadu troška

žalbe, te se ukida presuda Općinskog suda u Pazinu, broj P- 118/2023-54 od 22. prosinca 2023., u točki

II. i III. izreke, i točke II., IV., VI., VIII. i X. rješenja, pa se predmet u tom dijelu vraća sudu

prvog stupnja na ponovno suđenje.

II. Odluka o troškovima revizijskog postupka

ostavlja se za konačnu odluku suda.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja

suđeno je:

"I. Odbija se tužbeni zahtjev kojim je

tužiteljica

zatražila utvrđenje da nije sklopljen kupoprodajni ugovor od 8. ožujka 1999. između Pazinke d. d.

Pazin kao

prodavatelja te ĆS, GS, LS i TS kao kupaca o prodaji

k. č. [katastarska čestica]

k. o. [katastarska općina],

pašnjak 1422450 m2.

II. Odbija se eventualno kumulirani tužbeni zahtjev u

odnosu na tužbeni zahtjev iz t. I. kojim je tužiteljica zatražila utvrđenje da je bez pravnog učinka

kupoprodajni ugovor od 8.

ožujka 1999. sklopljen između Pazinke d. d. kao prodavatelja te ĆS, GS, LS i

TS

kao kupaca o prodaji k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], pašnjak

1422450 m2.

III. Odbija se tužbeni zahtjev kojim je tužiteljica zatražila

utvrđenje da je vlasnica k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], pašnjak 1422450 m2,

danas k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], pašnjak 1377715 m2, i k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], šuma 44735 m2, te da su

nevaljane uknjižbe prava vlasništva izvršene na temelju rješenja Općinskog suda u Pazinu posl. br.

Z 79/95 od 10. veljače

1995. na Pazinku d. d. i na temelju rješenja Općinskog suda u Pazinu posl. br.

Z 515/2000 od 16. listopada

2000. na ĆS, GS, LS i TS, pa da

su tuženici dužni trpjeti da se u zemljišnoj knjizi izbriše ta

uknjižba prava vlasništva i da se tužiteljica na temelju ove presude uknjiži kao vlasnica k. č. [katastarska čestica]

k. o. [katastarska općina],

danas k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]."

Rješenjem istog suda riješeno je:

"I. Utvrđuje se da je tužba povučena u odnosu na tužbeni

zahtjev kojim je tužiteljica zatražila da se naloži Zemljišnoknjižnom odjelu Pazin da

nakon pravomoćnosti presude izvrši brisanje upisa prava vlasništva s imena tuženika uz istovremeni upis

prava vlasništva na k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] u korist tužiteljice.

II. Nalaže se tužiteljici naknaditi

I. tuženici

TSL troškove postupka isplatom 1.554,96 eura / 11.715,85 kuna (tisuću petsto pedeset

četiri eura i devedeset šest centa / jedanaest tisuća sedamsto petnaest kuna i osamdeset pet lipa) u

roku 15 dana.

III. U preostalom dijelu zahtjev I. tuženice

GSL za naknadu troškova postupka se odbija.

IV. Nalaže se tužiteljici naknaditi

II. tuženiku

GS

troškove postupka isplatom 1.410,06 eura / 10.624,10 kuna (tisuću četiristo deset eura i šest centa /

deset tisuća šesto dvadeset četiri kune i deset lipa) u roku 15 dana.

V. U preostalom dijelu zahtjev II. tuženika GS za naknadu

troškova postupka se odbija.

VI. Nalaže se tužiteljici naknaditi

III. tuženiku LS troškove postupka isplatom 1.721,26 eura /

12.968,83 kuna (tisuću sedamsto dvadeset jedan euro i dvadeset šest centa / dvanaest tisuća devetsto

šezdeset osam kuna i osamdeset tri lipe) u roku 15 dana.

VII. U preostalom dijelu zahtjev III. tuženika LS za

naknadu

troškova postupka se odbija.

VIII. Nalaže se tužiteljici naknaditi

IV. tuženiku

TS

troškove postupka isplatom 974,48 eura / 7.342,44 kune (devetsto sedamdeset četiri eura i četrdeset osam

centa / sedam tisuća tristo četrdeset dvije kune i četrdeset četiri lipe) u roku 15 dana.

2. Presudom i rješenjem suda drugog stupnja u točki I.

izreke potvrđena je presuda i rješenje Općinskog suda u Pazinu, broj P-118/2023-54 od 22. prosinca 2023. u

pobijanom dijelu - točke I., II. i III. presude, i točke II., IV., VI., VIII. i X. rješenja. II., u

točki II. Izreke odbijen je zahtjev tužiteljice za naknadu troška žalbe, te je u točki III. Izreke

odbijen zahtjev III.

tuženice za naknadu troška odgovora na žalbu.

3. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske

poslovni broj

Revd-1141/2025-3 od 16. travnja 2025., tužiteljici je dopušteno

podnošenje revizije protiv presude i rješenja Županijskog suda u Vukovaru, poslovni broj Gž-99/2024-3 od

17. prosinca

2024., u odnosu na sljedeće pravno pitanje:

''Može li nekretninom koja nije unesena u

društveni kapital u postupku pretvorbe društvenog poduzeća, a koja je ex lege postala vlasništvo

Republike

Hrvatske, pravna osoba (pravni slijednik društvenog poduzeća)

raspolagati?''.

4. Postupajući po navedenom dopuštenju, protiv navedene

presude i rješenja tužiteljica je pozivom na čl. 285.a st. 1. podst. 1. u vezi s čl. 389.b st. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne

novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19,

80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP) podnijela reviziju u odnosu na pravno pitanje zbog

kojeg je dopuštena. Predlaže da ovaj sud prihvati reviziju i ukine obje pobijane presude i predmet vrati

prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

5. U odgovorima na reviziju, koje su podnijeli

tuženici

GS i

LS

osporena osnovanost podnesene revizije, te su predložili istu odbiti, te im dosuditi troškove sastava

odgovora na reviziju.

6. Revizija je djelomično osnovana.

7. U skladu s odredbom čl. 391. st. 3. ZPP-a revizijski sud ispitao je pobijanu

odluku samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja iz članka 385.a toga Zakona zbog kojeg je

dopuštena.

8. Predmet spora je zahtjev tužiteljice na

utvrđenje da nije sklopljen kupoprodajni ugovor te eventualno kumulirani tužbeni zahtjev da je bez

pravnog učinka kupoprodajni ugovor o prodaji k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] i zahtjev tužiteljice za

utvrđenje nevaljane uknjižbe prava vlasništva izvršene na temelju rješenja Općinskog suda u Pazinu,

9. U postupku pred nižestupanjskim sudovima

utvrđene su sljedeće činjenice:

- da je kč. br. [katastarska čestica], k.o. [adresa]. bila

upisana u katastarskom operatu kao društveno vlasništvo, organ upravljanja Skupština općine,

- da je gore navedena nekretnina površine od

1.422.450 m2, nepravilnog oblika i da u naravi predstavlja pašnjak, putove u selu i šumu te da se

dijelom nalazi unutar, a dijelom izvan građevinskog područja,

- da je 1978. kao posjednik bilo upisano šumsko

hortikulturno poduzeće Istra - Šumarija Pazin, a iste

je godine posjed prešao u korist Pazinke KTI Pazin,

- da su kao posjednici 2000. godine upisani

pravni prednik prvotuženice ĆSL, drugotuženik GS (dalje:

drugotuženik), trećetuženik LS (dalje:

trećetuženik) i četvrtotuženik TS (dalje:

četvrtotuženik),

- da su u zemljišnoj knjizi kao suvlasnici

predmetne nekretnine upisani ĆS, trećetuženik i četvrtotuženik, svaki

od njih u omjeru 6/20 suvlasničkog dijela, te drugotuženik u omjeru 2/20 suvlasničkog dijela,

- da je rješenjem o nasljeđivanju Općinskog suda u

Puli-Pola posl. br. O-607/15-31 od 25. studenog 2016. suvlasnički udio

ĆS naslijedila prvotuženica

TSL (dalje: prvotuženica),

- da je rješenjem Općinskog suda u Pazinu posl. br.

Z-79/95 od 22. veljače

1995., na temelju rješenja Agencije za restrukturiranje i razvoj od 21. kolovoza 1992. i rješenja

Okružnog privrednog suda u

Rijeci posl. br. Fi 8163/92 od 19. studenog 1992., dopuštena uknjižba prava vlasništva na

k. č. [katastarska čestica],

zk. ul. br. [broj ZK uloška].,

k. o. [katastarska općina] s

društvenog vlasništva i korisnika Pazinke kemijsko-tekstilne industrije Pazin na ime

Pazinke kemijsko-tekstilne industrije d. d.,

- da predmetna nekretnina nije procijenjena u

postupku pretvorbe društvenog poduzeća Pazinke kemijsko – tekstilne industrije d.d.,

- da su se pravni prednik prvotuženice,

drugotuženik, trećetuženik i četvrtotuženik

uknjižili kao suvlasnici predmetne nekretnine na temelju ugovora o kupoprodaji kojeg su kao kupci sklopili

8. ožujka 1999. s

Pazinkom d. d.

kao prodavateljem, po kojem ugovoru je prodavatelj prodao kupcima kč. br. [katastarska čestica] koji je bio upisan u

zk. ul. [broj ZK uloška]

k. o. [katastarska općina] (sada

kč. br. [katastarska čestica]) za iznos od 42.673 DEM u protuvrijednosti u kunama po tečaju HNB-a na dan

plaćanja.

