I Kž-435/1990-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-435/1990-3

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Gudelj Milana kao predsjednika vijeća, te Drakulić Milene i Svedrović Marijana kao članova vijeća i stručnog suradnika Tišler-Fijember Stele kao zapisničara u krivičnom predmetu protiv os. M. D. zbog krivičnog djela iz čl. 41. st. 1. KZH, odlučujući o žalbi osuđenika, podnesenoj protiv rješenja Okružnog suda u Zagrebu od 19. listopada 1990, br. K-87/86, (Kv-857/88), u sjednici održanoj 13. studenog 1990,

r i j e š i o je :

Odbija se kao neosnovana žalba os. M. D.

O b r a z l o ž e n j e

Pobijanim rješenjem od 19. listopada 1989. K-87/86, Kv-857/88, odbačen je kao neosnovani zahtjev osuđenika za ponavljanje krivičnog postupka, dovršenog pravomoćnom presudom, što je čine presuda Općinskog suda u Klanjcu od 13. svibnja 1987. godine K-87/86 i presuda Okružnog suda u Zagrebu od 15. prosinca 1987. Kž-3454/87, kojom je M. D. osuđen zbog krivičnog djela iz čl. 41. st. 1. KZH na kaznu zatvora u trajanju od 6 (šest) mjeseci.

Protiv tog rješenja osuđenik, po svom branitelju R. M., odvjetniku iz K., podnio je žalbu i predložio da se pobijano rješenje preinači i dopusti ponavljanje krivičnog postupka ili da se to rješenje ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje.

Žalba nije osnovana.

Razmotrivši žalbu osuđenika u vezi sa njegovim zahtjevom za ponavljanje krivičnog postupka, ovaj sud je našao da osuđenik u svom zahtjevu nije iznio nove činjenice a niti je podnio takve nove dokaze koji bi, ili sami za sebe ili u vezi sa prijašnjim dokazima, biti prikladni da uzrokuju oslobođenje osuđenika ili osudu po blažem zakonu.

Naime, nove činjenice i dokaze prema čl. 414. st. 1. toč. 4. ZKP moraju biti takvi da su prikladni da - sami za sebe ili u vezi s prijašnjim činjenicama i dokazima - uzrokuju oslobođenje osuđenika ili njegovu osudu po blažem krivičnom zakonu (što se, u stvari svodi na blažu kvalifikaciju djela).

Kako u konkretnom slučaju osuđenik kao nove činjenice i nove dokaze navodi vanraspravne iskaze dvojice presumptivnih svjedoka G. D. i S. D. (o okolnostima načina izvršenja kriv. djela tj. da li je osuđenik M. D. teško tjelesno povrijedio oštećenika S. B. udarcem boce po glavi ili na drugi način, šakom, padom i sl.), ovaj drugostepeni sud nalazi da ovi iskazi presumptivnih svjedoka nisu prikladni da uzrokuju oslobođenje osuđenika a sve okolnosti (koje je utvrđivao i ocjenjivao prvostepeni sud) ukazuju i na to da ovi iskazi nisu prikladni da uzrokuju osudu osuđenika po blažem krivičnom zakonu.

Naime, očigledno je da je osuđenik izvršio krivično djelo iz čl. 41. st. 1. KZH (to konačno priznaje i sam osuđenik - zbog čega se i nije žalio na prvostepenu presudu), međutim, isti nezadovoljan kaznom (na koju ga je osudio drugostepeni sud), a u stvari traži ponavljanje krivičnog postupka u okviru iste pravne kvalifikacije - a to je upravo ono na čemu se ne može temeljiti ponavljanje krivičnog postupka jer se ne može tražiti ponavljanje krivičnog postupka da bi se pomoću novih činjenica i novih dokaza ishodila primjena čl. 42. KZ SFRJ (odredbe o ublažavanju kazne) a da se ne dira u odluku o krivnji (kamo spada i pravna kvalifikacija). Kako je prvostepeni sud do kraja utvrdio krivnju osuđenika za učin kriv. djela iz čl. 41. st.

1. KZH (i ona nije sporna, bez obzira na sredstvo kojim je učinjeno kriv. djelo) - time je zahtjev osuđenika sveden na izricanje blaže osude u okviru iste pravne kvalifikacije, a to ne može biti pravni osnov za ponavljanje krivičnog postupka u smislu čl. 414. st. 4. toč. 4. ZKP.

Zbog svega iznesenog, odlučeno je kao u izreci, temeljem čl. 397. st. 3. ZKP.

U Zagrebu, 13. studenog 1990.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Tišler-Fijember Stela v.r.

Gudelj Milan v.r.