Gž R-3256/2009-2 · Županijski sud u Zagrebu

Posl. br.: XXVII Gžr-3256/09-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Željka Pajalića kao predsjednika vijeća, Slavka Pavkovića i Goranke Barač Ručević, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice V. P. iz Z., koju zastupa T. G., odvjetnik iz Z., protiv tuženika B. d.o.o. iz Z., kojega zastupa punomoćnica I. P., odvjetnica iz Z., radi zaštite prava iz radnog odnosa, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu od dana 26. svibnja 2009. godine poslovni broj Pr-4166/08, na sjednici vijeća održanoj dana 10. studenog 2009. godine,

p r e s u d i o j e

Odbija se kao neosnovana žalba tužiteljice te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-4166/08 od dana 26. svibnja 2009. godine

Obrazloženje

Pobijanom prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice za utvrđenje nedopuštenosti izvanrednog otkaza ugovora o radu od dana 3. listopada 2009. godine, za nalaganje tuženiku da tužiteljicu vrati na posao na radno mjesto prodavač – blagajnik te za nalaganje tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 28.370,18 kn s zateznim kamatama pobliže navedenim u izreci te presude. Nadalje, tom presudom odbijen je i zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška. Konačno, tom presudom naloženo je tužiteljici nadoknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 14.030,00 kn.

Protiv te presude žali se tužiteljica iz razloga bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

Žalba tužiteljice nije osnovana.

Donoseći pobijanu presudu prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9. i 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08 i 123/08 - dalje: ZPP), a na koje povrede sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP). Pobijana presuda nema nedostatke radi kojih se ne bi mogla ispitati. Izreka pobijane presude je razumljiva i nije u proturječnosti s jasno i potpuno navedenim razlozima u obrazloženju.

Pravilno je i potpuno prvostupanjski sud utvrdio činjenično stanje odlučno za ishod spornog odnosa među strankama. Zaključke prvostupanjskog suda o postojanju pravno odlučnih činjenica u cijelosti prihvaća i ovaj sud drugog stupnja.

Nije u pravu tužiteljica kada tvrdi da je tuženik već dana 16. rujna 2002. godine imao saznanja o činjenicama na kojima temelji predmetni izvanredni otkaz ugovora o radu. Predmetni izvanredni otkaz ugovora o radu tuženik je dao tužiteljici iz razloga što je u razdoblju od 1. kolovoza 2002. godine do 3. rujna 2002. godine manipulirala ceduljama ambalaže prilikom skeniranja artikala na ambalaži a čime je oštetila tuženika za iznos od 1.733,31 kn te za fizički manjak ambalaže. Iz zapisnika tuženika od 9. rujna 2002. godine nedvojbeno proizlazi da je tuženik toga dana imao saznanja o manjku koji se ukazao pri manipuliranju s ambalažom. No iz tog zapisnika nedvojbeno je za zaključiti da tuženik u tom trenutku nije imao saznanja o razlozima zbog kojih je taj manjak nastao, o osobama koje bi bile odgovorne za taj manjak te o radnjama odgovornih osoba kojima bi bio prouzročen taj manjak. Upravo zbog toga tuženik je toga dana odlučio da se izvrši provjera svih kontrolnih traka za 8. mjesec vezane za povrat ambalaže te je taj zadatak povjeren radnicama tuženika M. B. i V. Z..

Iz iskaza svjedoka M. B. i V. Z. nedvojbeno proizlazi da provjera kontrolnih traka nije bila završena do 19. rujna 2002. godine. Stoga pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da prije dana 19. rujna 2002. godine tuženik nije imao saznanja o tome da bi upravo tužiteljica manipuliranjem ceduljama ambalaže prilikom skeniranja artikala na blagajni u razdoblju od 1. kolovoza 2002. godine do 3. rujna 2002. godine prouzročila tuženiku štetu u iznosu od 1.733,31 kn te fizički manjak ambalaže.

