Croatian Supreme Court dismisses appeal in drug trafficking case, upholding conviction and mandatory treatment order.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia dismissed the defendant's appeal against a first-instance conviction for drug abuse and upheld the two-year prison sentence. The defendant argued that the lower court's reference to his addiction undermined the finding of intent to sell, but the court found the evidence of separate packaging and market prices sufficient to prove trafficking intent. Consequently, the court ruled that the conviction, sentencing, and mandatory treatment order were legally sound and not subject to reversal.
Legislator headnote
AI generatedArticles 173(2), 41 of the Criminal Law; Article 57(2), 4(c) of the Criminal Law; Article 63 of the Criminal Law; Article 76 of the Criminal Law; Article 384 of the Criminal Procedure Act: The Supreme Court held that a defendant's status as an addict does not preclude a finding of intent to sell drugs when physical evidence like separate packaging and weighing scales supports the conclusion of trafficking.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: I Kž 937/10-4
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić, kao predsjednice vijeća, te Dražena Tripala, Žarka Dundovića, Ileane Vinja i Zlate Lipnjak-Bosanac, kao članova vijeća, i više sudske savjetnice Sanje Katušić-Jergović, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. A. A., zbog kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj: 110/97, 27/98 i 50/00; nastavno: KZ) u svezi čl. 41. Zakona o izmjenama i dopunama KZ („Narodne novine“ br. 71/06; u nastavku: ZIDKZ), odlučujući o žalbi opt. A. A., podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Dubrovniku od 17. rujna 2010. broj K-22/10, u sjednici održanoj dana 11. svibnja 2011., u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Drage Marincela,
p r e s u d i o j e:
Odbija se kao neosnovana žalba opt. A. A., te se potvrđuje prvostupanjska presuda.
Obrazloženje
Pobijanom presudom Županijski sud u Dubrovniku proglasio je krivim opt. A. A. zbog kaznenog djela zlouporabe opojnih droga iz čl. 173. st. 2. Kaznenog zakona u svezi čl. 41. ZIDKZ, pobliže opisanog u izreci te presude, pa ga po tom propisu, a primjenom čl. 57. st. 2. i 4. toč. c. KZ, osudio na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine. U tu mu je kaznu na temelju čl. 63. KZ uračunato vrijeme uhićenja, zadržavanja i što ga je proveo u pritvoru od 19. srpnja 2010. do 17. rujna 2010.
Na temelju čl. 76. i 75. st. 3. KZ optuženiku je primijenjena sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti o opojnim drogama, te je određeno da ista može trajati do prestanka razloga zbog kojih se primjenjuje, a u svakom slučaju do prestanka izvršenja kazne zatvora.
Na temelju čl. 173. st. 7. KZ u svezi čl. 80. KZ od opt. A. A. oduzet je amfetamin u masi od 20,44 g, te marihuana težine 4,82 g.
I Kž 937/10-4
Na temelju čl. 122. st. 4. u svezi čl. 119. st. 1. i 2. toč. 1. do 6. ZKP opt. A. A. je u cijelosti oslobođen obveze naknade troškova kaznenog postupka, koji padaju na teret proračunskih sredstava.
Protiv te presude podnio je žalbu opt. A. A. putem branitelja D. P., odvjetnika iz D.. Žali se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka i „povrede Zakona“ i predlaže da se „pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovi postupak i odluku.“
Odgovor na žalbu nije podnesen.
Nakon što je spis, sukladno čl. 373. st. 1. ZKP, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledanje, zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske u svom pisanom mišljenju predložio je da se žalba opt. A. A. odbije kao neosnovana, a kod takvog je mišljenja ostao na sjednici nazočni zamjenik državnog odvjetnika.
Žalba nije osnovana.
Opt. A. A. smatra da su „ostvarene povrede sukladno odredbe čl. 384/367/ stavak 1. toč. 11. ZKP“, jer da prvostupanjski sud u svom obrazloženju „vlastitu presudu dovodi u sumnju (navodeći da je optuženik ovisnik)“, te da je „presuda proturječna sama sebi i razlozima presude, jer su obrazloženi navodi koji nisu bili provedeni u dokaznom postupku“.
