II Rev-38/1992-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: II Rev 38/1992-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. Ive Grbina kao predsjednika vijeća, te Vesne Milošević, Miroslave Vekić, Jakoba Miletića i Stanka Hautza, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja P. Z. iz B., Austrija, zastupanog po punomoćniku mr. M. J., odvjetniku iz P., protiv tuženice Z. o. i.o. C. Z. (Poslovna jedinica K.), radi naknade štete, rješavajući reviziju tužitelja protiv pravomoćne presude Privrednog suda Hrvatske od 20. VIII. 1991. br. Pž-2162/91- 2, kojom je potvrdjena presuda Okružnog privrednog suda u Rijeci od 26. II. 1991. br. P-5445/89, u sjednici održanoj dana 17. lipnja 1992. godine,

p r e s u d i o j e :

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom drugostepenog suda potvrdjena je prvostepena presuda kojom je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu štete plaćanjem 1,434.790 talijanskih lira i 9.000 austrijskih šilinga, te je tužitelj obvezan da nadoknadi parnični trošak tuženiku u iznosu od 270 HRD.

Protiv pravomoćne drugostepene presude tužitelj je izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. Zakona o parničnom postupku, te 354. st. 1. u vezi sa čl. 375. st. 1. Zakona o parničnom postupku, a koji zakon se primjenjuje temeljem odredbe čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o parničnom postupku kao zakon Republike Hrvatske ("Narodne novine" br. 53/91), i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, pa predlaže da se ukinu obje nižestepene presude i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno sudjenje.

Revizija (pravovremena, potpuna i dopuštena)

II Rev 38/1992-2

dostavljena je tuženiku i nadležnom javnom tužiocu, ali na reviziju nije odgovoreno.

Revizija nije osnovana.

Prije svega, neosnovano revident iznosi navedene bitne povrede odredaba parničnog postupka, jer one nisu ostvarene iz razloga stoje prvostepenu i drugostepenu presudu moguće ispitati postojanjem razloga navedenih u obje presude, pa dakle nema ostvarenja apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP. Nadalje, nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi sa čl. 375. st. 1. Zakona o parničnom postupku, s obzirom da pobijana presuda sadrži razloge i odgovore na žalbene navode revidenta koji su odlučni za donošenje pravilne odluke u ovoj pravnoj stvari.

Tužbeni zahtjev tužitelja odbijen je iz razloga jer je, kako sudovi utvrdjuju, nastupila zastara potraživanja naknade štete tužitelja prema odgovornoj osobi tuženiku.

Takav pristup oba nižestepena suda je pravilan iz razloga jer tužitelj je podnio tužbu 23. X. 1989. godine. Već u tužbi, a tako su sudovi i prihvatili, tužitelj je naveo daje 31. III. 1986. godine doživio saobraćajnu nezgodu u kojoj je oštećeno vozilo "Citroen CX TRD -Turbo" reg. oznake …. Nadalje navodi daje za tu nesreću suodgovoran S. J. koji je upravljao teretnim vozilom, a osiguranik tuženika.

Prema utvrdjenju sudova, a to opet proizlazi iz podataka tužitelja i priložene dokumentacije, tužitelj je za obim štete saznao najkasnije kada mu je isporučen račun za popravak automobila, a to je bilo dana 10. IV. 1986. godine.

Kraj nesporne činjenice saznanja za štetnika i kraj činjenice saznanja za obim štete, postojale su sve pretpostavke već 10. IV. 1986. godine za utuženje spornog potraživanja. S obzirom da prema odredbi čl. 376. Zakona o obveznim odnosima potraživanje naknade uzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a da prema takvoj odredbi ne postoji i kao pretpostavka za zastarijevanje saznanje o odgovornosti odredjene osobe štetnika za nastalu štetu, to su oba nižestepena suda pravilno odlučili o odbijanju tužbena zahtjeva zbog nastupajuće zastare potraživanja.

Pogrešno, naime, smatra tužitelj, da tek bi saznanjem o suodgovornosti osiguranika tuženice, a primitkom rješenja suca za prekršaje od 11. XII. 1986. godine bila ispunjena i

II Rev 38/1992-2

pretpostavka o početku toka zastarnog roka od tri godine.

Kako je već, naime, navedeno prema odredbi čl. 376. st.

1. Zakona o obveznim odnosima zastarijevanje naknade štete od tri godine počinje teći od dana saznanja za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a ne i za njezinu odgovornost prema pravomoćnom rješenju suca za prekršaje kojim je utvrdjen prekršaj takve osobe.

Revizija zato nema opravdanja niti u pogledu pogrešne primjene odredaba materijalnog prava, pa je odbijena temeljem čl. 393. Zakona o parničnom postupku.

U Zagrebu, 17. lipnja 1992. godine

Predsjednik vijeća:

dr. Ivo Grbin v.r.