Stoga kada je tuženik tužiteljici otkazao izvanrednim otkazom ugovor o radu dana 3. listopada 2002. godine, pravilan je i zaključak prvostupanjskog suda da je predmetni ugovor o radu otkazan u zakonskom roku od 15 dana od dana saznanja za činjenice na kojima se taj izvanredni otkaz temelji (čl. 107. st. 2. Zakona o radu - "Narodne novine" broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01 i 82/01 - dalje: ZR).

Neosnovan je zaključak tužiteljice da iz stanja spisa proizlazi da predmetna odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu tuženika nije mogla biti donesena prije 9. listopada 2002. godine. Dan 3. listopada 2009. godine označen je i u samoj pisanoj odluci o izvanrednom otkazu ugovora o radu kao dan donošenja te odluke. K tome i sama tužiteljica je tijekom postupka tvrdila da je ta odluka donesena 3. listopada 2002. godine pa je i pri određivanju tužbenog zahtjeva pobijanu odluku označila s tim datumom. Nadalje iz preslike poštanske omotnice (list 153 spisa) proizlazi da je tuženik još dana 7. listopada 2002. godine na pošti predao pošiljku za tužiteljicu.

Nije u pravu tužiteljica kada smatra da je obaveza tuženika bila da u zakonskom roku od 15 dana iz čl. 107. st. 2. ZR odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu i dostavi tužiteljici. Navedeni kratki i prekluzivni zakonski rok je rok za otkazivanje izvanrednim otkazom ugovora o radu, tj. rok za donošenje odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu, a ne i rok u kome se treba odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu dostaviti radniku.

Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio i da je tužiteljica počinila predmetnu osobito tešku povredu obaveze iz radnog odnosa radi koje joj je tuženik otkazao ugovor o radu. Ovakva činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda, tužiteljica u žalbi niti ne dovodi u sumnju.

Pravilan je i zaključak prvostupanjskog suda da je uslijed činjenja predmetne naročito teške povrede obaveze iz radnog odnosa nastavak radnog odnosa tužiteljice kod tuženika nemoguć jer da ne postoji potreban stupanj povjerenja poslodavca u radnicu. Naime, očito je kada je tužiteljica obavljala poslove prodavača – blagajnika, da je izgubila povjerenje tuženika u obavljanje tih poslova jer je manipuliranjem ceduljama ambalaže nanijela tuženiku materijalnu štetu (novčanu i nenovčanu).

Na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud pravilno je primijenio materijalno pravo kada je odbio predmetni tužbeni zahtjev tužiteljice. Kada je tužiteljica počinila osobito tešku povredu obaveze iz radnog odnosa a radi čega uz uvažavanje svih okolnosti interesa obiju ugovornih stranaka nastavak radnog odnosa nije moguć, tuženik je dakle imao osnova za izvanrednim otkazivanjem predmetnog ugovora o radu. Kako je taj ugovor o radu otkazan u roku od 15 dana od dana kada je tuženik saznano za činjenice na kojima se taj otkaz temelji, to je dakle tuženik ispunio uvjet iz čl. 107. st. 2. ZR o roku izvanrednog otkazivanja ugovora o radu.

I odluka prvostupanjskog suda o naknadi parničnog troška je pravilna. Ovo iz razloga što je prvostupanjski sud pri donošenju te odluke imao u vidu samo potreban parnični trošak tuženika (čl. 155. st. 1. i 2. ZPP) te okolnost da je tužiteljica u cijelosti izgubila parnicu (čl. 154. st. 1. ZPP).

Kako ne postoje razlozi zbog kojih se pobija prvostupanjska presuda, a niti razlozi na koje sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti, to je valjalo po osnovu čl. 368. st. 1. ZPP odbiti kao neosnovanu žalbu tužiteljice te potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu.

U Zagrebu, 10. studenog 2009. godine

Predsjednik vijeća:

Željko Pajalić, v.r.