I Kž-610/1990-5 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 610/1990-5

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda mr. Zmajević Branka, kao predsjednika vijeća te Gudelj Milana i mr. Biondić-Filep Vjere, kao članova vijeća i stručnog suradnika Burkanović Branke, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. T. Z., zbog krivičnog djela iz čl. 229. st. 1. KZH, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Okružnog suda u Karlovcu od 28. veljače 1990. K 23/87, u sjednici održanoj 2. travnja 1991., u prisutnosti zamjenika javnog tužioca Hrvatske Pantlik Mladena,

r i j e š i o j e :

Uvažava se žalba opt. T. Z., ukida se pobijana presuda i predmet vraća nadležnom prvostepenom sudu na ponovno sudjenje.

O b r a z l o ž e n j e

Pobijanom presudom oglašen je krivim opt. T. Z. zbog krivičnog djela pronevjere iz čl. 229. st. 1. KZH pobliže činjenično opisanog u izreci te presude, te mu je po čl. 51. st. 1. KZ SFRJ izrečena uvjetna osuda i po čl. 229. st. 1. KZH utvrdjena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci, s time da se ta kazna neće izvršiti ako optuženik u roku od dvije godine ne učini novo krivično djelo.

Protiv te presude optuženik je podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrdjenog činjeničnog stanja, povrede krivičnog zakona i odluke o krivičnoj sankciji, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno sudjenje ili da se preinači i njega oslobodi od optužbe.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Na temelju čl. 370. st. 2. ZKP javni tužilac Hrvatske je u pismenom prijedlogu, kod kojeg je zamjenik javnog tužioca ostao i na sjednici vijeća, izrazio mišljenje da na osnovu činjeničnog supstrata nije moguće sa sigurnošću zaključiti o visini i razlozima nastalog manjka, te da nedostaju relevantni dokazi koji bi sa sigurnošću dopuštali zaključak da je do eventualnog manjka došlo upravo prisvajanjem.

Na zahtjev stavljen u žalbi optuženika, u smislu čl. 371. st. 1. ZKP, obavijest o sjednici vijeća upućena

I Kž 610/1990-5 optuženikovom branitelju K. H., odvjetniku iz Z., vraćena je s napomenom da je imenovani umro a da je njegovu odvjetničku kancelariju preuzela K. D., odvjetnica iz Z., kojoj je obavijest o sjednici vijeća uredno dostavljena, medjutim, kako nije pristupila, sjednica vijeća održana je u njezinoj odsutnosti na temelju čl. 371. st. 4. ZKP.

Žalba je osnovana.

Nije, doduše, ostvarena bitna povreda odredaba krivičnog postupka koji ističe žalitelj, jer iako u iskazima svjedoka M. I., B. R. i J. L., koji su u više navrata tijekom postupka saslušani kao svjedoci ima izvjesnih nejasnoća i protuslovlja, odnosno odstupanja od njihovih ranijih iskaza, tako da se ne mogu smatrati suglasnim, niti iz iskaza tih svjedoka nedvojbeno proizlazi da je na inventuri od 2. veljače 1985. godine sva roba vagana, kako to u obrazloženju navodi prvostepeni sud, u ovom slučaju ne radi se o znatnoj proturječnosti o odlučnim činjenicama izmedju onog što se navodi u razlozima presude o sadržaju zapisnika o iskazima svjedoka danim u postupku i samih tih zapisnika, da bi takva proturječnost predstavljala bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz čl. 364. st. 1. t. 11. ZKP kako to smatra žalitelj. Ovaj dio žalbe, ustvari, sadržajno predstavlja prigovor pogrešno utvrdjenog činjeničnog stanja, koji je osnovan i po ocjeni ovog Vrhovnog suda, jer je prvostepeni sud iz iskaza navedenih svjedoka i drugih provedenih dokaza izveo pogrešne zaključke, pa je u okviru te žalbene osnove taj prigovor i razmatran.

