I Kž-289/1996-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

I Kž-289/96

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-289/1996-3

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Katice Jelić, kao predsjednice vijeća, te Ane Garačić, Senke Klarić-Baranović, Vesne Vrbetić i mr. Branka Zmajevića, kao članova vijeća i više savjetnice Ileane Vinje, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. M. L. zbog krivičnog djela iz čl. 34. st. 1. KZRH u vezi čl. 17. OKZRH, odlučujući o žalbi optuženika, podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Osijeku od 21. veljače 1996. godine, br. K-14/96., u sjednici održanoj dana 12. rujna 1996. godine, saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Ivana Maračića

p r e s u d i o j e:

I. Djelomično se uvažava žalba opt. M.Lj., preinačuje se presuda suda prvoga stupnja u odluci o kazni, te se opt. M.Lj. za krivično djelo iz čl. 34. st. 1. KZRH u vezi čl. 17. OKZRH, uz primjenu čl. 38. toč. 1. i 2. i čl. 39. st. 1. toč. 1. OKZRH, osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine, u koju mu se uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 14. prosinca 1995. godine, pa nadalje.

II. U ostalom dijelu odbija se kao neosnovana žalba opt. M.Lj., te se u pobijanom a ne preinačenom dijelu potvrđuje presuda suda prvoga stupnja.

O b r a z l o ž e n j e

Pobijanom presudom Županijski sud u Osijeku oglasio je krivim opt. M.Lj. zbog krivičnoga djela ubojstva u pokušaju iz čl. 34. st. 1. KZRH u vezi čl. 17. OKZRH, činjenično opisano u izreci te presude, te je po istom zakonskom propisu osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 5 godina, u koju kaznu mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 14. prosinca 1995. godine, pa nadalje.

Protiv te presude optuženik je podnio žalbu po svome branitelju S.Š., odvjetniku iz Đ., zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, povrede krivičnog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se optuženik oslobodi od optužbe ili pak da mu se izrekne uvjetna osuda.

Sud prvoga stupnja primjerak žalbe nije dostavljao protivnoj stranci radi odgovora (čl. 20. Uredbi o primjeni Zakona o krivičnom postupku u slučaju ratnog stanja ili neposredne ugroženosti, neovisnosti i jedinstvenosti Republike Hrvatske).

Državni odvjetnik Republike Hrvatske u svom dopisu od 11. travnja 1996. godine, br. Ktž-495/96. predložio je da se žalba optuženika odbije kao neosnovana (čl. 360. st. 2. ZKP).

Žalba je djelomično osnovana.

U svojoj žalbi optuženik je istakao sve žalbene osnove, pa i bitne povrede odredaba krivičnog postupka, koje, međutim, nije posebno naznačio, a niti obrazložio. Sud drugog stupnja kod takve žalbe nije u mogućnosti da konkretno raspravi žaliteljeve prigovore i razloge koji bi se odnosili na ovaj žalbeni osnov, pa je po službenoj dužnosti ispitao presudu i pri tome nije našao da bi bile počinjene povrede odredaba krivičnog postupka iz čl. 354. st. 1. toč. 1, 5, 6, 8. do 11. ZKP, ili da bi na štetu optuženika bio povrijeđen krivični zakon (čl. 355. ZKP), a nađeno je da je glavna rasprava kako to predviđaju odredbe ZKP održana u prisutnosti optuženika i njegovoga branitelja (čl. 366. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP).

