Rev-1632/1999-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1632/1999-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Borisa Guttmanna kao predsjednika vijeća, te Stanka Hautza, Ivana Mikšića, Petra Milasa i Ivke Zlokić kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Š. P. iz Z., koju zastupa punomoćnik R. Ž., odvjetnica u Z., protiv tuženika M. d.d. N. M., radi utvrđenja, te u povodu protutužbe protutužitelja M. d.d. N. M., protiv tuženice Š. P. iz Z., radi isplate, rješavajući reviziju tužiteljice protiv drugostupanjske presude Županijskog suda u Varaždinu od 12. ožujka 1999. godine, br. Gž 152/99-3, kojom je potvrđena prvostupanjska presuda Općinskog suda u Novom Marofu od 17. studenog 1998. godine, br. P 268/97-23, u sjednici održanoj 25. listopada 2000. godine,

p r e s u d i o j e :

Odbija se revizija kao neosnovana.

Obrazloženje

Drugostupanjski je sud odbio žalbu tužiteljice (i protutužene) i potvrdio prvostupanjsku presudu, kojom je odbijen njen tužbeni zahtjev za utvrđenje da je raskinut ugovor o udruživanju sredstava od 8. ožujka 1995. godine zaključen između stranaka i da se naloži tuženiku isplata tužiteljici iznosa od 7.248,20 kn sa kamatom, zatim iznosa od 78.487,61 kn sa kamatom, te iznosa od 3.400,00 kn mjesečno počevši od 1. travnja 1997. godine do isplate također sa kamatom, i da joj naknadi parnični trošak, dok je prihvaćen protutužbeni zahtjev protiv tužitelja kojim je protutužena - tužiteljica obvezana isplatiti zatezne kamate po stopi od 22% godišnje počevši od 9. kolovoza 1995. do 28. prosinca 1995. godine, na iznos od 78.487,61 kn. Također je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove.

Protiv drugostupanjske presude je tužiteljica - protutužena (u daljnjem tekstu: tužiteljica) pravovremeno izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, te predlaže da se revizija prihvati i postupi "sukladno odredbama ZPP".

U pismenom odgovoru na reviziju tužena predlaže da se ista odbije.

Državno odvjetništvo Republike Hrvatske nije se izjasnilo o reviziji.

Revizija nije osnovana.

Nije sporno da su stranke zaključile ugovor o udruživanju sredstava, a koji je - ustvari - predstavljao ugovor o građenju kojim se tuženik obvezao izgraditi poslovni prostor za tužiteljicu po sistemu "rohbau" što je učinjeno, a tužiteljica je platila ugovorene iznose - dio sa zakašnjenjem u odnosu na ugovoreno vrijeme isplate.

Tvrdeći da je stavila primjedbe na već izvedene radove koje tuženik nije otklonio i da zbog toga nije mogla obavljati frizersku djelatnost u poslovnom prostoru, smatra tužiteljica da je došlo do raskida ugovora po čl. 128. Zakona o obveznim odnosima i da joj je tuženik dužan platiti - naknaditi štetu, vratiti isplaćene iznose s kamatom i naknadu štete "zbog nezaposlenosti".

U protutužbi je tuženik zatražio od tužiteljice kamate na iznose koje je, kao dio ugovorene cijene, platila tužiteljica u zakašnjenju, a za vrijeme u kojem je zakasnila s plaćanjem.

Sudovi su odbili tužbeni zahtjev tužiteljice jer su u postupku (vještačenje) utvrdili da je tuženik u skladu s ugovorom izveo kvalitetno sve radove, predao na vrijeme poslovni prostor, da su ustanovljeni samo nedostatci u neznatnom dijelu (vrijednost nedostataka 648,83 kn, u odnosu na ugovorenu ukupnu cijenu od 23.000 DEM - protuvrijednost u kunama, i da je tuženik izveo i više radova, prema ugovoru (više od ugovorenog za vrijednost od 2.538,75 kn - kako je utvrđeno također vještačenjem u postupku).