- da je prodavatelj nekretnine Pazinka d.d. upisana kao

vlasnik

predmetne nekretnine na temelju rješenja Općinskog suda u Pazinu od 22. veljače 1995. kojim je izvršen

prijenos društvenog vlasništva u korist Pazinke d.d., a koje rješenje nije bilo dostavljeno tužiteljici,

- da Nadzorni odbor Pazinke d.d. nije

nikada dao suglasnost za prodaju navedene nekretnine.

- da u vrijeme sklapanja ugovora o kupoprodaji

u sudskom registru nije bilo upisano da uprava društva za prodaju nekretnina treba suglasnost nadzornog

odbora.

10. Na temelju navedenih utvrđenja

prvostupanjski sud je zaključio da činjenica da nadzorni odbor nije dao potrebnu suglasnost može imati

pravne učinke samo unutar toga društva, a ne i prema trećim osobama, kao što su

kupci

nekretnine, a kako su u konkretnom slučaju tuženici postupali u dobroj vjeri, prvostupanjski sud smatra da su

tuženici na

zakoniti način stekli pravo vlasništva predmetne nekretnine. Ujedno je zaključio da sklopljeni ugovor

između Pazinke

d.d. i tuženika kao kupaca proizvodi pravne učinke i

ne može se smatrati da nije sklopljen te je pozivom na odredbu članka 123. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima

(„Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09,

153/09, 143/12, 152/14, 81/15 i 94/17 - dalje: ZVDSP).) odbio tužbeni zahtjev za utvrđenje

da nije sklopljen navedeni kupoprodajni ugovor, kao i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev za utvrđenje

da je navedeni ugovor bez pravnog učinka.

10.1. U odnosu na tužbeni zahtjev na utvrđenje

da je tužiteljica vlasnica predmetne nekretnine i

da je nevaljana uknjižba prava vlasništva koja je izvršena na temelju rješenja Općinskog suda u Pazinu kao i

zahtjev za trpljenje brisanja uknjižbe koja je provedena na temelju navedenih presuda, prvostupanjski

sud utvrđuje da je protekao trogodišnji prekluzivni rok u kojem bi tužitelj mogao ostvariti zaštitu

prava vlasništva zbog nevaljanog upisa u korist Pazinke d.d.

11. Drugostupanjski sud je pozivom na odredbe

čl. 190.

st. 1., i

čl. 123. čl. 130.

st. 2. ZVDSP-a, te čl. 8. st. 3. Zakona o zemljišnim knjigama ("Narodne

novine", broj 91/96.), cijeneći da su tuženici postupali s povjerenjem

u zemljišne knjige u cijelosti prihvatio utvrđenja prvostupanjskog suda i iznesena pravna

shvaćanja.

12. Tužiteljica u reviziji navodi da

je ZVDSP, koji

je stupio na snagu 1.

siječnja 1997. načelno dao prednost načelu „povjerenja u zemljišne knjige“ nad načelom „da

nitko ne može prenijeti na drugog više prava nego što ga on sam ima“, međutim, ZVDSP je glede društvenog vlasništva

izuzeo prednost (odgodio primjenu) načelu „povjerenja u zemljišne knjige (povjerenje u istinitost onoga

što je upisano u zemljišnim knjigama)“, a koja odgoda povjerenja u zemljišne knjige je trajala sve do

2017. Budući je trgovačko društvo Pazinka d.d. raspolagalo predmetnom nekretninom nakon 1. siječnja 1997.

tužiteljica svakako ima pravo osporavati pravo vlasništva tuženika. Slijedom navedenog,

tuženici,

koji su dana 8. ožujka

1999., sklopili kupoprodajni ugovor glede nekretnine k. č. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina], sa

zemljišno-knjižnim „vlasnikom“ te nekretnine, društvom Pazinka d.d., a koje društvo

Pazinka d.d. u

vrijeme sklapanja predmetnog kupoprodajnog ugovora nije bilo realni vlasnik te nekretnine