Nadalje, valja istaći da žalitelj pobija presudu samo zbog pogrešno, a ne i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer se protivi samom zaključku suda da je optuženik počinio predmetno krivično djelo, a ne i utvrđivanju drugih odlučnih činjenica, ne iznosi nikakve nove činjenice koje bi bile odlučne, a sud o njima nije raspravljao, i ne nudi nikakve nove dokaze koji u postupku pred sudom prvoga stupnja ne bi bili već izvedeni, ne prigovara ni ocjeni istinitosti provedenih dokaza koje sud da je, nego se protivi zaključcima koje iz tih dokaza vodi sud prvoga stupnja, smatrajući suprotno da je optuženik počinio krivično djelo bez razmišljanja, pod patološkim afektom gnijeva koji je nastao "navalom osjećaja iznutra, zbog godišnjice smrti majke", a kako je uz to bio i pod jakim utjecajem alkohola, sud prvog stupnja je trebao zaključiti da nije kriv za počinjeno krivično djelo i osloboditi ga optužbe.

Ovakovi žalbeni prigovori potpuno su neutemeljeni, ako je optuženik i bio u povišenom afektivnom raspoloženju, to ničim nije izazvalo oštećenik koji je uredno obavljao svoj posao čuvara poduzeća, a sam optuženik navodi da je do prepirke između njega i oštećenika došlo jer je on od oštećenika tražio pivo, nato mu je oštećenik prigovorio da mu je dužan nekakav novac, premda on oštećeniku ništa nije dugovao, iz jakne je zatim izvadio nož, rastvorio ga, ali s namjerom da oštećenika uplaši, ne sjeća se da ga je ubo, no oštećenik je od jednom počeo jaukati i istrčao je na dvorište.

Suprotno ovakvim prigovorima iz žalbe, sud drugog stupnja nalazi da je sud prvoga stupnja sve odlučne činjenice valjano i dovoljno pouzdano utvrdio, te izveo pravilan zaključak, da je optuženik počinio krivično djelo ubojstva u pokušaju iz čl. 34. st. 1. KZRH u vezi čl. 17. OKZRH, a uzimajući u obzir sredstvo kojim je optuženik zadao tjelesne povrede oštećeniku (nož oštrice 9,8 cm), lokaciju povrede (ubodna rana prsa, s prodorom u prsište), te upornost koju je optuženik pokazao (pokušavajući se osloboditi oštećenika koji mu je zavrnuo ruku tako da mu je nož ispao), nedvojbeno upućuju na zaključak, do kojeg je došao i sud prvoga stupnja, da je optuženik namjerno pokušao oštećenika lišti života.

Iz navedenih razloga žalbeni prigovor upravljen na pogrešno utvrđeno činjenično stanje nije utemeljen.

Žalbeni prigovor povrede krivičnoga zakona, žalitelj nikako ne obrazlaže, no prvostupanjski sud je krivični zakon pravilno primijenio kada je optuženika oglasio krivim za krivično djelo ubojstva u pokušaju, jer su u njegovom postupanju sadržani svi bitni sastojci (objektivni i subjektivni) upravo toga, a nekoga drugoga krivičnoga djela, pa je zato neosnovana žalba i zbog povrede krivičnog zakona. Utemeljena je, međutim, žalba optuženika zbog odluke o kazni.

Naime, imajući u vidu sve utvrđene olakotne okolnosti: bitno smanjenu uračunljivost u vrijeme počinjenja krivičnog djela, nesređene obiteljske prilike, te činjenicu da je krivično djelo ostalo u pokušaju, kao i to da se radi o osobi sa disocijalnim karakterinim poremećajem koji je u vrijeme događaja bio u teškom pijanom stanju, unatoč ranije osuđivanosti, su olakotne okolnosti takave prirode da opravdavaju primjenu odredaba o ublažavanju kazne iz čl. 38. i 39. OKZRH te izricanje kazne zatvora u trajanju od 3 godine, koja kazna odgovara težini počinjenog djela i stupnju krivične odgovornosti optuženika, a s kojom se može očekivati i postizanje svrhe kažnjavanja iz čl. 4. i čl. 31. OKZRH.

Iz svih navedenih razloga, temeljem čl. 377. st. 1. i čl. 374. ZKP presuđeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 12. rujna 1996.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Ileana Vinja, v.r.

Katica Jelić, v.r.