Optuženik takvim svojim navodima očito smjera na povredu iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP koja se ostvaruje proturječnošću izreke samoj sebi ili proturječnošću izreke i razloga presude, no te povrede ne egzistiraju. Rečenica upotrijebljena u obrazloženju pobijane presude kojom sud prvog stupnja konstatira da je prema vještačenju stalnog sudskog vještaka med. struke dr. N. G., optuženik ovisnik upravo o drogama koje su od njega oduzete, pa da to može dovesti u sumnju da je navedenu vrstu i količinu posjedovao za svoje osobno uživanje, nije u suprotnosti sa činjeničnim opisom inkriminacije u kojem je konstatirano da je svu kod njega zatečenu opojnu drogu optuženik posjedovao radi daljnje prodaje. Citirana rečenica, naime, istrgnuta je iz konteksta, te nema značenje koje joj pridaje žalitelj. U nastavku iste, naime, prvostupanjski sud obrazlaže zbog čega takva sumnja nije osnovana, navodeći niz utvrđenih okolnosti i podataka na temelju kojih ovu retoričku dvojbu otklanja.
Što se pak tiče žaliteljevog prigovora o tome da se „obrazlažu navodi koji nisu bili provedeni u dokaznom postupku“, takav je prigovor prilično nejasan, budući je ostao nekonkretiziran. Međutim, povezivanjem žalbenih navoda kojima se kritizira ispravnost pojedinih zaključaka iznesenih u prvostupanjskoj presudi, vidljivo je da optuženik cilja na dio obrazloženja koji se odnosi na tržišnu cijenu opojne droge amfetamin, prigovarajući da u tom pravcu nisu provedeni dokazi. Neovisno o opravdanosti takvog prigovora, time se ne ostvaruje bitna povreda odredaba kaznenog postupka, jer da bi se radilo o proturječnosti između izreke i razloga presude, ista se mora odnositi na bitna obilježja inkriminacije, odnosno kaznenog djela zbog kojeg je optuženik proglašen krivim. Nabavna cijena opojne droge to zasigurno nije, cijeni li se radnja izvršenja inkriminiranog kaznenog djela (posjedovanje radi prodaje opojne droge), kako je definirana u činjeničnom opisu.
I Kž 937/10-4
Dakle, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, nije našao da su ostvarene žalbom istaknute, ali ni druge bitne povrede odredaba kaznenog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti, na temelju čl. 379. st. 1. toč. 1. ZKP.
Povredu kaznenog zakona žalitelj ističe kao tzv. posrednu, odnosno onu koja proizlazi iz pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, objašnjavajući da je do te povrede došlo zbog pogrešno utvrđenih činjenica. Pritom ustraje na tvrdnji da bi ispravnom analizom i ocjenom izvedenih dokaza trebalo zaključiti da je sva opojna droga koja je kod njega zatečena i potom oduzeta bila namijenjena njegovoj osobnoj uporabi, pa je takvo postupanje eventualno kazneno djelo iz čl. 173. st. 1. KZ.
No, ispravnost zakonske kvalifikacije inkriminiranog ponašanja prosuđuje se prema sadržaju činjeničnog opisa te inkriminacije. U konkretnom slučaju, nema sumnje da činjenični opis sadržan u izreci pobijane presude sadržava sva bitna obilježja kaznenog djela zlouporabe opojne droge u kvalificiranom obliku iz čl. 173. st. 2. KZ, počinjenog posjedovanjem droge radi njene prodaje. Ispitivanjem, pak, pobijane presude po službenoj dužnosti na temelju čl. 379. st. 1. toč. 2. ZKP ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi na neki drugi način na štetu optuženika bio povrijeđen kazneni zakon.