Sudovi su odbili tužbeni zahtjev tužiteljice i zato jer su utvrdili da nema zakonskog razloga i uvjeta za raskid ugovora, a po odredbi čl. 125. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO), na koji se poziva tužiteljica, a ni po odredcbi čl. 608. i 609. ZOO, kako se dodatno ističe u reviziji tužiteljice.

Tužiteljica u reviziji ističe da je ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka time što je, na ročištu za glavnu raspravu određena za vještaka jedna, a vještačila je druga osoba (određena zaključkom o uviđaju). Naime, umjesto ranije određenog građevinskog vještaka Z.N., vještačio je, te je pismeni nalaz i mišljenje dao drugi vještak ing. M.

Tužiteljica - revident nije u tijeku postupka prigovorila promjeni osobe vještaka i okolnost da sud nije (što je točno) obrazložio zašto određuje drugog vještaka, ne predstavlja bitnu povredu odredaba parničnog postupka (u reviziji se ne navodi koja bi to bila ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka).

Također nije došlo do pogrešne primjene materijalnog prava. Po odredbi čl. 125. st. 1. ZOO ugovor se raskida po samom zakonu kada je ispunjenje obveze u određenom roku bitni sastojak ugovora, a dužnik ne ispuni u tom roku obvezu.

Tuženik nije zakasnio sa ispunjenjem obveze (prolongirani su rokovi suglasnošću stranaka), osim što nije izdao uporabnu dozvolu, što međutim nije imalo utjecaja na mogućnost tužiteljice da koristi poslovni prostor (da ga uredi i dogradi do kraja i započne frizersku djelatnost), pa nema uvjeta za raskid ugovora po čl. 125. st. 1. ZOO.

Također nema razloga ni za raskid ugovora po čl. 608. i 609. ZOO, kako se to ističe u reviziji tužiteljice.

Nije naime utvrđeno da se izvođač (tuženik) nije držao uvjeta ugovora i da nije radio kako treba, da izvršena gradnja ima nedostataka niti da bi tužiteljica upozorila tuženika na to i odredila mu primjereni rok da uskladi svoj rad (radnju) sa svojim obvezama. Tek da je tako postupila i da su se ispunile navedene pretpostavke, mogla je tužiteljica raskinuti ugovor i tražiti naknadu štete (čl. 608. ZOO).

Tuženik niti je sa zakašnjenjem počeo niti završio ugovoreni posao (izgradnju rohbau poslovnog prostora) i završio ga je u roku, pa nema uvjeta za raskid ni po čl. 609. ZOO, niti se po tom osnovu može zahtjevati naknada štete.

Činjenična su utvrđenja (u skladu s provedenim dokazima) da tuženik nije zakasnio u roku koji je među stranakam ugovoren za gradnju poslovnog prostora, da tužiteljica nije imala razloga za davanje rokova za otklanjanje nedostataka (kojih nema), pa navodi u reviziji u tom pravcu predstavljaju razlog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, o čemu se u reviziji ne može raspravljati (čl. 386. st. 3. Zakona o parničnom postupku).

Tužiteljica posebno u reviziji ne obrazlaže zbog čega pobija dio odluke kojim je ona obvezala tužitelju platiti kamatu na kasnije (prema ugovoru) plaćeni dio ugovorene cijene. No ovaj je sud po službenoj dužnosti ispitao i taj dio odluke (pravilna primjena materijalnog prava, te je utvrdio da je i taj dio odluke zakonit (tužiteljica je sa zakašnjenjem ispunila novčanu obvezu, pa tuženiku - kao vjerovniku - pripada pravo na zateznu kamatu po čl. 277. st. 1. ZOO).

Revizija dakle nije osnovana ni iz kojeg istaknutog revizijskog razloga, a ni iz onog na koji ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, pa je odlučeno kao u izreci i odbijena je revizija primjenom odredbe čl. 393. Zakona o parničnom postupku.

U Zagrebu, 25. listopada 2000. godine

Predsjednik vijeća:

Boris Guttmann, v.r.