(nevlasnik), ne mogu se pozivati (ne štiti ih) načelo povjerenja u zemljišne knjige, odnosno

tuženici su

predmetnu nekretninu, k. č. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina], stekli od nevlasnika (društva Pazinka d.d.), a koji

nevlasnik im nije mogao prenijeti nešto što nije u njegovu vlasništvu, odnosno nekretnina k. č. [katastarska čestica],

k. o. [katastarska općina] i

nadalje je bila izvanknjižno vlasništvo tužiteljice stečeno ex lege. Ugovor kojim su tuženi stekli pravo

vlasništva je ništetan ugovor jer su predmetne nekretnine šume, odnosno šumsko zemljište, koje su ranije

bile u režimu društvenog vlasništva i čiji je promet ograničen posebnim propisima, odnosno Zakonom o šumama još iz

1983. godine, a istovrsnu odredbu sadrži i trenutno važeći Zakona o šumama, ex lege postale

vlasništvo tužiteljice. Nadalje navodi, da je opće pravilo iz odredbe

čl. 380. (ranije

odredba čl.

458. st.

1.) Zakona o

obveznim odnosima (''Narodne novine'' br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 -

dalje: ZOO), da stvar, odnosno predmet prodaje mora biti u prometu te je ništetan ugovor o

kupoprodaji izvan prometa, a odredba st. 2. ove odredbe propisuje da na prodaju stvari čiji je promet

ograničen, vrijede posebni propisi, odnosno posebni propisi vrijede za prodaju šuma i šumskog zemljišta

koja su ranije bila u društvenom vlasništvu. Poziva se na odredbu čl. 322. ZOO-a, kojom je određeno da ugovor koji

je protivan Ustavu Republike

Hrvatske, prisilnim propisima te moralu društva je ništav ako cilj povrijeđenog pravila ne

upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

Zaključno navodi da je takvo pravno shvaćanje izraženo u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske

broj Rev 571/2015 od 11.

studenoga 2020., da načelo zaštite povjerenja u zemljišne knjige podrazumijeva pravnu

zaštitu svakog valjanog stjecanja stvarnog prava, što u ovom predmetu nije slučaj, a da se načelo

zaštite povjerenja u zemljišne knjige ne može primijeniti kod ništetnih pravnih poslova.

13. Prema ocjeni ovog suda, pravno shvaćanje

nižestupanjskih sudova za sada nije prihvatljivo.

13.1. Prema odredbi čl. 122. st. 1. ZV-a, kojom je regulirana zaštita

povjerenja u zemljišne knjige, smatra se da zemljišna knjiga istinito i potpuno odražava činjenično i

pravno stanje nekretnine, pa tko je u dobroj vjeri postupao s povjerenjem u zemljišne knjige, ne znajući

da ono što je u njih upisano nije potpuno ili da je različito od izvanknjižnog stanja, uživa glede toga

stjecanja zaštitu prema odredbama Zakona.

14. Odredbom čl. 388. st. 5. ZV-a propisano je: „Zaštita

povjerenja u istinitost i potpunost zemljišnih knjiga određena ovim Zakonom neće se primjenjivati u

korist stjecanja do kojih dođe do 1. siječnja 2017., ako se njime stječe nekretnina na kojoj je bilo

upisano društveno vlasništvo, a nije brisano prije nego što je ovaj Zakon stupio na snagu.“ Tom odredbom

je odgođena zaštita povjerenja kod određenih nekretnina u bivšem društvenom vlasništvu jer u odnosu na

te nekretnine zakonodavac ocijenio da je zemljišnoknjižno stanje i suviše neusklađeno da bi se moglo

uživati povjerenje svih. Prema toj odredbi zaštita povjerenja u istinitost i potpunost zemljišnih

knjiga, određena tim zakonom, neće se primjenjivati u korist stjecanja do kojih dođe do 1. siječnja 2017., ako se

njime stječe nekretnina na kojoj je bilo upisano društveno vlasništvo, a nije brisano prije nego što je

ovaj Zakon stupio na snagu. Iz navedene odredbe proizlazi odgoda povjerenja u zemljišne knjige ako se

radi o stjecanju nekretnina na kojima je 1. siječnja 1997. bilo upisano društveno vlasništvo ako do

stjecanja dođe prije 1.

siječnja 2017. Stoga stjecatelj u dobroj vjeri ne uživa zaštitu glede stjecanja prava

vlasništva na nekretninama na kojima je 1. siječnja 1997. bilo upisano društveno vlasništvo ako do

stjecanja dođe prije 1.

siječnja 2017. Prema shvaćanju ovog suda, s obzirom na odredbu čl. 388. st. 5. ZV-a, zaštita povjerenja u

zemljišne knjige, ne može se primijeniti ako je nekretnina na dan 1. siječnja 1997. bila upisana u

zemljišnim knjigama kao društveno vlasništvo, što znači da se ta odredba o odgodi povjerenja u zemljišne

knjige u ovom slučaju na tuženike, fizičke osobe, ne može primijeniti. (Tako i u

Rev-x-90/2018 od 30.

listopada 2018.).

