I Kž-40/2011-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 40/11-4

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Vrhovnoga suda Zlate Lipnjak-Bosanac, kao predsjednice vijeća, te Ileane Vinja, Melite Božičević Grbić, mr. Marijana Svedrovića i Vesne Vrbetić, kao članova vijeća i višeg sudskog savjetnika Vojimira Katića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. M. S., zbog kaznenog djela iz čl. 90. u vezi čl. 33. KZ, odlučujući o žalbi državnog odvjetnika i optuženika, podnesenim protiv presude Županijskog suda u Splitu od 2. lipnja 2010. god. br. K-49/09, u sjednici održanoj 2. lipnja 2011. god.,

p r e s u d i o j e:

Odbijaju se kao neosnovane žalbe državnog odvjetnika i opt. M. S., te se potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Splitu, proglašen je krivim opt. M. S., zbog kaznenog djela pokušaja teške tjelesne ozljede iz čl. 99. st. 2. u vezi čl. 33. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br. 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 87/05, 71/06, 110/07 i 152/08, u nastavku: KZ) te je temeljem istih zakonskih propisa osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine u koju kaznu se temeljem čl. 63. st. 1. KZ optuženiku uračunava vrijeme koje je proveo u pritvoru od 17. veljače do 15. travnja 1999. god. Temeljem čl. 80. Kaznenog zakona optuženiku se izriče sigurnosna mjera oduzimanja predmeta i to noža dužine oštrice 9 cm s crnom futrolom, privremeno oduzetog prema potvrdi o oduzimanju predmeta.

Temeljem čl. 122. st. 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br. 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02 i 115/06, u nastavku: ZKP) optuženik se u cijelosti oslobađa obveze na naknadu troškova kaznenog postupka.

I Kž 40/11-4

Protiv ove presude žali se državni odvjetnik zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kaznenoj sankciji s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje odnosno preinači i optuženika proglasi krivim za kazneno djelo ubojstva u pokušaju iz čl. 90. u vezi čl. 33. KZ te strože kazni.

Žalbu je podnio i optuženik po branitelju Z. M., odvjetniku iz S., zbog odluke o kazni, uz prijedlog da se prvostupanjska presuda preinači i optuženiku izrekne blaža kazna primjenom odredaba o ublažavanju kazne.

Odgovor na žalbe nije podnesen.

Postupajući u smislu odredbe čl. 373. st. 1. ZKP, Državni odvjetnik Republike Hrvatske, nakon razgledavanja spisa dostavio je pismeno mišljenje od 17. veljače 2011. god. br. KŽ-DO-136/11, s prijedlogom da se žalba državnog odvjetnika prihvati a žalba optuženika odbije.

Žalba državnog odvjetnika i optuženika nisu osnovane.

Bez osnova je žalba državnog odvjetnika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

Suprotno tvrdnji žalitelja državnog odvjetnika, po ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao drugostupanjskog suda, prvostupanjski sud je proveo sve potrebne dokaze, te njihovom savjesnom i pravilnom ocjenom opravdano zaključio da je optuženik kaznenopravno odgovoran za djelatnost opisanu u izreci presude i da se u konkretnom slučaju nije radilo o ubojstvu u pokušaju kako je optuženik optužen po državnom odvjetništvu već o pokušaju nanašanja teške tjelesne ozljede iz čl. 99. st. 2. u vezi čl. 33. KZ.

Razlozi koji su iznijeti u odnosu na postupanje optuženika te poglavito u odnosu na ocjenu vjerodostojnosti iskazivanja svjedoka, kao i nalaza i mišljenja medicinskog vještaka dr. M. D. G. logični su, uvjerljivi i iscrpni, te ih u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

Pretežni dio žalbe državnog odvjetnika predstavlja polemiziranje s tvrdnjom da je optuženik postupao u namjeri da oštećenika liši života, jer je s nožem oštrice 9 cm zadao jednu ubodnu ranu u predjelu leđa, što su sve radnje koje su podobne da se oštećenika liši života.

Međutim kada se ima na umu da je u dodatnom nalazu medicinskog vještaka navedeno da se radi o običnoj teškoj tjelesnoj povredi koja samo apstraktno može i ugroziti život oštećenika, da se radi samo o jednom ubodu srednjeg intenziteta omanje oštrice noža, kao i činjenici da se sama ubodna rana ne može utvrditi po dubini i smjeru, po ocjeni ovog suda prihvatljivo je obrazloženje prvostupanjskog suda da se u konkretnom slučaju radilo o pokušaju nanašanja teške tjelesne ozljede iz čl. 99. st. 2. u vezi čl. 33. KZ.

Ne može se prihvatiti žalba državnog odvjetnika podnesena zbog odluke o kazni, koja se smatra po državnom odvjetniku preblaga u smislu kada se utvrdi da se radi o kaznenom djelu pokušaja ubojstva, ali isto tako po ocjeni ovog suda ne može se prihvatiti ni žalba optuženika podnesena zbog kaznene sankcije, u kojoj se tvrdi da je kazna previsoka te da na

I Kž 40/11-4

strani optuženika ima dovoljno olakotnih okolnosti koje bi opravdale primjenu odredbi za ublažavanje kazne.

Protivno žalbenim navodima, ovaj sud drugog stupnja smatra da je prvostupanjski sud pri odmjeravanju kazne pravilno utvrdio i na odgovarajući način cijenio sve okolnosti koje u smislu čl. 56. Kaznenog zakona utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža za počinitelja kaznenog djela, pri čemu je posebno istaknuo i ispravno vrednovao kao olakotno činjenicu da je optuženik mlađi punoljetnik, koji je iskazao žaljenje zbog događaja, ali isto tako treba imati na umu da je do sada više puta osuđenik osuđivana osoba.

Stoga, cijeneći sve utvrđene okolnosti, kao i ostale okolnosti konkretnog slučaja primjereno je bilo optuženiku izreći kaznu zatvora u trajanju od jedne godine koja je u samoj donjoj granici propisane kazne za odnosno kazneno djelo, jer će se tako izrečenom kaznom ostvariti kako opću svrhu kaznenopravnih sankcija iz čl. 6. Kaznenog zakona, tako i svrhu kažnjavanja u čl. 50. Kaznenog zakona.

Slijedom svega iznesenog, a kako time navodi podnesenih žalbi nisu osnovani, dok ispitivanjem prvostupanjske presude nisu nađene povrede na koje Vrhovni sud Republike Hrvatske kao drugostupanjski sud u smislu čl. 379. st. 1. t. 1. i 2. ZKP pazi po službenoj dužnosti, trebalo je na temelju čl. 387. ZKP odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 2. lipnja 2011. god.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Vojimir Katić, v.r.

Zlata Lipnjak-Bosanac, v.r.