Optuženik, pobijajući ispravnost izvedenih zaključaka prvostupanjskog suda, iznosi vlastitu analizu i ocjenu izvedenih dokaza, koje suprotstavlja onima iz pobijane presude, sugerirajući da je trebalo donijeti drugačije zaključke. Posebno se osvrće na, po njemu bitne navode psihijatrijskog vještaka za koje smatra da potvrđuju tezu iznesenu u žalbi, koja se odnosi na namjenu opojne droge koja je kod njega pronađena. Žalitelj polemizira i sa ostalim argumentima kojima je sud prvog stupnja obrazložio svoje utvrđenje da je opt. A. A. opojnu drogu amfetamin i marihuanu držao u namjeri daljnje prodaje. Posebno kritizira navod prvostupanjskog suda koji se odnosi na tržišnu cijenu predmetnih opojnih droga, primjećujući da to nisu notorne činjenice, već da ih se moglo utvrditi isključivo provođenjem određenih dokaza.
Međutim, prvostupanjski sud je po mišljenju ovog drugostupanjskog suda, izveo sve potrebne dokaze, koje je potom sistematično i brižljivo analizirao i kritički i logično ocijenio i to pojedinačno i u međusobnoj ovisnosti, pa se utvrđenja i zaključci do kojih je došao takvom metodologijom ukazuju ispravnim.
Naime, i po mišljenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao drugostupanjskog suda, podatak da je optuženik ovisnik o opijatima ne dovodi u sumnju ispravnost zaključka o namjeni kod njega zatečene opojne droge, naročito ima li se u vidu da je marihuana, koja je kod njega pronađena, bila odvojena u tri zasebna paketića čija težina odgovara onoj koja se uobičajeno koristi pri tzv. uličnoj prodaji (većinom za jednokratnu ili dvokratnu uporabu), pri čemu je na istom mjestu pronađena vaga s tragovima amfetamina. Ovdje je za istaknuti da je upravo nesporno slabo financijsko stanje optuženika u kombinaciji s njegovom ovisnošću motiv za bavljenje prodajom opojne droge, a nabavnu cijenu te droge na ilegalnom narko tržištu dovoljno je utvrditi aproksimativno, za što prvostupanjski sud, suprotno mišljenju žalitelja, ima dovoljno elemenata, crpeći spoznaje o tome iz svakodnevnog kontakta s takvim informacijama. U takvim uvjetima doista nije životno da bi opojnu drogu i vagu optuženik držao kao konzument, već sve navedeno u svojoj ukupnosti, kako to ispravno utvrđuje prvostupanjski sud, vodi u pobijanoj presudi iznesenom zaključku o namjeni te opojne droge.
I Kž 937/10-4
Slijedom iznesenog, nije ostvarena ni žalbena osnova zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
Iako optuženik ne naznačuje žalbenu osnovu zbog odluke o kazni, pobijana je presuda, sukladno obvezi iz čl. 382. ZKP, ispitana i u tom pravcu, jednako kao i u pogledu izrečenih sigurnosnih mjera.
Imajući u vidu da je za kazneno djelo zlouporabe opojnih droga iz čl. 173. st. 2. KZ u svezi čl. 41. ZIDKZ zaprijećena kazna zatvora od najmanje tri godine, kao i da se sudskim ublažavanjem kazne, na temelju čl. 57. st. 2. i 4. toč. c) KZ ista može ublažiti do dvije godine zatvora, u kojem je trajanju i izrečena opt. A. A., to nije ni moguće optuženiku izreći blažu kaznu od već izrečene.
Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, nadalje, mišljenja je da je sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti primijenjena u skladu s pravilno utvrđenim činjeničnim stanjem, budući su ostvarene sve zakonske pretpostavke za njeno izricanje, a također je iz istih razloga pravilno izrečena kogentna sigurnosna mjera iz čl. 173. st. 7. KZ.
Slijedom iznesenog, trebalo je na temelju čl. 387. ZKP odlučiti kao u izreci ove presude.
U Zagrebu, 11. svibnja 2011.
Zapisničar:
Predsjednica vijeća:
Sanja Katušić-Jergović, v.r.
Vesna Vrbetić, v.r.