15. Ovaj sud je već u više svojih odluka

raspravljao o navedenoj problematici. Tako je u odluci broj Rev 898/2023-2 od 28. studenoga 2023., naveo slijedeće:

''11. (…) S obzirom na navedeni sadržaj zakonske odredbe čl. 122. st. 1. ZV-a valja poći od toga, može li

ovlaštenik

prava iz društvenog vlasništva postupati u dobroj vjeri s povjerenjem u zemljišne knjige, znajući da

nekretnine koje su upisane u zemljišne knjige ne može unijeti u društveni kapital u postupku

pretvorbe.

12. Nije u ovoj parnici sporno da predmetne

nekretnine nisu unesene u društveni kapital u postupku pretvorbe tuženika. Naime, iz utvrđenja

nižestupanjskih sudova proizlazi kako je tuženik imao izvanknjižno pravo korištenja predmetnih nekretnina,

a pri čemu prvostupanjski sud obrazlaže da nema dokaza o tome da bi i te nekretnine činile društveni

kapital tuženika u postupku pretvorbe.

12.1. Društveno je poduzeće (prije donošenja

zakona kojim je vršena pretvorba prava društvenog vlasništva) moglo imati pravo korištenja na svim

vrstama nekretnina, međutim, te nekretnine nisu mogle činiti društveni kapital u postupku pretvorbe.

Prije započete pretvorbe društvenih poduzeća, doneseni su zakoni kojima je izvršena pretvorba prava

vlasništva (Zakon o

šumama i Zakon

o poljoprivrednom zemljištu) temeljem kojih su šume i šumsko zemljište te poljoprivredno

zemljište postali vlasništvo Republike Hrvatske, pa slijedom toga te nekretnine više nisu mogle

biti predmet pretvorbe.

12.2. Tuženik je konstituiran u

postupku pretvorbe društvenih poduzeća. Stoga je u tom postupku trebao biti formiran pretvorbeni kapital

društva, u koji su ulazili prava društva, imovina društva, uključujući i nekretnine. Društvena su

poduzeća u postupku pretvorbe morala priložiti podatke i dokaze o pravu korištenja nekretnina u smislu

odredbe čl. 11.

Zakona o pretvorbi društvenih

poduzeća. Samo su takve nekretnine mogle ući u pretvorbeni kapital poduzeća. Sve su ostale

nekretnine, u smislu odredbe čl. 47. Zakona o privatizaciji („Narodne novine“, broj 21/96) prenesene u

tadašnji Fond za

privatizaciju odnosno postale vlasništvo Republike Hrvatske po samom zakonu.

Tako niti izvanknjižno vlasništvo tuženika (čije postojanje utvrđuju nižestupanjski sudovi) nije

moglo nastaviti egzistirati nakon pretvorbe prava društvenog vlasništva.

12.3. Stoga, ukoliko je

tuženik imao

izvanknjižno pravo korištenja nekretnina, u trenutku pretvorbe, te bi nekretnine bile prenesene u

Fond za

privatizaciju, odnosno postale vlasništvo Republike Hrvatske.

13. Slijedom svega navedenoga, kada nekretnine

nisu mogle ući u pretvorbeni kapital pravne osobe, jer su temeljem odredbe čl. 47. Zakona o privatizaciji postale

vlasništvo Republike

Hrvatske, tada pravna osoba ne može biti u dobroj vjeri kod stjecanja takvih

nekretnina, pa se ne može niti pozvati na zaštitu povjerenja u zemljišne knjige u smislu odredbe

čl. 122.

ZV-a.''.

16. S obzirom na sadržaj postavljenog pitanja

''Može li nekretninom koja nije unesena u društveni kapital u postupku pretvorbe društvenog poduzeća, a

koja je ex lege postala vlasništvo Republike Hrvatske, pravna osoba (pravni slijednik

društvenog poduzeća) raspolagati?'', u odnosu na koje je dopuštena revizija, prema prosudbi ovog suda o

njegovu domašaju, njime se u biti traži i odgovor na pitanje jesu li tuženici bili savjesni

stjecatelji pri zaključenju predmetnog ugovora neovisno o neprimjeni na taj ugovor načela odgode

povjerenja u zemljišne knjige jer je prije 1. siječnja 1997. bilo brisano društveno vlasništvo.