Naime, iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da prvostepeni sud svoje utvrdjenje da je optuženik učinio krivično djelo zbog kojeg je oglašen krivim, temelji prije svega na nalazu i mišljenju knjigovodstvenog vještaka, prema kome je ustanovljen manjak u iznosu navedenom u izreci presude, te na iskazima svjedoka J. L., B. R. i M. I. koji su iskazivali o inventurama izvršenim 28. prosinca 1984. i 2. veljače 1985. godine, te svjedoka K. D., kome je optuženik u mjesecu studenom 1984. godine na ime dijela duga dao 200 kg mandarina. Obranu optuženika, koji poriče da je učinio inkriminirano krivično djelo, prvostepeni sud otklanja kao neistinitu i na temelju navedenih dokaza smatra utvrdjenim da je optuženik prisvojio novac i robu u visini utvrdjenog manjka.

Ovakva činjenična utvrdjenja i zaključci prvostepenog suda ukazuju se pogrešnim i, barem za sada, nije ih moguće prihvatiti.

Prije svega kad se ima u vidu da je knjigovodstveni vještak, saslušan na glavnoj raspravi, uz ostalo, iskazao da je u oštećenom poduzeću zatekao "totalni kaos", te da šef računovodstva nije htio sudjelovati u vještačenju, uz činjenicu da je krajem 1984. godine i početkom 1985. godine uslijed izuzetno niskih temperatura došlo do smrzavanja neadekvatno uskladištenog voća i povrća, te da je upravo na traženje optuženika izvršena inventura od 1. veljače 1985. godine, kada je inventurna komisija i utvrdila štetu od smrzavanja, s obzirom da nakon 31. prosinca 1984. godine uopće nije ništa prodavano, nije prihvatljivo rezoniranje

I Kž 610/1990-5

prvostepenog suda da za postojanje krivičnog djela i krivične odgovornosti optuženika nije relevantna inventura izvršena u mjesecu ožujku 1985. godine, takodjer na zahtjev optuženika.

Naime, točno je da se tom inventurom nisu izmijenile stavke "zaduženja" i "razduženja" kako to smatra knjigovodstveni vještak (l. 170 spisa), medjutim u odnosu na količinu smrznute robe odlučna je upravo ta posljednja treća inventura, izvršena takodjer na zahtjev optuženika 7. ožujka 1985. godine, jer od pravilnog utvrdjenja količine smrznute robe neposredno ovisi zaključak o tome da li uopće postoji i koliki je manjak za koji se može teretiti optuženik. Stoga nije u pravu prvostepeni sud kad je odbio kao nepotrebno provodjenje dokaza u tom pravcu. Medjutim, ako se na temelju svestrane ocjene svih izvedenih dokaza i utvrdi postojanje manjka, ta činjenica sama za sebe još ne znači da je time dokazano prisvajanje od strane optuženika, napose ako se ima u vidu kako je inače bilo organizirano poslovanje u ošt. Poljoprivrednoj zadruzi J. te da je roba u K. bila uskladištena u otvorenom skladištu i baraci, i konačno da optuženik nije vršio prodaju već su to za njega radile druge osobe. Sve te okolnosti prvostepeni sud u pobijanoj presudi nije u dovoljnoj mjeri uzeo u obzir, niti je na nedvojben i pouzdan način eliminirao ostale mogućnosti nastanka manjka, što se sve osnovano ističe u žalbi optuženika.

Kako je, prema tome, činjenično stanje za sada ostalo pogrešno i nepotpuno utvrdjeno, valjalo je temeljem čl. 385. st. 1. ZKP uvažiti žalbu optuženika, ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti nadležnom prvostepenom sudu na ponovno sudjenje.

Na ponovnom sudjenju prvostepeni sud će raspraviti sva sporna pitanja i otkloniti nedostatke na koje mu je ukazano ovim drugostepenim rješenjem, te će nakon izvodjenja svih potrebnih dokaza i njihove pravilne ocjene utvrditi pravno relevantno činjenično stanje na kojem će temeljiti novu presudu.

U Zagrebu, 2. travnja 1991.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Burkanović Branka, v.r.

mr. Zmajević Branko, v.r.