17. U smislu odredbe čl. 2. st. 1. i čl. 3. st. 1. Zakona o poljoprivrednom zemljištu („Narodne novine“,

broj 34/91, 26/93, 79/93 i 54/94 - dalje: ZPZ) poljoprivrednim zemljištem u društvenom

vlasništvu na kojem je po sili zakona nositelj vlasničkih prava Republika Hrvatska kao takva, a mimo

odredbi ZPZ-a

ne može biti u pravnom prometu, odnosno šuma u smislu odredbe čl. 16. st. 1. i čl. 55. st. 1. tada važećeg Zakona o šumama („Narodne novine“, broj

52/90, 5/91, 9/91, 61/91, 26/93, 29/94 i 76/99 - dalje: ZŠ) po sili zakona je postala

vlasništvo Republike

Hrvatske te u smislu odredbe čl. 55. st. 1. ZŠ nije mogla biti u pravnom prometu osim u slučajevima

predviđenim tim zakonom.

18. U odlukama VSRH broj Rev 898/2023 od

28. studenog

2023., Rev 571/2015 od 11. studenoga 2020., Rev 276/2020 od 23. siječnja 2024., te u Rev 1725/2012

od 13. siječnja

2015., na koje se tužiteljica pozvala u reviziji, navedeno je:

''- kako se pak k. č. [katastarska čestica] neplodno - put od 160 m2,

z. k. ul. [broj ZK uloška] k.o.

K. u smislu odredbe čl.

2. st.

1. i čl.

3. st.

1. Zakona o

poljoprivrednom zemljištu („Narodne novine“, broj 34/91, 26/93, 79/93 i 54/94 - dalje: ZPZ)

ima se smatrati poljoprivrednim zemljištem u društvenom vlasništvu na kojem je po sili zakona nositelj

vlasničkih prava Republika Hrvatska i kao takva, a mimo odredbi ZPZ nije mogla biti u

pravnom prometu pa ni između tuženika, odnosno

- kako je k. č. [katastarska čestica] šuma od 1343 m2,

z. k. ul. [broj ZK uloška] k.o.

K. u smislu odredbe čl.

16. st.

1. i čl.

55. st.

1. tada važećeg Zakona o šumama („Narodne novine“, broj: 52/90, 5/91, 9/91, 61/91, 26/93, 29/94

i 76/99 - dalje: ZŠ) po sili zakona postala vlasništvo Republike Hrvatske a koja nekretnina

u smislu odredbe čl.

55. st.

1. ZŠ nije mogla biti u pravnom prometu osim u slučajevima predviđenim tim zakonom, a što

je isključivalo pravni promet te nekretnine između tuženika ocijenio je sporni

ugovor o prodaji ništavim u smislu odredbe čl. 103. ZOO-a, jer je protivan prisilnim propisima.

Pravilnost takvog pravnog shvaćanja izraženog

u pobijanoj odluci revizijskim navodima tuženici nisu doveli u sumnju.“

(…)

''Kod činjenice da u postupku nije utvrđeno da

bi sporne nekretnine bile procijenjene u vrijednost društvenog kapitala pravnog prednika prvotuženika, a s

obzirom na njihovu vrstu i narav: poljoprivredno zemljište odnosno šuma, su po sili zakona postali

vlasništvo Republike

Hrvatske i kao takve nisu mogle biti u pravnom prometu između tuženika u vrijeme sklapanja

spornog ugovora, onda je pravilno stajalište iz pobijane presude da takav ugovor je ništav u smislu

odredbe čl.

103. ZOOa, jer je protivan prisilnim propisima Republike Hrvatske i baš

ZPZ i ZŠ.''.

19. U odluci broj Rev 571/2015-4 od

11. studenoga

2020., odgovoreno je na pitanje ništavosti ugovora o prodaji nekretnina, s obzirom na

specifčnost predmeta prodaje - poljoprivrednog zemljišta koje nije unijeto u temeljni kapital društva

prodavatelja. U toj odluci je navedeno:

''Nesporno i općepoznato je kako u

Republici

Hrvatskoj u pogledu poljoprivrednog zemljišta vrijedi poseban pravni režim. To znači da se

na vlasništvo poljoprivrednog zemljišta i njegova ograničenja kao i na druga stvarna prava na

poljoprivrednom zemljištu primjenjuju posebni propisi koji reguliraju pravni status i promet

poljoprivrednim zemljištem kao lex specialis, a opći propisi Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim

pravima se primjenjuju samo na ono što tim posebnim propisima nije uređeno. Republika Hrvatska,

dakle, stekla je izvanknjižno pravo vlasništva na poljoprivrednom zemljištu u društvenom vlasništvu na

teritoriju Republike

Hrvatske u trenutku stupanja na snagu ZPZ-a iz 1991. (24. srpnja 1991.), s tim da kasnije

izmjene ZPZ-a

nisu od utjecaja na vlasničkopravni režim poljoprivrednog zemljišta. Tek odredbe ZID ZPZ-a iz 1993. imaju

odredbe koje se odnose na raspolaganje poljoprivrednim zemljištem u vlasništvu države (čl. 24.a do 24.m

ZPZ), iz kojih

(između ostalog) proizlazi da se poljoprivredno zemljište u vlasništvu države prodaje javnim natječajem.

Ovdje je još usputno za naglasiti kako bivše društvene pravne osobe nisu niti mogle

unijeti u društveni kapital ono poljoprivredno zemljište koje je postalo vlasništvo države stupanjem na

snagu ZPZ-a iz

1991. jer nisu bile ispunjene pretpostavke iz čl. 390. i 390.a ZV-a. Naime, odredbom čl. 390. st. 1. ZV-a određeno je da se odredbe

čl. 360. do 365.

ZV-a (a radi se upravo o odredbama koje propisuju pretvorbu društvenog vlasništva) ne odnose na stvari

na kojima su pravo upravljanja, korištenja i raspolaganja imale bivše društvene i društveno-političke

organizacije, na stvari koje nisu unesene u kapital pravnih osoba u postupku

pretvorbe na temelju Zakona

o pretvorbi društvenih poduzeća, te na stvari pravnih osoba u društvenom

vlasništvu sa sjedištem na prije okupiranom, a sada oslobođenom području Republike Hrvatske Kasnijom odredbom

čl. 390.a ZV-a koja

je stupila na snagu 25.

srpnja 2006. ("Narodne novine", broj 79/06) detaljnije su propisani uvjeti pod

kojima trgovačko društvo kao pravni slijednik ranijeg društvenog poduzeća stječe vlasništvo na

nekretninama. Tako je propisano da je trgovačko društvo kao pravni slijednik društvenog poduzeća, po

završenoj pretvorbi društvenog vlasništva, vlasnik samo onih nekretnina koje su na dan procjene vrijednosti

temeljnog kapitala u postupku pretvorbe ili privatizacije bile: - društveno vlasništvo s pravom

upravljanja, korištenja i raspolaganja društvenog poduzeća, i - koje su mogle biti predmet stjecanja

prava vlasništva. Uzimajući u obzir sve navedeno, predmetna nekretnina (poljoprivredno zemljište) nije

mogla biti predmetom stjecanja vlasništva u korist tuženika 1., a niti u pravnom

prometu uopće (osim u slučajevima propisanim ZPZ), stoga nije mogla biti ni predmet kupoprodaje između

tuženika u

ovoj parnici. Stoga su tuženici sklapanjem predmetnog ugovora postupali protivno

prisilnim propisima pa je u valjanoj primjeni materijalnog prava valjalo utvrditi sporni ugovor o

prodaji ništavim u smislu odredbe čl. 103. ZOO, jer. (Tako i Vrhovni sud u svojoj odluci

Rev-1725/12 od 13. siječnja

2015.).“

20. U odluci Rev 450/11-2 od 11. siječnja 2012. izrazio

pravna shvaćanja i odnosu i na šumsko zemljište:

"Po shvaćanju ovoga suda šume i

šumsko zemljište koje se na dan stupanja na snagu ZID ZŠ 16. listopada 1990. nalazilo u društvenom vlasništvu, neovisno o

tome da li se nalazilo u zoni građevinskog zemljišta ili izvan nje, postalo je temeljem samog zakona

vlasništvo Republike

Hrvatske." "Naime, pretvorba društvenog vlasništva na šumama i šumskom zemljištu izvršeno

je 16. listopada

1990., te su od toga dana šume i šumsko zemljište koje je do tada bilo u društvenom

vlasništvu postalo vlasništvo Republike Hrvatske, pa se niti ZLSU koji je donesen 1992. godine nije

mogao mijenjati vlasnički status nekretnina - šuma i šumskog zemljišta, te niti jednom odredbom tog

Zakona nije određeno da bi šume i šumsko zemljište unutar granica građevinskog zemljišta postale

vlasništvo jedinice lokalne samouprave i uprave na čijem se području pojedina nekretnina

nalazi.".

21. Prema odredbi čl. 130. st 1. ZV-a, onaj tko stekne pravo

vlasništva nekretnine na temelju zakona, ovlašten je ishoditi upis stečenoga prava vlasništva u

zemljišnoj knjizi. Međutim, vlasništvo nekretnine stečene na temelju zakona, prema st. 2. te odredbe, ne može

se suprotstaviti pravu onoga koji je, postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige, u dobroj vjeri

upisao svoje pravo na nekretnini dok još pravo koje je bilo stečeno na temelju zakona nije bilo upisano.

Prema toj odredbi tuženici su mogli steći pravo vlasništva na temelju predmetnog

ugovora ako su u vrijeme njegovog zaključenja i trenutku podnošenja prijedloga za upis, temeljen na tom

ugovoru, postupali s povjerenjem u zemljišne knjige, jer još pravo vlasništva Republike Hrvatske na predmetnim

nekretninama do tada nije bilo upisano u zemljišne knjige (koje je bilo stečeno na temelju navedenih

zakona).

22. Imajući u vidu sve navedeno odgovor na

postavljeno pitanje glasi:

Nekretninom koja je bila u društvenom vlasništvu i koja

nije unesena u društveni kapital u postupku pretvorbe društvenog poduzeća, a koja je ex lege postala

vlasništvo Republike

Hrvatske, pravna osoba (pravni slijednik društvenog poduzeća) ne može

valjano raspolagati. Međutim, ako je društveno vlasništvo na takvoj nekretnini brisano prije stupanja na

snagu Zakona o izmjenama i

dopunama Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (1. siječnja 2017.), kada je odgoda

povjerenja u zemljišnim knjigama prestala, tada se na takve nekretnine ne primjenjuje odgoda povjerenja

u zemljišne knjige iz čl.

388. st.

5. ZVDSP-a, pa ako je raspolagano takvom nekretninom, treća osoba je mogla

valjano steći pravo vlasništva i od upisane osobe-nevlasnika, ukoliko je ta treća osoba bila savjesna u

trenutku zaključenja ugovora o kupoprodaji i u trenutku upisa u zemljišne knjige i ukoliko se ne radi o

nekretnini koja nije izuzeta iz pravnog prometa.

23. U ovom slučaju, nižestupanjski sudovi nisu

u potrebnoj mjeri sagledali i ocijenili sve okolnosti ovoga slučaja, pravnu narav predmetne nekretnine

(pašnjak, putevi u selu, šuma), odnosno nisu cijenili radi li se o nekretninama koje eventualno nisu u

pravnom prometu („rex ekstra komercium“), bilo djelom ili u cijelosti, niti su ispitali sve druge

okolnosti (aspekata) ovog slučaja (odnos površine-1.422.450 m2, i kupoprodajne cijene - 42.673 Dem, što

je 0,03 dem/m2 i dr.), niti su uopće prosuđivali savjesnost tuženika, tim više što se radilo

o nekretninama koje su po svojoj naravi šumsko i poljoprivredno zemljište, koje su ex lege vlasništvo

RH, te

put, nego su se u tom pravcu samo pozvali na zakonsku predmnjevu o njihovoj savjesnosti, a koja je za

sada ostala upitna.

24. Iz navedenih razloga, ovaj sud nije mogao

ispitati zakonitost pobijane presude i rješenja, odnosno što nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama,

te je pobijane presude bilo nužno ukinuti u dijelu kako je navedeno u izreci ovoga rješenja, pa će u

nastavku postupka imati će i u vidu i da se u ovom slučaju ne radi o brisovnoj tužbi, kako su to

pogrešno zaključili nižestupanjski sudovi. Slijedom iznesenog je na temelju odredbe članka 391. st. 7. ZPP-a reviziju tužiteljice valjalo

prihvatiti kao osnovanu te odlučiti kao u izreci ovog rješenja

25. Kako odgovor na navedeno pitanje ne dovodi

u pitanje zakonitost pobijanih presuda u dijelu koji se odnosi na zahtjev tužiteljice na utvrđenje da nije

sklopljen ugovor od 8.

ožujka 1999., u tom dijelu je revizija tužiteljice ocijenjena

neosnovanom, te je na temelju odredbe čl. 391. st. 6. ZPP-a u tom dijelu odlučeno kao u izreci presude.

26. Odluka o troškovima revizijskog postupka

ostavlja se za konačnu odluku suda, sukladno odredbi čl. 166. st. 3. ZPP-a.

Zagreb, 16. rujna 2025.

Predsjednica vijeća

Marina Paulić